Matija Mrakovčić: Audiatur et altera pars! – Zašto ne podržavam prosvjed?

Kolegica Matija Mrakovčić dopustila nam je da njezin mail s objašnjenjima razloga nepodržavanja blokade FFZG-a objavimo na našemu blogu. U nastavku slijedi pismo kolegice Mrakovčić, cjelovito i u neizmijenjenu obliku. Poslušajmo i drugu stranu!


Zašto ne podržavam prosvjed?

Ideja besplatnog školovanja ne uklapa se u ideju svjetskog napretka. Jednostavno, i obrazovanje i tržište znanjem je prevedivo u apoene. Drugačije znanja ne bi bilo. Znanje bi se prenosilo s koljena na koljeno ili bi se stjecalo iskustvom. A tada ne bi bilo legitimirano kao znanje, jer legitimaciju daje samo institucija, ona moći. Znaš jer je institucija rekla da znaš. A iduća institucija, u čije okrilje neminovno prelaziš (jer si sam tražio od prve institucije da ti da preporuku za ovu drugu) također ti daje legitimaciju da svoje znanje koristiš. Ukratko, sve ovisi o naklonosti institucija moći da ti omoguće ono što tražiš od njih, perpetuirajući tako svoj zahtjev kao legitiman sili koja ga je proglasila legitimnim.

To je moje pravo. Institucija kaže: znam, ja sam ti ga i dala. (Sad se može dodati, ja ti ga mogu i oduzeti, ali čemu isticati očito.) Što se zaboravlja pritom, jest da je toj sili podarena moć isključivo ponavljanjem zahtjeva prema njoj (tako tražeći besplatno školovanje od države, državi samo perpetuira moć da o istome odlučuje, umjesto da se smjera razbijanju hijerarhije!).

Onaj kome je zahtjev usmjeren mora imati određenu moć. Odkud moć? Ne sa nebeskih visina, oh vi vjernici, kako ste paradoksalni! Paradoks je osnovni motor koji pokreće kako aktualne studentske zahtjeve, tako i sam pojam prava u cjelini. Prividno rušeći temelje na kojima počiva današnje društvo (okretanje kapitala, kolanje roba, apstraktni novac koji zamjenjuje ‘stvarne’ novčanice) zapravo ih jačamo. Ako je cilj da nam se dopusti besplatno školovanje, morat ćemo i mi popustiti u nekim stvarima. Jeste li odredili granicu do koje ćete ići? Koliko ćete sadašnjih prava zamijeniti za taj jedan cilj? Ili mislite da neće biti quid pro quo? Ako vjerujete da neće, onda niste utopisti, već glupani.

Moć je dana. Dali smo ju mi. Svojim stalnim ponavljanjem rituala traženja vođe.
Država je majka. Ljubimo ju i tražimo od nje. Jedini odnos davanja i primanja koji ćemo ikada iskusiti u životu. Jedino nju ćemo ljubiti jer je ona jedino što jamči za naše postojanje. Jedino ćemo od nje tražiti ono što ne bismo ni od koga jer njeno odbijanje zahtjeva nikada neće tako snažno narušiti privid da smo nerazdruživi, poput drugih odnosa.
Toga sam ja Boga naslijedio, a kako bi tek glupo bilo da sam ga sâm izmislio!
Socijalna pravda nije nešto što ćemo ikada iskusiti, niti postoje naznake da je ikada postojala. To je želja, žudnja za stabilnošću života koja nas nikada ne napušta, koja je uvijek tu, nadohvat ruke, ali ju nikada ne dohvaćamo jer možda ne postoji. Možda smo i nju, Boga, državnu vlast, izmislili sami. Pretvarajući tu nikada-ispunjenu-šupljinu u vjerovanje da postoji nešto tamo, onkraj živećega života. Da život nije u nemiru, već miru.

Uhvaćeni smo u kapitalističku klopku. Naše postojanje u manjoj mjeri obilježava za žudnju konstitutivni manjak objekta-uzroka (sloboda, npr.), a u većoj mjeri neki za nagon nužni višak (neograničen broj sloboda, npr.). Mogućnost gotovo trenutnog zadovoljenja svih potreba nas, kao subjekte konzumerističkog društva, okiva ritmom repetitivne, prisilne potrošnje (tako i potrošnje ‘znanja’!) čiji cilj nije odsutni ideal ili iznimno vrijedan predmet, nego samo to ponavljanje. Kako razlučiti patološku ovisnost o nagonu i nagon kao radikalan prekid te ovisnosti?!

Moraš biti romantik, idealist, utopist da bi vjerovao da nešto postoji, da ovim svijetom vlada čovjek, a ne mehanizmi koje smo proizveli da bi radili za nas. Čuli smo onu, ja ne radim ništa, novac radi za mene. Koliko je to postala paradigma današnjeg društva? Postoji li išta što nismo katalogizirali, kodirali, zapisali, opisali? Nije li nam i vlastita utopija već opisana?
Zahtjev za besplatnim školovanjem nije ništa nego jezično formuliran zahtjev za drugačijom budućnosti.

Zašto se poneki ne snalaze u njemu? Zato jer njihova jezična artikulacija nije jednaka. Naravno da svi želimo besklasno, lakoživljeće, neopterećeno društvo. Jedino svi ne vjerujemo da je moguće.

Naravno da se ljudi solidariziraju s vama. Prvo, imaju osjećaj da se nešto događa, da još postoji nada da će se okrutne životne okolnosti promjeniti. Drugo, identificiraju se s vama, jer je vaša borba postala posredno i njihova (iako znamo da to nije istina, jer zahtjev za besplatnim školstvom, ako bi bio ostvaren, može samo produbiti socijalnu nestabilnost u državi – od vojnih kupnji i udobnih naslonjača neće se odustati, pa će se lupiti po zdravstvenim pristojbama, cijenama kruha i pokaza za tramvaje, da nabrojim samo neke, površne).

Politički vrh ne reagira na vaše prosvjede jer je okupiranost mlade studentske snage (koja je, danas, nažalost, okrenuta samo sebi!) i medija, jednim utopijskim ciljem, odlična da se skrene pozornost sa svakodnevnih sranja koja rade, koja su još neprozirnija i neuočljivija, ali vrlo postojana i prisutna (čitate li novine dok prosvjedujete protiv naplaćivanja obrazovanja? Odnosno, čitate li išta što nema veze sa vama samima?)

Dok naši vrli studenti okupiraju sveučilišne zgrade, na dan kad je prorektor rekao, smirite se djeco, eto pristajem na vaše zahtjeve dok me ne nazove ministar, samo da prestanete blatiti ustanovu u kojoj ja želim završiti svoj radni vijek i otići u taj obećavani, sretni raj (mirovinu, Bahame, vladu, votever), evo novinskih naslova:

dugogodišnji predsjednik Microsofta za Srednju i Istočnu Europu, izabran je za novog dekana Veleučilišta VERN; Ribić nam sve vrijeme nameće teme za koje misli da su najvažnije u državi, pa nismo stigli razgovarati o skraćenom radnom tjednu, požalio se Đuro Popijač nakon sjednice Gospodarsko socijalnog vijeća; Ako se uvjeti trgovaca prema domaćoj prehrambenoj industriji ne promijene, do kraja godine svi možemo staviti ključ u bravu, stoji u službenoj izjavi Kraša, koji se spori s Agrokorom; zaključnih 48 kuna najniža je cijena u četiri tjedna i ne dogodi li se sutra preokret svjedočit ćemo i najnižoj vrijednosti dionica ove godine; Hendrik Bremer, vodeći partner Roland Bergera, očekuje da će Hrvati postajati sve siromašniji i da neće moći otplaćivati kredite; Rehnov prijedlog predviđa da bi se režim ”korištenja pomorskih područja i kontakta Slovenije s otvorenim morem rješavao po međunarodnom pravu, načelu pravičnosti i u duhu dobrosusjedskih odnosa”; ‘Što se tiče slučaja Boljat, to mi je vjerojatno podmetnuto među ostalim potvrdnicama’, kaže prof. Belak; ‘Ganc’ nova dvorana u Makarskoj predizborni je adut vladajućeg HDZ-a, a dogradonačelniku Novaku as u rukavu kći urednica HTV-a, koja kaže da je snimanje emisije dan uoči izborne šutnje puka slučajnost.

I tako dalje, i tako dalje. Dekan posljednji tjedan na toj funkciji provodi u Brazilu, u društvu znanja nestao je ministar obrazovanja, a premijera se (ponovno!), kad je veća skupina ljudi u državi okupirana oko jednog cilja dulje od sat, dva, ne može pronaći ni glasom ni stasom.

Izbor za novog dekana je drugi tjedan. O prepuštanju odluke o granici vlastite države petorici birokrata, koji nit Hrvati nit Slovenci nisu, odlučit će se početkom svibnja. Lokalni izbori održavaju se sredinom svibnja, a izgledan je drugi krug, kojem se nadamo krajem mjeseca. Slijedeći tjedan i u tjednima koji slijede donijet će se odluke koje će držati vjerodostojnost do novog zauzimanja novih fotelji. Dakle, do kraja kolovoza znat ćemo za što su ova tri dana petstotinjak romantika, idealista i utopista urlikali u megafone i dizali ruke na pravom demokratskom okupljanju na kojem je svatko imao pravo glasa, na kojem se moglo raspravljati o bilo čemu, i na kojem je zasigurno doneseno nekoliko pozitivnih zaključaka.

Nadam se da ste se naigrali. Jer igra koja slijedi pojest će nas sve skupa, a moć koja ju kontrolira nije više sigurna da li i sama ima moć.

Vezani članci

  • 10. listopada 2019. Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve