Matija Mrakovčić: Audiatur et altera pars! – Zašto ne podržavam prosvjed?

Kolegica Matija Mrakovčić dopustila nam je da njezin mail s objašnjenjima razloga nepodržavanja blokade FFZG-a objavimo na našemu blogu. U nastavku slijedi pismo kolegice Mrakovčić, cjelovito i u neizmijenjenu obliku. Poslušajmo i drugu stranu!

Zašto ne podržavam prosvjed?

Ideja besplatnog školovanja ne uklapa se u ideju svjetskog napretka. Jednostavno, i obrazovanje i tržište znanjem je prevedivo u apoene. Drugačije znanja ne bi bilo. Znanje bi se prenosilo s koljena na koljeno ili bi se stjecalo iskustvom. A tada ne bi bilo legitimirano kao znanje, jer legitimaciju daje samo institucija, ona moći. Znaš jer je institucija rekla da znaš. A iduća institucija, u čije okrilje neminovno prelaziš (jer si sam tražio od prve institucije da ti da preporuku za ovu drugu) također ti daje legitimaciju da svoje znanje koristiš. Ukratko, sve ovisi o naklonosti institucija moći da ti omoguće ono što tražiš od njih, perpetuirajući tako svoj zahtjev kao legitiman sili koja ga je proglasila legitimnim.

To je moje pravo. Institucija kaže: znam, ja sam ti ga i dala. (Sad se može dodati, ja ti ga mogu i oduzeti, ali čemu isticati očito.) Što se zaboravlja pritom, jest da je toj sili podarena moć isključivo ponavljanjem zahtjeva prema njoj (tako tražeći besplatno školovanje od države, državi samo perpetuira moć da o istome odlučuje, umjesto da se smjera razbijanju hijerarhije!).

Onaj kome je zahtjev usmjeren mora imati određenu moć. Odkud moć? Ne sa nebeskih visina, oh vi vjernici, kako ste paradoksalni! Paradoks je osnovni motor koji pokreće kako aktualne studentske zahtjeve, tako i sam pojam prava u cjelini. Prividno rušeći temelje na kojima počiva današnje društvo (okretanje kapitala, kolanje roba, apstraktni novac koji zamjenjuje ‘stvarne’ novčanice) zapravo ih jačamo. Ako je cilj da nam se dopusti besplatno školovanje, morat ćemo i mi popustiti u nekim stvarima. Jeste li odredili granicu do koje ćete ići? Koliko ćete sadašnjih prava zamijeniti za taj jedan cilj? Ili mislite da neće biti quid pro quo? Ako vjerujete da neće, onda niste utopisti, već glupani.

Moć je dana. Dali smo ju mi. Svojim stalnim ponavljanjem rituala traženja vođe.
Država je majka. Ljubimo ju i tražimo od nje. Jedini odnos davanja i primanja koji ćemo ikada iskusiti u životu. Jedino nju ćemo ljubiti jer je ona jedino što jamči za naše postojanje. Jedino ćemo od nje tražiti ono što ne bismo ni od koga jer njeno odbijanje zahtjeva nikada neće tako snažno narušiti privid da smo nerazdruživi, poput drugih odnosa.
Toga sam ja Boga naslijedio, a kako bi tek glupo bilo da sam ga sâm izmislio!
Socijalna pravda nije nešto što ćemo ikada iskusiti, niti postoje naznake da je ikada postojala. To je želja, žudnja za stabilnošću života koja nas nikada ne napušta, koja je uvijek tu, nadohvat ruke, ali ju nikada ne dohvaćamo jer možda ne postoji. Možda smo i nju, Boga, državnu vlast, izmislili sami. Pretvarajući tu nikada-ispunjenu-šupljinu u vjerovanje da postoji nešto tamo, onkraj živećega života. Da život nije u nemiru, već miru.

Uhvaćeni smo u kapitalističku klopku. Naše postojanje u manjoj mjeri obilježava za žudnju konstitutivni manjak objekta-uzroka (sloboda, npr.), a u većoj mjeri neki za nagon nužni višak (neograničen broj sloboda, npr.). Mogućnost gotovo trenutnog zadovoljenja svih potreba nas, kao subjekte konzumerističkog društva, okiva ritmom repetitivne, prisilne potrošnje (tako i potrošnje ‘znanja’!) čiji cilj nije odsutni ideal ili iznimno vrijedan predmet, nego samo to ponavljanje. Kako razlučiti patološku ovisnost o nagonu i nagon kao radikalan prekid te ovisnosti?!

Moraš biti romantik, idealist, utopist da bi vjerovao da nešto postoji, da ovim svijetom vlada čovjek, a ne mehanizmi koje smo proizveli da bi radili za nas. Čuli smo onu, ja ne radim ništa, novac radi za mene. Koliko je to postala paradigma današnjeg društva? Postoji li išta što nismo katalogizirali, kodirali, zapisali, opisali? Nije li nam i vlastita utopija već opisana?
Zahtjev za besplatnim školovanjem nije ništa nego jezično formuliran zahtjev za drugačijom budućnosti.

Zašto se poneki ne snalaze u njemu? Zato jer njihova jezična artikulacija nije jednaka. Naravno da svi želimo besklasno, lakoživljeće, neopterećeno društvo. Jedino svi ne vjerujemo da je moguće.

Naravno da se ljudi solidariziraju s vama. Prvo, imaju osjećaj da se nešto događa, da još postoji nada da će se okrutne životne okolnosti promjeniti. Drugo, identificiraju se s vama, jer je vaša borba postala posredno i njihova (iako znamo da to nije istina, jer zahtjev za besplatnim školstvom, ako bi bio ostvaren, može samo produbiti socijalnu nestabilnost u državi – od vojnih kupnji i udobnih naslonjača neće se odustati, pa će se lupiti po zdravstvenim pristojbama, cijenama kruha i pokaza za tramvaje, da nabrojim samo neke, površne).

Politički vrh ne reagira na vaše prosvjede jer je okupiranost mlade studentske snage (koja je, danas, nažalost, okrenuta samo sebi!) i medija, jednim utopijskim ciljem, odlična da se skrene pozornost sa svakodnevnih sranja koja rade, koja su još neprozirnija i neuočljivija, ali vrlo postojana i prisutna (čitate li novine dok prosvjedujete protiv naplaćivanja obrazovanja? Odnosno, čitate li išta što nema veze sa vama samima?)

Dok naši vrli studenti okupiraju sveučilišne zgrade, na dan kad je prorektor rekao, smirite se djeco, eto pristajem na vaše zahtjeve dok me ne nazove ministar, samo da prestanete blatiti ustanovu u kojoj ja želim završiti svoj radni vijek i otići u taj obećavani, sretni raj (mirovinu, Bahame, vladu, votever), evo novinskih naslova:

dugogodišnji predsjednik Microsofta za Srednju i Istočnu Europu, izabran je za novog dekana Veleučilišta VERN; Ribić nam sve vrijeme nameće teme za koje misli da su najvažnije u državi, pa nismo stigli razgovarati o skraćenom radnom tjednu, požalio se Đuro Popijač nakon sjednice Gospodarsko socijalnog vijeća; Ako se uvjeti trgovaca prema domaćoj prehrambenoj industriji ne promijene, do kraja godine svi možemo staviti ključ u bravu, stoji u službenoj izjavi Kraša, koji se spori s Agrokorom; zaključnih 48 kuna najniža je cijena u četiri tjedna i ne dogodi li se sutra preokret svjedočit ćemo i najnižoj vrijednosti dionica ove godine; Hendrik Bremer, vodeći partner Roland Bergera, očekuje da će Hrvati postajati sve siromašniji i da neće moći otplaćivati kredite; Rehnov prijedlog predviđa da bi se režim ”korištenja pomorskih područja i kontakta Slovenije s otvorenim morem rješavao po međunarodnom pravu, načelu pravičnosti i u duhu dobrosusjedskih odnosa”; ‘Što se tiče slučaja Boljat, to mi je vjerojatno podmetnuto među ostalim potvrdnicama’, kaže prof. Belak; ‘Ganc’ nova dvorana u Makarskoj predizborni je adut vladajućeg HDZ-a, a dogradonačelniku Novaku as u rukavu kći urednica HTV-a, koja kaže da je snimanje emisije dan uoči izborne šutnje puka slučajnost.

I tako dalje, i tako dalje. Dekan posljednji tjedan na toj funkciji provodi u Brazilu, u društvu znanja nestao je ministar obrazovanja, a premijera se (ponovno!), kad je veća skupina ljudi u državi okupirana oko jednog cilja dulje od sat, dva, ne može pronaći ni glasom ni stasom.

Izbor za novog dekana je drugi tjedan. O prepuštanju odluke o granici vlastite države petorici birokrata, koji nit Hrvati nit Slovenci nisu, odlučit će se početkom svibnja. Lokalni izbori održavaju se sredinom svibnja, a izgledan je drugi krug, kojem se nadamo krajem mjeseca. Slijedeći tjedan i u tjednima koji slijede donijet će se odluke koje će držati vjerodostojnost do novog zauzimanja novih fotelji. Dakle, do kraja kolovoza znat ćemo za što su ova tri dana petstotinjak romantika, idealista i utopista urlikali u megafone i dizali ruke na pravom demokratskom okupljanju na kojem je svatko imao pravo glasa, na kojem se moglo raspravljati o bilo čemu, i na kojem je zasigurno doneseno nekoliko pozitivnih zaključaka.

Nadam se da ste se naigrali. Jer igra koja slijedi pojest će nas sve skupa, a moć koja ju kontrolira nije više sigurna da li i sama ima moć.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve