Matija Mrakovčić: Audiatur et altera pars! – Zašto ne podržavam prosvjed?

Kolegica Matija Mrakovčić dopustila nam je da njezin mail s objašnjenjima razloga nepodržavanja blokade FFZG-a objavimo na našemu blogu. U nastavku slijedi pismo kolegice Mrakovčić, cjelovito i u neizmijenjenu obliku. Poslušajmo i drugu stranu!


Zašto ne podržavam prosvjed?

Ideja besplatnog školovanja ne uklapa se u ideju svjetskog napretka. Jednostavno, i obrazovanje i tržište znanjem je prevedivo u apoene. Drugačije znanja ne bi bilo. Znanje bi se prenosilo s koljena na koljeno ili bi se stjecalo iskustvom. A tada ne bi bilo legitimirano kao znanje, jer legitimaciju daje samo institucija, ona moći. Znaš jer je institucija rekla da znaš. A iduća institucija, u čije okrilje neminovno prelaziš (jer si sam tražio od prve institucije da ti da preporuku za ovu drugu) također ti daje legitimaciju da svoje znanje koristiš. Ukratko, sve ovisi o naklonosti institucija moći da ti omoguće ono što tražiš od njih, perpetuirajući tako svoj zahtjev kao legitiman sili koja ga je proglasila legitimnim.

To je moje pravo. Institucija kaže: znam, ja sam ti ga i dala. (Sad se može dodati, ja ti ga mogu i oduzeti, ali čemu isticati očito.) Što se zaboravlja pritom, jest da je toj sili podarena moć isključivo ponavljanjem zahtjeva prema njoj (tako tražeći besplatno školovanje od države, državi samo perpetuira moć da o istome odlučuje, umjesto da se smjera razbijanju hijerarhije!).

Onaj kome je zahtjev usmjeren mora imati određenu moć. Odkud moć? Ne sa nebeskih visina, oh vi vjernici, kako ste paradoksalni! Paradoks je osnovni motor koji pokreće kako aktualne studentske zahtjeve, tako i sam pojam prava u cjelini. Prividno rušeći temelje na kojima počiva današnje društvo (okretanje kapitala, kolanje roba, apstraktni novac koji zamjenjuje ‘stvarne’ novčanice) zapravo ih jačamo. Ako je cilj da nam se dopusti besplatno školovanje, morat ćemo i mi popustiti u nekim stvarima. Jeste li odredili granicu do koje ćete ići? Koliko ćete sadašnjih prava zamijeniti za taj jedan cilj? Ili mislite da neće biti quid pro quo? Ako vjerujete da neće, onda niste utopisti, već glupani.

Moć je dana. Dali smo ju mi. Svojim stalnim ponavljanjem rituala traženja vođe.
Država je majka. Ljubimo ju i tražimo od nje. Jedini odnos davanja i primanja koji ćemo ikada iskusiti u životu. Jedino nju ćemo ljubiti jer je ona jedino što jamči za naše postojanje. Jedino ćemo od nje tražiti ono što ne bismo ni od koga jer njeno odbijanje zahtjeva nikada neće tako snažno narušiti privid da smo nerazdruživi, poput drugih odnosa.
Toga sam ja Boga naslijedio, a kako bi tek glupo bilo da sam ga sâm izmislio!
Socijalna pravda nije nešto što ćemo ikada iskusiti, niti postoje naznake da je ikada postojala. To je želja, žudnja za stabilnošću života koja nas nikada ne napušta, koja je uvijek tu, nadohvat ruke, ali ju nikada ne dohvaćamo jer možda ne postoji. Možda smo i nju, Boga, državnu vlast, izmislili sami. Pretvarajući tu nikada-ispunjenu-šupljinu u vjerovanje da postoji nešto tamo, onkraj živećega života. Da život nije u nemiru, već miru.

Uhvaćeni smo u kapitalističku klopku. Naše postojanje u manjoj mjeri obilježava za žudnju konstitutivni manjak objekta-uzroka (sloboda, npr.), a u većoj mjeri neki za nagon nužni višak (neograničen broj sloboda, npr.). Mogućnost gotovo trenutnog zadovoljenja svih potreba nas, kao subjekte konzumerističkog društva, okiva ritmom repetitivne, prisilne potrošnje (tako i potrošnje ‘znanja’!) čiji cilj nije odsutni ideal ili iznimno vrijedan predmet, nego samo to ponavljanje. Kako razlučiti patološku ovisnost o nagonu i nagon kao radikalan prekid te ovisnosti?!

Moraš biti romantik, idealist, utopist da bi vjerovao da nešto postoji, da ovim svijetom vlada čovjek, a ne mehanizmi koje smo proizveli da bi radili za nas. Čuli smo onu, ja ne radim ništa, novac radi za mene. Koliko je to postala paradigma današnjeg društva? Postoji li išta što nismo katalogizirali, kodirali, zapisali, opisali? Nije li nam i vlastita utopija već opisana?
Zahtjev za besplatnim školovanjem nije ništa nego jezično formuliran zahtjev za drugačijom budućnosti.

Zašto se poneki ne snalaze u njemu? Zato jer njihova jezična artikulacija nije jednaka. Naravno da svi želimo besklasno, lakoživljeće, neopterećeno društvo. Jedino svi ne vjerujemo da je moguće.

Naravno da se ljudi solidariziraju s vama. Prvo, imaju osjećaj da se nešto događa, da još postoji nada da će se okrutne životne okolnosti promjeniti. Drugo, identificiraju se s vama, jer je vaša borba postala posredno i njihova (iako znamo da to nije istina, jer zahtjev za besplatnim školstvom, ako bi bio ostvaren, može samo produbiti socijalnu nestabilnost u državi – od vojnih kupnji i udobnih naslonjača neće se odustati, pa će se lupiti po zdravstvenim pristojbama, cijenama kruha i pokaza za tramvaje, da nabrojim samo neke, površne).

Politički vrh ne reagira na vaše prosvjede jer je okupiranost mlade studentske snage (koja je, danas, nažalost, okrenuta samo sebi!) i medija, jednim utopijskim ciljem, odlična da se skrene pozornost sa svakodnevnih sranja koja rade, koja su još neprozirnija i neuočljivija, ali vrlo postojana i prisutna (čitate li novine dok prosvjedujete protiv naplaćivanja obrazovanja? Odnosno, čitate li išta što nema veze sa vama samima?)

Dok naši vrli studenti okupiraju sveučilišne zgrade, na dan kad je prorektor rekao, smirite se djeco, eto pristajem na vaše zahtjeve dok me ne nazove ministar, samo da prestanete blatiti ustanovu u kojoj ja želim završiti svoj radni vijek i otići u taj obećavani, sretni raj (mirovinu, Bahame, vladu, votever), evo novinskih naslova:

dugogodišnji predsjednik Microsofta za Srednju i Istočnu Europu, izabran je za novog dekana Veleučilišta VERN; Ribić nam sve vrijeme nameće teme za koje misli da su najvažnije u državi, pa nismo stigli razgovarati o skraćenom radnom tjednu, požalio se Đuro Popijač nakon sjednice Gospodarsko socijalnog vijeća; Ako se uvjeti trgovaca prema domaćoj prehrambenoj industriji ne promijene, do kraja godine svi možemo staviti ključ u bravu, stoji u službenoj izjavi Kraša, koji se spori s Agrokorom; zaključnih 48 kuna najniža je cijena u četiri tjedna i ne dogodi li se sutra preokret svjedočit ćemo i najnižoj vrijednosti dionica ove godine; Hendrik Bremer, vodeći partner Roland Bergera, očekuje da će Hrvati postajati sve siromašniji i da neće moći otplaćivati kredite; Rehnov prijedlog predviđa da bi se režim ”korištenja pomorskih područja i kontakta Slovenije s otvorenim morem rješavao po međunarodnom pravu, načelu pravičnosti i u duhu dobrosusjedskih odnosa”; ‘Što se tiče slučaja Boljat, to mi je vjerojatno podmetnuto među ostalim potvrdnicama’, kaže prof. Belak; ‘Ganc’ nova dvorana u Makarskoj predizborni je adut vladajućeg HDZ-a, a dogradonačelniku Novaku as u rukavu kći urednica HTV-a, koja kaže da je snimanje emisije dan uoči izborne šutnje puka slučajnost.

I tako dalje, i tako dalje. Dekan posljednji tjedan na toj funkciji provodi u Brazilu, u društvu znanja nestao je ministar obrazovanja, a premijera se (ponovno!), kad je veća skupina ljudi u državi okupirana oko jednog cilja dulje od sat, dva, ne može pronaći ni glasom ni stasom.

Izbor za novog dekana je drugi tjedan. O prepuštanju odluke o granici vlastite države petorici birokrata, koji nit Hrvati nit Slovenci nisu, odlučit će se početkom svibnja. Lokalni izbori održavaju se sredinom svibnja, a izgledan je drugi krug, kojem se nadamo krajem mjeseca. Slijedeći tjedan i u tjednima koji slijede donijet će se odluke koje će držati vjerodostojnost do novog zauzimanja novih fotelji. Dakle, do kraja kolovoza znat ćemo za što su ova tri dana petstotinjak romantika, idealista i utopista urlikali u megafone i dizali ruke na pravom demokratskom okupljanju na kojem je svatko imao pravo glasa, na kojem se moglo raspravljati o bilo čemu, i na kojem je zasigurno doneseno nekoliko pozitivnih zaključaka.

Nadam se da ste se naigrali. Jer igra koja slijedi pojest će nas sve skupa, a moć koja ju kontrolira nije više sigurna da li i sama ima moć.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi "Na gotovo dvjesto pedeset strana gustog materijala, književnost kao praksa pisanja jedva da se i spominje. Umjesto toga (o) piscu se sudi s obzirom na to u kojoj je mjeri politički djelovao u skladu ili (pretežito) usuprot načelima koje liberalna inteligencija drži transcendentnim. Takvo je analitičko polazište posve legitimno, no ono ne treba auru književnog znalca, koju Mandić sveudilj potura, pridodavši na samom kraju i popis svojih književnih recenzija, valjda kao dokaz vlastite ekspertize."
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve