kolumna
20. travnja 2009.
Često postavljana pitanja – drugi dio
1. Zašto blokirate fakultet, a ne idete Ministarstvu?
2. Zašto ne samo prosvjed?
3. Zašto plenumi?
4. Zašto kolektivni istupi?
5. Tko vam daje pravo da onemogućujete druge studente, koji nisu uz vas, u redovnom pohađanju nastave?
6. Nisu li vaše metode na rubu nasilja? Nije li preuzimanje fakulteta nasilan čin?
1. Zašto blokirate fakultet, a ne idete Ministarstvu?
2. Zašto ne samo prosvjed?
3. Zašto plenumi?
4. Zašto kolektivni istupi?
5. Tko vam daje pravo da onemogućujete druge studente, koji nisu uz vas, u redovnom pohađanju nastave?
6. Nisu li vaše metode na rubu nasilja? Nije li preuzimanje fakulteta nasilan čin?
1. Zašto blokirate fakultet, a ne idete Ministarstvu?
- fakultet je javna ustanova; smatramo legitimnim koristiti ga kao sredstvo i mjesto artikulacije javnoga interesa;
- fakultet kao simbolički kapital ima važan značaj kao povijesno povlašteno mjesto artikulacije kritičke misli (i u svijetu i u domaćem kontekstu);
- mislimo da ustanove društveno-humanističkog tipa svoju društvenu funkciju i odgovornost prema društvu ispunjavaju tek kada ustaju kritički protiv procesa koje smatramo socijalno destruktivnima; komercijalizaciju smatramo jednim od tih procesa;
- autonomija Sveučilišta predstavlja stratešku rezervu za artikulaciju pozicija za koje unutar medijskog i institucionalnog prostora drugdje nema mjesta.
- zasićenje javnosti formom prosvjeda;
- prelako se apsorbira medijski kao jednokratni spektakl bez konzekvenci;
- jednokratnost same forme protesta dovodi nas u poziciju ovisnosti o parafrazama medija;
- smisao je tribina i stvaranje prostora za artikulaciju vlastitih pozicija bez pada u klišeje medijske reprezentacije, npr. stereotip o “naivnom pobunjenom studentu” čije “mutne stavove” tek treba prevesti u tobože suvisle parametre politički realnog;
- koristeći tribine kao platforme pokazujemo da smo sposobni do kraja i vrlo jasno artikulirati vlastite političke zahtjeve koji nisu svodivi na patronizirajuću logiku medijskih šablona proizvodnje jednokratnih spektakala i skandala;
- strategijski prosvjed stavlja u poziciju podređenosti i čekanja reakcije adresata uz mogućnost beskonačnog odgađanja ili potpunog izostanka odgovora.
- u situaciji gdje formalni reprezentacijski mehanizmi i studentski predstavnici nemaju realne moći osjetno utjecati na pitanja koja se tiču direktno njihova statusa i budućnosti, potrebno je tražiti širu bazu i drugačije načine artikulacije zahtjeva;
- jedina mogućnost demokratske autolegitimacije koja nam preostaje nakon što se nadiđe institucionalni okvir formalnih studentskih predstavništava jest kroz plenum, tj. direktnu demokraciju.
- kolektivni istupi formom su primjereniji artikulaciji kolektivnih zahtjeva;
- želimo spriječiti personalizaciju i “profesionalizaciju”;
- ova akcija nije svodiva na situaciju u kojoj važi podjela na figuru vođe i inertnu studentsku masu;
- kolektivne interese je moguće artikulirati bez takvoga unutarnjeg cijepanja i prešutnog sužavanja mogućnosti demokratske participacije u koje potencijalno vodi sama forma reprezentacijskog modela (tj. fiksni profesionalizirani predstavnici kolektivnih interesa);
- u širem društvenom smislu držimo da je važno vratiti dostojanstvo samoj ideji kolektivnih interesa i socijalne solidarnosti, nasuprot agresivnoj reprezentacijsko-medijskoj kulturi kulta individualizma i logike razgradnje i delegitimacije svega što nadilazi kalkulacije izoliranog egoističnog pojedinca > upravo to smatramo ideološki problematičnim modelom reprezentacije društvenih procesa s dalekosežnim političkim posljedicama, među koje spada upravo ukidanje socijalnih prava i institucija socijalne solidarnosti;
- aspekti delegitimacijske kampanje protiv institucija čuvanja kolektivnih socijalnih interesa su napadi na sindikate, socijalne institucije, zdravstvenu zaštitu itd. preko njihova etiketiranja kao “socijalizma”, što je riječ koja je u medijskom prostoru istovjetna potpunoj diskvalifikaciji. Alternativa koja se zauzvrat nudi socijalni je darvinizam u kojemu individualna konzumacija i šoping centri tobože imaju kompenzirati ukidanje institucija socijalne zaštite i kolektivne solidarnosti.
- upravo zato postoje plenumi – oni su forma koja omogućuje demokratsku participaciju svih zainteresiranih studenata. Odluke plenuma smatramo obvezujućima.
- ne raspolažemo institucionalnim aparatom ili mehanizmima da na drugačiji način ustanovimo stavove i mišljenja većine: plenum je jedini mehanizam autolegitimacije koji nam stoji na raspolaganju.
- držimo da je u odnosu na našu akciju socijalno nasilje koje se sprovodi ograničavanjem mogućnosti pristupa obrazovanju neusporedivo društveno destruktivniji oblik nasilja u ovoj priči;
- komercijalizacija nije vrijednosno neutralan proces nego mijenjanje same društvene svrhe obrazovnih institucija; potčiniti obrazovanje kriteriju profita (i u kamufliranoj, eufemiziranoj varijanti “ekonomske efikasnosti”) znači prešutno ukinuti njegovu primarnu funkciju; makar birokratski artikuliran, to ostaje čin socijalnog nasilja;
- uvođenje financijskog praga direktno onemogućuje velik broj ljudi u realizaciji prava na obrazovanje, pa de facto znači njegovo ukidanje. Novac je oblik društvene moći i socijalna sila – uvesti ga kao kriterij selekcije znači koristiti mehanizme društvene prisile u svrhu društvenog isključivanja i onemogućavanja realizacije važnog prava.
