Često postavljana pitanja – drugi dio

1. Zašto blokirate fakultet, a ne idete Ministarstvu?
2. Zašto ne samo prosvjed?
3. Zašto plenumi?
4. Zašto kolektivni istupi?
5. Tko vam daje pravo da onemogućujete druge studente, koji nisu uz vas, u redovnom pohađanju nastave?
6. Nisu li vaše metode na rubu nasilja? Nije li preuzimanje fakulteta nasilan čin?

1. Zašto blokirate fakultet, a ne idete Ministarstvu?
  • fakultet je javna ustanova; smatramo legitimnim koristiti ga kao sredstvo i mjesto artikulacije javnoga interesa;
  • fakultet kao simbolički kapital ima važan značaj kao povijesno povlašteno mjesto artikulacije kritičke misli (i u svijetu i u domaćem kontekstu);
  • mislimo da ustanove društveno-humanističkog tipa svoju društvenu funkciju i odgovornost prema društvu ispunjavaju tek kada ustaju kritički protiv procesa koje smatramo socijalno destruktivnima; komercijalizaciju smatramo jednim od tih procesa;
  • autonomija Sveučilišta predstavlja stratešku rezervu za artikulaciju pozicija za koje unutar medijskog i institucionalnog prostora drugdje nema mjesta.
2. Zašto ne samo prosvjed?
  • zasićenje javnosti formom prosvjeda;
  • prelako se apsorbira medijski kao jednokratni spektakl bez konzekvenci;
  • jednokratnost same forme protesta dovodi nas u poziciju ovisnosti o parafrazama medija;
  • smisao je tribina i stvaranje prostora za artikulaciju vlastitih pozicija bez pada u klišeje medijske reprezentacije, npr. stereotip o “naivnom pobunjenom studentu” čije “mutne stavove” tek treba prevesti u tobože suvisle parametre politički realnog;
  • koristeći tribine kao platforme pokazujemo da smo sposobni do kraja i vrlo jasno artikulirati vlastite političke zahtjeve koji nisu svodivi na patronizirajuću logiku medijskih šablona proizvodnje jednokratnih spektakala i skandala;
  • strategijski prosvjed stavlja u poziciju podređenosti i čekanja reakcije adresata uz mogućnost beskonačnog odgađanja ili potpunog izostanka odgovora.
3. Zašto plenumi?
  • u situaciji gdje formalni reprezentacijski mehanizmi i studentski predstavnici nemaju realne moći osjetno utjecati na pitanja koja se tiču direktno njihova statusa i budućnosti, potrebno je tražiti širu bazu i drugačije načine artikulacije zahtjeva;
  • jedina mogućnost demokratske autolegitimacije koja nam preostaje nakon što se nadiđe institucionalni okvir formalnih studentskih predstavništava jest kroz plenum, tj. direktnu demokraciju.
4. Zašto kolektivni istupi?
  • kolektivni istupi formom su primjereniji artikulaciji kolektivnih zahtjeva;
  • želimo spriječiti personalizaciju i “profesionalizaciju”;
  • ova akcija nije svodiva na situaciju u kojoj važi podjela na figuru vođe i inertnu studentsku masu;
  • kolektivne interese je moguće artikulirati bez takvoga unutarnjeg cijepanja i prešutnog sužavanja mogućnosti demokratske participacije u koje potencijalno vodi sama forma reprezentacijskog modela (tj. fiksni profesionalizirani predstavnici kolektivnih interesa);
  • u širem društvenom smislu držimo da je važno vratiti dostojanstvo samoj ideji kolektivnih interesa i socijalne solidarnosti, nasuprot agresivnoj reprezentacijsko-medijskoj kulturi kulta individualizma i logike razgradnje i delegitimacije svega što nadilazi kalkulacije izoliranog egoističnog pojedinca > upravo to smatramo ideološki problematičnim modelom reprezentacije društvenih procesa s dalekosežnim političkim posljedicama, među koje spada upravo ukidanje socijalnih prava i institucija socijalne solidarnosti;
  • aspekti delegitimacijske kampanje protiv institucija čuvanja kolektivnih socijalnih interesa su napadi na sindikate, socijalne institucije, zdravstvenu zaštitu itd. preko njihova etiketiranja kao “socijalizma”, što je riječ koja je u medijskom prostoru istovjetna potpunoj diskvalifikaciji. Alternativa koja se zauzvrat nudi socijalni je darvinizam u kojemu individualna konzumacija i šoping centri tobože imaju kompenzirati ukidanje institucija socijalne zaštite i kolektivne solidarnosti.
5. Tko vam daje pravo da onemogućujete druge studente, koji nisu uz vas, u redovnom pohađanju nastave?
  • upravo zato postoje plenumi – oni su forma koja omogućuje demokratsku participaciju svih zainteresiranih studenata. Odluke plenuma smatramo obvezujućima.
  • ne raspolažemo institucionalnim aparatom ili mehanizmima da na drugačiji način ustanovimo stavove i mišljenja većine: plenum je jedini mehanizam autolegitimacije koji nam stoji na raspolaganju.
6. Nisu li vaše metode na rubu nasilja? Nije li preuzimanje fakulteta nasilan čin?
  • držimo da je u odnosu na našu akciju socijalno nasilje koje se sprovodi ograničavanjem mogućnosti pristupa obrazovanju neusporedivo društveno destruktivniji oblik nasilja u ovoj priči;
  • komercijalizacija nije vrijednosno neutralan proces nego mijenjanje same društvene svrhe obrazovnih institucija; potčiniti obrazovanje kriteriju profita (i u kamufliranoj, eufemiziranoj varijanti “ekonomske efikasnosti”) znači prešutno ukinuti njegovu primarnu funkciju; makar birokratski artikuliran, to ostaje čin socijalnog nasilja;
  • uvođenje financijskog praga direktno onemogućuje velik broj ljudi u realizaciji prava na obrazovanje, pa de facto znači njegovo ukidanje. Novac je oblik društvene moći i socijalna sila – uvesti ga kao kriterij selekcije znači koristiti mehanizme društvene prisile u svrhu društvenog isključivanja i onemogućavanja realizacije važnog prava.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve