Viktor Ivančić: Pozdrav zastavi

Danas na blogu Slobodni Filozofski pročitajte najnoviji tekst Viktora Ivančića – i ne, ne prenosimo ga s e-novina, niti iz BH dana. Niti s Monitora. Autor nam je prepustio prvenstvo objave. Respect! Dotični će tekst, inače, biti dostupan i u BH danima od srijede, 29. travnja 2009. Izuzetno nam je drago što na našemu blogu možemo ugostiti jednog od najpoznatijih hrvatskih kolumnista i jednog od utemeljitelja kultnog (i na žalost ugaslog) hrvatskog tjednika Feral Tribune. Koliko nam je poznato, ovo je prvi tekst od gašenja Ferala koji Viktor Ivančić objavljuje izravno u hrvatskim medijima. Tekst na blogu objavljujemo uz suglasnost autora!



Zašto hrvatski režim podupire studente koji ga pljuju?


NEVIDLJIVA STRAHOVLADA

Konsenzualna potpora studentima, dok ovi pljuju u lice vladajućem poretku, može imati samo jedno logički održivo objašnjenje: fantomska sila, nikome vidljiva, vlada Hrvatskom, namećući okrutni neoliberalizam i autokratski način odlučivanja čitavoj naciji, a posebno aktualnoj vlasti. Četiri i pol milijuna uvjerenih socijalista, na čelu sa svojim demokratski izabranim prvacima, trpi bezdušnu kapitalističku čizmu koju im je nametnuo Nepoznat Netko. Hrvatska je u raljama nevidljive strahovlade.

Svi navijaju za studente i stvar već postaje pomalo zastrašujuća. Službena Hrvatska brije u spektaklu koji predvodi vojska solidarnih transvestita. Svi su puni razumijevanja, svi su naknadno mladi i buntovni, svi su spremni nositi parole i izlizane traperice, svi su ogorčeni vladajućom nepravdom za koju se – gle čuda – ne zna tko je generira.

Pošto su zauzeli i blokirali Filozofski fakultet u Zagrebu, a zatim i nekoliko drugih sveučilišta u zemlji – tražeći besplatno školovanje, ustajući protiv komercijalizacije i privatizacije obrazovanja – studente je, nakon početne konfuzije, izrazima otvorene podrške zasula široka paleta “društvenih čimbenika”. Najprije su se s njima solidarizirali profesori, potom uprave fakulteta, pa sindikati, opozicijske stranke i javni intelektualci, da bi naposljetku njihove zahtjeve deklarativno prigrlila i struktura koja obnaša političku i duhovnu vlast.

Proglašen je, takoreći, obredni tjedan kolektivne nostalgije za socijalizmom. Predsjednik države Stjepan Mesić kazao je da razumije studente i potpuno ih podupire “kao pripadnik generacije koja je studirala besplatno”. Riječki nadbiskup Ivan Devčić, blago zbunjen što su studenti Katoličkog bogoslovnog fakulteta podržali kolege s Filozofskog, naglasio je da se “studentski problemi ne mogu gurati pod tepih”, te da bi “nam trebao biti interes da svi mogu studirati”. Na koncu, nakon četverodnevnog skrivanja u mišjoj rupi, ukazala se i mišja glava ministra obrazovanja Dragana Primorca s ingenioznom izjavom: “Studenti zahtijevaju besplatno obrazovanje koje mora biti dostupno svima i na taj način samo ponavljaju ono što već pet godina tražimo premijer Sanader i ja”!

Primorac je, dakako, prebacio odgovornost na rukovodstva fakulteta i pozvao se na spasonosnu frazu o “autonomiji sveučilišta”. Prodekanu Damiru Borasu poručio je da, ako se već solidarizira sa studentima, najprije vrati školarine koje studenti uplaćuju u fakultetsku blagajnu. Studenti – svjesni toga da je država natjerala fakultete na eksploataciju naraštaja željnog znanja – biranim su mu riječima uzvratili da ne melje gluposti.

Na takve drskosti ministar neće uzvraćati silom. Naprotiv, osviješteni buntovnici – koji su, preuzimajući vlast na fakultetima, “autonomiji sveučilišta” po prvi put oduzeli svojstva gole floskule – odsad uživaju njegovu posebnu skrb. “Ako bilo koji student zbog svojih demokratskih prava da izrazi svoje mišljenje osjeti da ga se na bilo koji način maltretira, pozivam ga da mi se obrati”, rekao je, a zatim dignuo obrve i dodao ledenim glasom nositelja crnog pojasa: “Nitko neće maltretirati studente dok sam ja ministar!”

Prizor je u najmanju ruku zavodljiv: nikada tako dobro organiziranog revolta, koji je rezultirao preuzimanjem institucija, i nikada takve epidemije podrške od strane samih institucija i nositelja političke moći. Što nije u redu? Gdje se dogodio nesporazum?

Iz prizemne perspektive sve sluti na pokušaj forsiranja raspleta prema oprobanom scenariju: na najboljem smo putu da problem riješimo tako što ćemo ustvrditi da ga nitko nije prouzročio, a pošto ga nitko nije prouzročio, nitko nije legitimiran da ga otkloni. Ergo – problem će biti najefikasnije riješen tako što se neće otkloniti.

No, u zemlji koja se pod naletom divljeg kapitalizma, političke svemoći i administrativne korupcije socijalno i moralno potpuno slomila, studentske poruke ne govore samo o školarinama, ili čak ponajmanje o njima. Jezovita prijetnja sadržana je u onome neizrečenom i neartikuliranom.

Konsenzualna potpora demonstrantima, dok ovi pljuju u lice vladajućem poretku, tako može imati samo jedno logički održivo objašnjenje: fantomska sila, nikome vidljiva, vlada Hrvatskom, namećući okrutni neoliberalizam i autokratski način odlučivanja čitavoj naciji, a posebno aktualnoj vlasti. Četiri i pol milijuna uvjerenih socijalista, na čelu sa svojim demokratski izabranim prvacima, trpi bezdušnu kapitalističku čizmu koju im je nametnuo Nepoznat Netko. Hrvatska je u raljama nevidljive strahovlade. Fikcija koja upravlja životima hrvatskih građana toliko je realna da osjećaju kako im iz dana u dan drobi kosti – ako nemaš para, bit će ti uskraćeno zdravlje, znanje, elementarna sigurnost i život s minimumom dostojanstva.
Ako vam je teško pojmiti pravila igre što proizlaze iz nagona za vlašću, zamislite nešto dovoljno bolesno i dovoljno arogantno – zamislite, na primjer, nogometnu momčad sastavljenu od predstavnika državne oligarhije koja istrčava na teren sa zadaćom da navija za publiku.

Naravna stvar, imamo posla s bliskom povezanošću vještine politike i vještine odnosa s javnošću, toliko bliskom da se cjelokupna funkcija politike svodi na odnos s javnošću. Jedan član međunarodne akademske zajednice, Harry Frankfurt, profesor na Sveučilištu Princeton, problem je definirao ovako: “Nepostojanje povezanosti s brigom za istinu – nebriga za stvarno stanje stvari – ono je što smatram suštinskim za kenjanje.” Ne treba biti naročito pronicljiv i uočiti prirodnu vezu između Primorčeva “društva znanja” i Frankfurtova “društva sranja”. Hrvatski ministar obrazovanja o prvome vatreno propovijeda, a u drugome aktivno participira.

Radi se o onome doživljaju politike kada je svaki javno izrečeni politički stav prije svega akutan – naime prilagođen potrebi trenutka i ničemu drugom – pa se upotrebljava poput papirnate maramice u koju će se vladajuća njuška oseknuti i baciti je u najbližu kantu za smeće.

Navada nije ekskluzivnog tipa i ne konzumiraju je samo članovi izvršne vlasti. Jedan od korifeja je, primjerice, deklarirani ljevičar Josip Kregar, kandidat na izborima za gradonačelnika Zagreba i dekan Pravnog fakulteta. Upravo su na Pravnom fakultetu u rujnu prošle godine zabilježeni prvi prosvjedi zbog školarina, a dekan Kregar tada je izašao pred petstotinjak studenata poručujući im da je “studij investicija poput kupovine nekretnine ili automobila”. Ovih dana izrazio je “bezrezervnu podršku studentskim zahtjevima” – zahtjevima da studij ne bude “investicija poput kupovine nekretnine ili automobila” – a ispod glasa zamolio mlade kolege da zauzmu njegov fakultet u trenutku kada on posjeti toalet. Da ne spominjemo tuštu i tmu drugih interesnih udvarača, te preživjelih egomanijaka iz “šezdesetosme” i “sedamdesetprve” sa svojim plačnim sjećanjima na slavnu mladost… Nakon startne zbunjenosti i rane faze studentske samouprave, jedine oštre primjedbe prosvjednicima – uz “puno razumijevanje” njihovih ciljeva – odnosile su se na metodu, koja tobože nije bliska tradiciji i boljim običajima demokracije. Pripadnici političke bagaže koji su se zatekli na straži i brzopotezni novinski komentatori požurili su mladce poučiti demokratskom bontonu i liberalnim standardima, a nije nedostajalo ni usporedbi s “Komunističkom partijom” i zloglasnim revolucionarnim pokretima.

Taj refleks, kao izraz potpunoga neshvaćanja onog što se uistinu zbiva, skoro da ima paradigmatski okus, jer upravo je metoda najzdravija novost koju donosi blokada hrvatskih sveučilišta. Jednim naizgled nedemokratskim činom kao što je zauzimanje obrazovne institucije, studenti su uspjeli razgoliti protudemokratsku narav tzv. demokratskog poretka, izvesti na čistinu sustav koji će svaku glupost, nepravdu ili gadost braniti s pozicije svoga “upisanog” demokratizma. Uostalom, član međunarodne akademske zajednice Jacques Ranciere, profesor na Sveučilištu Paris-VIII, zapazio je da su se “demokratski događaji javili općenito u figuri osporavanja demokracije.”

Depersonaliziranim javnim nastupom, organiziranjem studenskoga plenuma koji svakodnevno zasjeda, odbijanjem isticanja delegata ili karizmatičnih vođa, nepristajanjem na pregovaračka natezanja i trgovine, djevojke i mladići s Filozofskog fakulteta demaskirali su laž tzv. predstavničke demokracije koja se, nakon provlačenja kroz stranačke i međustranačke mašine, manifestira kao autoritarni model.

Spomenuti Ranciere, inače, smatra da se “državna moć i moć bogatstva sve više ujedinjuju u jedno jedino učeno upravljanje tokovima novca i naroda”, pa stvarna demokracija nije oblik vladanja koji će opsluživati te dvije sile, nego upravo suprotno: “djelovanje koje oligarhijskim vladavinama neprestano otima monopol na javni život, a bogatstvu svemoć nad našim životima”.

U tom je smislu simptomatično da je baš u vrijeme studentske blokade sveučilišta predsjednik Vlade Ivo Sanader otišao u posjet novoj farmi svinja vlasnika koncerna Agrokor Ivice Todorića, što je u novinama predstavljeno kao “susret dvojice najmoćnijih Hrvata”. Todorić je tom prilikom naglasio da Hrvatskoj trebaju samo dva velika trgovačka lanca (od kojih on posjeduje jednog, a vjerojatno i drugog), dok je Sanader istaknuo kako je Todorićev genij na poslovnome planu skoro identičan njegovome u sferi politike. Na dodatno pitanje novinara premijer je, dakako, rekao da “bez ostatka podupire zah-tjeve studenata”. Svjedoci tvrde da se u tome trenutku začulo zborno skvičanje, jer se službeni posjet bližio kraju, pa su bića u torovima njušila rutinsko klanje.

Možda bi se to moglo postaviti kao zakonomjernost: što bude snažnija službena potpora koju uživaju, studenti će znati da je njihov krik udaljeniji od interesa političkog i društvenog establišmenta. A vrlo je moguće da spektakl solidarnih transvestita uzme maha ako se nezadovoljstvo razlije ulicama, pa tamo nakon 1. maja izmile opljačkani i poniženi radnici ili, naprosto, raspižđeni građani što se ovih dana mobiliziraju preko Facebooka. Vladajuća klasa sigurno će ih podržati u iskazima revolta protiv fantomske sile, nikome vidljive, koja vlada Hrvatskom i pretvara nam svakodnevicu u serijal s prizorima bezdušne eksploatacije i nepravde epskih razmjera. Čak će se i ministar Primorac znati priključiti u pravome trenutku: ni previše rano, ni previše klasno.

Ako vam je teško pojmiti ta pravila igre što proizlaze iz nagona za vlašću, zamislite nešto dovoljno bolesno i dovoljno arogantno – zamislite, na primjer, nogometnu momčad sastavljenu od predstavnika državne oligarhije koja istrčava na teren sa zadaćom da navija za publiku. Takav je cinični manevar moguć samo uz jasnu svijest o postojanju ograde s bodljikavom žicom koja odjeljuje travnjak od tribina. Dobro, ograda možda nema bodljikavu žicu, nego metalne šiljke ili ukrase u obliku glasačkih kutija, ali nije stvar u tome da se ona opiše, nego da se sruši.





Vezani članci

  • 30. svibnja 2020. Ne osuđujmo ustanke protiv umorstava koje vrši policija Ustanak potaknut umorstvom Georgea Floyda, crnog muškarca iz Minneapolisa kojega je usred bijela dana ugušio bijeli policijski službenik Derek Chauvin širi se Sjedinjenim Američkim Državama, dok srednjostrujaškim medijima predvidljivo odzvanja refren o uništavanju privatnog vlasništva o kojem opetovano slušamo kada jednosmjerno nasilje odozgo dobije svoj odgovor odozdo. Površnom zgražanju nad pustošenjem i pljačkom tijekom pobune treba suprotstaviti podsjetnik na postojane mehanizme strukturnog rasizma te sistemske dimenzije pljački i opresija koje se provode nad radnom većinom, a posebice nad crnim pripadnicima i pripadnicama radničke klase.
  • 24. svibnja 2020. Jeff Bezos ne bi trebao biti milijarder, a kamoli bilijunaš „Prema određenim izvješćima, Jeff Bezos je na dobrom putu da postane prvi svjetski bilijunaš, što predstavlja grotesknu optužnicu protiv našeg društva, a jedini način da ga promijenimo jest da organiziramo radnice i radnike Amazona kako bi povratili natrag ogromnu moć i bogatstvo koje zgrće Bezos.“
  • 24. svibnja 2020. Izjava o Covidu-19 s prvog sastanka Globalne ekosocijalističke mreže „Aktivisti i aktivistkinje s četiri kontinenta planiraju aktivnosti, biraju upravljački odbor i pozivaju na solidarnost sa svim radnicama i radnicima koji riskiraju vlastite živote za sve nas.“
  • 24. svibnja 2020. Okolišna perspektiva ljudske povijesti "Budući da je, prema zakonu entropije, energija potrošna i ne možemo je reciklirati, svaki dan moramo iznova vaditi sirovine i goriva iz zemlje za potrebe ekonomije. U određenoj mjeri recikliramo materijale poput aluminija i bakra, ali ne previše. Čak bi i ekonomija nulte stope rasta nužno došla do granica mogućnosti vađenja nafte, ugljena, bakra, boksita, željezne rudače, ekstrakcije plina hidrauličkim frakturiranjem, itd. Dakle, ekonomija nije cirkularna, nego jednosmjerna i vodi ka entropiji – rasipanju sirovina i energije."
  • 17. svibnja 2020. Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase Prelaskom na online edukaciju od doma tijekom karantene, radnička klasa u Španjolskoj ostala je lišena niza socijalno-reproduktivnih funkcija koje osigurava cjelovito besplatno javno obrazovanje, a djeca iz radničkih obitelji prepuštena modelu izvođenja nastave kojemu njihovi roditelji ne mogu parirati adekvatnim vremenskim, financijskim i tehnološkim kapacitetima.
  • 14. svibnja 2020. „Progresivni kapitalizam“ je neostvariv Socijaldemokratske reformske intervencije temeljene na regulaciji i antitrustovskim politikama, koje zaziva ekonomist Joseph Stiglitz u svojoj novoj knjizi People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, počivaju na manjkavoj srednjostrujaškoj pretpostavci o idealiziranom kompetitivnom tržišnom modelu i zadržavaju se u okvirima kapitalističkog realizma.
  • 11. svibnja 2020. Kriza korona virusa ubrzava stvaranje tehnoloških monopola Specifični uvjeti pandemije Covida-19 i popratno kreativno uništenje slabijih kapitalističkih aktera pospješuju postojeći trend tržišne koncentracije, osobito u polju velikih tehnoloških kompanija, čija vrijednost dionica raste proporcionalno jačanju njihove tržišne moći. Ljevica bi trebala odgovoriti nastojanjima da se monopole podvrgne demokratskom narodnom nadzoru, kao i radničkim organiziranjem unutar samih korporacija.
  • 2. svibnja 2020. Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji Covida-19 Članice Marksističko-feminističkog kolektiva iz antikapitalističke pozicije i okvira teorije socijalne reprodukcije demontiraju kapitalistički odgovor na aktualnu zdravstvenu krizu, uzimajući za polazišnu točku jedan od ključnih elemenata kapitalističkog sistema proizvodnje – rad koji proizvodi i održava život, a koji je istovremeno prva linija borbe protiv pandemije korona virusa.
  • 24. travnja 2020. O nastanku ekonomije kao nauke Propitujući koncept linearnog razvoja heterogenih diskursa u homogenu disciplinu, autorica ukazuje na transformaciju znanja koje je bilo tek popratna refleksija trgovaca o djelatnosti razmjene u njezinu specifičnu, instrumentalnu analizu, i predstavlja dva heterogena ekonomska diskursa, merkantilizam i tzv. školu fiziokrata, koji prethode klasičnoj političkoj ekonomiji, i na historijski specifične načine adresiraju pitanja razmjene odnosno ekonomskog rasta.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve