Viktor Ivančić: Pozdrav zastavi
Konsenzualna potpora studentima, dok ovi pljuju u lice vladajućem poretku, može imati samo jedno logički održivo objašnjenje: fantomska sila, nikome vidljiva, vlada Hrvatskom, namećući okrutni neoliberalizam i autokratski način odlučivanja čitavoj naciji, a posebno aktualnoj vlasti. Četiri i pol milijuna uvjerenih socijalista, na čelu sa svojim demokratski izabranim prvacima, trpi bezdušnu kapitalističku čizmu koju im je nametnuo Nepoznat Netko. Hrvatska je u raljama nevidljive strahovlade.
Svi navijaju za studente i stvar već postaje pomalo zastrašujuća. Službena Hrvatska brije u spektaklu koji predvodi vojska solidarnih transvestita. Svi su puni razumijevanja, svi su naknadno mladi i buntovni, svi su spremni nositi parole i izlizane traperice, svi su ogorčeni vladajućom nepravdom za koju se – gle čuda – ne zna tko je generira.
Pošto su zauzeli i blokirali Filozofski fakultet u Zagrebu, a zatim i nekoliko drugih sveučilišta u zemlji – tražeći besplatno školovanje, ustajući protiv komercijalizacije i privatizacije obrazovanja – studente je, nakon početne konfuzije, izrazima otvorene podrške zasula široka paleta “društvenih čimbenika”. Najprije su se s njima solidarizirali profesori, potom uprave fakulteta, pa sindikati, opozicijske stranke i javni intelektualci, da bi naposljetku njihove zahtjeve deklarativno prigrlila i struktura koja obnaša političku i duhovnu vlast.
Proglašen je, takoreći, obredni tjedan kolektivne nostalgije za socijalizmom. Predsjednik države Stjepan Mesić kazao je da razumije studente i potpuno ih podupire “kao pripadnik generacije koja je studirala besplatno”. Riječki nadbiskup Ivan Devčić, blago zbunjen što su studenti Katoličkog bogoslovnog fakulteta podržali kolege s Filozofskog, naglasio je da se “studentski problemi ne mogu gurati pod tepih”, te da bi “nam trebao biti interes da svi mogu studirati”. Na koncu, nakon četverodnevnog skrivanja u mišjoj rupi, ukazala se i mišja glava ministra obrazovanja Dragana Primorca s ingenioznom izjavom: “Studenti zahtijevaju besplatno obrazovanje koje mora biti dostupno svima i na taj način samo ponavljaju ono što već pet godina tražimo premijer Sanader i ja”!
Primorac je, dakako, prebacio odgovornost na rukovodstva fakulteta i pozvao se na spasonosnu frazu o “autonomiji sveučilišta”. Prodekanu Damiru Borasu poručio je da, ako se već solidarizira sa studentima, najprije vrati školarine koje studenti uplaćuju u fakultetsku blagajnu. Studenti – svjesni toga da je država natjerala fakultete na eksploataciju naraštaja željnog znanja – biranim su mu riječima uzvratili da ne melje gluposti.
Na takve drskosti ministar neće uzvraćati silom. Naprotiv, osviješteni buntovnici – koji su, preuzimajući vlast na fakultetima, “autonomiji sveučilišta” po prvi put oduzeli svojstva gole floskule – odsad uživaju njegovu posebnu skrb. “Ako bilo koji student zbog svojih demokratskih prava da izrazi svoje mišljenje osjeti da ga se na bilo koji način maltretira, pozivam ga da mi se obrati”, rekao je, a zatim dignuo obrve i dodao ledenim glasom nositelja crnog pojasa: “Nitko neće maltretirati studente dok sam ja ministar!”
Prizor je u najmanju ruku zavodljiv: nikada tako dobro organiziranog revolta, koji je rezultirao preuzimanjem institucija, i nikada takve epidemije podrške od strane samih institucija i nositelja političke moći. Što nije u redu? Gdje se dogodio nesporazum?
Iz prizemne perspektive sve sluti na pokušaj forsiranja raspleta prema oprobanom scenariju: na najboljem smo putu da problem riješimo tako što ćemo ustvrditi da ga nitko nije prouzročio, a pošto ga nitko nije prouzročio, nitko nije legitimiran da ga otkloni. Ergo – problem će biti najefikasnije riješen tako što se neće otkloniti.
No, u zemlji koja se pod naletom divljeg kapitalizma, političke svemoći i administrativne korupcije socijalno i moralno potpuno slomila, studentske poruke ne govore samo o školarinama, ili čak ponajmanje o njima. Jezovita prijetnja sadržana je u onome neizrečenom i neartikuliranom.
Konsenzualna potpora demonstrantima, dok ovi pljuju u lice vladajućem poretku, tako može imati samo jedno logički održivo objašnjenje: fantomska sila, nikome vidljiva, vlada Hrvatskom, namećući okrutni neoliberalizam i autokratski način odlučivanja čitavoj naciji, a posebno aktualnoj vlasti. Četiri i pol milijuna uvjerenih socijalista, na čelu sa svojim demokratski izabranim prvacima, trpi bezdušnu kapitalističku čizmu koju im je nametnuo Nepoznat Netko. Hrvatska je u raljama nevidljive strahovlade. Fikcija koja upravlja životima hrvatskih građana toliko je realna da osjećaju kako im iz dana u dan drobi kosti – ako nemaš para, bit će ti uskraćeno zdravlje, znanje, elementarna sigurnost i život s minimumom dostojanstva.
Naravna stvar, imamo posla s bliskom povezanošću vještine politike i vještine odnosa s javnošću, toliko bliskom da se cjelokupna funkcija politike svodi na odnos s javnošću. Jedan član međunarodne akademske zajednice, Harry Frankfurt, profesor na Sveučilištu Princeton, problem je definirao ovako: “Nepostojanje povezanosti s brigom za istinu – nebriga za stvarno stanje stvari – ono je što smatram suštinskim za kenjanje.” Ne treba biti naročito pronicljiv i uočiti prirodnu vezu između Primorčeva “društva znanja” i Frankfurtova “društva sranja”. Hrvatski ministar obrazovanja o prvome vatreno propovijeda, a u drugome aktivno participira.
Radi se o onome doživljaju politike kada je svaki javno izrečeni politički stav prije svega akutan – naime prilagođen potrebi trenutka i ničemu drugom – pa se upotrebljava poput papirnate maramice u koju će se vladajuća njuška oseknuti i baciti je u najbližu kantu za smeće.
Navada nije ekskluzivnog tipa i ne konzumiraju je samo članovi izvršne vlasti. Jedan od korifeja je, primjerice, deklarirani ljevičar Josip Kregar, kandidat na izborima za gradonačelnika Zagreba i dekan Pravnog fakulteta. Upravo su na Pravnom fakultetu u rujnu prošle godine zabilježeni prvi prosvjedi zbog školarina, a dekan Kregar tada je izašao pred petstotinjak studenata poručujući im da je “studij investicija poput kupovine nekretnine ili automobila”. Ovih dana izrazio je “bezrezervnu podršku studentskim zahtjevima” – zahtjevima da studij ne bude “investicija poput kupovine nekretnine ili automobila” – a ispod glasa zamolio mlade kolege da zauzmu njegov fakultet u trenutku kada on posjeti toalet. Da ne spominjemo tuštu i tmu drugih interesnih udvarača, te preživjelih egomanijaka iz “šezdesetosme” i “sedamdesetprve” sa svojim plačnim sjećanjima na slavnu mladost… Nakon startne zbunjenosti i rane faze studentske samouprave, jedine oštre primjedbe prosvjednicima – uz “puno razumijevanje” njihovih ciljeva – odnosile su se na metodu, koja tobože nije bliska tradiciji i boljim običajima demokracije. Pripadnici političke bagaže koji su se zatekli na straži i brzopotezni novinski komentatori požurili su mladce poučiti demokratskom bontonu i liberalnim standardima, a nije nedostajalo ni usporedbi s “Komunističkom partijom” i zloglasnim revolucionarnim pokretima.
Taj refleks, kao izraz potpunoga neshvaćanja onog što se uistinu zbiva, skoro da ima paradigmatski okus, jer upravo je metoda najzdravija novost koju donosi blokada hrvatskih sveučilišta. Jednim naizgled nedemokratskim činom kao što je zauzimanje obrazovne institucije, studenti su uspjeli razgoliti protudemokratsku narav tzv. demokratskog poretka, izvesti na čistinu sustav koji će svaku glupost, nepravdu ili gadost braniti s pozicije svoga “upisanog” demokratizma. Uostalom, član međunarodne akademske zajednice Jacques Ranciere, profesor na Sveučilištu Paris-VIII, zapazio je da su se “demokratski događaji javili općenito u figuri osporavanja demokracije.”
Depersonaliziranim javnim nastupom, organiziranjem studenskoga plenuma koji svakodnevno zasjeda, odbijanjem isticanja delegata ili karizmatičnih vođa, nepristajanjem na pregovaračka natezanja i trgovine, djevojke i mladići s Filozofskog fakulteta demaskirali su laž tzv. predstavničke demokracije koja se, nakon provlačenja kroz stranačke i međustranačke mašine, manifestira kao autoritarni model.
Spomenuti Ranciere, inače, smatra da se “državna moć i moć bogatstva sve više ujedinjuju u jedno jedino učeno upravljanje tokovima novca i naroda”, pa stvarna demokracija nije oblik vladanja koji će opsluživati te dvije sile, nego upravo suprotno: “djelovanje koje oligarhijskim vladavinama neprestano otima monopol na javni život, a bogatstvu svemoć nad našim životima”.
U tom je smislu simptomatično da je baš u vrijeme studentske blokade sveučilišta predsjednik Vlade Ivo Sanader otišao u posjet novoj farmi svinja vlasnika koncerna Agrokor Ivice Todorića, što je u novinama predstavljeno kao “susret dvojice najmoćnijih Hrvata”. Todorić je tom prilikom naglasio da Hrvatskoj trebaju samo dva velika trgovačka lanca (od kojih on posjeduje jednog, a vjerojatno i drugog), dok je Sanader istaknuo kako je Todorićev genij na poslovnome planu skoro identičan njegovome u sferi politike. Na dodatno pitanje novinara premijer je, dakako, rekao da “bez ostatka podupire zah-tjeve studenata”. Svjedoci tvrde da se u tome trenutku začulo zborno skvičanje, jer se službeni posjet bližio kraju, pa su bića u torovima njušila rutinsko klanje.
Možda bi se to moglo postaviti kao zakonomjernost: što bude snažnija službena potpora koju uživaju, studenti će znati da je njihov krik udaljeniji od interesa političkog i društvenog establišmenta. A vrlo je moguće da spektakl solidarnih transvestita uzme maha ako se nezadovoljstvo razlije ulicama, pa tamo nakon 1. maja izmile opljačkani i poniženi radnici ili, naprosto, raspižđeni građani što se ovih dana mobiliziraju preko Facebooka. Vladajuća klasa sigurno će ih podržati u iskazima revolta protiv fantomske sile, nikome vidljive, koja vlada Hrvatskom i pretvara nam svakodnevicu u serijal s prizorima bezdušne eksploatacije i nepravde epskih razmjera. Čak će se i ministar Primorac znati priključiti u pravome trenutku: ni previše rano, ni previše klasno.
Ako vam je teško pojmiti ta pravila igre što proizlaze iz nagona za vlašću, zamislite nešto dovoljno bolesno i dovoljno arogantno – zamislite, na primjer, nogometnu momčad sastavljenu od predstavnika državne oligarhije koja istrčava na teren sa zadaćom da navija za publiku. Takav je cinični manevar moguć samo uz jasnu svijest o postojanju ograde s bodljikavom žicom koja odjeljuje travnjak od tribina. Dobro, ograda možda nema bodljikavu žicu, nego metalne šiljke ili ukrase u obliku glasačkih kutija, ali nije stvar u tome da se ona opiše, nego da se sruši.
