Viktor Ivančić: Pozdrav zastavi

Danas na blogu Slobodni Filozofski pročitajte najnoviji tekst Viktora Ivančića – i ne, ne prenosimo ga s e-novina, niti iz BH dana. Niti s Monitora. Autor nam je prepustio prvenstvo objave. Respect! Dotični će tekst, inače, biti dostupan i u BH danima od srijede, 29. travnja 2009. Izuzetno nam je drago što na našemu blogu možemo ugostiti jednog od najpoznatijih hrvatskih kolumnista i jednog od utemeljitelja kultnog (i na žalost ugaslog) hrvatskog tjednika Feral Tribune. Koliko nam je poznato, ovo je prvi tekst od gašenja Ferala koji Viktor Ivančić objavljuje izravno u hrvatskim medijima. Tekst na blogu objavljujemo uz suglasnost autora!



Zašto hrvatski režim podupire studente koji ga pljuju?


NEVIDLJIVA STRAHOVLADA

Konsenzualna potpora studentima, dok ovi pljuju u lice vladajućem poretku, može imati samo jedno logički održivo objašnjenje: fantomska sila, nikome vidljiva, vlada Hrvatskom, namećući okrutni neoliberalizam i autokratski način odlučivanja čitavoj naciji, a posebno aktualnoj vlasti. Četiri i pol milijuna uvjerenih socijalista, na čelu sa svojim demokratski izabranim prvacima, trpi bezdušnu kapitalističku čizmu koju im je nametnuo Nepoznat Netko. Hrvatska je u raljama nevidljive strahovlade.

Svi navijaju za studente i stvar već postaje pomalo zastrašujuća. Službena Hrvatska brije u spektaklu koji predvodi vojska solidarnih transvestita. Svi su puni razumijevanja, svi su naknadno mladi i buntovni, svi su spremni nositi parole i izlizane traperice, svi su ogorčeni vladajućom nepravdom za koju se – gle čuda – ne zna tko je generira.

Pošto su zauzeli i blokirali Filozofski fakultet u Zagrebu, a zatim i nekoliko drugih sveučilišta u zemlji – tražeći besplatno školovanje, ustajući protiv komercijalizacije i privatizacije obrazovanja – studente je, nakon početne konfuzije, izrazima otvorene podrške zasula široka paleta “društvenih čimbenika”. Najprije su se s njima solidarizirali profesori, potom uprave fakulteta, pa sindikati, opozicijske stranke i javni intelektualci, da bi naposljetku njihove zahtjeve deklarativno prigrlila i struktura koja obnaša političku i duhovnu vlast.

Proglašen je, takoreći, obredni tjedan kolektivne nostalgije za socijalizmom. Predsjednik države Stjepan Mesić kazao je da razumije studente i potpuno ih podupire “kao pripadnik generacije koja je studirala besplatno”. Riječki nadbiskup Ivan Devčić, blago zbunjen što su studenti Katoličkog bogoslovnog fakulteta podržali kolege s Filozofskog, naglasio je da se “studentski problemi ne mogu gurati pod tepih”, te da bi “nam trebao biti interes da svi mogu studirati”. Na koncu, nakon četverodnevnog skrivanja u mišjoj rupi, ukazala se i mišja glava ministra obrazovanja Dragana Primorca s ingenioznom izjavom: “Studenti zahtijevaju besplatno obrazovanje koje mora biti dostupno svima i na taj način samo ponavljaju ono što već pet godina tražimo premijer Sanader i ja”!

Primorac je, dakako, prebacio odgovornost na rukovodstva fakulteta i pozvao se na spasonosnu frazu o “autonomiji sveučilišta”. Prodekanu Damiru Borasu poručio je da, ako se već solidarizira sa studentima, najprije vrati školarine koje studenti uplaćuju u fakultetsku blagajnu. Studenti – svjesni toga da je država natjerala fakultete na eksploataciju naraštaja željnog znanja – biranim su mu riječima uzvratili da ne melje gluposti.

Na takve drskosti ministar neće uzvraćati silom. Naprotiv, osviješteni buntovnici – koji su, preuzimajući vlast na fakultetima, “autonomiji sveučilišta” po prvi put oduzeli svojstva gole floskule – odsad uživaju njegovu posebnu skrb. “Ako bilo koji student zbog svojih demokratskih prava da izrazi svoje mišljenje osjeti da ga se na bilo koji način maltretira, pozivam ga da mi se obrati”, rekao je, a zatim dignuo obrve i dodao ledenim glasom nositelja crnog pojasa: “Nitko neće maltretirati studente dok sam ja ministar!”

Prizor je u najmanju ruku zavodljiv: nikada tako dobro organiziranog revolta, koji je rezultirao preuzimanjem institucija, i nikada takve epidemije podrške od strane samih institucija i nositelja političke moći. Što nije u redu? Gdje se dogodio nesporazum?

Iz prizemne perspektive sve sluti na pokušaj forsiranja raspleta prema oprobanom scenariju: na najboljem smo putu da problem riješimo tako što ćemo ustvrditi da ga nitko nije prouzročio, a pošto ga nitko nije prouzročio, nitko nije legitimiran da ga otkloni. Ergo – problem će biti najefikasnije riješen tako što se neće otkloniti.

No, u zemlji koja se pod naletom divljeg kapitalizma, političke svemoći i administrativne korupcije socijalno i moralno potpuno slomila, studentske poruke ne govore samo o školarinama, ili čak ponajmanje o njima. Jezovita prijetnja sadržana je u onome neizrečenom i neartikuliranom.

Konsenzualna potpora demonstrantima, dok ovi pljuju u lice vladajućem poretku, tako može imati samo jedno logički održivo objašnjenje: fantomska sila, nikome vidljiva, vlada Hrvatskom, namećući okrutni neoliberalizam i autokratski način odlučivanja čitavoj naciji, a posebno aktualnoj vlasti. Četiri i pol milijuna uvjerenih socijalista, na čelu sa svojim demokratski izabranim prvacima, trpi bezdušnu kapitalističku čizmu koju im je nametnuo Nepoznat Netko. Hrvatska je u raljama nevidljive strahovlade. Fikcija koja upravlja životima hrvatskih građana toliko je realna da osjećaju kako im iz dana u dan drobi kosti – ako nemaš para, bit će ti uskraćeno zdravlje, znanje, elementarna sigurnost i život s minimumom dostojanstva.
Ako vam je teško pojmiti pravila igre što proizlaze iz nagona za vlašću, zamislite nešto dovoljno bolesno i dovoljno arogantno – zamislite, na primjer, nogometnu momčad sastavljenu od predstavnika državne oligarhije koja istrčava na teren sa zadaćom da navija za publiku.

Naravna stvar, imamo posla s bliskom povezanošću vještine politike i vještine odnosa s javnošću, toliko bliskom da se cjelokupna funkcija politike svodi na odnos s javnošću. Jedan član međunarodne akademske zajednice, Harry Frankfurt, profesor na Sveučilištu Princeton, problem je definirao ovako: “Nepostojanje povezanosti s brigom za istinu – nebriga za stvarno stanje stvari – ono je što smatram suštinskim za kenjanje.” Ne treba biti naročito pronicljiv i uočiti prirodnu vezu između Primorčeva “društva znanja” i Frankfurtova “društva sranja”. Hrvatski ministar obrazovanja o prvome vatreno propovijeda, a u drugome aktivno participira.

Radi se o onome doživljaju politike kada je svaki javno izrečeni politički stav prije svega akutan – naime prilagođen potrebi trenutka i ničemu drugom – pa se upotrebljava poput papirnate maramice u koju će se vladajuća njuška oseknuti i baciti je u najbližu kantu za smeće.

Navada nije ekskluzivnog tipa i ne konzumiraju je samo članovi izvršne vlasti. Jedan od korifeja je, primjerice, deklarirani ljevičar Josip Kregar, kandidat na izborima za gradonačelnika Zagreba i dekan Pravnog fakulteta. Upravo su na Pravnom fakultetu u rujnu prošle godine zabilježeni prvi prosvjedi zbog školarina, a dekan Kregar tada je izašao pred petstotinjak studenata poručujući im da je “studij investicija poput kupovine nekretnine ili automobila”. Ovih dana izrazio je “bezrezervnu podršku studentskim zahtjevima” – zahtjevima da studij ne bude “investicija poput kupovine nekretnine ili automobila” – a ispod glasa zamolio mlade kolege da zauzmu njegov fakultet u trenutku kada on posjeti toalet. Da ne spominjemo tuštu i tmu drugih interesnih udvarača, te preživjelih egomanijaka iz “šezdesetosme” i “sedamdesetprve” sa svojim plačnim sjećanjima na slavnu mladost… Nakon startne zbunjenosti i rane faze studentske samouprave, jedine oštre primjedbe prosvjednicima – uz “puno razumijevanje” njihovih ciljeva – odnosile su se na metodu, koja tobože nije bliska tradiciji i boljim običajima demokracije. Pripadnici političke bagaže koji su se zatekli na straži i brzopotezni novinski komentatori požurili su mladce poučiti demokratskom bontonu i liberalnim standardima, a nije nedostajalo ni usporedbi s “Komunističkom partijom” i zloglasnim revolucionarnim pokretima.

Taj refleks, kao izraz potpunoga neshvaćanja onog što se uistinu zbiva, skoro da ima paradigmatski okus, jer upravo je metoda najzdravija novost koju donosi blokada hrvatskih sveučilišta. Jednim naizgled nedemokratskim činom kao što je zauzimanje obrazovne institucije, studenti su uspjeli razgoliti protudemokratsku narav tzv. demokratskog poretka, izvesti na čistinu sustav koji će svaku glupost, nepravdu ili gadost braniti s pozicije svoga “upisanog” demokratizma. Uostalom, član međunarodne akademske zajednice Jacques Ranciere, profesor na Sveučilištu Paris-VIII, zapazio je da su se “demokratski događaji javili općenito u figuri osporavanja demokracije.”

Depersonaliziranim javnim nastupom, organiziranjem studenskoga plenuma koji svakodnevno zasjeda, odbijanjem isticanja delegata ili karizmatičnih vođa, nepristajanjem na pregovaračka natezanja i trgovine, djevojke i mladići s Filozofskog fakulteta demaskirali su laž tzv. predstavničke demokracije koja se, nakon provlačenja kroz stranačke i međustranačke mašine, manifestira kao autoritarni model.

Spomenuti Ranciere, inače, smatra da se “državna moć i moć bogatstva sve više ujedinjuju u jedno jedino učeno upravljanje tokovima novca i naroda”, pa stvarna demokracija nije oblik vladanja koji će opsluživati te dvije sile, nego upravo suprotno: “djelovanje koje oligarhijskim vladavinama neprestano otima monopol na javni život, a bogatstvu svemoć nad našim životima”.

U tom je smislu simptomatično da je baš u vrijeme studentske blokade sveučilišta predsjednik Vlade Ivo Sanader otišao u posjet novoj farmi svinja vlasnika koncerna Agrokor Ivice Todorića, što je u novinama predstavljeno kao “susret dvojice najmoćnijih Hrvata”. Todorić je tom prilikom naglasio da Hrvatskoj trebaju samo dva velika trgovačka lanca (od kojih on posjeduje jednog, a vjerojatno i drugog), dok je Sanader istaknuo kako je Todorićev genij na poslovnome planu skoro identičan njegovome u sferi politike. Na dodatno pitanje novinara premijer je, dakako, rekao da “bez ostatka podupire zah-tjeve studenata”. Svjedoci tvrde da se u tome trenutku začulo zborno skvičanje, jer se službeni posjet bližio kraju, pa su bića u torovima njušila rutinsko klanje.

Možda bi se to moglo postaviti kao zakonomjernost: što bude snažnija službena potpora koju uživaju, studenti će znati da je njihov krik udaljeniji od interesa političkog i društvenog establišmenta. A vrlo je moguće da spektakl solidarnih transvestita uzme maha ako se nezadovoljstvo razlije ulicama, pa tamo nakon 1. maja izmile opljačkani i poniženi radnici ili, naprosto, raspižđeni građani što se ovih dana mobiliziraju preko Facebooka. Vladajuća klasa sigurno će ih podržati u iskazima revolta protiv fantomske sile, nikome vidljive, koja vlada Hrvatskom i pretvara nam svakodnevicu u serijal s prizorima bezdušne eksploatacije i nepravde epskih razmjera. Čak će se i ministar Primorac znati priključiti u pravome trenutku: ni previše rano, ni previše klasno.

Ako vam je teško pojmiti ta pravila igre što proizlaze iz nagona za vlašću, zamislite nešto dovoljno bolesno i dovoljno arogantno – zamislite, na primjer, nogometnu momčad sastavljenu od predstavnika državne oligarhije koja istrčava na teren sa zadaćom da navija za publiku. Takav je cinični manevar moguć samo uz jasnu svijest o postojanju ograde s bodljikavom žicom koja odjeljuje travnjak od tribina. Dobro, ograda možda nema bodljikavu žicu, nego metalne šiljke ili ukrase u obliku glasačkih kutija, ali nije stvar u tome da se ona opiše, nego da se sruši.





Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve