Jovica Lončar: Gotta fight for your right
„…sistemi i sistemske promjene, bolje ili lošije, nisu same po sebi presudne. Presudni su oni koji ih nose, nastavnici i studenti…“ Nenad Ivić
Recimo da ste student i studirate primjerice u Hrvatskoj ali ste u onih 44,4% stanovništva prema popisu iz 2001. koje živi na selu. Dakle nužan vam je smještaj. Ali studenata puno, a smještajnih kapaciteta malo. Snalazite se u privatnom smještaju, nije jeftino ali znate zašto ste tu: znanje, to je riječ s kojom navečer liježete i ranom zorom udarnički ustajete. Tu ste jer Sveučilište, i to ne ono otvoreno u vašem županijskom središtu pretprošle godine, nego naša elitna visokoškolska ustanova nudi najbolje moguće obrazovanje koje ste uopće mogli zamisliti. Obrazovni standard je visok, s diplomom u rukama cijeli svijet je vaš, a domovina sve bliže magičnoj brojci od 29% koliko iznosi udio visokoobrazovanog stanovništva EU25 prema podacima iz 2002.
Buđenje u hladnom stanu. Odlazite na predavanje, ali u dvoranu koja prima 150 ljudi nekim se čudom natiskalo njih već 240. Znate da je predavanje obavezno ali što učiniti. Odlazite do referade raspitati se što vam je činiti, tamo vas upućuju na pročelnika odsjeka. Srećom danas su mu konzultacije. Čekate punih sat vremena nitko se ne pojavljuje, obavijesti nema.
Da ne duljimo vi ste prosječan hrvatski student. Ostaje vam za utjehu da sve skupa barem i nije toliko skupo. Godina košta 5500-9240 kn. Mislite si prava bagatela prema onom što vas čeka na postdiplomskom gdje godina vrijedi punih 20000 kn.
Cipar, Češka, Danska, Estonija, Finska, Grčka, Irska, Mađarska, Malta, Norveška, Poljska, Slovenija, Švedska, Škotska. Ne, to nije redoslijed na prošlogodišnjoj Euroviziji. Nije niti ždrijebanje skupina za Euro 2012. Nije niti popis zemalja najteže pogođenih ekonomskom krizom. To je popis evropskih država u kojima se ne naplaćuju školarine. Dakle 13 članica kluba EU-25 plus Norveška, a školarine ni od korova. Neće dugo, sigurno ćete reći. Pogledajmo kakva je situacija u našem dvorištu.
Prema podacima iz 2005. godine 57% studenata u RH je plaćalo neki oblik školarine. Ako tome pridodamo i 30%tni porast školarina u razdoblju od 1996.-2006. sve skupa je još sumornije. Preddiplomski studij ovisno o ustanovi plaća od 1/2 do 2/3 studenata, diplomski bi trebali plaćati svi, postdiplomski plaćaju svi. Kad se sve zbroji ispada da sa završetkom srednje škole završava i pristup obrazovanju. Pitanje je naravno za koga? Empirijska istraživanja u zapadnoj Evropi pokazuju da društveno porijeklo djeteta uvelike određuje hoće li ono studirati. Prenesemo li to u naše uvjete dolazimo do podataka prema kojima u populaciji od 40-69 godina starosti u kojoj im udio iznosi svega 14%, roditelji više ili visoke školske spreme daju čak 40% naših studoša. Istovremeno vojska od 42%, onih bez osnovne ili samo s osnovnom školom daje svega 5,5% hrvatskih sveučilištaraca. Što će reći da su privilegirani 3x nadzastupljeni a oni s manje životno-obrazovne sreće 7,5x podzastupljeni. A što tek reći o činjenici da 42% trenutne roditeljske populacije nije došlo dalje od osnovne ako i to. Toliko o jednakosti šansi.
Onaj tko može platiti taj će i da studira. Neko će reći da ništa nije besplatno, a znanje ponajmanje i da plaćanje može samo doprinijeti stalnom i neumitnom rastu izvrsnosti. Činjenica da empirijski podaci to opovrgavaju nikoga neće pretjerano uzbuditi.
Činjenice: 1993. na račun države studira 88% studenata. 2005. brojka pada na 44%. Istovremeno, dakle 2005., studenti čije troškove pokriva državni proračun studiraju prosječno 6,6 godina dok si oni koji sami plaćaju svoj studij dopuštaju luksuz od 7,3 godine. Hrvatske školarine su u rasponu od 750-1200 eura, dok je evropski prosjek 500-1000 eura.
I onda još uvijek ima besramnika koji će tvrditi da se školarinama ostvaruje efikasniji sustav. Efikasnost da, ali efikasnost ukidanja prava. Pravo na obrazovanje? Pravo na besplatno obrazovanje? Jednake mogućnosti pristupa obrazovanju temeljene isključivo na sposobnosti ?
Članak 26 Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine kaže:
„Svatko ima pravo na odgoj i obrazovanje. Odgoj i obrazovanje mora biti besplatno, barem na osnovnom i općeobrazovnom stupnju. Osnovno obrazovanje mora biti obvezno. Tehničko i strukovno obrazovanje mora biti dostupno svima; više i visoko obrazovanje mora biti dostupno svima prema sposobnostima.“ Što kaže Evropska unija? U Povelji o temeljnim pravima iz 2000. godine u članku 14 posvećenom pravu na obrazovanje, stavak prvi kaže: „Svatko ima pravo na obrazovanje i pristup strukovnoj i kontinuiranoj izobrazbi.“ Stavak drugi ipak želi pojasniti neke stvari pa kaže: „Ovo pravo uključuje mogućnost besplatnog obaveznog obrazovanja.“
Što kaže naša regulativa? Ustav Republike Hrvatske u članku 65 će reći: “Osnovno je školovanje obvezatno i besplatno. Svakomu je dostupno, pod jednakim uvjetima, srednjo¬škol-sko i visokoškolsko obrazovanje u skladu s njegovim sposobnostima.”[1]
Naš ustav ne govori o pravu, ali govori o dostupnosti pod jednakim uvjetima.
Činjenica da studirate za osobne potrebe (što je inače samo po sebi jedna divna sintagma) navodi vas da se upitate trebate li biti sretni zbog dostupnosti ili zdvajati nad “jednakosti” uvjeta?
No nema brige, opće je poznata činjenica da je naša republika deklarirano društvo znanja. U obećanu zemlju znanja još nismo stigli ali grabimo nezaustavljivo. Najnoviji rebalans proračuna kojim je resorno ministarstvo ostalo bez otprilike 900 milijuna kuna ne može biti ništa drugo do li zalog sigurnog koraka u zemlju gdje cvjeta znanje.
Da bi znanje cvjetalo uz manje proračunskog navodnjavanja tu je dokument poznat kao
Bolonjska deklaracija. Potpisana od većine zemalja EU u Bologni 1999. promovira usporedivost studijskih programa i akademskih stupnjeva što bi u konačnici omogućilo veću mobilnost prvenstveno studenata ali i nastavnika na području cijele Evrope. Cilj u kojem niti Konrad Paul Liessman, austrijski teoretičar i vodeći kritičar bolonjskog procesa, ne vidi ništa sporno. Ono što je sporno jest da je ideal mobilnosti odnosno pružanje boljih izgleda iskorišteno kao krinka za rezanje troškova i komercijalizaciju obrazovanja kroz promoviranje „efikasnosti studija“ i „tržišne konkurentnosti“. Državna birokracija odlučila je stati na kraj beskrajnom studiranju skraćivanjem studija s nekadašnjih 6 godina na, službeno, 5, a ustvari na 3. Kako se došlo do ovog genijalnog rješenja? Ideja je da student već nakon tri godine može izaći na tržište koje vapi za mladim stručnjacima, a i šteta je da čovjek koji je već odgulio tri godine izgubi još toliko kad bi već sutra mogao privređivati na radost svoju ali i svih nas. Oni koji ne razmišljaju tržišno plate idućih 5 godina i eto ga: u 26-oj doktorski čvarak!
Društvo dobiva mlade doktore, a država štedi 50% nekadašnjih izdataka jer iz javnih sredstava sada pokriva samo 3 umjesto nekadašnjih 6 godina.
Da sumiramo: 44% seoskog stanovništva, a samo 20% studenata potječe sa sela. Nije vas impresioniralo? U roditeljskoj dobnoj skupini od 40-69 godina stanovništvo sa samo osnovnom školom čini 42%, istovremeno njihova djeca čine 5,5% hrvatskih studenata. Ajmo još: 1993. godine 88% studenata studira na teret države, 2005. brojka iznosi 43%. Nije dosta? U razdoblju od 1996.-2006. školarine porasle 30%. I dalje vam nije jasno? Prosječna školarina u RH 750-1200 eura, a u EU 500-1000 eura. Još uvijek dvojite? Unatoč opisanom porastu školarina u 10 godišnjem razdoblju prosječna dužina studija onih koji plaćaju još uvijek duža od prosječne dužine studija studenata na račun države.
Brojke su jasne, prava su jasna, gaženje istih ne može biti jasnije. Došlo je vrijeme povratka fundamentima. Ponekad je jedino rješenje i najbolje rješenje.
[1]Ovo sposobnosti shvatiti kao pojmovnu opreku imovinskom statusu a ne nekakvu diferenciju između sposobnijih i manje sposobnih.
Izvori:
Dolenec, D., Marušić, I., Puzić, S. (2006) Školarine u sustavu visokog obrazovanja u Hrvatskoj: Poveznice između plaćanja studija i uspješnosti studiranja, IDIZ-CIRO.
Babić, Z., Matković, T., Šošić, V. (2006) strukturne promjene viskog obrazovanja i ishodi na tržištu rada, Privredna kretanja i ekonomska politika, 108.
Ivić, N. (2009) Univerzitet: stuff the dreams are made of, Gordogan, ??
Eurydice – Information Network on Education in Europe www.eurydice.org
