Osvrt rektora Bjeliša na jučerašnju (25.4.2009.) izjavu za medije

Osvrt na Izjavu za medije od 25.04.2009. – 6. dan blokade, objavljenu na mrežnom čvoru http://www.slobodnifilozofski.bloger.hr

U razgovoru za Radio 101, u subotu 25. travnja 2009. godine prijepodne, spomenuo sam, ako se dobro sjećam, kako nije isključeno da aktualna direktna demokracija ubrzo postane i manipulativna demokracija. Nisam dugo čekao.

Molim svakoga tko je pratio taj razgovor ili će pratiti njegovu snimku, da sam zaključi i usporedi što se reklo u rečenicama koje su izdvojene. Pritom, molim i da se osim na sadržaj izjava koje su izdvojene, obrati pozornost i na način kojim su one izvađene iz konteksta cijelog razgovora koji je trajao nešto više od sat vremena.

Stoga, zbog istinitog informiranja cjelokupne javnosti, ali i studenata prosvjednika, još jednom u nekoliko točaka želim iznijeti svoje stavove, koji su sadržani u mojem rektorskom programu, i o kojima često govorim, na uvijek jednak način.

1. Iz vlastitih prihoda Sveučilišta, tj. njegovih sastavnica, treba pojačanim financiranjem iz državnog proračuna potpuno ukinuti prihod od studentskih školarina kao komercijalnu kategoriju o kojoj ovisi poslovanje Sveučilišta.

2. Jedina participacija studenata treba obuhvatiti samo one studente koji u višim godinama studija ne ispunjavaju na dovoljno uspješan način studijske obveze, o čemu treba donijeti jasne i nedvosmislene kriterije.

3. Na nacionalnoj razini treba razviti elemente skrbi za sve one koji zadovoljavaju uvjete za upis na studij i uspješno studiranje, a zbog socijalnih i gospodarskih uvjeta im je to otežano. Mogući načini kojima se to treba postići su izravna potpora te povoljni krediti subvencionirani od države i drugih zainteresiranih dionika iz javnog i privatnog sektora.

4. Treba hitno prići preuređenju sustava studentskog standarda, na način koji će jamčiti njegovu održivost i daljnji razvoj.

5. O svim navedenim točkama treba postići društveni sporazum na nacionalnoj razini, nakon zajedničkog rada predstavnika Vlade, visokoobrazovnih ustanova, studenata, roditelja (tj. sindikata), i ostalih relevantnih dionika.

Čini mi se kako je u ovih nekoliko točaka, jednako kao i u službenim dokumentima Sveučilišta, uključujući i dva zadnja godišnja izvješća, te u brojnim javnim istupima, kako mojim, tako i u onima drugih predstavnika Sveučilišta, svakome tko objektivno i dobronamjerno sluša ono što je rečeno, jasno koje stavove o cjelokupnom sustavu visokog obrazovanja, pa i o pitanju studentskih participacija, imaju rektor i Senat Sveučilišta u Zagrebu. Nadam se da su oni dovoljni kao polazište za daljnje zajedničke korake, i da čine izlišnima svako daljnje ometanje redovitog rada na pojedinim sastavnicama Sveučilišta.

Time želim i završiti ovo pismo.

No, dopustite mi, da na samom kraju, ipak iznesem svojih nekoliko osobnih stajališta i impresija, i to ne s pozicije rektora, nego s pozicije sveučilišnog profesora i člana akademske zajednice.

Ovim se pismom nisam želio osvrtati na kvalifikacije „populist i licemjer“ koje su mi pripisali nepotpisani autori, sudionici (kakve ono?) demokracije. Ipak, ne mogu ne primijetiti kako se ova nova demokratska metoda kojom se studenti koriste, pojavila na fakultetu s kojeg potječu generacije velikih autora i moralnih vertikala koje su mnogima, pa i meni, omogućile spoznajno i intelektualno sazrijevanje, i jednako tako obnavljanje.

Neka od tih imena su mi mogli biti djedovi ili očevi, drugi su moji vršnjaci, trećima bih ja mogao biti otac. Stižu na red unuci, pa i ovi koji pišu nepotpisane izjave. Stoga bih ovo pismo mogao efektno završiti riječima kako i od njih mogu učiti, te kako su i oni jednako sjajni, baš kao i njihovi prethodnici. Međutim, odgovornost sveučilišnog profesora i odgajatelja nalaže mi biti iskren i reći ono što mislim i osjećam, a to je:

Pred svima nama, kako pred Sveučilištem, studentima i kolegama s Filozofskog fakulteta, tako i pred Vladom Republike Hrvatske, Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa, te svim sudionicima sustava visokog obrazovanja, stoji još jako puno posla, ukoliko želimo ovaj sustav učiniti boljim, pravednijim i kvalitetnijim.

U tom smislu, ja i dalje predlažem početak konstruktivnih razgovora kojima će započeti rješavanje svih otvorenih pitanja.
U Velikoj Gorici, 26. travnja 2009.

Aleksa Bjeliš

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve