Osvrt rektora Bjeliša na jučerašnju (25.4.2009.) izjavu za medije

Osvrt na Izjavu za medije od 25.04.2009. – 6. dan blokade, objavljenu na mrežnom čvoru http://www.slobodnifilozofski.bloger.hr

U razgovoru za Radio 101, u subotu 25. travnja 2009. godine prijepodne, spomenuo sam, ako se dobro sjećam, kako nije isključeno da aktualna direktna demokracija ubrzo postane i manipulativna demokracija. Nisam dugo čekao.

Molim svakoga tko je pratio taj razgovor ili će pratiti njegovu snimku, da sam zaključi i usporedi što se reklo u rečenicama koje su izdvojene. Pritom, molim i da se osim na sadržaj izjava koje su izdvojene, obrati pozornost i na način kojim su one izvađene iz konteksta cijelog razgovora koji je trajao nešto više od sat vremena.

Stoga, zbog istinitog informiranja cjelokupne javnosti, ali i studenata prosvjednika, još jednom u nekoliko točaka želim iznijeti svoje stavove, koji su sadržani u mojem rektorskom programu, i o kojima često govorim, na uvijek jednak način.

1. Iz vlastitih prihoda Sveučilišta, tj. njegovih sastavnica, treba pojačanim financiranjem iz državnog proračuna potpuno ukinuti prihod od studentskih školarina kao komercijalnu kategoriju o kojoj ovisi poslovanje Sveučilišta.

2. Jedina participacija studenata treba obuhvatiti samo one studente koji u višim godinama studija ne ispunjavaju na dovoljno uspješan način studijske obveze, o čemu treba donijeti jasne i nedvosmislene kriterije.

3. Na nacionalnoj razini treba razviti elemente skrbi za sve one koji zadovoljavaju uvjete za upis na studij i uspješno studiranje, a zbog socijalnih i gospodarskih uvjeta im je to otežano. Mogući načini kojima se to treba postići su izravna potpora te povoljni krediti subvencionirani od države i drugih zainteresiranih dionika iz javnog i privatnog sektora.

4. Treba hitno prići preuređenju sustava studentskog standarda, na način koji će jamčiti njegovu održivost i daljnji razvoj.

5. O svim navedenim točkama treba postići društveni sporazum na nacionalnoj razini, nakon zajedničkog rada predstavnika Vlade, visokoobrazovnih ustanova, studenata, roditelja (tj. sindikata), i ostalih relevantnih dionika.

Čini mi se kako je u ovih nekoliko točaka, jednako kao i u službenim dokumentima Sveučilišta, uključujući i dva zadnja godišnja izvješća, te u brojnim javnim istupima, kako mojim, tako i u onima drugih predstavnika Sveučilišta, svakome tko objektivno i dobronamjerno sluša ono što je rečeno, jasno koje stavove o cjelokupnom sustavu visokog obrazovanja, pa i o pitanju studentskih participacija, imaju rektor i Senat Sveučilišta u Zagrebu. Nadam se da su oni dovoljni kao polazište za daljnje zajedničke korake, i da čine izlišnima svako daljnje ometanje redovitog rada na pojedinim sastavnicama Sveučilišta.

Time želim i završiti ovo pismo.

No, dopustite mi, da na samom kraju, ipak iznesem svojih nekoliko osobnih stajališta i impresija, i to ne s pozicije rektora, nego s pozicije sveučilišnog profesora i člana akademske zajednice.

Ovim se pismom nisam želio osvrtati na kvalifikacije „populist i licemjer“ koje su mi pripisali nepotpisani autori, sudionici (kakve ono?) demokracije. Ipak, ne mogu ne primijetiti kako se ova nova demokratska metoda kojom se studenti koriste, pojavila na fakultetu s kojeg potječu generacije velikih autora i moralnih vertikala koje su mnogima, pa i meni, omogućile spoznajno i intelektualno sazrijevanje, i jednako tako obnavljanje.

Neka od tih imena su mi mogli biti djedovi ili očevi, drugi su moji vršnjaci, trećima bih ja mogao biti otac. Stižu na red unuci, pa i ovi koji pišu nepotpisane izjave. Stoga bih ovo pismo mogao efektno završiti riječima kako i od njih mogu učiti, te kako su i oni jednako sjajni, baš kao i njihovi prethodnici. Međutim, odgovornost sveučilišnog profesora i odgajatelja nalaže mi biti iskren i reći ono što mislim i osjećam, a to je:

Pred svima nama, kako pred Sveučilištem, studentima i kolegama s Filozofskog fakulteta, tako i pred Vladom Republike Hrvatske, Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa, te svim sudionicima sustava visokog obrazovanja, stoji još jako puno posla, ukoliko želimo ovaj sustav učiniti boljim, pravednijim i kvalitetnijim.

U tom smislu, ja i dalje predlažem početak konstruktivnih razgovora kojima će započeti rješavanje svih otvorenih pitanja.
U Velikoj Gorici, 26. travnja 2009.

Aleksa Bjeliš

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve