Intervju s Danijelom Dolenec – Društvo: Znanje nije roba

razgovor vodila: Jelena Ostojić

Rekli ste jednom prilikom kako je borba za besplatno obrazovanje, točnije, obrazovanje financirano poreznim izdvajanjima, neprestana borba koja se mora voditi svaki put iznova. Pravo svih građana je javno besplatno obrazovanje. Zašto se onda mora voditi borba za pravo na pravo?

– Prvo, što se tiče političke borbe, prije nego krenem odgovoriti na pitanje u kontekstu visokog obrazovanja, jedna skica. Često čujem čuđenje nad npr. tekstilnim korporacijama koje kad svoj posao šire iz SAD-a u Kinu ne primjenjuju tamo iste standarde radne sigurnosti ili općenito radnih prava. Zakonska regulacija sigurnosti na radu u SAD-u je uvedena tek nakon zloglasnog požara tekstilne tvornice u New Yorku 1911. godine, nakon kojeg su se tekstilne radnice udružile i izborile zakonsku zaštitu od neljudskih uvjeta. Radnice u tekstilnim tvornicama u Kini mogu ili ne moraju znati za njujorški presedan, no on ih ne štiti od njihovog poslodavca: zaštitu na poslu moraju izboriti unutar vlastitog političkog prostora. Želim reći, prava ne putuju iz jedne političke zajednice u drugu, već se u svakoj moraju zasebno izboriti. Nadalje, ako poimamo društva kao sjecišta raznorodnih i sukobljenih interesa, onda je jasno da nema garancije da će jednom izborena prava izdržati pritisak novih prilika – u protivnom ne bismo svjedočili tendencijama ka privatizaciji zdravstvenog, mirovinskog ili obrazovnog sustava.


Vezano za visoko obrazovanje, bitno je ukazati na činjenicu da je u SAD-u i zapadnim europskim zemljama u drugoj polovici dvadesetog stoljeća visoko obrazovanje kroz nagli rast broja studenata prerastao iz elitnog u masovni sustav. Dok je prije drugog svjetskog rata prosječni udio populacije u visokom obrazovanju u SAD-u i zapadnoj Europi bio je 3-5%, sredinom 90tih taj udio je oko 30%. Kao što tvrdi Martin Trow, takva snažna ekspanzija imala je dalekosežne posljedice za sveučilišta, koja se mijenjaju pod pritiskom sve većeg i raznovrsnijeg studentskog tijela. No, ono na što želim skrenuti pozornost jest činjenica da snažna ekspanzija sustava visokog obrazovanja ima i bitne političke posljedice, što je kontekst u sklopu kojeg sam spominjala socijalnu borbu. Bitno porasli sustav visokog obrazovanja postaje važno područje javne politike. Zašto se prije 40 ili 20 godina nije vodila rasprava o tome kako financirati visoko obrazovanje? Zato jer je tada visoko obrazovanje bilo domena elite i nebitan izdatak za proračun. Velik rast sustava visokog obrazovanja u posljednjih pedesetak godina u europskim zemljama, a u posljednjih dvadesetak godina i u Hrvatskoj, nameće temu financiranja visokog obrazovanja u politički prostor. Na neki način se tek sada vodi borba za prava i mogućnosti u visokom obrazovanju i europske se zemlje različito nose sa tim izazovom. Političko je pitanje žele li društva, a onda njihove vlade, ostvariti demokratizacijski potencijal koji širenje visokog obrazovanja nosi, te ukoliko žele, kako taj cilj planiraju postići. U tom svjetlu treba promatrati i inicijativu studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Studenti aktualiziraju to pitanje, odnosno izražavaju legitiman politički stav prema kojem je visoko obrazovanje prioritet koji kao takav treba biti potican i financiran iz proračuna.

Inicijativa koju su počeli studenti FFZG-a beskompromisna je u svojim zahtjevima za besplatnim obrazovanjem s objašnjenjem da se s pravima ne smije licitirati. Zašto se besplatno obrazovanje nastoji prikazati kao utopija kad je posve jasno da je samo stvar u prioritetima vlasti pri raspodjeli državnog proračuna?

Postoji teza prema kojoj su post-komunističke zemlje entuzijastičnije prihvatile kapitalizam od starih europskih kapitalističkih zemalja, a s time i doktrinu o tržištu kao superiornom mehanizmu distribucije društenih resursa. Prema tom uvjerenju, tržišni mehanizam treba uvesti gdje god je to moguće jer tržište, za razliku od države koja uvijek robuje partikularnim interesima, bezinteresno i efikasno raspoređuje uvijek ograničena društvena sredstva. Tržišni mehanizmi u javnom sektoru su tako s jedne strane uvođenje osobnih financijskih participacija, na primjer u zdravstvu, mirovinskom osiguranju, i obrazovanju, te s druge poticanje mehanizma natjecanja i stvaranja rang-lista najboljih odnosno najgorih. Primjenjeno na obrazovanje, takvo razmišljanje repozicionira studente i sve druge korisnike kao kupce, a sveučilišta kao ponuditelje usluga. Iz te konzumerističke vizure skupo znači vrijedno, a besplatno bezvrijedno. Ako čitate komentare u medijima na akciju studenata Filozofskog fakulteta, možete vidjeti da je ta potreba za određivanjem cijene – kao substituta za raspravu o stvarnoj vrijednosti nečeg – imala velik utjecaj na to da se besplatno obrazovanje ocjenjuje kao ne samo utopijska ideja iz perspektive proračuna, već kao pogrešan pristup obrazovanju jer ono što ne platimo nećemo ni cijeniti.


U javnosti se često plasira teza da plaćanje studija služi kao mjera za efikasnije studiranje. Koliko je ona točna i kakve posljedice ima na udio socijalno ugroženih skupina u sustavu visokog školstva?

Drago mi je da mi postavljate ovo pitanje. Tim u kojem radim u Centru za istraživanje i razvoj obrazovanja 2007. godine je prijavio istraživački projekt pod nazivom Uspjeh u studiju i Bolonjski proces. Glavni su ciljevi projekta ispitati okolnosti uspješnosti studiranja s obzirom na promjene uvedene Bolonjskim procesom, uz središnji fokus na socijalni profil studenata u Hrvatskoj i na utjecaj koji socijalni status studenata ima na napredovanje u studiju. Vjerovali ili ne, dvije godine kasnije mi još uvijek nismo dobili odgovor Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa o tome želi li financirati takav projekt, tako da za sada skromni pokazatelji koje imamo dolaze iz vlastitih radova mene i kolega koji se bave ovom tematikom. Ono što smo utvrdili 2006. godine analizirajući podatke Državnog zavoda za statistiku o trajanju studija jest da nema jasne razike u trajanju studija između studenata koji plaćaju i onih koji ne plaćaju studij. Tu se radilo o goloj analizi brojeva o trajanju studija u razdoblju 1996. do 2005. godine, a ne o obuhvatnijem istraživanju, tako da se iz toga ne smije previše iščitavati. No, ono što također znamo jest da se u sadašnjem sustavu kod utvrđivanja školarina ne vodi računa o mogućnosti pojedinca da plati studij, odnosno ne utvrđuje se socijalni status studenta. To znači da, kad se nađemo na “crti” podvučenoj ispod zadnje osobe koja je dobila subvencionirano mjesto na studiju, ako prva sljedeća osoba nema sredstva za platiti školarinu, ta osoba jednostavno otpada i idemo dalje po listi dok ne dođemo do nekoga tko može platiti. Čak i iz perspektive neoliberalnog entuzijasta koji se zaklinje isključivo u princip izvrsnosti pri upisu na studij, ovakav je sustav nepravedan.


Cijene postdiplomskih studija, pogotovo uzmemo li u obzir hrvatski standard, su previsoke. Kako se uopće pravdaju takvi troškovi?

Slažem se. Ako mogu izdvojiti vlastiti primjer, ja trenutno pohađam doktorski studij u Švicarskoj koji plaćam 1300 CHF godišnje, odnosno oko 6500 kn. Cijene poslijediplomskih u Hrvatskoj su već sada trostruko i četverostruko više. Ovakve cijene poslijediplomskih studija pravdaju se time što je financiranje izvedbe tih studija prebačeno na sama sveučilišta. Znači, dok sveučilišta, odnosno fakulteti, za dodiplomske i diplomske studije primaju od Ministarstva sredstva za izvođenje programa (odnosno za plaće i materijalne troškove), sustav poslijediplomskih studija nije na taj način financiran iz proračuna. Ministarstvo financira zapošljavanje znanstvenih novaka pri institutima i sveučilištima, koji jedini de facto mogu full-time studirati na poslijediplomskim studijima. Ostali poslijediplomski studenti plaćaju školarine i rade uz studij, a svi zajedno pohađaju studije koji su najčešće kvalitetom i izvedbom daleko od zadovoljavajućih.

Rasprave vezane za visoko školstvo u Hrvatskoj su trenutno, zahvaljujući inicijativi studenata, u žiži interesa. No, teško je ne steći dojam da se, kad je riječ o podacima i konkretnim brojkama, uglavnom spekulira. Naime, one niti ne postoje. Kako to da gotovo i nema nikakvih studija o stanju na hrvatskim sveučilištima, pogotovo s obzirom na velik broj promjena koje su još uvijek u tijeku?

Osnovne podatke o sustavu visokog obrazovanja u Hrvatskoj prikupljaju Državni zavod za statistiku i Ministarstvo obrazovanja, znanosti i športa i te su dvije instance glavni izvori podataka. No, za kvalitetno odlučivanje nedostaju istraživanja i analize. U Hrvatskoj je još uvijek nekako pravilo da se svake godine rasporede novci poreznih obveznika prema nekom planu, no da se onda više ne zamaramo time kako su utrošena, kako je neki program zapravo proveden, je li uspješan i, ako nije, zašto nije. Tek kad se stvori pritisak na javne institucije da odgovaraju za to kako troše dodijeljena sredstva poreznih obveznika bit će napravljen i iskorak ka većem broju evaluacijskih studija i analiza. One su pak preduvjet za kvalitetno odlučivanje o reformama.

Prije dvije godine sam posjetila Sveučilište u Liverpoolu koje je provodi program povećanja zastupljenosti osoba slabijeg imovinskog statusa među svojim studentima. Sveučilište unutar svoje administracije ima analitički odjel gdje vam zadužena osoba može do u detalje analizirati socio-ekonomski profil njihovih studenata: prema spolu, etnicitetu, socijalnom statusu, obrazovnom statusu roditelja itd., i onda vam to direktno povezati sa podacima o tome koje grupe kako napreduju na studiju, gdje se javljaju problemi i slično. Probajte pitati naša sveučilišta da vam analiziraju socijalni profil svojih studenata. Ono što želim reći, jedino sveučilišta koja pomno prate vlastita studentska tijela i koja se zanimaju time što su odrednice uspjeha i neuspjeha na studiju mogu biti aktivni dionik u oblikovanju rješenja za postojeće probleme.