Intervju s Danijelom Dolenec – Društvo: Znanje nije roba

DANIJELA DOLENEC diplomirala je komparativnu književnosti i engleski na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te magistrirala na London School of Economics s temom modela financiranja visokog obrazovanja u Zapadnoj Europi. Znanstvena je novakinja u Institutu za društvena istraživanja pri Centru za istraživanje i razvoj obrazovanja. Bavi se pitanjima javnog i privatnog financiranja visokog obrazovanja, osiguranja kvalitete u visokom obrazovanju te poveznicama između visokog obrazovanja i tržišta rada. Na SF blogu objavljujemo intervju koji je s njom vodila Jelena Ostojić, a koji od sutra možete pročitati i u najnovijem broju Zareza!


razgovor vodila: Jelena Ostojić

Rekli ste jednom prilikom kako je borba za besplatno obrazovanje, točnije, obrazovanje financirano poreznim izdvajanjima, neprestana borba koja se mora voditi svaki put iznova. Pravo svih građana je javno besplatno obrazovanje. Zašto se onda mora voditi borba za pravo na pravo?

– Prvo, što se tiče političke borbe, prije nego krenem odgovoriti na pitanje u kontekstu visokog obrazovanja, jedna skica. Često čujem čuđenje nad npr. tekstilnim korporacijama koje kad svoj posao šire iz SAD-a u Kinu ne primjenjuju tamo iste standarde radne sigurnosti ili općenito radnih prava. Zakonska regulacija sigurnosti na radu u SAD-u je uvedena tek nakon zloglasnog požara tekstilne tvornice u New Yorku 1911. godine, nakon kojeg su se tekstilne radnice udružile i izborile zakonsku zaštitu od neljudskih uvjeta. Radnice u tekstilnim tvornicama u Kini mogu ili ne moraju znati za njujorški presedan, no on ih ne štiti od njihovog poslodavca: zaštitu na poslu moraju izboriti unutar vlastitog političkog prostora. Želim reći, prava ne putuju iz jedne političke zajednice u drugu, već se u svakoj moraju zasebno izboriti. Nadalje, ako poimamo društva kao sjecišta raznorodnih i sukobljenih interesa, onda je jasno da nema garancije da će jednom izborena prava izdržati pritisak novih prilika – u protivnom ne bismo svjedočili tendencijama ka privatizaciji zdravstvenog, mirovinskog ili obrazovnog sustava.

Školstvo kao javna politika

Vezano za visoko obrazovanje, bitno je ukazati na činjenicu da je u SAD-u i zapadnim europskim zemljama u drugoj polovici dvadesetog stoljeća visoko obrazovanje kroz nagli rast broja studenata prerastao iz elitnog u masovni sustav. Dok je prije drugog svjetskog rata prosječni udio populacije u visokom obrazovanju u SAD-u i zapadnoj Europi bio je 3-5%, sredinom 90tih taj udio je oko 30%. Kao što tvrdi Martin Trow, takva snažna ekspanzija imala je dalekosežne posljedice za sveučilišta, koja se mijenjaju pod pritiskom sve većeg i raznovrsnijeg studentskog tijela. No, ono na što želim skrenuti pozornost jest činjenica da snažna ekspanzija sustava visokog obrazovanja ima i bitne političke posljedice, što je kontekst u sklopu kojeg sam spominjala socijalnu borbu. Bitno porasli sustav visokog obrazovanja postaje važno područje javne politike. Zašto se prije 40 ili 20 godina nije vodila rasprava o tome kako financirati visoko obrazovanje? Zato jer je tada visoko obrazovanje bilo domena elite i nebitan izdatak za proračun. Velik rast sustava visokog obrazovanja u posljednjih pedesetak godina u europskim zemljama, a u posljednjih dvadesetak godina i u Hrvatskoj, nameće temu financiranja visokog obrazovanja u politički prostor. Na neki način se tek sada vodi borba za prava i mogućnosti u visokom obrazovanju i europske se zemlje različito nose sa tim izazovom. Političko je pitanje žele li društva, a onda njihove vlade, ostvariti demokratizacijski potencijal koji širenje visokog obrazovanja nosi, te ukoliko žele, kako taj cilj planiraju postići. U tom svjetlu treba promatrati i inicijativu studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Studenti aktualiziraju to pitanje, odnosno izražavaju legitiman politički stav prema kojem je visoko obrazovanje prioritet koji kao takav treba biti potican i financiran iz proračuna.

Inicijativa koju su počeli studenti FFZG-a beskompromisna je u svojim zahtjevima za besplatnim obrazovanjem s objašnjenjem da se s pravima ne smije licitirati. Zašto se besplatno obrazovanje nastoji prikazati kao utopija kad je posve jasno da je samo stvar u prioritetima vlasti pri raspodjeli državnog proračuna?

Postoji teza prema kojoj su post-komunističke zemlje entuzijastičnije prihvatile kapitalizam od starih europskih kapitalističkih zemalja, a s time i doktrinu o tržištu kao superiornom mehanizmu distribucije društenih resursa. Prema tom uvjerenju, tržišni mehanizam treba uvesti gdje god je to moguće jer tržište, za razliku od države koja uvijek robuje partikularnim interesima, bezinteresno i efikasno raspoređuje uvijek ograničena društvena sredstva. Tržišni mehanizmi u javnom sektoru su tako s jedne strane uvođenje osobnih financijskih participacija, na primjer u zdravstvu, mirovinskom osiguranju, i obrazovanju, te s druge poticanje mehanizma natjecanja i stvaranja rang-lista najboljih odnosno najgorih. Primjenjeno na obrazovanje, takvo razmišljanje repozicionira studente i sve druge korisnike kao kupce, a sveučilišta kao ponuditelje usluga. Iz te konzumerističke vizure skupo znači vrijedno, a besplatno bezvrijedno. Ako čitate komentare u medijima na akciju studenata Filozofskog fakulteta, možete vidjeti da je ta potreba za određivanjem cijene – kao substituta za raspravu o stvarnoj vrijednosti nečeg – imala velik utjecaj na to da se besplatno obrazovanje ocjenjuje kao ne samo utopijska ideja iz perspektive proračuna, već kao pogrešan pristup obrazovanju jer ono što ne platimo nećemo ni cijeniti.

Pošto izvrsnost?

U javnosti se često plasira teza da plaćanje studija služi kao mjera za efikasnije studiranje. Koliko je ona točna i kakve posljedice ima na udio socijalno ugroženih skupina u sustavu visokog školstva?

Drago mi je da mi postavljate ovo pitanje. Tim u kojem radim u Centru za istraživanje i razvoj obrazovanja 2007. godine je prijavio istraživački projekt pod nazivom Uspjeh u studiju i Bolonjski proces. Glavni su ciljevi projekta ispitati okolnosti uspješnosti studiranja s obzirom na promjene uvedene Bolonjskim procesom, uz središnji fokus na socijalni profil studenata u Hrvatskoj i na utjecaj koji socijalni status studenata ima na napredovanje u studiju. Vjerovali ili ne, dvije godine kasnije mi još uvijek nismo dobili odgovor Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa o tome želi li financirati takav projekt, tako da za sada skromni pokazatelji koje imamo dolaze iz vlastitih radova mene i kolega koji se bave ovom tematikom. Ono što smo utvrdili 2006. godine analizirajući podatke Državnog zavoda za statistiku o trajanju studija jest da nema jasne razike u trajanju studija između studenata koji plaćaju i onih koji ne plaćaju studij. Tu se radilo o goloj analizi brojeva o trajanju studija u razdoblju 1996. do 2005. godine, a ne o obuhvatnijem istraživanju, tako da se iz toga ne smije previše iščitavati. No, ono što također znamo jest da se u sadašnjem sustavu kod utvrđivanja školarina ne vodi računa o mogućnosti pojedinca da plati studij, odnosno ne utvrđuje se socijalni status studenta. To znači da, kad se nađemo na “crti” podvučenoj ispod zadnje osobe koja je dobila subvencionirano mjesto na studiju, ako prva sljedeća osoba nema sredstva za platiti školarinu, ta osoba jednostavno otpada i idemo dalje po listi dok ne dođemo do nekoga tko može platiti. Čak i iz perspektive neoliberalnog entuzijasta koji se zaklinje isključivo u princip izvrsnosti pri upisu na studij, ovakav je sustav nepravedan.


Cijene postdiplomskih studija, pogotovo uzmemo li u obzir hrvatski standard, su previsoke. Kako se uopće pravdaju takvi troškovi?

Slažem se. Ako mogu izdvojiti vlastiti primjer, ja trenutno pohađam doktorski studij u Švicarskoj koji plaćam 1300 CHF godišnje, odnosno oko 6500 kn. Cijene poslijediplomskih u Hrvatskoj su već sada trostruko i četverostruko više. Ovakve cijene poslijediplomskih studija pravdaju se time što je financiranje izvedbe tih studija prebačeno na sama sveučilišta. Znači, dok sveučilišta, odnosno fakulteti, za dodiplomske i diplomske studije primaju od Ministarstva sredstva za izvođenje programa (odnosno za plaće i materijalne troškove), sustav poslijediplomskih studija nije na taj način financiran iz proračuna. Ministarstvo financira zapošljavanje znanstvenih novaka pri institutima i sveučilištima, koji jedini de facto mogu full-time studirati na poslijediplomskim studijima. Ostali poslijediplomski studenti plaćaju školarine i rade uz studij, a svi zajedno pohađaju studije koji su najčešće kvalitetom i izvedbom daleko od zadovoljavajućih.

Rasprave vezane za visoko školstvo u Hrvatskoj su trenutno, zahvaljujući inicijativi studenata, u žiži interesa. No, teško je ne steći dojam da se, kad je riječ o podacima i konkretnim brojkama, uglavnom spekulira. Naime, one niti ne postoje. Kako to da gotovo i nema nikakvih studija o stanju na hrvatskim sveučilištima, pogotovo s obzirom na velik broj promjena koje su još uvijek u tijeku?

Osnovne podatke o sustavu visokog obrazovanja u Hrvatskoj prikupljaju Državni zavod za statistiku i Ministarstvo obrazovanja, znanosti i športa i te su dvije instance glavni izvori podataka. No, za kvalitetno odlučivanje nedostaju istraživanja i analize. U Hrvatskoj je još uvijek nekako pravilo da se svake godine rasporede novci poreznih obveznika prema nekom planu, no da se onda više ne zamaramo time kako su utrošena, kako je neki program zapravo proveden, je li uspješan i, ako nije, zašto nije. Tek kad se stvori pritisak na javne institucije da odgovaraju za to kako troše dodijeljena sredstva poreznih obveznika bit će napravljen i iskorak ka većem broju evaluacijskih studija i analiza. One su pak preduvjet za kvalitetno odlučivanje o reformama.

Prije dvije godine sam posjetila Sveučilište u Liverpoolu koje je provodi program povećanja zastupljenosti osoba slabijeg imovinskog statusa među svojim studentima. Sveučilište unutar svoje administracije ima analitički odjel gdje vam zadužena osoba može do u detalje analizirati socio-ekonomski profil njihovih studenata: prema spolu, etnicitetu, socijalnom statusu, obrazovnom statusu roditelja itd., i onda vam to direktno povezati sa podacima o tome koje grupe kako napreduju na studiju, gdje se javljaju problemi i slično. Probajte pitati naša sveučilišta da vam analiziraju socijalni profil svojih studenata. Ono što želim reći, jedino sveučilišta koja pomno prate vlastita studentska tijela i koja se zanimaju time što su odrednice uspjeha i neuspjeha na studiju mogu biti aktivni dionik u oblikovanju rješenja za postojeće probleme.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve