Intervju s Danijelom Dolenec – Društvo: Znanje nije roba

DANIJELA DOLENEC diplomirala je komparativnu književnosti i engleski na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te magistrirala na London School of Economics s temom modela financiranja visokog obrazovanja u Zapadnoj Europi. Znanstvena je novakinja u Institutu za društvena istraživanja pri Centru za istraživanje i razvoj obrazovanja. Bavi se pitanjima javnog i privatnog financiranja visokog obrazovanja, osiguranja kvalitete u visokom obrazovanju te poveznicama između visokog obrazovanja i tržišta rada. Na SF blogu objavljujemo intervju koji je s njom vodila Jelena Ostojić, a koji od sutra možete pročitati i u najnovijem broju Zareza!

razgovor vodila: Jelena Ostojić

Rekli ste jednom prilikom kako je borba za besplatno obrazovanje, točnije, obrazovanje financirano poreznim izdvajanjima, neprestana borba koja se mora voditi svaki put iznova. Pravo svih građana je javno besplatno obrazovanje. Zašto se onda mora voditi borba za pravo na pravo?

– Prvo, što se tiče političke borbe, prije nego krenem odgovoriti na pitanje u kontekstu visokog obrazovanja, jedna skica. Često čujem čuđenje nad npr. tekstilnim korporacijama koje kad svoj posao šire iz SAD-a u Kinu ne primjenjuju tamo iste standarde radne sigurnosti ili općenito radnih prava. Zakonska regulacija sigurnosti na radu u SAD-u je uvedena tek nakon zloglasnog požara tekstilne tvornice u New Yorku 1911. godine, nakon kojeg su se tekstilne radnice udružile i izborile zakonsku zaštitu od neljudskih uvjeta. Radnice u tekstilnim tvornicama u Kini mogu ili ne moraju znati za njujorški presedan, no on ih ne štiti od njihovog poslodavca: zaštitu na poslu moraju izboriti unutar vlastitog političkog prostora. Želim reći, prava ne putuju iz jedne političke zajednice u drugu, već se u svakoj moraju zasebno izboriti. Nadalje, ako poimamo društva kao sjecišta raznorodnih i sukobljenih interesa, onda je jasno da nema garancije da će jednom izborena prava izdržati pritisak novih prilika – u protivnom ne bismo svjedočili tendencijama ka privatizaciji zdravstvenog, mirovinskog ili obrazovnog sustava.

Školstvo kao javna politika

Vezano za visoko obrazovanje, bitno je ukazati na činjenicu da je u SAD-u i zapadnim europskim zemljama u drugoj polovici dvadesetog stoljeća visoko obrazovanje kroz nagli rast broja studenata prerastao iz elitnog u masovni sustav. Dok je prije drugog svjetskog rata prosječni udio populacije u visokom obrazovanju u SAD-u i zapadnoj Europi bio je 3-5%, sredinom 90tih taj udio je oko 30%. Kao što tvrdi Martin Trow, takva snažna ekspanzija imala je dalekosežne posljedice za sveučilišta, koja se mijenjaju pod pritiskom sve većeg i raznovrsnijeg studentskog tijela. No, ono na što želim skrenuti pozornost jest činjenica da snažna ekspanzija sustava visokog obrazovanja ima i bitne političke posljedice, što je kontekst u sklopu kojeg sam spominjala socijalnu borbu. Bitno porasli sustav visokog obrazovanja postaje važno područje javne politike. Zašto se prije 40 ili 20 godina nije vodila rasprava o tome kako financirati visoko obrazovanje? Zato jer je tada visoko obrazovanje bilo domena elite i nebitan izdatak za proračun. Velik rast sustava visokog obrazovanja u posljednjih pedesetak godina u europskim zemljama, a u posljednjih dvadesetak godina i u Hrvatskoj, nameće temu financiranja visokog obrazovanja u politički prostor. Na neki način se tek sada vodi borba za prava i mogućnosti u visokom obrazovanju i europske se zemlje različito nose sa tim izazovom. Političko je pitanje žele li društva, a onda njihove vlade, ostvariti demokratizacijski potencijal koji širenje visokog obrazovanja nosi, te ukoliko žele, kako taj cilj planiraju postići. U tom svjetlu treba promatrati i inicijativu studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Studenti aktualiziraju to pitanje, odnosno izražavaju legitiman politički stav prema kojem je visoko obrazovanje prioritet koji kao takav treba biti potican i financiran iz proračuna.

Inicijativa koju su počeli studenti FFZG-a beskompromisna je u svojim zahtjevima za besplatnim obrazovanjem s objašnjenjem da se s pravima ne smije licitirati. Zašto se besplatno obrazovanje nastoji prikazati kao utopija kad je posve jasno da je samo stvar u prioritetima vlasti pri raspodjeli državnog proračuna?

Postoji teza prema kojoj su post-komunističke zemlje entuzijastičnije prihvatile kapitalizam od starih europskih kapitalističkih zemalja, a s time i doktrinu o tržištu kao superiornom mehanizmu distribucije društenih resursa. Prema tom uvjerenju, tržišni mehanizam treba uvesti gdje god je to moguće jer tržište, za razliku od države koja uvijek robuje partikularnim interesima, bezinteresno i efikasno raspoređuje uvijek ograničena društvena sredstva. Tržišni mehanizmi u javnom sektoru su tako s jedne strane uvođenje osobnih financijskih participacija, na primjer u zdravstvu, mirovinskom osiguranju, i obrazovanju, te s druge poticanje mehanizma natjecanja i stvaranja rang-lista najboljih odnosno najgorih. Primjenjeno na obrazovanje, takvo razmišljanje repozicionira studente i sve druge korisnike kao kupce, a sveučilišta kao ponuditelje usluga. Iz te konzumerističke vizure skupo znači vrijedno, a besplatno bezvrijedno. Ako čitate komentare u medijima na akciju studenata Filozofskog fakulteta, možete vidjeti da je ta potreba za određivanjem cijene – kao substituta za raspravu o stvarnoj vrijednosti nečeg – imala velik utjecaj na to da se besplatno obrazovanje ocjenjuje kao ne samo utopijska ideja iz perspektive proračuna, već kao pogrešan pristup obrazovanju jer ono što ne platimo nećemo ni cijeniti.

Pošto izvrsnost?

U javnosti se često plasira teza da plaćanje studija služi kao mjera za efikasnije studiranje. Koliko je ona točna i kakve posljedice ima na udio socijalno ugroženih skupina u sustavu visokog školstva?

Drago mi je da mi postavljate ovo pitanje. Tim u kojem radim u Centru za istraživanje i razvoj obrazovanja 2007. godine je prijavio istraživački projekt pod nazivom Uspjeh u studiju i Bolonjski proces. Glavni su ciljevi projekta ispitati okolnosti uspješnosti studiranja s obzirom na promjene uvedene Bolonjskim procesom, uz središnji fokus na socijalni profil studenata u Hrvatskoj i na utjecaj koji socijalni status studenata ima na napredovanje u studiju. Vjerovali ili ne, dvije godine kasnije mi još uvijek nismo dobili odgovor Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa o tome želi li financirati takav projekt, tako da za sada skromni pokazatelji koje imamo dolaze iz vlastitih radova mene i kolega koji se bave ovom tematikom. Ono što smo utvrdili 2006. godine analizirajući podatke Državnog zavoda za statistiku o trajanju studija jest da nema jasne razike u trajanju studija između studenata koji plaćaju i onih koji ne plaćaju studij. Tu se radilo o goloj analizi brojeva o trajanju studija u razdoblju 1996. do 2005. godine, a ne o obuhvatnijem istraživanju, tako da se iz toga ne smije previše iščitavati. No, ono što također znamo jest da se u sadašnjem sustavu kod utvrđivanja školarina ne vodi računa o mogućnosti pojedinca da plati studij, odnosno ne utvrđuje se socijalni status studenta. To znači da, kad se nađemo na “crti” podvučenoj ispod zadnje osobe koja je dobila subvencionirano mjesto na studiju, ako prva sljedeća osoba nema sredstva za platiti školarinu, ta osoba jednostavno otpada i idemo dalje po listi dok ne dođemo do nekoga tko može platiti. Čak i iz perspektive neoliberalnog entuzijasta koji se zaklinje isključivo u princip izvrsnosti pri upisu na studij, ovakav je sustav nepravedan.

Cijene postdiplomskih studija, pogotovo uzmemo li u obzir hrvatski standard, su previsoke. Kako se uopće pravdaju takvi troškovi?

Slažem se. Ako mogu izdvojiti vlastiti primjer, ja trenutno pohađam doktorski studij u Švicarskoj koji plaćam 1300 CHF godišnje, odnosno oko 6500 kn. Cijene poslijediplomskih u Hrvatskoj su već sada trostruko i četverostruko više. Ovakve cijene poslijediplomskih studija pravdaju se time što je financiranje izvedbe tih studija prebačeno na sama sveučilišta. Znači, dok sveučilišta, odnosno fakulteti, za dodiplomske i diplomske studije primaju od Ministarstva sredstva za izvođenje programa (odnosno za plaće i materijalne troškove), sustav poslijediplomskih studija nije na taj način financiran iz proračuna. Ministarstvo financira zapošljavanje znanstvenih novaka pri institutima i sveučilištima, koji jedini de facto mogu full-time studirati na poslijediplomskim studijima. Ostali poslijediplomski studenti plaćaju školarine i rade uz studij, a svi zajedno pohađaju studije koji su najčešće kvalitetom i izvedbom daleko od zadovoljavajućih.

Rasprave vezane za visoko školstvo u Hrvatskoj su trenutno, zahvaljujući inicijativi studenata, u žiži interesa. No, teško je ne steći dojam da se, kad je riječ o podacima i konkretnim brojkama, uglavnom spekulira. Naime, one niti ne postoje. Kako to da gotovo i nema nikakvih studija o stanju na hrvatskim sveučilištima, pogotovo s obzirom na velik broj promjena koje su još uvijek u tijeku?

Osnovne podatke o sustavu visokog obrazovanja u Hrvatskoj prikupljaju Državni zavod za statistiku i Ministarstvo obrazovanja, znanosti i športa i te su dvije instance glavni izvori podataka. No, za kvalitetno odlučivanje nedostaju istraživanja i analize. U Hrvatskoj je još uvijek nekako pravilo da se svake godine rasporede novci poreznih obveznika prema nekom planu, no da se onda više ne zamaramo time kako su utrošena, kako je neki program zapravo proveden, je li uspješan i, ako nije, zašto nije. Tek kad se stvori pritisak na javne institucije da odgovaraju za to kako troše dodijeljena sredstva poreznih obveznika bit će napravljen i iskorak ka većem broju evaluacijskih studija i analiza. One su pak preduvjet za kvalitetno odlučivanje o reformama.

Prije dvije godine sam posjetila Sveučilište u Liverpoolu koje je provodi program povećanja zastupljenosti osoba slabijeg imovinskog statusa među svojim studentima. Sveučilište unutar svoje administracije ima analitički odjel gdje vam zadužena osoba može do u detalje analizirati socio-ekonomski profil njihovih studenata: prema spolu, etnicitetu, socijalnom statusu, obrazovnom statusu roditelja itd., i onda vam to direktno povezati sa podacima o tome koje grupe kako napreduju na studiju, gdje se javljaju problemi i slično. Probajte pitati naša sveučilišta da vam analiziraju socijalni profil svojih studenata. Ono što želim reći, jedino sveučilišta koja pomno prate vlastita studentska tijela i koja se zanimaju time što su odrednice uspjeha i neuspjeha na studiju mogu biti aktivni dionik u oblikovanju rješenja za postojeće probleme.

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. „antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donosi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve