Mario Rebac: Mali prilog povijesti studentskih lidera

Mali prilog povijesti studentskih lidera


Tko zna sjeća li se Čičak toga?

Kako ne pratim kolumne koje u “Jutarnjem listu” piše I. Z. Čičak, a ni kolumne uopće, jer mi je ta novinarska forma kao zamjena za poštenu informaciju davno dotužila, makar sa zakašnjenjem želim obavijestiti studente – jedinu publiku koje se to u ovome trenutku uistinu možda može ticati – o nekoliko sitnih momenata koji po mome mišljenju oduzimaju Čičku pravo da na bilo koji način komentira sadašnju borbu studenata za besplatno školovanje.

Ajmo prvo od njegove “teze” da je “ovaj pokret u suštini nedemokratski i antislobodarski”, jer – pazi sad – ovi studenti nemaju lidere, hoće se reći nemaju takvih osobnosti i veličina kao što je bio on. (Vidi “Jutarnji list” od 9. svibnja.)

Logika za ubit vola, no vratimo se na 1971. godinu i onaj toliko slavljen studentski štrajk koji su, navodno, predvodili I. Z. Čičak i D. Budiša. Kada je štrajk 23. studenog počeo, ne da na Filozofski fakultet (za druge neću ništa reći) nisu mogli ući novinari, osim onih koji su eventualno podržavali štrajk, nego nisu mogli ući čak ni – studenti. Aula, svi hodnici i sve dvorane – u kojima sada za vrijeme ove akcije buja studentski život i u kojima se nešto događa – bili su sablasno pusti jer je vodstvo štrajka na vrata Fakulteta stavilo straže i osim najpovjerljivijeg kruga ljudi na fakultetu nije bilo nikoga. Što god da je bio motiv za postavljanje straža – strah od provokacija, bojazan da bi štrajk mogao promijeniti karakter ili bilo što drugo, nepobitno je da su straže ujedno oduzele štrajku spontanitet i, iako je teško uspoređivati ovo i ono vrijeme, podlo je i nepošteno – a pitam se i zašto se to radi – od bilo kojega sudionika ondašnjih zbivanja, pa tako i Čička, nipodaštavati ovu sadašnju borbu za besplatno školovanje koja, ma gle čude, čak i bez lidera traje već punih mjesec dana. Ali što ćemo, upravo se u odnosu prema cilju ove akcije – a cilj je opća dostupnost obrazovanja – ogledaju i razlike u pogledima prema temeljnim pitanjima ne samo Hrvatske, Balkana, Evrope ili Zapada već apsolutno cijeloga čovječanstva.

Dakle, imali smo straže i stakleno-betonsko zdanje Filozofskog fakulteta je bilo obična prazna ljuska, bez rasprava, bez inicijativa, bez ičega. Pa ako nisu odlučivali studenti kojih se stvar ticala, kao što sada svakoga dana odlučuju na svojim plenumima, tko je onda odlučivao o tome što će se dalje raditi? Iz Čičkove otrovne invektive protiv sadašnje studentske akcije proizlazilo bi da su odlučivali studentski lideri, koji su tako “jamčili” demokratski, antiautoritarni karakter studentskog pokreta.

E, pa kao sudionik ondašnjih događaja, aktivist tzv. nove ljevice, koja se na Filozofskom fakultetu suprotstavila nacionalističkom studentskom pokretu i organizaciji Saveza komunista (čije su frakcije lavirale od nacionalizma do unitarizma, a socijalizma je u njemu bilo možda još samo u tragovima), duboko sumnjam u tu bajku o “studentskim liderima”. Zašto?

Evo opet jedne zgode s Filozofskog fakulteta. Od jeseni 1970. godine na brojnim su zagrebačkim fakultetima i po studentskim domovima zaredali zborovi. Nacionalistički orijentirani studenti preuzimali su jedan studentski odbor za drugim, ali začudo na Filozofskom fakultetu – upravo na onome na kojemu su studirali i Čičak i Budiša – nikako da se dogodi ta “demokratska” preobrazba. Čega su se bojali ne znam, moguće da su imali podatak kako u partijskoj organizaciji na fakultetu ima otpora Savkinoj liniji ili im je iz samih partijskih krugova došapnuto kako je bolje da Filozofski ne diraju eda Savka ne bi imala problema.

Kako god bilo, prvi zbor – bez znanja partijske organizacije i službene studentske organizacije, ali i bez znanja nacionalista – sazvala je kako smo jednostavno govorili ljevica, studenti među kojima su se aktivnošću isticali Lino Veljak (sada profesor na Odsjeku za filozofiju), Nenad Peternac (profesor na Sedmoj gimnaziji), nižepotpisani Mario Rebac, naš prijatelj, lani preminuli pisac Saša Meršinjak, ali i brojni drugi kolege. Zbor je održan 14. siječnja 1971. u prepunoj Sedmici, na zaprepaštenje kako službenog Odbora Saveza studenata, tako i nacionalističkih aktivista. Rezultat je bio da se Fakultetski odbor Saveza studenata raspao i da su u novi Koordinacioni odbor Saveza studenata Filozofskog fakulteta (KOSSFF) izabrani studenti ljevičari. Zborovanja su zaredala cijelo proljeće i tek pred ljeto nacionalistički pokret je teškom mukom izborio većinu i preuzeo odbor. Tako je ta studijska godina i završila.

Ujesen smo se mi na ljevici nastavili okupljati oko svoje tribine koju smo nazvali “Misao i zbilja”, na kojoj su sudjelovali mnogi filozofi, sociolozi, umjetnici, književnici, filmaši itd., kao i studenti s našega i s drugih fakulteta iz Zagreba, Beograda, Ljubljane itd. Na nju nacionalisti uglavnom nisu ni dolazili jer ih teme nisu zanimale. Dogodilo se da je jedan termin pao i u vrijeme nacionalističkog studentskog štrajka. Začudo, unatoč straži – i to je bio jedinstven takav događaj – bili smo propušteni na Fakultet, čini mi se, upravo na Čičkovo inzistiranje. (Jedan pljesak za lidera, molim!) Raspravljali smo o motivima i perspektivama štrajka i što bi dalje mogao donijeti. No rasprava nije baš predugo potrajala. U neko doba u dvoranu su upali jaki momci iz krških krajeva, Mandići, Đereki i kako li su se još zvali, pa uz riječi “Gotovo, razilazi se!” počeli gasiti svjetla kao za fajrunt. Pobunio se i Čičak, koji je tom prilikom iznimno prisustvovao našoj tribini, a onda smo, ne vjerujući ušima, od tipova za koje smo do tada mislili da su samo bodigardi Čička i Budiše, mogli čuti sljedeće:

“Ti, Čičak, možeš s njima nastaviti dalje u birtiji, ali ovdje više ne!” I to je bio kraj bilo kakve iluzije da tu Čičak išta vodi. Tko je bio stvarni vođa to još ne znamo, ali on i Budiša kao takvi paradiraju do dana današnjeg. Za taj imidž zaslužno je vjerojatno i ono stupidno suđenje na kojemu su nakon Karađorđeva i on i brojni drugi kolege nacionalisti dobili drakonske kazne, a koje po meni nikada nije ni smjelo biti pokrenuto.

Dakako, nas aktiviste na ljevici nitko nije nazivao nikakvim liderima, niti smo se tako osjećali, za razliku od “lidera” nacionalističkog studentskog pokreta.

Vidimo, eto, da ni današnji studenti na Filozofskom nemaju na Čičkovo čuđenje čak ni lidera za pokazivanje, ali svatko pošten u ovoj zemlji mora priznati da ti ne-lideri barem znaju jasno izraziti što hoće. E pa ako jasno izreći svoje ideje nije znak osobnosti, pitam se što bi drugo moglo biti takvim znakom. Pričalo se (neka me D. B. demantira ako nije istina, vjerovat ću mu na riječ) da je tada “velikom lideru” Budiši govore pripremao jedan od profesora, a jedan od važnijih istupa završio je “rimski” ispruženom desnicom i riječima “To je moja borba!” (Prevedi na njemački!) Zanimljiv znak osobnosti, pogotovo za budućeg vođu liberala. Čičak, pak, unatoč nekoj nagradi za govorništvo, nikada nije ni održao kakvo malo dulje koherentnije slovo, a ni polemiziranje mu baš nije išlo. Mislim da se to vidi i u današnjim njegovim kolumnama, barem onima koje sam vidio.

Epilog, koliko se Filozofskog tiče: Nakon sjednice u Karađorđevu, na kojoj je smijenjeno hrvatsko partijsko rukovodstvo, Savez komunista na Filozofskom fakultetu je bio u rasulu i jednostavno nisu imali svoje studente da ih stave u Odbor Saveza studenata. Ponovo smo ga zauzeli mi, ljevičari. Računali smo s tim da ćemo u tim teškim vremenima ipak poslužiti studentima bolje nego itko drugi, a uostalom članstvo u Odboru nije donosilo nikakve privilegije, osim što smo tako imali šapirograf za umnažanje svojih proglasa, ideja i inicijativa. Imali smo utjecaja i u gradskoj studentskoj organizaciji i na naš prijedlog za novog je rektora kandidiran i izabran prof. Predrag Vranicki, filozof i pripadnik praksisovskog kruga, čovjek s kojim partija nije mogla manipulirati i zahvaljujući kojemu su mnogi profesori sudionici nacionalističkog pokreta sačuvali radna mjesta. Iduće jeseni Ministarstvo unutarnjih poslova tražilo je od fakultetskih studentskih organizacija da pregledaju popise kandidata za studentske domove i označe nacionaliste. Oni, dakako, ne bi dobili dom. Odbili smo to učiniti. S vremenom u republičkom rukovodstvu Saveza studenata smislili su neki program reforme Sveučilišta nazvan “300 dana”, recimo nešto poput današnje Bologne, koji smo oštro kritizirali. Kolega Veljak je pak lansirao ideju obrazovanja uz rad, kako bi se što više raširila dostupnost obrazovanja radničkoj omladini, koja je čak bila i preuzeta od tadašnjih vlasti, ali je nažalost bila i temeljito iskrivljena. Nekoliko godina potom Savez studenata Jugoslavije sa svim svojim ograncima bio je raspušten, naravno zbog toga što ga vlast u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani i ostalim sveučilišnim centrima nije uspijevala držati pod kontrolom. Umjesto toga za studente i za srednjoškolce formirana je jedinstvena organizacija, tzv. Savez socijalističke omladine Jugoslavije, ali to je već neka druga priča.

Na kraju, a kao stari aktivist, studentima mogu sa sigurnošću reći ovo: ako vidite da ovaj krug borbe ne možete održati, ako trenutna podrška privremeno padne, obustavite blokadu jasnim programatskim proglasom*, tako da je možete pokrenuti već iduće jeseni, a dalje je prekidajte i nastavljajte u odgovarajućim intervalima sve dok se zahtjev za besplatnim školovanjem ne usvoji. Onima koji me možda znaju iz nekih ranijih vremena mogu samo kazati: u ovo se ne bih miješao da u pitanju nije takva ključna stvar kao što je slobodan pristup obrazovanju i divljački Čičkov napad na ljude koji se bore za taj važan cilj. Od prvoga hrvatskog studenta prorektora mogao sam svašta očekivati, ali to ne.

Mario Rebac


* Autor teksta zamolio nas je da o vremenu kad je ovaj tekst napisan i poslan u Zarez napomenemo sljedeće: “Bilo je to prije vašega proglasa o suspenziji blokade. Kao i cijela akcija, tako i formulacija toga proglasa pokazuje takav standard društvene akcije kakav još nije viđen na ovim prostorima.” Još jednom zahvaljujemo autoru na zanimljivom štivu!

Napomena: tekst će biti objavljen u sljedećem broju Zareza, koji izlazi u četvrtak, 28. svibnja 2009.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve