Otvoreno pismo podrške profesora FFZG-a


Stanovita profesorica s Filozofskog fakulteta sastavila je otvoreno pismo podrške kojime poziva svoje kolegice i kolege da pruže potporu studentima koji blokiraju fakultet.

Pismo će se potpisivati večeras između 19 i 20 h u B 214.

Zahvaljujemo svim profesorima i profesoricama koji su pokrenuli ovu inicijativu i koji će nas podržati svojim potpisom!



Poštovani,

zbivanja na hrvatskim sveučilištima dosegla su točku u kojoj sve institucionalne oblike djelovanja moramo smatrati iscrpljenima.

Pokazala nam je to blokada fakulteta koja upravo traje. Ona je čin građanske neposlušnosti, akt za kojim su studenti posegli nakon što opetovani zahtjevi da se izmijeni sustav visokog školstva nisu urodili plodom.

Blokada je i više od građanske neposlušnosti: po načinu izvedbe i procesima odlučivanja ona je akt direktne demokracije kakav na ovim prostorima nikada nismo imali prilike vidjeti. Fakulteti pod blokadom vriju, žive, dišu punim plućima; održavaju se predavanja i radionice, analiziraju se mediji, prevode tekstovi, snimaju filmovi i pokreću umjetničke akcije; svaki je takav fakultet jedan veliki praktikum društvenog aktivizma. Ozbiljnost i predanost rasprava na plenumima, napori da se na tim višesatnim mnogoljudnim skupovima uspostavi dijalog i održi tolerancija, obrazovanost studenata i jasnoća njihovih stavova — sve je to moralo zadiviti svakog promatrača; nas svakako jest.

Mediji posljednjih tjedana pokušavaju odgonetnuti studentski bunt: uspoređuju ga s ’68 i ’71, tumače ga kao proljetni mladenački hir s nejasnim ciljevima, pitaju se tko vuče konce iz prikrajka. Nije u tome stvar. O ovome se radi: pred naše je društvo stupila mladež potpuno svjesna svoga stava, dovoljno hrabra da taj stav javno iznese, dovoljno mudra da ga obrazloži, i dovoljno lucidna da sve što želi koncentrira u jednu svima razumljivu poruku: obrazovanje mora biti besplatno.

Oni koji su se pred ovom mladeži i njihovom porukom pokazali neosviještenima, nedovoljno hrabrima, nedoraslima i mutnima — jesu u prvom redu institucije: od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa do stručnih vijeća fakulteta. Od tih su institucija studenti zatražili: počnite raditi svoj posao. Ukazali su na krupan društveni problem koji bi nadležni, financirani od svih građana Hrvatske, imali riješiti. Umjesto rješenja svjedočili smo brutalnoj transmisiji pritiska po stupnjevima hijerarhije, pri čemu je početnoj točki transmisije — Rektorskome zboru — isključivo bitna trenutna deblokada fakulteta.

Na geslo „Znanje nije roba“ stupnjevi su se hijerarhije složno oglušili.

No u općem je interesu da znanje učinimo dostupnim svima, čak i onima koji u troškovima studija ne bi mogli financijski participirati. Jer ukoliko znanje ne bude dostupno svima, ono neće ni služiti svima — služit će isključivo onima koji su ga stekli. Stjecanje znanja svest će se na korak u osobnoj karijeri (“benefit”). “Opći interes” postat će vrlo, vrlo apstraktan pojam.

Ali ovih dana na našim fakultetima opći je interes krajnje konkretan, krajnje opipljiv. Ovih nam dana studenti govore, jasno i glasno, iz dana u dan: znanje ne smije biti privilegija, nego pravo.

I kako je na to reagirala država, koju smo zadužili da zastupa opći interes i čuva prava?

Praznim frazama. Politikantstvom. Pritiscima i prijetnjama. Bahatošću.

Umjesto da je nadležnoga dužnosnika spustila s visine samovažnosti na sastanke studentskih plenuma (kako bi u otvorenom razgovoru pokušao promijeniti tijek blokade, a možda i vlastita stajališta) — država je odabrala put ignoriranja.

Upravo ovdje, u uznositoj nespremnosti prozvanih institucija na dijalog, u njihovu tvrdoglavu nepriznavanju kritike, ovaj studentski bunt prokazao je ključni problem hrvatskoga društva. Institucije nisu spremne rješavati probleme na koje im društvo ukazuje. Nisu te probleme spremne ni čuti. I ne radi se o osobama, pojedincima: radi se o čitavoj kulturi političkih elita.

Mi, potpisnici ovog pisma, ne želimo biti takvi.

Zato podržavamo studentski bunt, podržavamo i njegove metode i njegove ciljeve, i divimo se njihovoj borbi za akademsku, ali i društvenu budućnost svih nas: za budućnost pristojniju, razumniju, ljudskiju.

Vezani članci

  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve