kolumna
15. svibnja 2009.
Podrska ‘nekih’ studenata/ki nja i profesor(ic)a Odsjeka za engleski jezik i knjizevnost Filozofskog fakulteta u Banja Luci
Drage(i) koleginice/kolege,
Odsjek za engleski jezik i književenost
Filozofski fakultet u Banja Luci
Pišemo Vam iz Banjaluke gdje je situacija vjerovatno gora i gdje što iz nemoći, neznanja ili straha mladi još uvijek šute i gdje profesori(ce) uglavnom čuvaju svoje pozicije i ne ‘talasaju’ osim par izuzetaka.
U vremenu kada se Bolonjski proces uzima kao zadanost bez ikakvog propitivanja i kad polupismene elite grabe što se zgrabiti može u vremenu tranzicije, gdje je studentsko tijelo ‘ućutkana grupa’ koja se godinama sistematski uništava od osnovnoškolskog obrazovanja (a ovo kažu profesori(ce) kojima prijete da na ispitu puste ‘zlatne papagaje’ koji potom dobivaju poslove u prosvjeti i perpetuiraju (ne) znanje novih naraštaja), zatim dominantnih etnonacionalnih političkih vlasti (i njihovih medija) koje od studenata/profesora prave preplašene poslušnike (nigdje više Petra Kočića i, gle čuda, više poslušnosti nego na Banjalučkom Filozofskom) i gdje se kritička misao i građanska neposlušnost sasijecaju u korijenu, a uspješno se plijeve kontinuiranim i dirigovanim strahom od Drugog, gledamo vas, divimo se, a usput pitamo ‘kad će nama biti dosta svega’?
Kada će se pokrenuti lavina kod nas u zemlji ‘dobrih vijesti’ ‘boljeg entiteta’ gdje studenti/kinje kažu da ‘problema nema’. Kako i u čije ime kritikovati u zemlji gdje čim nisi za ‘nas’ ti mora da si za ‘njih’ i gdje usljed bezobraznog guranja ljudi u torove ‘slušajuci njih postašmo kao i oni’? Studenti/kinje kao jedna od najvecih pokretačkih snaga društvenog bunta u našem društvu nemaju aparat kojim bi mogli artikulisati ono što ih najviše ugrožava i tako naša kritika ne ide dalje od želje za još jednim ispitnim rokom. Da li se mi to samo plašimo, ne znamo, ili nećemo da znamo?
U istoriji ljudskog roda najdivnija je nepredvidljivost. Zbog nje ne gubimo nadu. Nadamo se da će se i nama desiti neka istorijska omaška. Ili barem malo hrabrosti.
U vremenu kada se Bolonjski proces uzima kao zadanost bez ikakvog propitivanja i kad polupismene elite grabe što se zgrabiti može u vremenu tranzicije, gdje je studentsko tijelo ‘ućutkana grupa’ koja se godinama sistematski uništava od osnovnoškolskog obrazovanja (a ovo kažu profesori(ce) kojima prijete da na ispitu puste ‘zlatne papagaje’ koji potom dobivaju poslove u prosvjeti i perpetuiraju (ne) znanje novih naraštaja), zatim dominantnih etnonacionalnih političkih vlasti (i njihovih medija) koje od studenata/profesora prave preplašene poslušnike (nigdje više Petra Kočića i, gle čuda, više poslušnosti nego na Banjalučkom Filozofskom) i gdje se kritička misao i građanska neposlušnost sasijecaju u korijenu, a uspješno se plijeve kontinuiranim i dirigovanim strahom od Drugog, gledamo vas, divimo se, a usput pitamo ‘kad će nama biti dosta svega’?
Kada će se pokrenuti lavina kod nas u zemlji ‘dobrih vijesti’ ‘boljeg entiteta’ gdje studenti/kinje kažu da ‘problema nema’. Kako i u čije ime kritikovati u zemlji gdje čim nisi za ‘nas’ ti mora da si za ‘njih’ i gdje usljed bezobraznog guranja ljudi u torove ‘slušajuci njih postašmo kao i oni’? Studenti/kinje kao jedna od najvecih pokretačkih snaga društvenog bunta u našem društvu nemaju aparat kojim bi mogli artikulisati ono što ih najviše ugrožava i tako naša kritika ne ide dalje od želje za još jednim ispitnim rokom. Da li se mi to samo plašimo, ne znamo, ili nećemo da znamo?
U istoriji ljudskog roda najdivnija je nepredvidljivost. Zbog nje ne gubimo nadu. Nadamo se da će se i nama desiti neka istorijska omaška. Ili barem malo hrabrosti.
Odsjek za engleski jezik i književenost
Filozofski fakultet u Banja Luci