Predavanje Saše Blagusa s tribine “Utopijski značaj zahtjeva za ‘besplatnim’ obrazovanjem”

Donosimo vam tekst predavanja koje je Saša Blagus održao 4. svibnja 2009. na Filozofskom fakultetu, na tribini u sklopu programa blokade FFZG-a.



UTOPIJSKI ZNAČAJ ZAHTJEVA ZA “BESPLATNIM” OBRAZOVANJEM


U knjizi “O dilemama suvremene povijesti”, Karel Kosik kaže: “Pristojnost je temeljni princip demokracije.” (Karel Kosik, O dilemama suvremene povijesti, Razlog d.o.o. , Zagreb, 2008.)). Sudeći po reakcijama takozvanih i samozvanih stupova hrvatskog društva (“dični hrvatski muži”): od političkih “dužnosnika” i njihovih PR-ova, državnih tajnika i sveučilišnih profesora, pa sve do ideološko zadrtih državotvornih novinara i inih udvornika i servisera “Oligarhije” u vezi sa blokadom Filozofskog fakulteta, demokracija je u Hrvatskoj izgubila svaki smisao. Štoviše, ona se manifestira kao najefikasniji sistem dominacije. Naime, obrušavanje na studentske zahtjeve za “besplatnim” obrazovanjem ne samo da je nepristojno, već svojom argumentacijom prelazi u svoj krajnji stadij – bestidnost. A ta pak je bestidnost sadržana u nedostatku sluha i duha. Pišu se članci, daju izjave i intervjui – jednom riječju “umuje” se, kako bi se pokazala “besmislenost” i moralna upitnost društvenog financiranja obrazovanja. Čak je od jednog profesora zagrebačkog Pravnog fakulteta postavljeno i zastrašujuće, upravo fašistoidno pitanje o moralnom i političkom opravdanju postojanja prava glasa uzdržavanih u odlučivanju – putem izbora i referenduma – o tom koliko će ta “biološka aristokracija” (to jest studenti) opteretiti svoje uzdržavatelje, jer da je “takvo korištenje prava glasa nedopustiv sukob interesa”. Izvjesni pak profesor studija antropologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu traži “nečastivog na Filozofskom fakultetu”, jer tko bi drugi osim samog “nečastivog” naveo studente na takva skaredna promišljanja triju “posve neprimjerenih pitanja”, koja da “ne rješavaju stvarne probleme” (!?): 1. Je li svjetski kapitalistički sustav pravedan?, 2. Jesu li i trebaju li studenti prosvjedima pokazati svoju svijest? i 3. Jesu li školarine opravdane? Dakako, spomenuti profesor kao i svaki drugi inkvizitor ima unaprijed spreman odgovor, pa na pitanje: “Zašto studenti na Filozofskom postavljaju općenita pitanja poput: Možemo li promijeniti svijet i ukinuti kapitalizam?” odgovara: “Zato što im se čini da je u usporedbi sa sve pragmatičnijim i sve konkretnijim studijima i ostalim strukama – to njihova jedina komparativna prednost.” I još: “Budući da se često ne mogu nositi s pitanjem smislenosti svog studija u usporedbi s vrlo specijaliziranim strukama, studenti Filozofskog i još više njihovi nastavnici govore kako oni jedini mogu biti savjest društva. Mislim da na Filozofskom ima mnogo časnih ljudi, no tu ideju smatram opasnom i nedemokratskom. Ona pretpostavlja da postoji jedna ispravna ideja, jedan ispravan interes, jedan smisleni cilj razvoja države i društva. To je pravi pokretač studentskih prosvjeda”. Da bi se takva tvrdnja pobila, nije potrebno biti stručnjak za ovu ili onu humanističku ili društvenu disciplinu, već je dovoljno tu i tamo posjetiti Plenum i pratiti ono što se dešava na web stranicama Blokade. Tada bi čak i spomenutom gospodinu profesoru imalo biti jasno da “nečastivog” zapravo treba potražiti u vlastitoj glavi. Pa koja bi to, za boga miloga, imala biti uloga ljudi obrazovanih na Filozofskom fakultetu, nego promišljanje moguće promjene ovog dehumaniziranog, otuđenog i postvarenog još-ne-čovjekovog svijeta i povratak čovjeka k svojoj ljudskoj biti?
Pa i sam Albert Einstein je već 1949, godine (Albert Einstein, “Why socialism?” Monthly Review 50, no. 1 (1998), reprinted from Monthly Review 1, no. 1 (1949)), (http://www.monthlyreview.org/598einstein.php#Volume) upozorio na nužnost promjene, jer da opservabilne ekonomske činjenice ukazuju da nigdje nije prevaziđana “predatorska faza” razvoja čovječanstva.

No dobro, svatko ima pravo izražavanja svojih misli ukoliko time ne izražava mržnju prema drugom čovjeku ili ne narušava njegov ljudski habitus. Međutim, svi su se ti manji ili veći moćnici, koji sada studentima sole pamet o neodrživosti ili čak i štetnosti “besplatnog” obrazovanja u bivšoj državi obrazovali “besplatno”. Tada su obilno koristili socijalistička načela, da bi sad (valjda osviješteni) studentske zahtjeve proglašavali moralno upitnim, a neki (poput ministra znanosti, obrazovanja i športa) i protivnim svim hrvatskim vrednotama. Kao opravdanje za tu moralno upitnu konverziju oni obično procijede, kako je to bilo u “onom socijalizmu” (pri čemu čak i tu riječ izgovaraju nekako s nelagodom), a sad da je “nešto drugo”.

Ovakve i slične eskapade ukazuju da se u današnjem društvu (i dakako svim dosadašnjim), ne može ispuniti utopijska anticipacija jednog moralnog zakona. Kategorički imperativ: “Djeluj tako da možeš htjeti da maksima tvoga djelovanja postane opći zakon” – je neostvariv u jednom antitetičkom društvu. Njegovo ostvarenje pretpostavlja postojanje besklasnog društva, u kojem umjesto antiteze, umjesto konkurencije i umjesto razlike između gospodara i sluge vlada puna solidarnost među ljudima. “Zato je kategorički imperativ prognoza, zahtev, signal, veličanstvena, moralna formulacija koja je besmisao tu gde se nalazi; on ne može biti ispunjen. Ali taj besmisao je ujedno najdublji smisao ako na njega gledamo kao na anticipaciju; on je prosto-naprosto socijalističko-komunističko načelo”. (Ernst Bloch, Oproštaj od utopije, Izdavački centar Komunist, Beograd, 1986.).

Otkuda to bestidno sotoniziranje zahtjeva za “besplatnim” obrazovanjem? Što je tu sporno, kad se zna da se studentski zahtjevi mogu ispuniti sa samo tričavih 380 milijuna kuna, ćime bi sve bilo elegantno riješeno? Otkuda spremnost da se čak upotrijebi i nasilje, ukoliko studenti budu ustrajali na blokadi fakulteta i nakon odluke Rektorskog zbora, odnosno Senata Sveučilišta? Valja primijetiti da pitanje plaćanja ili neplaćanja školarina uopće nije vezano uz financijske problem ove ili bilo koje druge države, nego uz proces privatizacije svijeta. Svojedobno puzajuće ukidanje besplatnog obrazovanja i uvođenje školarina u Hrvatskoj vezano je prije svega uz ideološko-političku odluku vladajuće oligarhije, da se cjelokupno društvo (prema diktatu MMF-a i Svjetske banke, dakako) ima organizirati na totalitarnim principima neoliberalne ideologije, kao konačnom rezultatu evolucije kapital-odnosa i njegova involviranja u sve pore čovjekovog života. Odluka pak pojedinaca da se stave u ulogu servisera, odnosno služnika takvog socijaldarvinističkog mehanizma uzrokovana je isključivo vrlo profanim razlozima vezanim uz ispunjenje vlastitih narcisoidnih i inih ambicija, od kojih su, dakako, najvažnije one vrlo konkretne prirode iz sfere osobnog materijalnog interesa, što se nastoji svesti pod smokvin list napretka. S prizivanjem“društva znanja” to nikakve veze nema. Ne radi se dakle ni o kakvoj zabludi u smislu nekakve spoznajne greške, nego je riječ o insuficijenciji egzistencijalno-moralnog habitusa prije svega. Milan Kangrga bi rekao: “…tko hoće neistinu i na njoj istraje, taj nije u zabludi, nego je nemoralan, tj. upravo – “lažac”. Jer, tu je onda na djelu htijenje neslobode” (M. Kangrga: Hegel-Marx, Naprijed, Zagreb 1988.)

Daleko značajniji moment za shvaćanje agresivne anti-studentske kampanje je u tome što je “Oligarhija” pokazala da je prepoznala utopijski značaj zahtjeva za “besplatnim” obrazovanjem, čime je razotkriveno moralizatorsko problematiziranje “besplatnog” obrazovanja od strane vladajuće elite. Postali su, naime, svjesni opasnosti koja iz te utopijske dimenzije prijeti sustavu vrijednosti na kojemu je današnji režim zasnovan, a time i režimu samom. I zaista, događanje Blokade ima jedinstven značaj, jer u sebi nosi izrazito utopijski moment i to prvi puta nakon studentskog pokreta iz 1968. godine. Zato je na djelu notorna politikantsko-ideološka kampanja protiv studentskih zahtjeva s mogućnošću da se u određenom trenutku aktivira “gvozdena peta”.

Nije uopće neobično što sad studente buntovnike “časte” atributom socijalističkih nostalgičara (što je, dakako, nemoguća politikantska konstrukcija, jer današnji studenti ne mogu imati nikakvih osobnih iskustava iz bivše države), odnosno nostalgičara za sigurnijim vremenima, jer je to uobičajena taktika prema svakome tko se drzne zahtijevati neko pravo, koje je u socijalizmu bilo neupitno. Svaka je nostalgija sjećanje na nešto što je bilo ugodno, a prošlo je i više ga nepovratno nema. Nije, naime, moguće osjetiti nostalgiju u odnosu na nešto proživljeno, a što je bilo neugodno. To nekako svatko zna i iz vlastitog iskustva. Takozvani optimizam memorije svakako ima utjecaja na formiranje osjećaja nostalgije, posebno onda ako je zbiljnost brutalna (a ova naša je svakako takva). No ipak bi bilo prilično trivijalno nostalgiju o kojoj govorimo svesti samo na taj samozavaravajući sindrom optimizma memorije, odnosno gledanja na prošlost kroz ružičaste naočale. Što je dakle uzrok pojave te nostalgije usprkos silno razmahane antisamoupravne i antisocijalističke histerije?

Kritičari nostalgije namjerno zaboravljaju, da je njen uzrok u devetnaest godina dugom i za većinu po egzistenciju opasnom besperspektivnom životarenju u uvjetima vladavine ološa. Stoga je sasvim legitiman stav, kako onih ljudi koji misle drugačije od doktrine nametnute sredstvima moći, tako i onih takozvanih običnih ljudi-građana, koji osjećaju drugačije. Ljudi, koji pokušavaju nekako preživjeti u uvjetima krajnje pauperizacije i gušenja elementarnih ljudskih prava i sloboda, ipak najbolje znaju kada im je bilo bolje i zašto im je bilo bolje. Nije uopće bitno, što većina ljudi nije u mogućnosti jasno artikulirati tu nostalgiju. Bitan je jedino taj moment osjećanja, sjećanja i budnog sanjanja o nečem što je bilo ili pak još nije bilo i što je poželjno da bude. Riječ je o nečem već doživljenom i duboko usađenom u podsvijest ljudi ovih prostora, što se prenosi i na one koji se osobno ne mogu sjećati nečega što je već bilo, a više nije. To je neka vrsta kolektivne memorije koju bi se moglo nazvati sjećanjem na utopiju, odnosno svojevrsnim sjećanjem na budućnost. Upravo je taj momenat važan: pojavljivanje tih fragmenata, koji su u prošlosti predstavljali dinamičku tendenciju, odnosno mogućnost budućnosti. To bi imalo biti sjećanje na mogući čovjekov svijet u kojem ne bi bilo gospodara i slugu, i svega onog što gospodari znače; to je sjećanje na mogućnost i perspektivu da se bude gospodar vlastitog života, dakle slobodan čovjek. No, to sjećanje na utopiju svakako jest svjedočenje i garancija da nema i ne može biti stvarnog oproštaja od utopije. To možda nekom nalikuje na slamčicu spasa, no odražava upravo ono što se uvijek nastoji previdjeti i sakriti: čovjek upravo zato što je biće nedostatka, jest biće mogućnosti, pa time i re evolutivno, dakle revolucionarno odnosno slobodno biće prakse (premda se za tu slobodu uvijek iznova treba izboriti).

Studenti eksplicitno zahtjevaju “besplatno” obrazovanje i ne inzistiraju na nekim drugim mogućim zahtjevima, kao što su besplatno zdravstvo, pravedno mirovinsko i socijalno osiguranje, radnička prava, revizija takozvane pretvorbe i slično, premda su ti zahtjevi na neki način implicirani. Čak je i pitanje Bolonjske deklaracije, koje je u uskoj vezi s problemom besplatnog obrazovanja, ostavljeno po strani, iako je bilo pokušaja (mada marginalnih), da se i to pitanje stavi na dnevni red). Premda se čini da ovakav reducirani zahtjev ne ide dalje od pukog ekonomizma i reformizma (i to reduciranog) on u svojoj biti ipak smjera mnogo dalje nego što su mnogi studenti i njihova okolina svjesni.

Zahtjev, naime, sadrži utopijski momenat: ono utopijsko “što još nije” a moglo bi biti, čega se plaši postojeći realitet, čvrsto usidren u onome “što jest”. On smjera na bitnu mogućnost izmjene samih temelja postojećeg, otuđenog i postvarenog – upravo pervertiranog svijeta laži (a kapitalizam je laž od samog početka) i izlazak iz neistinite, odnosno lažne egzistencije. Biti s onu stranu ili na stanovištu onoga što (još) nije, znači biti na – utopijskom stanovištu.

Problem ovog, upravo trajućeg studentskog bunta (jer pokret ili pak nešto veće to još nikako nije) i jest u tom utopijskom momentu, u dinamičkoj tendenciji, koji se što svjesno, što podsvjesno zatomljuju, samocenzuriraju i samokoče. Na djelu je bijeg od utopije.

I sam zahtjev za besplatnim obrazovanjem je već ta dinamička tendencija, taj element socijalizma u kapitalističkoj zbilji. Tu je poučan primjer Švedske, kao paradigme tzv. socijalne države, gdje je ta dinamička tendencija socijalističkog u kapitalističkom realitetu do sada bila vrlo izražena, ali i zlorabljena kao nekakav prototip socijalizma švedskog tipa i univerzalan model socijalizma kojem treba težiti. A radi se zapravo o kapitalizmu švedskog tipa, koji je prije izuzetak, nego li pravilo. Pod “modernim” socijalizmom pokušava se podmetnuti reformirani, odnosno ušminkani kapitalizam i to unatoč činjenici što je tog reformiranog, uglancanog kapitalizma (tzv. socijalne države) na svijetu – sve manje, s tendencijom potpunog uklanjanja. Ni Švedska kakvu poznajemo ili smo poznavali uskoro takva neće biti.

No čak i onda, kad bi se svi prije spomenuti partikularni zahtjevi eksplicirali, ni tada ne bi bilo udovoljeno univerzalnosti, jer se ono utopijsko može zasnivati samo na takozvanoj bitnoj mogućnosti, što notorna suma navedenih parcijalnih zahtjeva još nije. Naime, “Bitna mogućnost nije poput mnogih mogućnosti u danom univerzumu rasuđivanja i akcije; bitna mogućnost sasvim je različitog reda. Njena relizacija uključuje prevrat postojećeg, jer mišljenje u skladu s istinom jest obaveza na egzistiranje u skladu s istinom … Tako rušilački karakter istine nameće istini imperativno svojstvo.” (Herbert Marcuse, Čovjek jedne dimenzije, Veselin Masleša, Sarajevo 1968.).

Utopijski moment aktualnog studentskog bunta je dakle otupljen, jer nije do kraja domišljen. Naime, da bi to bio, najprije se mora odgovoriti na spekulativno pitanje: po čemu jest tako kako jest, a nije možda bitno drugačije?, da bi se tek onda mogla pokazati nemogućnost, to jest neizdrživost i neodrživost jednog historijski specifičnog svijeta baziranog na socijaldarvinizmu kapital-odnosa. Dakako, da to: jest kako jest, nije ni po Primorcu, ni po Sanaderu ili rektoru … nego je, tako kako jest, ne samo po neoliberalnom kapitalizmu, nego po kapitalizmu uopće. A taj kapital-odnos i privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju jest uzrok svog zla na svijetu. Kod nas se, međutim, radi o još jednom momentu: kapital-odnos je ovdje nametnut nasilnom restauracijom, to jest izvršena je klasična prvobitna akumulacija kapitala, ili drugačije rečeno – pljačka. To se sada, u terminologiji liberalne demokracije, naziva tranzicijom. Većina studenata, međutim, čak nisu svjesni ni uloge Bolonjskog procesa kao “trojanskog konja” (vidi S. Blagus, Čemu obrazovanje i znanost danas?, http://www.vrijemeje.com/cemu-obrazovanje-i znanost-danas), a kamoli razarajuće, antihumane uloge nasilno reinstaliranog kapital-odnosa. Za sve to oni još nisu spremni (a radnici su to još i manje). Godine ideološke indoktrinacije učinile su svoje: na djelu je odricanje od moći radikalne kritike, pak se dalje od realiteta mnogi ne usuđuju ni misliti, a na budno sanjanje su i zaboravili. Odatle olake proklamacije tipa: “mi nismo ni lijevo ni desno”, kao i odbacivanje pomisli o rušenju neke nove Bastille. Time se želi reći kako su njihovi zahtjevi van svake ideologije. Taj stav svjedoči o pozamašnjoj ideološkoj regresiji. Premda danas malo tko želi da ga se smatra desničarem, mnogi se ipak ne žele odrediti ni kao ljevičari, jer im je utuvljeno da su ti pojmovi danas passé, a svjetonazorna pripadnost da je ideološka kategorija.

Zato i prolazi taj regresivni slogan: budimo realni, zahtijevajmo moguće!, koji glorificira znanstvena novakinja na Odsjeku za germanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu: “Studentski transparent nove generacije glasi: budimo realni, tražimo moguće! On signalizira dvoje: Prvo, mada aludira na šezdesetosmašku parolu, on i odmiče od nje, ukazuje na otrežnjenost i pragmatičnost jedne nove, bolonjske generacije a drugo, on istodobno signalizira da studentski zahtjevi jesu realni jer jedino visoko obrazovanje čije troškove (za redovne studente) u potpunosti pokrivaju javna sredstva, dakle ona iz državnog proračuna, znači ozbiljno shvaćanje ideje društva znanja. Sve je drugo rog pod svijeću.” To nas ograničava na domenu otrcanih zdravorazumsko-znanstvenih, instrumentalno-predmetnih, životno realističkih, utilitarno-uspješnih “mogućnosti”, kao danostima koje stoje nasuprot bitnoj mogućnosti: nemojte biti pretjerani i ostanite u okviru realnih mogućnosti, ne zahtijevajte nemoguće, budite realni, treba živjeti u skladu s onime što se u danom trenutku može, ostavite vi svoje utopije, život je drugačiji … . Upravo je u toj “otrežnjenosti i pragmatičnosti” sadržana sva tragedija odricanja, odnosno bijega od utopije, jer je tu sadržana svjesna odluka, odnosno svjestan pristanak na neistinu, odnosno lažnu egzistenciju u svijetu bez budućnosti. Parola viđana na zidovima Filozofskog fakulteta: “Jednako obrazovanje svima, a ne samo bogatima” eklatantan je primjer nesvjesnog odricanja od bitne mogućnosti realizacije svijeta bez gospodara.

Za razliku od samoograničavajuće parole: budimo realni, zahtijevajmo moguće!, studenti Sorbone 1968., uzvikuju: budimo realni, zahtijevajmo nemoguće!, ćime je realizam nemogućega suprotstavljen realizmu postojećeg, s naglaskom na onom nemoguće. No to nemoguće jest nemoguće samo u odnosu na ono što već jest. Tu je sadržan cjelokupni eros težnje za transcendiranjem postojećeg kao takvog, koja nas ima prenijeti u dimenziju novog i nepoznatog, ali prije svega suprotnog onome što jest. Naime,“Čovjek i njegov svijet mogući su međutim samo kao “pomak” (“Schub”) iz bitka, u drugome nego što on jest i nego što oni sami jesu, njegovom negacijom i ukidanjem. To znači da su mogući samo u odnosu i pomoću odnosa, budući da su i sami proizvodni odnosi. Odnos je pak moguć samo u povijesnoj igri onoga Ništa i bitka, pri čemu upravo ono Ništa omogućuje taj bitak i taj odnos i da uopće nešto jest (da se zbiva nešto). Taj pomak ukazuje na utopičnost svijeta i ljudske prirode kao procesa postajanja čovjeka čovjekom. Ono je kao u-topos iskon ili podrijetlo povijesnosti povijesnoga. Samo po tom svom utopičnom izvoru moguće je i zbiva se ono što nazivamo poviješću. Događanje odnosa čovjeka i svijeta kao njihovo vlastito postajanje u njemu po svojoj je biti povijesno, i samo kao takvo uopće je moguće (Čovjek i svijet-Misao i zbilja, “Naprijed” , Zagreb, 1989.).” A Bloch će dodati: “U svakom slučaju: ništa se u bliskom periodu ne može dogoditi bez nekog dalekog cilja, kako u subjektivnom faktoru – u kojem mora biti nečeg što zadire u fantaziju, tako da se čovjek napreže i poseduje neku moralnu osnovu koja mu to naprezanje čak pretvara u postulat – tako i u teoriji. Pri tom, daleki cilj sprečava da svaki neuspeh u takozvanoj sadašnjosti ponovo ne izazove novu rezignaciju, da uopšte nema ničeg što vredi, da sa očajanjem i s dubokim, nepopravivim, prezrelim, već na samrti sličnim pesimizmom gleda u budućnost. Kako se onda još može sudelovati u političkoj borbi, to oni koji se opraštaju od utopije ne znaju ni sami. ” (E. Bloch: “Oproštaj od utopije?”, Izdavački centar Komunist, Beograd, 1986.).

No, znaju li studenti što zapravo hoće? Možda svi pojedini sudionici ovog bunta to i ne znaju, ali cijeli pokret (koji to još nije), ipak zna da je postojeća zbilja egzistencijalno nepodnošljiva i besmislena. Tom bi se samospoznajom uz nužnu pretpostavku masovnosti mogla otvoriti povijesna dimenzija bitne mogućnosti, čija bi realizacija uključila ono što studenti (nadajmo se većina) neće: egzistiranje i mišljenje u skladu s postojećim (ideologiju) koje je bitno neistinito, i ono što hoće: egzistiranje i mišljenje (kritičko i utopijsko) u skladu s istinom (makar toga mnogi još nisu u cijelosti svjesni). Kako bi ta istina trebala izgledati – to oni ne znaju, ali uostalom, to precizno znaju samo totalitarni umovi (Leszek Kolakowski je u jednom svom kratkom napisu od prije mnogo godina, nabrajajući što sve socijalizam nije, a pritom je istaknuo sve ono bitno za staljinizam, na svoje pitanje: “A što onda socijalizam jest?”, odgovorio: ”Socijalizam je nešto dobro”).

Izlaz može biti samo radikalan u smislu Marxova kategoričkog imperativa: “preobratiti sve odnose u kojima je čovjek poniženo, ostavljeno, odvratno biće”, što pak znači: revolucionarnim dokidanjem otuđenja i socijalnog deklasiranja uspostaviti solidarne, zajedničke životne uvjete. To pak je moguće samo ukidanjem kapitalističkih društvenih odnosa izrabljivanja i stvaranjem slobodne zajednice ljudi u kojoj bi “slobodan razvoj svakog pojedinca bio uvjetom slobodnog razvoja sviju” (K. Marx, Komunistički manifest). Upravo takav cilj, na tragu radikalnog Marxovog mišljenja revolucije, imao bi biti ona esencija kojoj svaka borba za ljudska prava i slobodu ima težiti. Sve drugo je lutanje u horizontu svijeta onakvog kakav već jest, to jest u horizontu još-ne-čovjekovog svijeta i još-ne-čovjekovog odnosa prema drugom čovjeku (i životinjama, i šumama, … , planeti i prirodi uopće).

Danas, je nažalost, “Čovjek (je) postao biće koje se kreće i živi jedino u horizontu “upotrebne vrijednosti”, pa mu je ne samo primarno, i ne samo dostatno, nego mu je jedini smisao života da zadovolji tu “potrebu” preživljavanja, jer je to ona “linija manjeg otpora” koja ga “udaljava” od potrebe koja bi imala biti primjerena njegovoj pravoj biti – slobodi! A upravo je tako – startao! Sa slobodom, jer inače ne bi mogao proizvesti ni sebe ni svoj svijet, ni svoj život! ” (Odlomak iz još neobjavljene knjige M. Kangrge Spekulacija i filozofija – Od Fichtea do Marxa (u rukopisu). ) U tom je smislu čovjek postao metafizičko biće, biće prilagodbe, pak je za njegovo današnje stanje primjeren Khevenhiller iz Krležinih “Balada Petrice Kerempuha”. Nadajmo se da to nije zadnja riječ čovjeka i da ipak zajedno s Blochom možemo spomenuti pjesmu “… koju su pevali poraženi nemački seljaci posle bitke kod Frankenhauzena, kad je stara beda postala još veća, a nova ih snašla. Oni koji su preživeli, čije oči nisu iskopane, ni jezici iščupani, pevali su: “Poraz svoj priznajemo preko volje. Unuci naši izboriće se bolje”. To je smisao filozofije povesti, a i smisao povesti; … ” (E. Bloch: “Oproštaj od utopije?”, Izdavački centar Komunist, Beograd, 1986.).

Saša Blagus

Vezani članci

  • 30. svibnja 2020. Ne osuđujmo ustanke protiv umorstava koje vrši policija Ustanak potaknut umorstvom Georgea Floyda, crnog muškarca iz Minneapolisa kojega je usred bijela dana ugušio bijeli policijski službenik Derek Chauvin širi se Sjedinjenim Američkim Državama, dok srednjostrujaškim medijima predvidljivo odzvanja refren o uništavanju privatnog vlasništva o kojem opetovano slušamo kada jednosmjerno nasilje odozgo dobije svoj odgovor odozdo. Površnom zgražanju nad pustošenjem i pljačkom tijekom pobune treba suprotstaviti podsjetnik na postojane mehanizme strukturnog rasizma te sistemske dimenzije pljački i opresija koje se provode nad radnom većinom, a posebice nad crnim pripadnicima i pripadnicama radničke klase.
  • 24. svibnja 2020. Jeff Bezos ne bi trebao biti milijarder, a kamoli bilijunaš „Prema određenim izvješćima, Jeff Bezos je na dobrom putu da postane prvi svjetski bilijunaš, što predstavlja grotesknu optužnicu protiv našeg društva, a jedini način da ga promijenimo jest da organiziramo radnice i radnike Amazona kako bi povratili natrag ogromnu moć i bogatstvo koje zgrće Bezos.“
  • 24. svibnja 2020. Izjava o Covidu-19 s prvog sastanka Globalne ekosocijalističke mreže „Aktivisti i aktivistkinje s četiri kontinenta planiraju aktivnosti, biraju upravljački odbor i pozivaju na solidarnost sa svim radnicama i radnicima koji riskiraju vlastite živote za sve nas.“
  • 24. svibnja 2020. Okolišna perspektiva ljudske povijesti "Budući da je, prema zakonu entropije, energija potrošna i ne možemo je reciklirati, svaki dan moramo iznova vaditi sirovine i goriva iz zemlje za potrebe ekonomije. U određenoj mjeri recikliramo materijale poput aluminija i bakra, ali ne previše. Čak bi i ekonomija nulte stope rasta nužno došla do granica mogućnosti vađenja nafte, ugljena, bakra, boksita, željezne rudače, ekstrakcije plina hidrauličkim frakturiranjem, itd. Dakle, ekonomija nije cirkularna, nego jednosmjerna i vodi ka entropiji – rasipanju sirovina i energije."
  • 17. svibnja 2020. Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase Prelaskom na online edukaciju od doma tijekom karantene, radnička klasa u Španjolskoj ostala je lišena niza socijalno-reproduktivnih funkcija koje osigurava cjelovito besplatno javno obrazovanje, a djeca iz radničkih obitelji prepuštena modelu izvođenja nastave kojemu njihovi roditelji ne mogu parirati adekvatnim vremenskim, financijskim i tehnološkim kapacitetima.
  • 14. svibnja 2020. „Progresivni kapitalizam“ je neostvariv Socijaldemokratske reformske intervencije temeljene na regulaciji i antitrustovskim politikama, koje zaziva ekonomist Joseph Stiglitz u svojoj novoj knjizi People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, počivaju na manjkavoj srednjostrujaškoj pretpostavci o idealiziranom kompetitivnom tržišnom modelu i zadržavaju se u okvirima kapitalističkog realizma.
  • 11. svibnja 2020. Kriza korona virusa ubrzava stvaranje tehnoloških monopola Specifični uvjeti pandemije Covida-19 i popratno kreativno uništenje slabijih kapitalističkih aktera pospješuju postojeći trend tržišne koncentracije, osobito u polju velikih tehnoloških kompanija, čija vrijednost dionica raste proporcionalno jačanju njihove tržišne moći. Ljevica bi trebala odgovoriti nastojanjima da se monopole podvrgne demokratskom narodnom nadzoru, kao i radničkim organiziranjem unutar samih korporacija.
  • 2. svibnja 2020. Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji Covida-19 Članice Marksističko-feminističkog kolektiva iz antikapitalističke pozicije i okvira teorije socijalne reprodukcije demontiraju kapitalistički odgovor na aktualnu zdravstvenu krizu, uzimajući za polazišnu točku jedan od ključnih elemenata kapitalističkog sistema proizvodnje – rad koji proizvodi i održava život, a koji je istovremeno prva linija borbe protiv pandemije korona virusa.
  • 24. travnja 2020. O nastanku ekonomije kao nauke Propitujući koncept linearnog razvoja heterogenih diskursa u homogenu disciplinu, autorica ukazuje na transformaciju znanja koje je bilo tek popratna refleksija trgovaca o djelatnosti razmjene u njezinu specifičnu, instrumentalnu analizu, i predstavlja dva heterogena ekonomska diskursa, merkantilizam i tzv. školu fiziokrata, koji prethode klasičnoj političkoj ekonomiji, i na historijski specifične načine adresiraju pitanja razmjene odnosno ekonomskog rasta.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve