Predavanje Saše Blagusa s tribine “Utopijski značaj zahtjeva za ‘besplatnim’ obrazovanjem”

Donosimo vam tekst predavanja koje je Saša Blagus održao 4. svibnja 2009. na Filozofskom fakultetu, na tribini u sklopu programa blokade FFZG-a.



UTOPIJSKI ZNAČAJ ZAHTJEVA ZA “BESPLATNIM” OBRAZOVANJEM


U knjizi “O dilemama suvremene povijesti”, Karel Kosik kaže: “Pristojnost je temeljni princip demokracije.” (Karel Kosik, O dilemama suvremene povijesti, Razlog d.o.o. , Zagreb, 2008.)). Sudeći po reakcijama takozvanih i samozvanih stupova hrvatskog društva (“dični hrvatski muži”): od političkih “dužnosnika” i njihovih PR-ova, državnih tajnika i sveučilišnih profesora, pa sve do ideološko zadrtih državotvornih novinara i inih udvornika i servisera “Oligarhije” u vezi sa blokadom Filozofskog fakulteta, demokracija je u Hrvatskoj izgubila svaki smisao. Štoviše, ona se manifestira kao najefikasniji sistem dominacije. Naime, obrušavanje na studentske zahtjeve za “besplatnim” obrazovanjem ne samo da je nepristojno, već svojom argumentacijom prelazi u svoj krajnji stadij – bestidnost. A ta pak je bestidnost sadržana u nedostatku sluha i duha. Pišu se članci, daju izjave i intervjui – jednom riječju “umuje” se, kako bi se pokazala “besmislenost” i moralna upitnost društvenog financiranja obrazovanja. Čak je od jednog profesora zagrebačkog Pravnog fakulteta postavljeno i zastrašujuće, upravo fašistoidno pitanje o moralnom i političkom opravdanju postojanja prava glasa uzdržavanih u odlučivanju – putem izbora i referenduma – o tom koliko će ta “biološka aristokracija” (to jest studenti) opteretiti svoje uzdržavatelje, jer da je “takvo korištenje prava glasa nedopustiv sukob interesa”. Izvjesni pak profesor studija antropologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu traži “nečastivog na Filozofskom fakultetu”, jer tko bi drugi osim samog “nečastivog” naveo studente na takva skaredna promišljanja triju “posve neprimjerenih pitanja”, koja da “ne rješavaju stvarne probleme” (!?): 1. Je li svjetski kapitalistički sustav pravedan?, 2. Jesu li i trebaju li studenti prosvjedima pokazati svoju svijest? i 3. Jesu li školarine opravdane? Dakako, spomenuti profesor kao i svaki drugi inkvizitor ima unaprijed spreman odgovor, pa na pitanje: “Zašto studenti na Filozofskom postavljaju općenita pitanja poput: Možemo li promijeniti svijet i ukinuti kapitalizam?” odgovara: “Zato što im se čini da je u usporedbi sa sve pragmatičnijim i sve konkretnijim studijima i ostalim strukama – to njihova jedina komparativna prednost.” I još: “Budući da se često ne mogu nositi s pitanjem smislenosti svog studija u usporedbi s vrlo specijaliziranim strukama, studenti Filozofskog i još više njihovi nastavnici govore kako oni jedini mogu biti savjest društva. Mislim da na Filozofskom ima mnogo časnih ljudi, no tu ideju smatram opasnom i nedemokratskom. Ona pretpostavlja da postoji jedna ispravna ideja, jedan ispravan interes, jedan smisleni cilj razvoja države i društva. To je pravi pokretač studentskih prosvjeda”. Da bi se takva tvrdnja pobila, nije potrebno biti stručnjak za ovu ili onu humanističku ili društvenu disciplinu, već je dovoljno tu i tamo posjetiti Plenum i pratiti ono što se dešava na web stranicama Blokade. Tada bi čak i spomenutom gospodinu profesoru imalo biti jasno da “nečastivog” zapravo treba potražiti u vlastitoj glavi. Pa koja bi to, za boga miloga, imala biti uloga ljudi obrazovanih na Filozofskom fakultetu, nego promišljanje moguće promjene ovog dehumaniziranog, otuđenog i postvarenog još-ne-čovjekovog svijeta i povratak čovjeka k svojoj ljudskoj biti?
Pa i sam Albert Einstein je već 1949, godine (Albert Einstein, “Why socialism?” Monthly Review 50, no. 1 (1998), reprinted from Monthly Review 1, no. 1 (1949)), (http://www.monthlyreview.org/598einstein.php#Volume) upozorio na nužnost promjene, jer da opservabilne ekonomske činjenice ukazuju da nigdje nije prevaziđana “predatorska faza” razvoja čovječanstva.

No dobro, svatko ima pravo izražavanja svojih misli ukoliko time ne izražava mržnju prema drugom čovjeku ili ne narušava njegov ljudski habitus. Međutim, svi su se ti manji ili veći moćnici, koji sada studentima sole pamet o neodrživosti ili čak i štetnosti “besplatnog” obrazovanja u bivšoj državi obrazovali “besplatno”. Tada su obilno koristili socijalistička načela, da bi sad (valjda osviješteni) studentske zahtjeve proglašavali moralno upitnim, a neki (poput ministra znanosti, obrazovanja i športa) i protivnim svim hrvatskim vrednotama. Kao opravdanje za tu moralno upitnu konverziju oni obično procijede, kako je to bilo u “onom socijalizmu” (pri čemu čak i tu riječ izgovaraju nekako s nelagodom), a sad da je “nešto drugo”.

Ovakve i slične eskapade ukazuju da se u današnjem društvu (i dakako svim dosadašnjim), ne može ispuniti utopijska anticipacija jednog moralnog zakona. Kategorički imperativ: “Djeluj tako da možeš htjeti da maksima tvoga djelovanja postane opći zakon” – je neostvariv u jednom antitetičkom društvu. Njegovo ostvarenje pretpostavlja postojanje besklasnog društva, u kojem umjesto antiteze, umjesto konkurencije i umjesto razlike između gospodara i sluge vlada puna solidarnost među ljudima. “Zato je kategorički imperativ prognoza, zahtev, signal, veličanstvena, moralna formulacija koja je besmisao tu gde se nalazi; on ne može biti ispunjen. Ali taj besmisao je ujedno najdublji smisao ako na njega gledamo kao na anticipaciju; on je prosto-naprosto socijalističko-komunističko načelo”. (Ernst Bloch, Oproštaj od utopije, Izdavački centar Komunist, Beograd, 1986.).

Otkuda to bestidno sotoniziranje zahtjeva za “besplatnim” obrazovanjem? Što je tu sporno, kad se zna da se studentski zahtjevi mogu ispuniti sa samo tričavih 380 milijuna kuna, ćime bi sve bilo elegantno riješeno? Otkuda spremnost da se čak upotrijebi i nasilje, ukoliko studenti budu ustrajali na blokadi fakulteta i nakon odluke Rektorskog zbora, odnosno Senata Sveučilišta? Valja primijetiti da pitanje plaćanja ili neplaćanja školarina uopće nije vezano uz financijske problem ove ili bilo koje druge države, nego uz proces privatizacije svijeta. Svojedobno puzajuće ukidanje besplatnog obrazovanja i uvođenje školarina u Hrvatskoj vezano je prije svega uz ideološko-političku odluku vladajuće oligarhije, da se cjelokupno društvo (prema diktatu MMF-a i Svjetske banke, dakako) ima organizirati na totalitarnim principima neoliberalne ideologije, kao konačnom rezultatu evolucije kapital-odnosa i njegova involviranja u sve pore čovjekovog života. Odluka pak pojedinaca da se stave u ulogu servisera, odnosno služnika takvog socijaldarvinističkog mehanizma uzrokovana je isključivo vrlo profanim razlozima vezanim uz ispunjenje vlastitih narcisoidnih i inih ambicija, od kojih su, dakako, najvažnije one vrlo konkretne prirode iz sfere osobnog materijalnog interesa, što se nastoji svesti pod smokvin list napretka. S prizivanjem“društva znanja” to nikakve veze nema. Ne radi se dakle ni o kakvoj zabludi u smislu nekakve spoznajne greške, nego je riječ o insuficijenciji egzistencijalno-moralnog habitusa prije svega. Milan Kangrga bi rekao: “…tko hoće neistinu i na njoj istraje, taj nije u zabludi, nego je nemoralan, tj. upravo – “lažac”. Jer, tu je onda na djelu htijenje neslobode” (M. Kangrga: Hegel-Marx, Naprijed, Zagreb 1988.)

Daleko značajniji moment za shvaćanje agresivne anti-studentske kampanje je u tome što je “Oligarhija” pokazala da je prepoznala utopijski značaj zahtjeva za “besplatnim” obrazovanjem, čime je razotkriveno moralizatorsko problematiziranje “besplatnog” obrazovanja od strane vladajuće elite. Postali su, naime, svjesni opasnosti koja iz te utopijske dimenzije prijeti sustavu vrijednosti na kojemu je današnji režim zasnovan, a time i režimu samom. I zaista, događanje Blokade ima jedinstven značaj, jer u sebi nosi izrazito utopijski moment i to prvi puta nakon studentskog pokreta iz 1968. godine. Zato je na djelu notorna politikantsko-ideološka kampanja protiv studentskih zahtjeva s mogućnošću da se u određenom trenutku aktivira “gvozdena peta”.

Nije uopće neobično što sad studente buntovnike “časte” atributom socijalističkih nostalgičara (što je, dakako, nemoguća politikantska konstrukcija, jer današnji studenti ne mogu imati nikakvih osobnih iskustava iz bivše države), odnosno nostalgičara za sigurnijim vremenima, jer je to uobičajena taktika prema svakome tko se drzne zahtijevati neko pravo, koje je u socijalizmu bilo neupitno. Svaka je nostalgija sjećanje na nešto što je bilo ugodno, a prošlo je i više ga nepovratno nema. Nije, naime, moguće osjetiti nostalgiju u odnosu na nešto proživljeno, a što je bilo neugodno. To nekako svatko zna i iz vlastitog iskustva. Takozvani optimizam memorije svakako ima utjecaja na formiranje osjećaja nostalgije, posebno onda ako je zbiljnost brutalna (a ova naša je svakako takva). No ipak bi bilo prilično trivijalno nostalgiju o kojoj govorimo svesti samo na taj samozavaravajući sindrom optimizma memorije, odnosno gledanja na prošlost kroz ružičaste naočale. Što je dakle uzrok pojave te nostalgije usprkos silno razmahane antisamoupravne i antisocijalističke histerije?

Kritičari nostalgije namjerno zaboravljaju, da je njen uzrok u devetnaest godina dugom i za većinu po egzistenciju opasnom besperspektivnom životarenju u uvjetima vladavine ološa. Stoga je sasvim legitiman stav, kako onih ljudi koji misle drugačije od doktrine nametnute sredstvima moći, tako i onih takozvanih običnih ljudi-građana, koji osjećaju drugačije. Ljudi, koji pokušavaju nekako preživjeti u uvjetima krajnje pauperizacije i gušenja elementarnih ljudskih prava i sloboda, ipak najbolje znaju kada im je bilo bolje i zašto im je bilo bolje. Nije uopće bitno, što većina ljudi nije u mogućnosti jasno artikulirati tu nostalgiju. Bitan je jedino taj moment osjećanja, sjećanja i budnog sanjanja o nečem što je bilo ili pak još nije bilo i što je poželjno da bude. Riječ je o nečem već doživljenom i duboko usađenom u podsvijest ljudi ovih prostora, što se prenosi i na one koji se osobno ne mogu sjećati nečega što je već bilo, a više nije. To je neka vrsta kolektivne memorije koju bi se moglo nazvati sjećanjem na utopiju, odnosno svojevrsnim sjećanjem na budućnost. Upravo je taj momenat važan: pojavljivanje tih fragmenata, koji su u prošlosti predstavljali dinamičku tendenciju, odnosno mogućnost budućnosti. To bi imalo biti sjećanje na mogući čovjekov svijet u kojem ne bi bilo gospodara i slugu, i svega onog što gospodari znače; to je sjećanje na mogućnost i perspektivu da se bude gospodar vlastitog života, dakle slobodan čovjek. No, to sjećanje na utopiju svakako jest svjedočenje i garancija da nema i ne može biti stvarnog oproštaja od utopije. To možda nekom nalikuje na slamčicu spasa, no odražava upravo ono što se uvijek nastoji previdjeti i sakriti: čovjek upravo zato što je biće nedostatka, jest biće mogućnosti, pa time i re evolutivno, dakle revolucionarno odnosno slobodno biće prakse (premda se za tu slobodu uvijek iznova treba izboriti).

Studenti eksplicitno zahtjevaju “besplatno” obrazovanje i ne inzistiraju na nekim drugim mogućim zahtjevima, kao što su besplatno zdravstvo, pravedno mirovinsko i socijalno osiguranje, radnička prava, revizija takozvane pretvorbe i slično, premda su ti zahtjevi na neki način implicirani. Čak je i pitanje Bolonjske deklaracije, koje je u uskoj vezi s problemom besplatnog obrazovanja, ostavljeno po strani, iako je bilo pokušaja (mada marginalnih), da se i to pitanje stavi na dnevni red). Premda se čini da ovakav reducirani zahtjev ne ide dalje od pukog ekonomizma i reformizma (i to reduciranog) on u svojoj biti ipak smjera mnogo dalje nego što su mnogi studenti i njihova okolina svjesni.

Zahtjev, naime, sadrži utopijski momenat: ono utopijsko “što još nije” a moglo bi biti, čega se plaši postojeći realitet, čvrsto usidren u onome “što jest”. On smjera na bitnu mogućnost izmjene samih temelja postojećeg, otuđenog i postvarenog – upravo pervertiranog svijeta laži (a kapitalizam je laž od samog početka) i izlazak iz neistinite, odnosno lažne egzistencije. Biti s onu stranu ili na stanovištu onoga što (još) nije, znači biti na – utopijskom stanovištu.

Problem ovog, upravo trajućeg studentskog bunta (jer pokret ili pak nešto veće to još nikako nije) i jest u tom utopijskom momentu, u dinamičkoj tendenciji, koji se što svjesno, što podsvjesno zatomljuju, samocenzuriraju i samokoče. Na djelu je bijeg od utopije.

I sam zahtjev za besplatnim obrazovanjem je već ta dinamička tendencija, taj element socijalizma u kapitalističkoj zbilji. Tu je poučan primjer Švedske, kao paradigme tzv. socijalne države, gdje je ta dinamička tendencija socijalističkog u kapitalističkom realitetu do sada bila vrlo izražena, ali i zlorabljena kao nekakav prototip socijalizma švedskog tipa i univerzalan model socijalizma kojem treba težiti. A radi se zapravo o kapitalizmu švedskog tipa, koji je prije izuzetak, nego li pravilo. Pod “modernim” socijalizmom pokušava se podmetnuti reformirani, odnosno ušminkani kapitalizam i to unatoč činjenici što je tog reformiranog, uglancanog kapitalizma (tzv. socijalne države) na svijetu – sve manje, s tendencijom potpunog uklanjanja. Ni Švedska kakvu poznajemo ili smo poznavali uskoro takva neće biti.

No čak i onda, kad bi se svi prije spomenuti partikularni zahtjevi eksplicirali, ni tada ne bi bilo udovoljeno univerzalnosti, jer se ono utopijsko može zasnivati samo na takozvanoj bitnoj mogućnosti, što notorna suma navedenih parcijalnih zahtjeva još nije. Naime, “Bitna mogućnost nije poput mnogih mogućnosti u danom univerzumu rasuđivanja i akcije; bitna mogućnost sasvim je različitog reda. Njena relizacija uključuje prevrat postojećeg, jer mišljenje u skladu s istinom jest obaveza na egzistiranje u skladu s istinom … Tako rušilački karakter istine nameće istini imperativno svojstvo.” (Herbert Marcuse, Čovjek jedne dimenzije, Veselin Masleša, Sarajevo 1968.).

Utopijski moment aktualnog studentskog bunta je dakle otupljen, jer nije do kraja domišljen. Naime, da bi to bio, najprije se mora odgovoriti na spekulativno pitanje: po čemu jest tako kako jest, a nije možda bitno drugačije?, da bi se tek onda mogla pokazati nemogućnost, to jest neizdrživost i neodrživost jednog historijski specifičnog svijeta baziranog na socijaldarvinizmu kapital-odnosa. Dakako, da to: jest kako jest, nije ni po Primorcu, ni po Sanaderu ili rektoru … nego je, tako kako jest, ne samo po neoliberalnom kapitalizmu, nego po kapitalizmu uopće. A taj kapital-odnos i privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju jest uzrok svog zla na svijetu. Kod nas se, međutim, radi o još jednom momentu: kapital-odnos je ovdje nametnut nasilnom restauracijom, to jest izvršena je klasična prvobitna akumulacija kapitala, ili drugačije rečeno – pljačka. To se sada, u terminologiji liberalne demokracije, naziva tranzicijom. Većina studenata, međutim, čak nisu svjesni ni uloge Bolonjskog procesa kao “trojanskog konja” (vidi S. Blagus, Čemu obrazovanje i znanost danas?, http://www.vrijemeje.com/cemu-obrazovanje-i znanost-danas), a kamoli razarajuće, antihumane uloge nasilno reinstaliranog kapital-odnosa. Za sve to oni još nisu spremni (a radnici su to još i manje). Godine ideološke indoktrinacije učinile su svoje: na djelu je odricanje od moći radikalne kritike, pak se dalje od realiteta mnogi ne usuđuju ni misliti, a na budno sanjanje su i zaboravili. Odatle olake proklamacije tipa: “mi nismo ni lijevo ni desno”, kao i odbacivanje pomisli o rušenju neke nove Bastille. Time se želi reći kako su njihovi zahtjevi van svake ideologije. Taj stav svjedoči o pozamašnjoj ideološkoj regresiji. Premda danas malo tko želi da ga se smatra desničarem, mnogi se ipak ne žele odrediti ni kao ljevičari, jer im je utuvljeno da su ti pojmovi danas passé, a svjetonazorna pripadnost da je ideološka kategorija.

Zato i prolazi taj regresivni slogan: budimo realni, zahtijevajmo moguće!, koji glorificira znanstvena novakinja na Odsjeku za germanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu: “Studentski transparent nove generacije glasi: budimo realni, tražimo moguće! On signalizira dvoje: Prvo, mada aludira na šezdesetosmašku parolu, on i odmiče od nje, ukazuje na otrežnjenost i pragmatičnost jedne nove, bolonjske generacije a drugo, on istodobno signalizira da studentski zahtjevi jesu realni jer jedino visoko obrazovanje čije troškove (za redovne studente) u potpunosti pokrivaju javna sredstva, dakle ona iz državnog proračuna, znači ozbiljno shvaćanje ideje društva znanja. Sve je drugo rog pod svijeću.” To nas ograničava na domenu otrcanih zdravorazumsko-znanstvenih, instrumentalno-predmetnih, životno realističkih, utilitarno-uspješnih “mogućnosti”, kao danostima koje stoje nasuprot bitnoj mogućnosti: nemojte biti pretjerani i ostanite u okviru realnih mogućnosti, ne zahtijevajte nemoguće, budite realni, treba živjeti u skladu s onime što se u danom trenutku može, ostavite vi svoje utopije, život je drugačiji … . Upravo je u toj “otrežnjenosti i pragmatičnosti” sadržana sva tragedija odricanja, odnosno bijega od utopije, jer je tu sadržana svjesna odluka, odnosno svjestan pristanak na neistinu, odnosno lažnu egzistenciju u svijetu bez budućnosti. Parola viđana na zidovima Filozofskog fakulteta: “Jednako obrazovanje svima, a ne samo bogatima” eklatantan je primjer nesvjesnog odricanja od bitne mogućnosti realizacije svijeta bez gospodara.

Za razliku od samoograničavajuće parole: budimo realni, zahtijevajmo moguće!, studenti Sorbone 1968., uzvikuju: budimo realni, zahtijevajmo nemoguće!, ćime je realizam nemogućega suprotstavljen realizmu postojećeg, s naglaskom na onom nemoguće. No to nemoguće jest nemoguće samo u odnosu na ono što već jest. Tu je sadržan cjelokupni eros težnje za transcendiranjem postojećeg kao takvog, koja nas ima prenijeti u dimenziju novog i nepoznatog, ali prije svega suprotnog onome što jest. Naime,“Čovjek i njegov svijet mogući su međutim samo kao “pomak” (“Schub”) iz bitka, u drugome nego što on jest i nego što oni sami jesu, njegovom negacijom i ukidanjem. To znači da su mogući samo u odnosu i pomoću odnosa, budući da su i sami proizvodni odnosi. Odnos je pak moguć samo u povijesnoj igri onoga Ništa i bitka, pri čemu upravo ono Ništa omogućuje taj bitak i taj odnos i da uopće nešto jest (da se zbiva nešto). Taj pomak ukazuje na utopičnost svijeta i ljudske prirode kao procesa postajanja čovjeka čovjekom. Ono je kao u-topos iskon ili podrijetlo povijesnosti povijesnoga. Samo po tom svom utopičnom izvoru moguće je i zbiva se ono što nazivamo poviješću. Događanje odnosa čovjeka i svijeta kao njihovo vlastito postajanje u njemu po svojoj je biti povijesno, i samo kao takvo uopće je moguće (Čovjek i svijet-Misao i zbilja, “Naprijed” , Zagreb, 1989.).” A Bloch će dodati: “U svakom slučaju: ništa se u bliskom periodu ne može dogoditi bez nekog dalekog cilja, kako u subjektivnom faktoru – u kojem mora biti nečeg što zadire u fantaziju, tako da se čovjek napreže i poseduje neku moralnu osnovu koja mu to naprezanje čak pretvara u postulat – tako i u teoriji. Pri tom, daleki cilj sprečava da svaki neuspeh u takozvanoj sadašnjosti ponovo ne izazove novu rezignaciju, da uopšte nema ničeg što vredi, da sa očajanjem i s dubokim, nepopravivim, prezrelim, već na samrti sličnim pesimizmom gleda u budućnost. Kako se onda još može sudelovati u političkoj borbi, to oni koji se opraštaju od utopije ne znaju ni sami. ” (E. Bloch: “Oproštaj od utopije?”, Izdavački centar Komunist, Beograd, 1986.).

No, znaju li studenti što zapravo hoće? Možda svi pojedini sudionici ovog bunta to i ne znaju, ali cijeli pokret (koji to još nije), ipak zna da je postojeća zbilja egzistencijalno nepodnošljiva i besmislena. Tom bi se samospoznajom uz nužnu pretpostavku masovnosti mogla otvoriti povijesna dimenzija bitne mogućnosti, čija bi realizacija uključila ono što studenti (nadajmo se većina) neće: egzistiranje i mišljenje u skladu s postojećim (ideologiju) koje je bitno neistinito, i ono što hoće: egzistiranje i mišljenje (kritičko i utopijsko) u skladu s istinom (makar toga mnogi još nisu u cijelosti svjesni). Kako bi ta istina trebala izgledati – to oni ne znaju, ali uostalom, to precizno znaju samo totalitarni umovi (Leszek Kolakowski je u jednom svom kratkom napisu od prije mnogo godina, nabrajajući što sve socijalizam nije, a pritom je istaknuo sve ono bitno za staljinizam, na svoje pitanje: “A što onda socijalizam jest?”, odgovorio: ”Socijalizam je nešto dobro”).

Izlaz može biti samo radikalan u smislu Marxova kategoričkog imperativa: “preobratiti sve odnose u kojima je čovjek poniženo, ostavljeno, odvratno biće”, što pak znači: revolucionarnim dokidanjem otuđenja i socijalnog deklasiranja uspostaviti solidarne, zajedničke životne uvjete. To pak je moguće samo ukidanjem kapitalističkih društvenih odnosa izrabljivanja i stvaranjem slobodne zajednice ljudi u kojoj bi “slobodan razvoj svakog pojedinca bio uvjetom slobodnog razvoja sviju” (K. Marx, Komunistički manifest). Upravo takav cilj, na tragu radikalnog Marxovog mišljenja revolucije, imao bi biti ona esencija kojoj svaka borba za ljudska prava i slobodu ima težiti. Sve drugo je lutanje u horizontu svijeta onakvog kakav već jest, to jest u horizontu još-ne-čovjekovog svijeta i još-ne-čovjekovog odnosa prema drugom čovjeku (i životinjama, i šumama, … , planeti i prirodi uopće).

Danas, je nažalost, “Čovjek (je) postao biće koje se kreće i živi jedino u horizontu “upotrebne vrijednosti”, pa mu je ne samo primarno, i ne samo dostatno, nego mu je jedini smisao života da zadovolji tu “potrebu” preživljavanja, jer je to ona “linija manjeg otpora” koja ga “udaljava” od potrebe koja bi imala biti primjerena njegovoj pravoj biti – slobodi! A upravo je tako – startao! Sa slobodom, jer inače ne bi mogao proizvesti ni sebe ni svoj svijet, ni svoj život! ” (Odlomak iz još neobjavljene knjige M. Kangrge Spekulacija i filozofija – Od Fichtea do Marxa (u rukopisu). ) U tom je smislu čovjek postao metafizičko biće, biće prilagodbe, pak je za njegovo današnje stanje primjeren Khevenhiller iz Krležinih “Balada Petrice Kerempuha”. Nadajmo se da to nije zadnja riječ čovjeka i da ipak zajedno s Blochom možemo spomenuti pjesmu “… koju su pevali poraženi nemački seljaci posle bitke kod Frankenhauzena, kad je stara beda postala još veća, a nova ih snašla. Oni koji su preživeli, čije oči nisu iskopane, ni jezici iščupani, pevali su: “Poraz svoj priznajemo preko volje. Unuci naši izboriće se bolje”. To je smisao filozofije povesti, a i smisao povesti; … ” (E. Bloch: “Oproštaj od utopije?”, Izdavački centar Komunist, Beograd, 1986.).

Saša Blagus

Vezani članci

  • 7. veljače 2021. Treba zauzdati milijardere poput Elona Muska "Prema jednoj procjeni, Elon Musk posjeduje više od četvrtine svih aktivnih satelita koji orbitiraju Zemljom. Iako se njegova fantazija o bivanju carem Marsa vjerojatno neće ostvariti, moramo obuzdati nekontroliranu moć pomahnitalih tipova poput Muska koji sve više nalikuju zlikovcima iz filmova o Jamesu Bondu, prije negoli se prometne sa Zemlje u nebesa."
  • 7. veljače 2021. Globalnom Jugu trebaju moć i resursi, ne reprezentacijski paravani Imenovanje Crne Afrikanke na čelo Svjetske trgovinske organizacije samo po sebi ne donosi previše. Ngozi Okonjo-Iweala je kao bivša ministrica financija i ministrica vanjskih poslova dobro poznata nigerijskom narodu, a njezina dugotrajna karijera u Svjetskoj banci i politike koje ne odstupaju od ekonomske ortodoksije naklonjene slobodnoj trgovini ne ostavljaju previše prostora optimizmu da bi njezina nova pozicija mogla pogodovati interesima afričkog radništva i seljaštva. Za periferne ekonomije neophodno je napuštanje dominantne, krajnje devastirajuće neoliberalne paradigme i zaokret prema osnaživanju industrijskih politika i prioriteta regionalnog razvoja – puka identitetska reprezentacija neće biti dovoljna.
  • 7. veljače 2021. Sikhi strahuju od nasilnih napada zbog seljačkih prosvjeda u Indiji Ekstremno desna vlada Narendre Modija nastoji nasilno ugušiti prosvjede desetaka tisuća seljakinja i seljaka u Indiji: preko stotinu ih je nestalo, ograđeni su žicom, uskraćena im je voda, hrana i internet, dok su aktivisti i aktivistkinje te kritički orijentirani novinari i novinarke ocrnjeni kao politički pobunjenici. Međutim, ne radi se samo o otporu reformama koje dereguliraju agrarni sektor, već i o vjerskom sukobu koji ima svoje duboke povijesne korijene. Veliki postotak prosvjednika_ca čine Sikhi, demonizirana vjerska zajednica koja je kontinuirano izložena pogromaškim napadima. Ako se rastući autoritarijanizam ne zaustavi, strategije vlade će nastavljati podupirati preobražaj Indije u hinduističku teokraciju.
  • 31. siječnja 2021. Višestruke opresije transrodnih Roma i Romkinja Diskriminacija trans osoba u kapitalističkim društvima još je dublja ako je povezana s marginalizacijom na osnovi etničke pripadnosti, kao i s podčinjenom klasnom pozicijom. U Srbiji još uvijek ne postoje statistike i istraživanja o siromašnim transrodnim Romkinjama i Romima, međutim oni_e svjedoče o vlastitom iskustvu složenih preplitanja opresija. Autorica skicira kako bi se ova isprepletenost opresija mogla misliti kroz konceptualiziranje spola/roda, heteronormativnosti, tradicionalnog i opozicijskog seksizma, seksualnih orijentacija, etniciteta i klase.
  • 31. siječnja 2021. O porastu sindikalne gustoće u SAD-u tijekom pandemije "Sindikalna gustoća – udio zaposlenih radnika i radnica koji pripadaju sindikalnom članstvu – porastao je 2020. godine po prvi put od 2007. i 2008. godine. Za porast sindikalne gustoće prije toga, morali biste se vratiti do 1979. godine. (...) Međutim, ovaj porast nažalost nije bio rezultat kakvog pobjedonosnog organiziranja. Sindikalno članstvo prošle se godine smanjilo za 2,2 posto – no pandemija je još više smanjila zaposlenost, za 6,7 posto. Posljedično se sindikalna gustoća povećala s 10,3 na 10,8 posto, i vratila tamo gdje je bila 2016. godine."
  • 24. siječnja 2021. Dvanaest značajnih posljedica globalnih klimatskih promjena u 2020. godini Radna verzija izvještaja o globalnoj klimi za 2020. godinu koji objavljuje Svjetska meteorološka organizacija upozorava na kontinuiranu prijetnju klimatskih promjena, bilježeći porast stakleničkih plinova i globalnih temperatura, podizanje morske razine, zagrijavanje oceana uz jake morske toplinske valove, nastavak smanjivanja površine ledenog pokrova, jake kiše i poplave, najveći broj sjevernoatlantskih oluja te žestoke udare drugih tropskih oluja i teške suše, što je sve dodatno potaknulo ogromne migracije i otežalo postojeće.
  • 22. siječnja 2021. Prema taksonomiji trolova "„Sreli smo još jednog Amerikanca u pubu. Mislim da je bio neki profesor, razvezao se o tome kako je Amerika ukradena od Indijanaca, i da je to strašno, i kako bi im je trebali vratiti. Na kraju je Brett rekao, ‘U redu, onda saznaj koje je indijansko pleme nekada živjelo tamo gdje ti sada živiš i predaj im vlasnički list od kuće.’ Siroti čovjek nije znao što reći.“ Kao što je jasno iz odlomka, Michelle ovo smatra nepobitnim argumentom. Čuo sam verzije ovog odgovora i prije – ako ste za imigraciju, otvorite svoj dom imigrantima, itd. – pri čemu se politička pozicija odnosno argument u vezi društva pretvara u individualni odgovor. Naravno, siroti čovjek trebao je uzvratiti da neki odgovori imaju smisla jedino ako su kolektivni. Ne postoji individualni odgovor na povijest genocida, ili na imigracijske politike, jednako kao što ne postoji individualni odgovor na klimatske promjene."
  • 22. siječnja 2021. Kako sam postala zagovornica prava seksualnih radnica_ka "Na jednoj od sesija, pod naslovom „Borba protiv nasilja nad ganskim seksualnim radnicama_ima“ gostovale su Bridget Dixon i Mariama Yusuf, koje rade sa Savezom za dostojanstvo žena. Govorile su o nasilju s kojim se suočavaju seksualne radnice u Gani, osobito onom policijskih službenika, koji ih uhićuju i siluju, da bi im potom oteli zaradu. Dixon i Yusuf jasno su naglasile da se ovi nasilni postupci usmjeravaju protiv seksualnih radnica zato što je njihov rad kriminaliziran."
  • 17. siječnja 2021. Rekordno visoke temperature gornjeg sloja oceana „Kako se sve više zemalja bude obavezivalo na ostvarivanje 'ugljične neutralnosti' ili 'nulte emisije ugljika' u nadolazećim desetljećima, treba obratiti posebnu pozornost na oceane. Bilo kakve aktivnosti ili sporazumi kojima se namjerava adresirati globalno zagrijavanje treba upariti s razumijevanjem da je ocean već apsorbirao ogromnu količinu topline i da će nastaviti apsorbirati višak energije Zemljinog sistema sve dok se atmosferske razine ugljika značajno ne smanje.“

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve