Razgovor sa slovenskim sociologom Rastkom Močnikom: Ovaj studentski zahtjev odlučuje o prirodi društva u budućnosti

Retrospektivno gledano, možemo kazati da su postignuća socijalističkih zemalja – naročito Jugoslavije – vrijedna svake pažnje, baš zato jer su u svojim ekonomski skromnim uvjetima, dakle u uvjetima gdje nacionalna bogatstvo nije bilo veliko, ipak uspijevale čitavom stanovništvu na raspolaganje staviti jedan vrlo kvalitetan školski sistem, kao i jedan prilično kvalitetan zdravstveni sistem. Valja reći i to da se u ono vrijeme o komercijalizaciji školstva zapravo nije govorilo, ni u kapitalističkim ni u socijalističkim zemljama. Ta je ideja došla kasnije.
Dobili smo pravo na objavu još jedne ekskluzive na našemu blogu – intervjua s Rastkom Močnikom. Intervju će, nakon objavljivanja na našemu blogu, biti objavljen u tjedniku “Novosti” 8. svibnja 2009. godine.


S Rastkom Močnikom razgovarali smo u predavaonici zagrebačkog Filozofskog fakulteta za vrijeme studentske blokade, nakon što je studentima održao predavanje.

Je li zahtjev studenata zagrebačkog Filozofskog fakulteta za besplatnim obrazovanjem uopće ostvariv u okvirima kapitalističke države, budući da znamo da smo se na ovim prostorima zadnji put besplatno školovali u socijalističkoj Jugoslaviji?

– I u kapitalističkim su zemljama postojali periodi u kojima je školstvo bilo besplatno, baš kao i zdravstvo. To su periodi tzv. socijalne države koja je bila posebno prisutna u kontinentalnoj Evropi, u razvijenim zapadnoevropskim zemljama kao što su Njemačka i Francuska te u Skandinaviji. Zahtjev za besplatnim odnosno javnim obrazovanjem − ovo “besplatno” valja shvatiti uvjetno, jer se uvijek radi o financiranju obrazovanja od strane poreznih obveznika – bio je s jedne strane realiziran u samom centru kapitalističkog sistema, a s druge strane u socijalističkim zemljama. Danas sve više vjerujem da su te zemlje bile neka varijanta socijalne države u perifernim uvjetima, znači u uvjetima gdje na raspolaganju nije bilo toliko puno bogatstva kao u centru kapitalističkog sistema.

Retrospektivno gledano, možemo kazati da su postignuća socijalističkih zemalja – naročito Jugoslavije – vrijedna svake pažnje, baš zato jer su u svojim ekonomski skromnim uvjetima, dakle u uvjetima gdje nacionalna bogatstvo nije bilo veliko, ipak uspijevale čitavom stanovništvu na raspolaganje staviti jedan vrlo kvalitetan školski sistem, kao i jedan prilično kvalitetan zdravstveni sistem. Valja reći i to da se u ono vrijeme o komercijalizaciji školstva zapravo nije govorilo, ni u kapitalističkim ni u socijalističkim zemljama. Ta je ideja došla kasnije. U ono se vrijeme o komercijalizaciji govorilo samo u uvjetima marginalne ponude, kao što su neki specijalni školski tečajevi; recimo, plaćalo se za učenje stranih jezika i sl. Bila je to, dakle, marginalna ponuda, dok je glavna školska ponuda bila javna i besplatna, jer se smatralo da neki sektori društvenog života ne smiju biti podložni tržišnoj ekonomiji. Tek je neoliberalna ideja, koja je došla naknadno, išla za tim da se i sfera školstva komercijalizira, jer je to, naravno, potencijalno visoko profitabilna djelatnost.

Besmislene paralele s američkim sistemom

Kako u Sloveniji s tim stoje stvari?

– U Sloveniji studenti i dosta profesora žestoko brane princip javnog, besplatnog školstva na dodiplomskom studiju. Na postdiplomskom studiju država plaća 60 posto, a pojedinac 40 posto. Ja o tom aranžmanu u kojem pojedinci plaćaju dio obrazovanja nemam dobro mišljenje, jer onda ispada da mi zapravo prodajemo diplome. Osobno sam uvjeren da u našim uvjetima jedino javno školstvo može biti kvalitetno. Analogije sa Sjedinjenim Državama su pogrešne, jer tamo ima toliko novca da se to ne može komparirati s Evropom. Ovdje samo država barata sa sredstvima dovoljnima za financiranje školstva. Također, školstvo koje se plaća u našim uvjetima odmah proizvodi socijalnu diferencijaciju, društvene razlike. To u Americi nije nužno, jer svaki tamošnji student koji je vrijedan novac za svoje školovanje može zaraditi i dodatnim radom na samom univerzitetu. Kod nas univerziteti ne mogu plaćati čak ni novopristigle asistente i cijela se stvar, dakle, jedva reproducira. Stoga su paralele s američkim obrazovnim sistemom besmislene jer su situacije posve drukčije.

Iako se u studentskim traženjima u Hrvatskoj radi o pravom političkom zahtjevu, političke se stranke odbijaju o tome očitovati ili to čine vrlo nevoljko i rijetko. Koji bi bio razlog tome?

– Ovaj studentski zahtjev, bez sumnje, odlučuje o prirodi društva u budućnosti. Jer, ako se potpuno komercijalizira školstvo ili zdravstvo, bit će to dugoročna stvar i vrlo će se teško kasnije iz toga moći izaći. Stranke se o tome ne određuju vjerojatno iz više razloga, a meni se posebno važnim čini jedan. A taj je da su sve političke stranke zapravo neoliberalne, da je njihova pozadinska ideologija, njihov background, neoliberalan. S krizom je u svijetu ta ideološka potka diskreditirana, ali kod nas očito još nije. Također, značajan uzrok njihove šutnje je i Evropska unija koja ispotiha već duže vremena radi na privatizaciji školstva. Zasad je to u nas još uvijek u državnoj kompetenciji, ali stranački prvaci vjerojatno misle da će ići protiv struje ako se jasno založe za javno školstvo.

Pripada li ovaj studentski zahtjev lijevom političkom spektru?

– Sve one političke snage koje se pozicioniraju od lijevog centra prema ljevici: lijevi liberali, socijaldemokrati, pa socijalisti i konačno komunisti, dakle sav taj dijapazon u koji ulaze i reformističke lijeve stranke, svi se oni trebaju zalagati za javno školstvo, tim prije što je ono u krizi. Ofenziva neoliberalizma je toliko jaka i vodi se preko međunarodnih organizacija kao što su MMF i WTO, u okviru kojih se i vrše pogađanja oko statusa javnih servisa.

O opravdanosti nasilja

Mediji su u početku cijelu stvar podržavali i simpatizirali, no kako vrijeme odmiče sve je više tekstova koji pokušavaju diskreditirati studentske ciljeve, a studenti se etikiteraju kao oni koji žele da se stvari vrate na staro.

– U vezi s time je u Hrvatskoj situacija specifična. Taj antikomunistički impuls, koji je jak u cijeloj postsocijalističkoj zoni, u Sloveniji se danas ipak preselio u ideologiju ekstremne desnice. Mi smo se, dakle, pomaknuli. Bitan problem sadašnjih političkih poredaka u zemljama regije leži u tome što se sada bjelodano vidi da nisu bili sposobni stvoriti društveni sistem koji bi bio bolji od socijalizma. Cijeli taj pogon, a u njega spadaju i mediji, zapravo vrlo često poistovjećuje jugoslavenski socijalizam s najstrašnijim staljinizmom i tako vrši propagandu, falsificira historiju i revidira je, i to samo zato jer je jasno da je danas, nakon nekih 15 do 20 godina, došlo vrijeme da se napravi neka bilanca. A ona, znamo svi, za sadašnje političke poretke nije povoljna. Socijalna nesigurnost je daleko veća nego ranije, nezaposlenost je veća, kvaliteta života je nesumnjivo opala…

U studentskoj pobuni je naravno bilo elemenata nasilja, ali samo u vidu prekidanja službene nastave. Može li se do ciljeva koje su istakli studenti uopće doći bez nasilja, makar minimalnog?

– To je staro pitanje revolucionarnog nasilja, a ujedno i opće pitanje, na koje se može odgovoriti samo konkretno. Na primjer, oružana borba protiv okupatora u Drugom svjetskom ratu bila je u suprotnosti s važećim zakonima onog vremena. Zbog toga su partizani bili percipirani i nazivani banditima. Ali pravo koje je tada bilo važeće bilo je zapravo kvislinško pravo. Naravno, unazad nije teško biti pametan.
Ako se potpuno komercijalizira školstvo ili zdravstvo, bit će to dugoročna stvar i vrlo će se teško kasnije iz toga moći izaći. Sve one političke snage koje se pozicioniraju lijevo trebaju se zalagati za javno školstvo, tim prije što je ono u krizi.
Uzmimo sadašnju situaciju. Studenti su preuzeli vlast na fakultetima, oni su to deklarirali kao privremenu mjeru i uz to su preuzeli neke kompetencije koje izvorno nisu njihove. Znači, tu je prisutno neko minimalno nasilje, istina nikoga nisu lupili, ali ono ipak postoji. Međutim, pitajmo se tko inače ima pravo zaključavati predavaonice i kontrolirati fakultet. Naravno, rukovodstvo fakulteta. Što je to rukovodstvo napravilo za uvođenje besplatnog obrazovanja? Ništa. Eto, zbog cilja koji su studenti deklarirali, koji je bio pošteno obznanjen, oni su primijenili minimalno nasilje koje nije štetilo ama baš nikome. Ili, ako ćemo pravo, štetilo je samo njima samima, jer ne polaze nastavu. Ali to je ipak dobra trgovina, jer se na paralelnim, alternativnim predavanjima oni samobrazuju, a obrazuju se i kroz cijelu ovu akciju. Znači, to je nasilje bilo opravdano i doista vrlo minimalno.

Budući da su u ovoj situaciji opravdanog otpora neki s civilne scene odmah prigovorili da je riječ o nedemokratskim metodama, postavlja se pitanje o mjestu civilnog društva danas, je li ono ustvari produžena ruka neoliberalne države?

– Civilno društvo smo uveliko idealizirali u 90-im godinama. To je paradoks, jer se tu liberalna ideologija poklopila s onom kardeljevskom, po kojoj se država kao negativan pol suprotstavljala društvu kao nečem pozitivnom i unutar te sheme se, među ostalim, govorilo i o odumiranju države. Tako se na području nekadašnje Jugoslavije, na jedan ironijski način, poklopila kardeljevska ideologija i liberalna ideologija civilnog društva. Civilno društvo ne može biti nešto nevino i nije ništa drugo doli samo društvo u cjelini, koje je kao takvo polje ideološkog sukoba. Tako se u njemu nalaze i nužno sukobljavaju i antikomunisti, i katolička crkva, i studenti koji blokiraju fakultet i dr. Znači, civilno društvo nije neki homogeni entitet nego mjesto gdje se sukobljavaju sve ideologije. Stoga brzo treba napustiti idealizaciju civilnog društva.

Za oslobodilačku frontu

Prije nekoliko ste godina, točnije 2005., za vrijeme velikih sindikalnih demonstracija u Ljubljani reafirmirali pojam Osvobodilne fronte. Što ste pod time mislili?

– To je ideja koju je kao historijsku inovaciju lansirao Georgij Dimitrov, bugarski komunist. Dakle, u kriznim situacijama progresivne snage, odnosno oni ljudi koji krizu plaćaju − a uvijek to plaća narod i idealistički je vjerovati da to plaćaju oni koji vladaju – stvaraju zajedničku frontu na jednom minimalnom programu koji je svima prihvatljiv i oko kojeg se mogu dogovoriti. Takvu je strategiju Dimitrov predložio za borbu protiv fašizma. Ta je ideja u Jugoslaviji bila realizirana u najvećoj mjeri i na najbolji način, u svakom slučaju bolje nego igdje drugdje. Bilo je toga i u Francuskoj, ali je tamo fronta bila previše heterogena, dok su npr. u Grčkoj i Bugarskoj komunisti bili previše dominantni. Mislim da je to jedna vrlo inspirativna tekovina te da ti narodni, zajednički i oslobodilački frontovi mogu odgovoriti snagom jednog masovnog pokreta u kriznim situacijama.

Postoji ideja da se usitni zagrebačko Sveučilište jer je navodno preglomazno. Što bi to značilo?

– To su teška pitanja, jer se nikad ne zna koje će biti implikacije toga. Ljubljansko je sveučilište, na primjer, glomazno. Kad sam ja studirao, na njemu je bilo 12 tisuća studenata i tada smo uvijek kao primjer monster-univerziteta navodili beogradski koji je brojao 50 tisuća studenata. Danas ljubljanski univerzitet ima 50 tisuća studenata. Tu se, dakako, pojavljuje problem upravljanja tolikim sistemom. Dodatni je problem taj što su univerziteti postale pravne osobe te se kao posljedica toga pojavljuju konflikti na relaciji univerzitet-fakultet, što za humanističke nauke nije baš ugodno, jer hegemoniju na univerzitetu obično imaju oni koji su brojniji i imaju više novca, a to u pravilu nisu humanisti. S druge strane, mali univerziteti nemaju dovoljno veliku političku moć za neko značajnije djelovanje. Rekao bih da gotovo nema idealne solucije.

U Hrvatskoj postoji uvjerenje da će s ulaskom u EU jenjati nacionalizam, no kako nam govore primjeri mnogi evropskih zemalja, u njima desni populizam samo jača. Što je tome razlog?

– Tu imam pomalo neortodoksno mišljenje. Naime, mislim da nacije danas više ne postoje, sasvim sigurno ne u smislu nacija iz 19. stoljeća koje su, na kraju krajeva, bile emancipatorne konstrukcije. Uostalom, takvu su emancipatornu funkcije nacije igrale i u Jugoslaviji, jer su nastale u antifašističkoj borbi koja je ujedno bila i antikolonijalna, jer je stara Jugoslavija bila polukolonijalna zemlja. Danas opet ulazimo u sličnu, možda i identičnu poziciju, kad s ulaskom međunarodnog kapitala ponovno postajemo periferija, odnosno zemlja koja se eksploatira. Jasno je da ljudi reagiraju na to, vide da se razlike povećavaju, da zemlja ne raspolaže vlastitim bogatstvom, a pogotovo reagiraju ljudi koji stvaraju to bogatstvo i kao takvi nemaju baš nikakav utjecaj na to kako će se ono raspodijeliti, što naravno rađa velike frustracije. One se artikuliraju u nekom ključu. Socijalistički je ključ bio ključ 20. vijeka. On je u sebi podrazumijevao i naslijeđe oktobarske revolucije i sve kasnije antikolonijalne pokrete, bilo da je riječ o revolucionarnim promjenama koje su se dogodile na Kubi ili su posrijedi bili reformistički napori kao u Indiji. Svugdje su ideali bili ne samo oslobađanje naroda ispod tuđinskog jarma, nego i pravednije društvo. Gdje nije bilo jakih socijalističkih ili socijalnih snaga, tamo je došao fašizam. Ovo što danas imamo nije nacionalizam, to je nešto još gore, to je nešto desnije, to je nešto više identitetsko. Uvijek se zaboravlja da ti identitetski pokreti nisu agresivni samo prema van, nego da su agresivni i prema unutra, da kontroliraju svoje vlastito stanovništvo, a sve u ključu: tko je dovoljno dobar patriot, tko je dovoljno dobar Slovenac, tko je dovoljno dobar Hrvat. To nisu nacije, jer su one, kako sam rekao, u početku bile demokratske formacije. Osim toga, zaoštravanje konflikta u društva ujedno je i posljedica nedostatka neke pozitivne snage koja bi to mogla artikulirati, s jasnim ciljem i nadom za koju bi se ljudi mogli boriti.

Rade Dragojević i Andrea Radak

Vezani članci

  • 22. listopada 2017. Izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci) 11 HM teza Feministička borba za reproduktivna prava na području bivše Jugoslavije već više od dva desetljeća svoje argumente promišlja primarno u okvirima liberalnog koncepta ljudskih prava, strateški odvojena od socioekonomskog konteksta i vlastitog socijalističkog nasljeđa. Ponuđenih jedanaest historijsko-materijalističkih teza dio su nastojanja da se borbu za pravo na abortus ponovno pozicionira u kontekst klasne borbe, a feminističku teoriju i praksu u kontekst šireg antikapitalističkog projekta, što je i jedini način da legalni pobačaj postane i egalitaran, odnosno dostupan svim ženama. Tekst je korišten kao argumentacijska podloga prosvjedne akcije koju je u rujnu ove godine u Zagrebu organizirala Platforma za obranu reproduktivnih prava žena.
  • 22. listopada 2017. „Vive la Commune“, kadar iz filma „Novi Babilon“ (Novyy Vavilon), 1929, r: Grigori Kozintsev & Leonid Trauberg (izvor: Faces of Classical Music – 1) 1917. i 1871: uz obljetnicu lomljenja Pariške komune Kanal Oktobarika [100.1917] je web-platforma, pokrenuta povodom obilježavanja stogodišnjice Ruske revolucije, koja kroz vijesti, materijale, komentare i refleksije pretresa uobičajene ikonografske i interpretacijske motive, s naglaskom na uvezivanju hrvatske i jugoistočnoeuropske povijesti u globalnu povijest Ruske revolucije. Prenosimo prilog Branimira Jankovića i Stefana Treskanice u kojem nude izbor iz povijesnih komparacija (dis)kontinuiteta Pariške komune i Ruske revolucije.
  • 20. rujna 2017. Manuel Rivero, Ado-Nay, „Grave impedimento de existencia o desarrollo III“, ulje na drvu, 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve