Razgovor sa slovenskim sociologom Rastkom Močnikom: Ovaj studentski zahtjev odlučuje o prirodi društva u budućnosti

Retrospektivno gledano, možemo kazati da su postignuća socijalističkih zemalja – naročito Jugoslavije – vrijedna svake pažnje, baš zato jer su u svojim ekonomski skromnim uvjetima, dakle u uvjetima gdje nacionalna bogatstvo nije bilo veliko, ipak uspijevale čitavom stanovništvu na raspolaganje staviti jedan vrlo kvalitetan školski sistem, kao i jedan prilično kvalitetan zdravstveni sistem. Valja reći i to da se u ono vrijeme o komercijalizaciji školstva zapravo nije govorilo, ni u kapitalističkim ni u socijalističkim zemljama. Ta je ideja došla kasnije.

Dobili smo pravo na objavu još jedne ekskluzive na našemu blogu – intervjua s Rastkom Močnikom. Intervju će, nakon objavljivanja na našemu blogu, biti objavljen u tjedniku “Novosti” 8. svibnja 2009. godine.

S Rastkom Močnikom razgovarali smo u predavaonici zagrebačkog Filozofskog fakulteta za vrijeme studentske blokade, nakon što je studentima održao predavanje.

Je li zahtjev studenata zagrebačkog Filozofskog fakulteta za besplatnim obrazovanjem uopće ostvariv u okvirima kapitalističke države, budući da znamo da smo se na ovim prostorima zadnji put besplatno školovali u socijalističkoj Jugoslaviji?

– I u kapitalističkim su zemljama postojali periodi u kojima je školstvo bilo besplatno, baš kao i zdravstvo. To su periodi tzv. socijalne države koja je bila posebno prisutna u kontinentalnoj Evropi, u razvijenim zapadnoevropskim zemljama kao što su Njemačka i Francuska te u Skandinaviji. Zahtjev za besplatnim odnosno javnim obrazovanjem − ovo “besplatno” valja shvatiti uvjetno, jer se uvijek radi o financiranju obrazovanja od strane poreznih obveznika – bio je s jedne strane realiziran u samom centru kapitalističkog sistema, a s druge strane u socijalističkim zemljama. Danas sve više vjerujem da su te zemlje bile neka varijanta socijalne države u perifernim uvjetima, znači u uvjetima gdje na raspolaganju nije bilo toliko puno bogatstva kao u centru kapitalističkog sistema.

Retrospektivno gledano, možemo kazati da su postignuća socijalističkih zemalja – naročito Jugoslavije – vrijedna svake pažnje, baš zato jer su u svojim ekonomski skromnim uvjetima, dakle u uvjetima gdje nacionalna bogatstvo nije bilo veliko, ipak uspijevale čitavom stanovništvu na raspolaganje staviti jedan vrlo kvalitetan školski sistem, kao i jedan prilično kvalitetan zdravstveni sistem. Valja reći i to da se u ono vrijeme o komercijalizaciji školstva zapravo nije govorilo, ni u kapitalističkim ni u socijalističkim zemljama. Ta je ideja došla kasnije. U ono se vrijeme o komercijalizaciji govorilo samo u uvjetima marginalne ponude, kao što su neki specijalni školski tečajevi; recimo, plaćalo se za učenje stranih jezika i sl. Bila je to, dakle, marginalna ponuda, dok je glavna školska ponuda bila javna i besplatna, jer se smatralo da neki sektori društvenog života ne smiju biti podložni tržišnoj ekonomiji. Tek je neoliberalna ideja, koja je došla naknadno, išla za tim da se i sfera školstva komercijalizira, jer je to, naravno, potencijalno visoko profitabilna djelatnost.

Besmislene paralele s američkim sistemom

Kako u Sloveniji s tim stoje stvari?

– U Sloveniji studenti i dosta profesora žestoko brane princip javnog, besplatnog školstva na dodiplomskom studiju. Na postdiplomskom studiju država plaća 60 posto, a pojedinac 40 posto. Ja o tom aranžmanu u kojem pojedinci plaćaju dio obrazovanja nemam dobro mišljenje, jer onda ispada da mi zapravo prodajemo diplome. Osobno sam uvjeren da u našim uvjetima jedino javno školstvo može biti kvalitetno. Analogije sa Sjedinjenim Državama su pogrešne, jer tamo ima toliko novca da se to ne može komparirati s Evropom. Ovdje samo država barata sa sredstvima dovoljnima za financiranje školstva. Također, školstvo koje se plaća u našim uvjetima odmah proizvodi socijalnu diferencijaciju, društvene razlike. To u Americi nije nužno, jer svaki tamošnji student koji je vrijedan novac za svoje školovanje može zaraditi i dodatnim radom na samom univerzitetu. Kod nas univerziteti ne mogu plaćati čak ni novopristigle asistente i cijela se stvar, dakle, jedva reproducira. Stoga su paralele s američkim obrazovnim sistemom besmislene jer su situacije posve drukčije.

Iako se u studentskim traženjima u Hrvatskoj radi o pravom političkom zahtjevu, političke se stranke odbijaju o tome očitovati ili to čine vrlo nevoljko i rijetko. Koji bi bio razlog tome?

– Ovaj studentski zahtjev, bez sumnje, odlučuje o prirodi društva u budućnosti. Jer, ako se potpuno komercijalizira školstvo ili zdravstvo, bit će to dugoročna stvar i vrlo će se teško kasnije iz toga moći izaći. Stranke se o tome ne određuju vjerojatno iz više razloga, a meni se posebno važnim čini jedan. A taj je da su sve političke stranke zapravo neoliberalne, da je njihova pozadinska ideologija, njihov background, neoliberalan. S krizom je u svijetu ta ideološka potka diskreditirana, ali kod nas očito još nije. Također, značajan uzrok njihove šutnje je i Evropska unija koja ispotiha već duže vremena radi na privatizaciji školstva. Zasad je to u nas još uvijek u državnoj kompetenciji, ali stranački prvaci vjerojatno misle da će ići protiv struje ako se jasno založe za javno školstvo.

Pripada li ovaj studentski zahtjev lijevom političkom spektru?

– Sve one političke snage koje se pozicioniraju od lijevog centra prema ljevici: lijevi liberali, socijaldemokrati, pa socijalisti i konačno komunisti, dakle sav taj dijapazon u koji ulaze i reformističke lijeve stranke, svi se oni trebaju zalagati za javno školstvo, tim prije što je ono u krizi. Ofenziva neoliberalizma je toliko jaka i vodi se preko međunarodnih organizacija kao što su MMF i WTO, u okviru kojih se i vrše pogađanja oko statusa javnih servisa.

O opravdanosti nasilja

Mediji su u početku cijelu stvar podržavali i simpatizirali, no kako vrijeme odmiče sve je više tekstova koji pokušavaju diskreditirati studentske ciljeve, a studenti se etikiteraju kao oni koji žele da se stvari vrate na staro.

– U vezi s time je u Hrvatskoj situacija specifična. Taj antikomunistički impuls, koji je jak u cijeloj postsocijalističkoj zoni, u Sloveniji se danas ipak preselio u ideologiju ekstremne desnice. Mi smo se, dakle, pomaknuli. Bitan problem sadašnjih političkih poredaka u zemljama regije leži u tome što se sada bjelodano vidi da nisu bili sposobni stvoriti društveni sistem koji bi bio bolji od socijalizma. Cijeli taj pogon, a u njega spadaju i mediji, zapravo vrlo često poistovjećuje jugoslavenski socijalizam s najstrašnijim staljinizmom i tako vrši propagandu, falsificira historiju i revidira je, i to samo zato jer je jasno da je danas, nakon nekih 15 do 20 godina, došlo vrijeme da se napravi neka bilanca. A ona, znamo svi, za sadašnje političke poretke nije povoljna. Socijalna nesigurnost je daleko veća nego ranije, nezaposlenost je veća, kvaliteta života je nesumnjivo opala…

U studentskoj pobuni je naravno bilo elemenata nasilja, ali samo u vidu prekidanja službene nastave. Može li se do ciljeva koje su istakli studenti uopće doći bez nasilja, makar minimalnog?

– To je staro pitanje revolucionarnog nasilja, a ujedno i opće pitanje, na koje se može odgovoriti samo konkretno. Na primjer, oružana borba protiv okupatora u Drugom svjetskom ratu bila je u suprotnosti s važećim zakonima onog vremena. Zbog toga su partizani bili percipirani i nazivani banditima. Ali pravo koje je tada bilo važeće bilo je zapravo kvislinško pravo. Naravno, unazad nije teško biti pametan.

Ako se potpuno komercijalizira školstvo ili zdravstvo, bit će to dugoročna stvar i vrlo će se teško kasnije iz toga moći izaći. Sve one političke snage koje se pozicioniraju lijevo trebaju se zalagati za javno školstvo, tim prije što je ono u krizi.

Uzmimo sadašnju situaciju. Studenti su preuzeli vlast na fakultetima, oni su to deklarirali kao privremenu mjeru i uz to su preuzeli neke kompetencije koje izvorno nisu njihove. Znači, tu je prisutno neko minimalno nasilje, istina nikoga nisu lupili, ali ono ipak postoji. Međutim, pitajmo se tko inače ima pravo zaključavati predavaonice i kontrolirati fakultet. Naravno, rukovodstvo fakulteta. Što je to rukovodstvo napravilo za uvođenje besplatnog obrazovanja? Ništa. Eto, zbog cilja koji su studenti deklarirali, koji je bio pošteno obznanjen, oni su primijenili minimalno nasilje koje nije štetilo ama baš nikome. Ili, ako ćemo pravo, štetilo je samo njima samima, jer ne polaze nastavu. Ali to je ipak dobra trgovina, jer se na paralelnim, alternativnim predavanjima oni samobrazuju, a obrazuju se i kroz cijelu ovu akciju. Znači, to je nasilje bilo opravdano i doista vrlo minimalno.

Budući da su u ovoj situaciji opravdanog otpora neki s civilne scene odmah prigovorili da je riječ o nedemokratskim metodama, postavlja se pitanje o mjestu civilnog društva danas, je li ono ustvari produžena ruka neoliberalne države?

– Civilno društvo smo uveliko idealizirali u 90-im godinama. To je paradoks, jer se tu liberalna ideologija poklopila s onom kardeljevskom, po kojoj se država kao negativan pol suprotstavljala društvu kao nečem pozitivnom i unutar te sheme se, među ostalim, govorilo i o odumiranju države. Tako se na području nekadašnje Jugoslavije, na jedan ironijski način, poklopila kardeljevska ideologija i liberalna ideologija civilnog društva. Civilno društvo ne može biti nešto nevino i nije ništa drugo doli samo društvo u cjelini, koje je kao takvo polje ideološkog sukoba. Tako se u njemu nalaze i nužno sukobljavaju i antikomunisti, i katolička crkva, i studenti koji blokiraju fakultet i dr. Znači, civilno društvo nije neki homogeni entitet nego mjesto gdje se sukobljavaju sve ideologije. Stoga brzo treba napustiti idealizaciju civilnog društva.

Za oslobodilačku frontu

Prije nekoliko ste godina, točnije 2005., za vrijeme velikih sindikalnih demonstracija u Ljubljani reafirmirali pojam Osvobodilne fronte. Što ste pod time mislili?

– To je ideja koju je kao historijsku inovaciju lansirao Georgij Dimitrov, bugarski komunist. Dakle, u kriznim situacijama progresivne snage, odnosno oni ljudi koji krizu plaćaju − a uvijek to plaća narod i idealistički je vjerovati da to plaćaju oni koji vladaju – stvaraju zajedničku frontu na jednom minimalnom programu koji je svima prihvatljiv i oko kojeg se mogu dogovoriti. Takvu je strategiju Dimitrov predložio za borbu protiv fašizma. Ta je ideja u Jugoslaviji bila realizirana u najvećoj mjeri i na najbolji način, u svakom slučaju bolje nego igdje drugdje. Bilo je toga i u Francuskoj, ali je tamo fronta bila previše heterogena, dok su npr. u Grčkoj i Bugarskoj komunisti bili previše dominantni. Mislim da je to jedna vrlo inspirativna tekovina te da ti narodni, zajednički i oslobodilački frontovi mogu odgovoriti snagom jednog masovnog pokreta u kriznim situacijama.

Postoji ideja da se usitni zagrebačko Sveučilište jer je navodno preglomazno. Što bi to značilo?

– To su teška pitanja, jer se nikad ne zna koje će biti implikacije toga. Ljubljansko je sveučilište, na primjer, glomazno. Kad sam ja studirao, na njemu je bilo 12 tisuća studenata i tada smo uvijek kao primjer monster-univerziteta navodili beogradski koji je brojao 50 tisuća studenata. Danas ljubljanski univerzitet ima 50 tisuća studenata. Tu se, dakako, pojavljuje problem upravljanja tolikim sistemom. Dodatni je problem taj što su univerziteti postale pravne osobe te se kao posljedica toga pojavljuju konflikti na relaciji univerzitet-fakultet, što za humanističke nauke nije baš ugodno, jer hegemoniju na univerzitetu obično imaju oni koji su brojniji i imaju više novca, a to u pravilu nisu humanisti. S druge strane, mali univerziteti nemaju dovoljno veliku političku moć za neko značajnije djelovanje. Rekao bih da gotovo nema idealne solucije.

U Hrvatskoj postoji uvjerenje da će s ulaskom u EU jenjati nacionalizam, no kako nam govore primjeri mnogi evropskih zemalja, u njima desni populizam samo jača. Što je tome razlog?

– Tu imam pomalo neortodoksno mišljenje. Naime, mislim da nacije danas više ne postoje, sasvim sigurno ne u smislu nacija iz 19. stoljeća koje su, na kraju krajeva, bile emancipatorne konstrukcije. Uostalom, takvu su emancipatornu funkcije nacije igrale i u Jugoslaviji, jer su nastale u antifašističkoj borbi koja je ujedno bila i antikolonijalna, jer je stara Jugoslavija bila polukolonijalna zemlja. Danas opet ulazimo u sličnu, možda i identičnu poziciju, kad s ulaskom međunarodnog kapitala ponovno postajemo periferija, odnosno zemlja koja se eksploatira. Jasno je da ljudi reagiraju na to, vide da se razlike povećavaju, da zemlja ne raspolaže vlastitim bogatstvom, a pogotovo reagiraju ljudi koji stvaraju to bogatstvo i kao takvi nemaju baš nikakav utjecaj na to kako će se ono raspodijeliti, što naravno rađa velike frustracije. One se artikuliraju u nekom ključu. Socijalistički je ključ bio ključ 20. vijeka. On je u sebi podrazumijevao i naslijeđe oktobarske revolucije i sve kasnije antikolonijalne pokrete, bilo da je riječ o revolucionarnim promjenama koje su se dogodile na Kubi ili su posrijedi bili reformistički napori kao u Indiji. Svugdje su ideali bili ne samo oslobađanje naroda ispod tuđinskog jarma, nego i pravednije društvo. Gdje nije bilo jakih socijalističkih ili socijalnih snaga, tamo je došao fašizam. Ovo što danas imamo nije nacionalizam, to je nešto još gore, to je nešto desnije, to je nešto više identitetsko. Uvijek se zaboravlja da ti identitetski pokreti nisu agresivni samo prema van, nego da su agresivni i prema unutra, da kontroliraju svoje vlastito stanovništvo, a sve u ključu: tko je dovoljno dobar patriot, tko je dovoljno dobar Slovenac, tko je dovoljno dobar Hrvat. To nisu nacije, jer su one, kako sam rekao, u početku bile demokratske formacije. Osim toga, zaoštravanje konflikta u društva ujedno je i posljedica nedostatka neke pozitivne snage koja bi to mogla artikulirati, s jasnim ciljem i nadom za koju bi se ljudi mogli boriti.

Rade Dragojević i Andrea Radak

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve