Razgovor sa slovenskim sociologom Rastkom Močnikom: Ovaj studentski zahtjev odlučuje o prirodi društva u budućnosti

Retrospektivno gledano, možemo kazati da su postignuća socijalističkih zemalja – naročito Jugoslavije – vrijedna svake pažnje, baš zato jer su u svojim ekonomski skromnim uvjetima, dakle u uvjetima gdje nacionalna bogatstvo nije bilo veliko, ipak uspijevale čitavom stanovništvu na raspolaganje staviti jedan vrlo kvalitetan školski sistem, kao i jedan prilično kvalitetan zdravstveni sistem. Valja reći i to da se u ono vrijeme o komercijalizaciji školstva zapravo nije govorilo, ni u kapitalističkim ni u socijalističkim zemljama. Ta je ideja došla kasnije.
Dobili smo pravo na objavu još jedne ekskluzive na našemu blogu – intervjua s Rastkom Močnikom. Intervju će, nakon objavljivanja na našemu blogu, biti objavljen u tjedniku “Novosti” 8. svibnja 2009. godine.


S Rastkom Močnikom razgovarali smo u predavaonici zagrebačkog Filozofskog fakulteta za vrijeme studentske blokade, nakon što je studentima održao predavanje.

Je li zahtjev studenata zagrebačkog Filozofskog fakulteta za besplatnim obrazovanjem uopće ostvariv u okvirima kapitalističke države, budući da znamo da smo se na ovim prostorima zadnji put besplatno školovali u socijalističkoj Jugoslaviji?

– I u kapitalističkim su zemljama postojali periodi u kojima je školstvo bilo besplatno, baš kao i zdravstvo. To su periodi tzv. socijalne države koja je bila posebno prisutna u kontinentalnoj Evropi, u razvijenim zapadnoevropskim zemljama kao što su Njemačka i Francuska te u Skandinaviji. Zahtjev za besplatnim odnosno javnim obrazovanjem − ovo “besplatno” valja shvatiti uvjetno, jer se uvijek radi o financiranju obrazovanja od strane poreznih obveznika – bio je s jedne strane realiziran u samom centru kapitalističkog sistema, a s druge strane u socijalističkim zemljama. Danas sve više vjerujem da su te zemlje bile neka varijanta socijalne države u perifernim uvjetima, znači u uvjetima gdje na raspolaganju nije bilo toliko puno bogatstva kao u centru kapitalističkog sistema.

Retrospektivno gledano, možemo kazati da su postignuća socijalističkih zemalja – naročito Jugoslavije – vrijedna svake pažnje, baš zato jer su u svojim ekonomski skromnim uvjetima, dakle u uvjetima gdje nacionalna bogatstvo nije bilo veliko, ipak uspijevale čitavom stanovništvu na raspolaganje staviti jedan vrlo kvalitetan školski sistem, kao i jedan prilično kvalitetan zdravstveni sistem. Valja reći i to da se u ono vrijeme o komercijalizaciji školstva zapravo nije govorilo, ni u kapitalističkim ni u socijalističkim zemljama. Ta je ideja došla kasnije. U ono se vrijeme o komercijalizaciji govorilo samo u uvjetima marginalne ponude, kao što su neki specijalni školski tečajevi; recimo, plaćalo se za učenje stranih jezika i sl. Bila je to, dakle, marginalna ponuda, dok je glavna školska ponuda bila javna i besplatna, jer se smatralo da neki sektori društvenog života ne smiju biti podložni tržišnoj ekonomiji. Tek je neoliberalna ideja, koja je došla naknadno, išla za tim da se i sfera školstva komercijalizira, jer je to, naravno, potencijalno visoko profitabilna djelatnost.

Besmislene paralele s američkim sistemom

Kako u Sloveniji s tim stoje stvari?

– U Sloveniji studenti i dosta profesora žestoko brane princip javnog, besplatnog školstva na dodiplomskom studiju. Na postdiplomskom studiju država plaća 60 posto, a pojedinac 40 posto. Ja o tom aranžmanu u kojem pojedinci plaćaju dio obrazovanja nemam dobro mišljenje, jer onda ispada da mi zapravo prodajemo diplome. Osobno sam uvjeren da u našim uvjetima jedino javno školstvo može biti kvalitetno. Analogije sa Sjedinjenim Državama su pogrešne, jer tamo ima toliko novca da se to ne može komparirati s Evropom. Ovdje samo država barata sa sredstvima dovoljnima za financiranje školstva. Također, školstvo koje se plaća u našim uvjetima odmah proizvodi socijalnu diferencijaciju, društvene razlike. To u Americi nije nužno, jer svaki tamošnji student koji je vrijedan novac za svoje školovanje može zaraditi i dodatnim radom na samom univerzitetu. Kod nas univerziteti ne mogu plaćati čak ni novopristigle asistente i cijela se stvar, dakle, jedva reproducira. Stoga su paralele s američkim obrazovnim sistemom besmislene jer su situacije posve drukčije.

Iako se u studentskim traženjima u Hrvatskoj radi o pravom političkom zahtjevu, političke se stranke odbijaju o tome očitovati ili to čine vrlo nevoljko i rijetko. Koji bi bio razlog tome?

– Ovaj studentski zahtjev, bez sumnje, odlučuje o prirodi društva u budućnosti. Jer, ako se potpuno komercijalizira školstvo ili zdravstvo, bit će to dugoročna stvar i vrlo će se teško kasnije iz toga moći izaći. Stranke se o tome ne određuju vjerojatno iz više razloga, a meni se posebno važnim čini jedan. A taj je da su sve političke stranke zapravo neoliberalne, da je njihova pozadinska ideologija, njihov background, neoliberalan. S krizom je u svijetu ta ideološka potka diskreditirana, ali kod nas očito još nije. Također, značajan uzrok njihove šutnje je i Evropska unija koja ispotiha već duže vremena radi na privatizaciji školstva. Zasad je to u nas još uvijek u državnoj kompetenciji, ali stranački prvaci vjerojatno misle da će ići protiv struje ako se jasno založe za javno školstvo.

Pripada li ovaj studentski zahtjev lijevom političkom spektru?

– Sve one političke snage koje se pozicioniraju od lijevog centra prema ljevici: lijevi liberali, socijaldemokrati, pa socijalisti i konačno komunisti, dakle sav taj dijapazon u koji ulaze i reformističke lijeve stranke, svi se oni trebaju zalagati za javno školstvo, tim prije što je ono u krizi. Ofenziva neoliberalizma je toliko jaka i vodi se preko međunarodnih organizacija kao što su MMF i WTO, u okviru kojih se i vrše pogađanja oko statusa javnih servisa.

O opravdanosti nasilja

Mediji su u početku cijelu stvar podržavali i simpatizirali, no kako vrijeme odmiče sve je više tekstova koji pokušavaju diskreditirati studentske ciljeve, a studenti se etikiteraju kao oni koji žele da se stvari vrate na staro.

– U vezi s time je u Hrvatskoj situacija specifična. Taj antikomunistički impuls, koji je jak u cijeloj postsocijalističkoj zoni, u Sloveniji se danas ipak preselio u ideologiju ekstremne desnice. Mi smo se, dakle, pomaknuli. Bitan problem sadašnjih političkih poredaka u zemljama regije leži u tome što se sada bjelodano vidi da nisu bili sposobni stvoriti društveni sistem koji bi bio bolji od socijalizma. Cijeli taj pogon, a u njega spadaju i mediji, zapravo vrlo često poistovjećuje jugoslavenski socijalizam s najstrašnijim staljinizmom i tako vrši propagandu, falsificira historiju i revidira je, i to samo zato jer je jasno da je danas, nakon nekih 15 do 20 godina, došlo vrijeme da se napravi neka bilanca. A ona, znamo svi, za sadašnje političke poretke nije povoljna. Socijalna nesigurnost je daleko veća nego ranije, nezaposlenost je veća, kvaliteta života je nesumnjivo opala…

U studentskoj pobuni je naravno bilo elemenata nasilja, ali samo u vidu prekidanja službene nastave. Može li se do ciljeva koje su istakli studenti uopće doći bez nasilja, makar minimalnog?

– To je staro pitanje revolucionarnog nasilja, a ujedno i opće pitanje, na koje se može odgovoriti samo konkretno. Na primjer, oružana borba protiv okupatora u Drugom svjetskom ratu bila je u suprotnosti s važećim zakonima onog vremena. Zbog toga su partizani bili percipirani i nazivani banditima. Ali pravo koje je tada bilo važeće bilo je zapravo kvislinško pravo. Naravno, unazad nije teško biti pametan.
Ako se potpuno komercijalizira školstvo ili zdravstvo, bit će to dugoročna stvar i vrlo će se teško kasnije iz toga moći izaći. Sve one političke snage koje se pozicioniraju lijevo trebaju se zalagati za javno školstvo, tim prije što je ono u krizi.
Uzmimo sadašnju situaciju. Studenti su preuzeli vlast na fakultetima, oni su to deklarirali kao privremenu mjeru i uz to su preuzeli neke kompetencije koje izvorno nisu njihove. Znači, tu je prisutno neko minimalno nasilje, istina nikoga nisu lupili, ali ono ipak postoji. Međutim, pitajmo se tko inače ima pravo zaključavati predavaonice i kontrolirati fakultet. Naravno, rukovodstvo fakulteta. Što je to rukovodstvo napravilo za uvođenje besplatnog obrazovanja? Ništa. Eto, zbog cilja koji su studenti deklarirali, koji je bio pošteno obznanjen, oni su primijenili minimalno nasilje koje nije štetilo ama baš nikome. Ili, ako ćemo pravo, štetilo je samo njima samima, jer ne polaze nastavu. Ali to je ipak dobra trgovina, jer se na paralelnim, alternativnim predavanjima oni samobrazuju, a obrazuju se i kroz cijelu ovu akciju. Znači, to je nasilje bilo opravdano i doista vrlo minimalno.

Budući da su u ovoj situaciji opravdanog otpora neki s civilne scene odmah prigovorili da je riječ o nedemokratskim metodama, postavlja se pitanje o mjestu civilnog društva danas, je li ono ustvari produžena ruka neoliberalne države?

– Civilno društvo smo uveliko idealizirali u 90-im godinama. To je paradoks, jer se tu liberalna ideologija poklopila s onom kardeljevskom, po kojoj se država kao negativan pol suprotstavljala društvu kao nečem pozitivnom i unutar te sheme se, među ostalim, govorilo i o odumiranju države. Tako se na području nekadašnje Jugoslavije, na jedan ironijski način, poklopila kardeljevska ideologija i liberalna ideologija civilnog društva. Civilno društvo ne može biti nešto nevino i nije ništa drugo doli samo društvo u cjelini, koje je kao takvo polje ideološkog sukoba. Tako se u njemu nalaze i nužno sukobljavaju i antikomunisti, i katolička crkva, i studenti koji blokiraju fakultet i dr. Znači, civilno društvo nije neki homogeni entitet nego mjesto gdje se sukobljavaju sve ideologije. Stoga brzo treba napustiti idealizaciju civilnog društva.

Za oslobodilačku frontu

Prije nekoliko ste godina, točnije 2005., za vrijeme velikih sindikalnih demonstracija u Ljubljani reafirmirali pojam Osvobodilne fronte. Što ste pod time mislili?

– To je ideja koju je kao historijsku inovaciju lansirao Georgij Dimitrov, bugarski komunist. Dakle, u kriznim situacijama progresivne snage, odnosno oni ljudi koji krizu plaćaju − a uvijek to plaća narod i idealistički je vjerovati da to plaćaju oni koji vladaju – stvaraju zajedničku frontu na jednom minimalnom programu koji je svima prihvatljiv i oko kojeg se mogu dogovoriti. Takvu je strategiju Dimitrov predložio za borbu protiv fašizma. Ta je ideja u Jugoslaviji bila realizirana u najvećoj mjeri i na najbolji način, u svakom slučaju bolje nego igdje drugdje. Bilo je toga i u Francuskoj, ali je tamo fronta bila previše heterogena, dok su npr. u Grčkoj i Bugarskoj komunisti bili previše dominantni. Mislim da je to jedna vrlo inspirativna tekovina te da ti narodni, zajednički i oslobodilački frontovi mogu odgovoriti snagom jednog masovnog pokreta u kriznim situacijama.

Postoji ideja da se usitni zagrebačko Sveučilište jer je navodno preglomazno. Što bi to značilo?

– To su teška pitanja, jer se nikad ne zna koje će biti implikacije toga. Ljubljansko je sveučilište, na primjer, glomazno. Kad sam ja studirao, na njemu je bilo 12 tisuća studenata i tada smo uvijek kao primjer monster-univerziteta navodili beogradski koji je brojao 50 tisuća studenata. Danas ljubljanski univerzitet ima 50 tisuća studenata. Tu se, dakako, pojavljuje problem upravljanja tolikim sistemom. Dodatni je problem taj što su univerziteti postale pravne osobe te se kao posljedica toga pojavljuju konflikti na relaciji univerzitet-fakultet, što za humanističke nauke nije baš ugodno, jer hegemoniju na univerzitetu obično imaju oni koji su brojniji i imaju više novca, a to u pravilu nisu humanisti. S druge strane, mali univerziteti nemaju dovoljno veliku političku moć za neko značajnije djelovanje. Rekao bih da gotovo nema idealne solucije.

U Hrvatskoj postoji uvjerenje da će s ulaskom u EU jenjati nacionalizam, no kako nam govore primjeri mnogi evropskih zemalja, u njima desni populizam samo jača. Što je tome razlog?

– Tu imam pomalo neortodoksno mišljenje. Naime, mislim da nacije danas više ne postoje, sasvim sigurno ne u smislu nacija iz 19. stoljeća koje su, na kraju krajeva, bile emancipatorne konstrukcije. Uostalom, takvu su emancipatornu funkcije nacije igrale i u Jugoslaviji, jer su nastale u antifašističkoj borbi koja je ujedno bila i antikolonijalna, jer je stara Jugoslavija bila polukolonijalna zemlja. Danas opet ulazimo u sličnu, možda i identičnu poziciju, kad s ulaskom međunarodnog kapitala ponovno postajemo periferija, odnosno zemlja koja se eksploatira. Jasno je da ljudi reagiraju na to, vide da se razlike povećavaju, da zemlja ne raspolaže vlastitim bogatstvom, a pogotovo reagiraju ljudi koji stvaraju to bogatstvo i kao takvi nemaju baš nikakav utjecaj na to kako će se ono raspodijeliti, što naravno rađa velike frustracije. One se artikuliraju u nekom ključu. Socijalistički je ključ bio ključ 20. vijeka. On je u sebi podrazumijevao i naslijeđe oktobarske revolucije i sve kasnije antikolonijalne pokrete, bilo da je riječ o revolucionarnim promjenama koje su se dogodile na Kubi ili su posrijedi bili reformistički napori kao u Indiji. Svugdje su ideali bili ne samo oslobađanje naroda ispod tuđinskog jarma, nego i pravednije društvo. Gdje nije bilo jakih socijalističkih ili socijalnih snaga, tamo je došao fašizam. Ovo što danas imamo nije nacionalizam, to je nešto još gore, to je nešto desnije, to je nešto više identitetsko. Uvijek se zaboravlja da ti identitetski pokreti nisu agresivni samo prema van, nego da su agresivni i prema unutra, da kontroliraju svoje vlastito stanovništvo, a sve u ključu: tko je dovoljno dobar patriot, tko je dovoljno dobar Slovenac, tko je dovoljno dobar Hrvat. To nisu nacije, jer su one, kako sam rekao, u početku bile demokratske formacije. Osim toga, zaoštravanje konflikta u društva ujedno je i posljedica nedostatka neke pozitivne snage koja bi to mogla artikulirati, s jasnim ciljem i nadom za koju bi se ljudi mogli boriti.

Rade Dragojević i Andrea Radak

Vezani članci

  • 12. ožujka 2017. Dva motora zrakoplova B-707 i vjetrokaz (izvor: Lynn Greyling @ Public Domain Pictures prema Creative Commons licenci) Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 11. ožujka 2017. Crveni karanfili (izvor: ChadoNihi @ Pixabay prema Creative Commons licenci) Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 11. ožujka 2017. Filozofski fakultet u Zagrebu (Izvor: commons.wikimedia.org) Skripta 85 Nakon višemjesečne blokade redovnog funkcioniranja fakultetskog vijeća, kriza upravljanja FFZG-om kulminirala je na sjednici vijeća 31. siječnja 2017. protestnim odlaskom članova „uprave“, nakon što je vijeće glasanjem odbilo njihov prijedlog izmjene dnevnog reda. Prekinuta sjednica nastavljena je tek 17. veljače, kada je pokrenut postupak za izbor novog dekana, doneseno 400-tinjak neriješenih odluka o napredovanjima te odbijeno produljenje radnog odnosa profesoru Ježiću. Skripta br. 85 objavljena je tijekom veljače 2017. kao reakcija studenata na tadašnju situaciju, a u njoj možete pročitati „Priopćenje studentskih predstavnica i predstavnika u Fakultetskom vijeću i Studentskog zbora FFZG-a povodom sjednice Fakultetskog vijeća od 31. siječnja i izjave za javnost 'uprave FFZG-a'“, tekst „Zašto se trenutna borba tiče svih nas? Teze o krizi na Filozofskom fakultetu“ i tekst Zrinke Breglec „Zaista, kažem vam, ušutkajte Filozofski“, prvotno objavljen na portalu Vox Feminae. Skriptu 85 možete skinuti ovdje (arhiva).
  • 8. ožujka 2017. Noćni marš - 8. mart,  2016. godine, Zagreb (Kristina Josić/Libela) Ne postoje teme koje otvaramo nakon revolucije U svjetlu nedavne odluke Ustavnog suda koji je „Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece“ proglasio zastarjelim, i time barem privremeno osujetio sve agresivnije pokušaje desnih konzervativnih struja da dokinu pravo na abortus u Hrvatskoj, kao i predstojećim prijedlozima novoga zakona, iznimno je važno raspravljati o političko-ekonomskom i društvenom kontekstu u kojem žene danas ostvaruju reproduktivna prava. S Vedranom Bibić razgovarali smo o klasnoj dimenziji ženske borbe i dostupnosti izborenih prava, nužnosti nadilaženja ograničenja koja postavlja liberalni feminizam te problemima feminističkih i ljevičarskih organizacija na našim prostorima.
  • 1. ožujka 2017. Clara Zetkin, crtež Roberta Diedrichsa (izvor: Krückstock, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Za oslobođenje žena! Na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu, održanom od 14. do 20. srpnja 1889. godine, politička radnica njemačkog i međunarodnog radničkog pokreta Clara Zetkin, koja je od 1890. upravljala ženskim proleterskim pokretom u Njemačkoj, održala je značajan govor o odnosu ženskog rada i kapitala te specifičnosti ženske nadnice u kapitalističkom sustavu. Ukazavši da pitanje ženske emancipacije nije izolirano pitanje, ustvrdila je da ga je nužno promatrati u kontekstu šire društvene reprodukcije unutar koje i radnici i radnice dijele zajednički interes i istog neprijatelja. Prijevod ovog govora nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 15. veljače 2017. Turisti u posjeti Bijeloj kući u Washingtonu (izvor: Wasted Time R, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Opomena sindikatima Nekoliko dana nakon stupanja na dužnost Donald Trump se sastao s vođama sindikata građevinske industrije obećavši velika infrastrukturna ulaganja koja će dati posla toj industriji, što je rezultiralo sindikalnim oduševljenjem i hvalospjevima na račun novog stanara Bijele kuće – tim nevjerojatnije jer na sastanku nije bilo riječi o planovima nove administracije o poreznom rasterećenju najbogatijih i antisindikalnoj legislativi, koji se direktno tiču radničke klase. Zbog prešućivanja tih tema, kao i veličanja Trumpove odluke o ponovnom pokretanju radova na Keystone XL i Dakota Access cjevovodima, Hamilton Nolan pita se mogu li sindikati biti snaga zagovaranja društvenih jednakosti u Trumpovu mandatu.
  • 12. veljače 2017. Plenarna dvorana konvencijskog centra kralja Husseina na Mrtvom moru u Jordanu, gdje je od 21-23. listopada 2011. održan izvanredni sastanak Svjetskog ekonomskog foruma o ekonomskom rastu i stvaranju radnih mjesta u arapskom svijetu (foto: Nader Daoud, izvor: World Economic Forum @ Flickr prema Creative Commons licenci). Pojmovnik: Ekonomski rast Ekonomski rast izražen rastom bruto domaćeg proizvoda (BDP) često zauzima središnje mjesto političkih rasprava. No prihvaćanje tih dvaju koncepata kao središnjih mjesta političke diskusije na (polu)periferiji ignorira činjenicu da je riječ o konceptima skrojenima po mjeri razvijenih zemalja Zapada čija se ekonomija bazira na kapitalističkoj proizvodnji te koji zanemaruju onu ekonomsku aktivnost koja ne rezultira viškom vrijednosti, prije svega rad u javnom sektoru i kućanstvima. Kao doprinos diskusiji o njihovoj primjenjivosti, iz rubrike „Pojmovnik“ sedmog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Tonija Pruga, u kojem autor analizira što zapravo jesu te kako su nastali koncepti ekonomskog rasta i BDP-a.
  • 3. veljače 2017. Demonstracije Podemosa u Madridu pod nazivom „Marš za promjenu“ (izvor: Barcex prema Creative Commons licenci). Solidarne prakse kao baza ljevice Paralelne strukture sve se češće javljaju kao strategija lijevih organizacija i pokreta za sidrenje u društvenom polju. Budući da odgovaraju na potrebe za nečime što u postojećim strukturama nedostaje te ih dopunjavaju, podrazumijeva se da one donose neku novu vrijednost. S druge strane, inzistiranje na paralelnim strukturama ponekad prati i zahtjev za udaljavanjem od tradicionalnih obrazaca, čime se zapada u opasnost da se, ionako erodirane, institucije socijalne države i dalje oslabljuju. O primjerima praksi te ulozi paralelnih struktura u izgradnji lijevih pokreta i organizacija razgovarali smo s Jovicom Lončarom iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 26. siječnja 2017. „Bifurcated Girls“ iz posebnog izdanja Vanity Faira 6. lipnja 1903. godine (izvor: Infrogmation). Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx) Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG

pogledaj sve