Analiza projekta besplatnih udžbenika

“Nezavisna inicijativa poreznih obveznika” poslala nam je za SlobFil blog tekst koji analizira MZOŠ-ev projekt besplatnih udžbenika, zalazi u problematiku izdavačkih kuća, navodi neke dosad prešućivane nelogičnosti i mane projekta te novac predviđen za projekt besplatnih udžbenika stavlja u kontekst ostalih izdataka za kulturu i visoko obrazovanje. Svakako pročitati!


Analizirali smo projekt besplatnih udžbenika za sve učenike osnovnih i srednjih škola i trenutnu situaciju uzrokovanu nedavnom najavom da se udžbenike neće morati vraćati te ispitali proizvodi li politika resornog Ministarstva sustav u kojemu se novac poreznih obveznika slijeva u džepove četiriju velikih izdavačkih kuća.

Unaprijed se ispričavamo za sve ono što ste već čuli, a bit će ovdje ponovljeno. Mislimo da blokada nastave, zajedno sa svojim temeljnim ciljem, a to je besplatno obrazovanje, treba primijeniti i nešto drugačiju logiku u svome djelovanju. Ukratko, odgovor na pitanje od koga bi nadležno Ministarstvo trebalo uzeti novac da bi ‘namirilo’ zahtjeve studenata nalazi se na adresi navedenog Ministarstva. Budući da se često čuje kako oni koji blokiraju nastavu pojma o financijama nemaju, odnosno kako je u ovim kriznim vremenima teško doći do novca – jer od koga bi to Ministarstvo moglo još ‘otkinuti’ da bi ispunili zahtjeve nekolicine gnjevnih? – ne bi bilo loše proučiti odnos Ministarstva prema nekim projektima koje financira.

Mi ćemo se ovdje pozabaviti najboljim od najboljih projekata odgovornog Ministarstva: besplatnim udžbenicima za učenike osnovnih i srednjih škola. To je projekt u vezi kojega je, zbog preopterećenja koje nanosi državnom proračunu i samog nedostatka dimenzije socijalne osjetljivosti, odlučeno da će se zakonom ograničiti na učenike iz obitelji slabijeg imovinskog stanja, iako se odnedavno, a ususret izborima, taj zakon odlučilo ignorirati. Nije nam namjera upuštati se u pokušaj shvaćanja koji su to elementi definicije socijalnog projekta koji uključuje doslovno sve građane, kako je to definirao ministar Primorac u svojemu projektu ‘besplatno za sve’ (Da “nema logike da se školski udžbenici kupuju nekome tko ima 100 000 kuna mjesečno i onome tko ima 1500 kn mjesečno” registrirao je i predsjednik Mesić), no pokušat ćemo shvatiti kako Ministarstvo posluje, odnosno kako raspolaže državnim novcem.

Početni je plan Ministarstva bio da se u sklopu projekta, kroz četiri faze (odnosno, četiri godine), kupi udžbenike svim učenicima osnovnih i srednjih škola: u prvoj fazi za sve razrede osnovne škole i 1. razred srednje škole; sljedeće godine za 2. razred srednje škole (uz ono što je u međuvremenu oštećeno) i tako dalje. S jedne strane, ovako prezentiran plan može se braniti na dvije razine: prvo, Ministarstvo se odgovorno odnosilo s novcem iz proračuna, odnosno planirano ga je trošilo (zna da ne može izdvojiti odmah sav novac za sve učenike, ali ima strategiju kako to napraviti u razumnom i smislenom roku); i drugo, škole su primile udžbenike koje će koristiti učenici, odnosno škola je zaprimila kapital putem kojega može đake ‘vještiti i učiti’ odgovornom ponašanju prema javnome dobru, a to su u ovom slučaju udžbenici plaćeni novcem poreznih obveznika. Ignorirajući činjenicu da planu nedostaje dimenzija socijalne osviještenosti, možemo reći da je hvalevrijedan potez Ministarstva što je novac poreznih obveznika odlučilo uložiti u nešto što je bitno za budućnost cijeloga društva – smanjenje troškova obrazovanja i time proširenje mogućnosti ostvarivanja obrazovanja onima manje imućnima.

No, kako je taj zamišljeni plan dosad tekao? Prve su godine projekta kupljeni udžbenici za učenike svih 8 razreda osnovne škole i za 1. razred srednjih škola. Taj je posao Ministarstvo koštao oko 460 milijuna kuna za sâme udžbenike (izvor: Hrt) – koliko je koštala njihova distribucija pokazat će, vjerujemo, jedino državna revizija, ali koga bi to ionako zanimalo kad Ministarstvo ‘izoštreno za socijalno najpotrebnije stvari’ radi najbolje moguće za veliku većinu potrebitih? Istina, bilo je manjih poteškoća u prvoj godini projekta, neki nisu dobili udžbenike na vrijeme, ali sve u svemu, projekt je krenuo bez i jedne ozbiljne kritike. Za svaku pohvalu.

Rezultati su i nakon prve godine bili pohvalni: prema izvještaju Agencije za odgoj i obrazovanje, čak je 80% svih besplatnih udžbenika ostalo uščuvano – što znači, prikladno za ponovnu upotrebu. Ministar je sigurno bio ponosan na roditelje i djecu koji su pokazali visoki stupanj odgovornosti u korištenju besplatnih udžbenika. Sâm ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje, Vinko Filipović, zahvalio je učenicima, nastavnicima i roditeljima što su “doista odgovornim i skrbnim ponašanjem, pokazali jedan pravi odnos prema društvenim vrijednostima. Moja poruka je da to učine i sljedeće godine, jer svaka će se ušteda u državnom proračunu građanima vratiti kroz neke druge izdatke.” (izvor: Hrt) Za nas je ovo bio trenutak u kojemu smo rekli: svaka čast Ministarstvu. Uspjelo je građane animirati da se odgovorno odnose prema javnome dobru, odnosno udžbenicima koje su dobili na upotrebu, i uz to je odradilo lavovski dio financiranja koje je projekt trebalo postaviti na noge. Postignuti je rezultat tako značio da je Ministarstvu u drugoj godini projekta preostalo osigurati udžbenike za 2. razred srednjih škola te 20% udžbenika koje je trebalo nadomjestiti. Međutim, premda bi se iz navedenoga dalo zaključiti kako će izdatci za udžbenike druge godine projekta biti znatno niži nego prve godine, u isto vrijeme kada se učenicima zahvaljuje na odgovornom i skrbnom ponašanju prema javnome dobru iz Agencije stiže vijest da će ukupna cijena udžbenika za narednu godinu (2008/09) iznositi 372 milijuna kuna, odnosno tek 92 milijuna kuna manje nego prethodne godine! (izvor: Hrt) Ako uzmemo u obzir da je bilo potrebno nadomjestiti tek 20% udžbenika i osigurati udžbenike za samo jedan dodatni razred (2. razred srednjih škola), odakle opravdanje za iznos od 372 milijuna kuna, koji predstavlja cca 80% sredstava kojima su prethodne godine plaćeni svi udžbenici svih 8 razreda osnovne škole i 1. razreda srednje škole?

Jedan se dio ove apsurdne situacije svakako može opravdati činjenicom da se svake godine od strane Ministarstva odobrava nove udžbenike (nećemo pokušavati dokučiti zašto je baš svake godine potreban tako veliki broj novih cjelina: samo je za gimnazije za školsku godinu 2008/2009 odobreno 60 novih naslova), dok se drugi dio sigurno može opravdati povećanjem cijena udžbenika (ukoliko usporedimo cijene odobrenih udžbenika za godine koje su netom prethodile projektu besplatnih udžbenika, nije teško primijetiti povećanja u cijenama koja su nastupile nakon što je Ministarstvo postalo jedini kupac svih udžbenika). Drugim riječima, to znači da su udžbenici skuplji danas, kad ih kupuje Ministarstvo za sve učenike, nego što je to bilo prije dok su tržištem (koliko-toliko) vladali zakoni ponude i potražnje. Ovo ujedno znači i da velik dio od 80% uščuvanih udžbenika odlazi u smeće jer ih se iz godine u godinu zamjenjuje novijim izdanjima.

Na početku je školske godine 2008/09 ministar Primorac izjavio kako su ostale još dvije godine ulaganja e da bi se projekt “zaokružilo” (izvor: youtube.com). Nismo sigurni što se u međuvremenu dogodilo, no Ministar je ovaj projekt, koji je trebao biti zaokružen u 4 godine (uz daljnja manja godišnja ulaganja kako bi se nadomjestili oštećeni udžbenici), odlučio pretvoriti u (novčano još opsežniji) projekt koji se proteže unedogled – to je postignuto odlukom da se od ove godine svake godine kupuje udžbenike za sve učenike osnovnih i srednjih škola, a koji po završetku školske godine neće morati biti vraćeni školama. Zanimljivo je, naravno, da je ova informacija plasirana u javnost upravo u tjednu pred lokalne izbore. Možda je to napravljeno i namjerno, kako bi se svrnula pozornost s podatka tko će zbilja profitirati ovime – a to su četiri velike izdavačke kuće koje među sobom drže 80% tržišta udžbenicima: Profil s oko 30% udjela na tržištu, Školska knjiga s 36% udjela, te Alfa i Znanje, svaka s oko 15% udjela na tržištu (izvor: Glas Istre). Učenici bi profitirali i kad bi dobili neke rabljene udžbenike umjesto svih novih, no izdavači ne bi.

Izdavači su ovakvim dogovorom na putu ostvariranja najboljega posla do sad. Naravno da se nikad nisu kupovali svi novi udžbenici svake godine – učenici i roditelji su oduvijek štedjeli i kupovali rabljene udžbenike od starijih učenika (i time usput davali svoj doprinos čuvanju okoliša takvom vrstom recikliranja). Odlukom da se svake godine kupuje svih 100% potrebnih udžbenika za sve učenike osnovnih i srednjih škola, Ministarstvo se stavilo u položaj u kojemu je podložno ucjenjivanju od strane izdavača koji mogu dizati cijene bez kontrole (i onda na te cijene nuditi popust, stvarajući time privid da svoj proizvod nude po jeftinijoj cijeni). Koliku pregovaračku snagu imaju izdavači najbolje ilustrira činjenica da je ministar Primorac 21. studenog 2008. izjavio da je nakon mukotrpnih pregovora s izdavačima uspio isposlovati 30% popusta te da će se naredne godine za udžbenike morati izdvojiti 390 milijuna kuna (izvor: Vlada.hr), dočim izdavači sad izjavljuju da su Ministarstvu odobrili 20% popusta, zbog čega će ono za udžbenike ove godine izdvojiti 440 milijuna kuna (izvor: tportal.hr). Naravno, nijedna od ovih brojki ne odgovara iznosu koji je u ovogodišnjem proračunu predviđen za besplatne udžbenike, a koji iznosi 290 milijuna kuna – 150 milijuna kuna manje nego što je u ovom trenutku potrebno da bi se svim učenicima osigurali udžbenici, od kojih će veći dio ionako završiti u smeću.

No, čemu ukidanje obveze da se udžbenici vraćaju na kraju školske godine? Tko će time profitirati, osim izdavača koji će tako i iduće godine moći Ministarstvu prodati 12 milijuna udžbenika? Iz Ministarstva i Agencije za odgoj i obrazovanje dobilo se nekoliko neuvjerljivih opravdanja: jedno je od njih bilo kako su udžbenici potrebni učenicima srednjih škola e da bi se mogli adekvatno pripremiti za državnu maturu. To, međutim, ne objašnjava zašto je učenicima potrebno zadržati udžbenike iz desetak drugih predmeta koje neće polagati na maturi, ili zašto bi učenici osnovnih škola htjeli zadržavati svoje udžbenike.

U nedavnom gostovanju u emisiji Otvoreno, ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje Vinko Filipović također je ustvrdio da besplatni udžbenici koje se neće vraćati svakako neće biti bačeni jer je prošle godine na desetine tisuća udžbenika otkupljeno u pola cijene od strane učenika koji su ih htjeli zadržati, što bi sugeriralo da postoji interes da se udžbenike zadrži. Ali što su desetine tisuća udžbenika u odnosu na više od devet milijuna koliko ih je prošle godine dano učenicima na korištenje? To je tek jedan posto svih besplatnih udžbenika – što je s ostatkom? Može li se razumno pretpostaviti da ipak nema potrebe za većim brojem od tih devet milijuna udžbenika (odnosno dvanaest milijuna koliko će ih biti podijeljeno ove godine) te da će velik dio njih ipak završiti u smeću?

No, ostavimo li ekološku problematiku projekta po strani, još uvijek ostaje pitanje zašto se udžbenike ne bi vraćalo ako će to državi uštedjeti novac, pogotovo s obzirom na krizu u kojoj se nalazimo? Odakle taj impuls za razbacivanjem novcima kad ih treba dati velikim privatnim tvrtkaama, dočim se štedi na svim drugim manjim projektima, od kojih neće profitirati velike firme već znanstvenici, novaci, škole, itd?

Ove će se godine za besplatne udžbenike izvojiti 68 milijuna kuna više nego prošle godine, što svakako nije zanemariv iznos. Možda ne bi bilo loše staviti ga u kontekst nekih drugih izdataka kojima se financira neke projekte u kulturi i visokom obrazovanju. Primjerice, Ministarstvo kulture ove je godine izdvojilo tek 6,84 milijuna kuna za izdavaštvo, odnosno kao potporu domaćim i stranim knjigama koje će ove godine biti izdane (izvor: Ministarstvo kulture). Ili, recimo: 31. ožujka ove godine potpuno je ukinuta potpora znanstvenim novacima za sudjelovanje na međunarodnim znanstvenim skupovima u inozemstvu (izvor: MZOŠ). S obzirom da u proračunu nedostaje još 150 milijuna kuna za besplatne udžbenike, možemo samo pretpostaviti da će se na sličan način ukinuti (ili smanjiti) potpora za niz drugih projekata i aktivnosti e da bi se namaknuo novac za udžbenike od kojih će mnogi, umjesto da iduće godine ponovno završe na školskim klupama kao rabljeni udžbenici, završiti u smeću.


Nezavisna inicijativa poreznih obveznika

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve