Hrvoje Tutek: “Što preko ljeta – ponuda škole stranih jezika za državne dužnosnike”

Tekst je napisan na molbu uredništva sveučilišnog časopisa “Universitas” čiji drugi broj izlazi 3.6.2009. uz Slobodnu Dalmaciju. Nakon što je zaprimilo prvu verziju teksta, uredništvo je zatražilo kraćenje, što autor nije prihvatio. Objašnjavajući razloge za kraćenje, uredništvo je u telefonskom razgovoru a autorom navelo kako “postoje određeni omjeri snaga o kojima ovise i koje ne mogu na ovakav način dovoditi u pitanje…” Uredništvo je nakon toga napismeno kao osnovni razlog neprihvaćanju integralne verzije teksta navelo “nezadovoljavanje strogih kriterija argumentacije” u pasusu u kojem se kritiziraju državne i sveučilišne strukture (izbacivanje istog pasusa isprva je predloženo u zahtjevu da se skrati tekst). Autor je potom razradio sporni pasus, a argumentaciju dodatno informacijski potkrijepio. U sljedećem telefonskom razgovoru, uz komentare kako su u ostatku temata o inicijativi “inače vrlo objektivno prikazali stvar” te kako “ne žele otvarati nove fronte”, uredništvo sveučilišnog časopisa “Universitas” zatraženi je tekst konačno odbilo objaviti.


Ovaj je tekst napisan i bit će objavljen nakon što je plenum nezavisne studentske inicijative za pravo na besplatno obrazovanje na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, odlučujući se za stratešku promjenu metode, izglasao suspenziju blokade fakulteta. Zbog ove specifične temporalnosti, izložen je riziku da ga se čita kao rekapitulaciju, post festum osvrt ili završnu evaluaciju koja bi, konstruirajući omjer “rečeno-učinjeno”, trebala ponuditi “realnu” analizu uspješnosti akcije, tj. “postaviti stvari na svoje mjesto”, amortizirajući time prijelaz iz izvanrednog u svakodnevno i motivirajući neistinu o prekidu akcije nudeći umjesto nje pacificirajuću kontemplaciju. Takvu interpretaciju u startu treba onemogućiti. Ona je pogrešna ne samo zbog toga što poistovjećuje svrhu političke akcije studenata (ispunjenje zahtjeva za potpuno javno financiranim visokoškolskim obrazovanjem) s jednom od njenih mogućih metoda (blokada fakulteta), već je i politički reakcionarna budući da se nalazi na liniji onih interpretacija koje su vladajuće stranačke strukture nudile u pokušaju diskreditacije studentske akcije, a kojima su je pokušale prikazati ili kao jednokratnu diverzijsku strategiju svoje opozicije, ili kao iracionalnu provokaciju skupine marginalaca. Ne iznenađuje što su i prilozi u medijima, prenoseći vijest o suspenziji blokade, baš ovu interpretaciju prihvatili kao jedinu moguću. Kao dva najočitija primjera moguće je navesti Dnevnik javne televizije čiji je voditelj Zoran Šprajc vijest iskoristio da zaključi kako se studentska akcija “ispuhala” i Dnevnik Nove TV koji je fabricirao vijest o završnom studentskom “tulumu”. Obje su TV-kuće odlučile u drugi plan potisnuti završnu izjavu za medije nezavisne studentske inicijative u kojoj nedvosmisleno stoji: “Odluka o prekidu blokade taktička je odluka, a ne odustanak od zahtjeva zbog umora ili rezignacije.” Uzimajući tu izjavu u obzir, trebalo bi biti očito da “prekid” nije epilog u linearnoj dramaturgiji jednog ekscesa, kako je to prenijela javna televizija upotrebljavajući trop “ispuhivanja”, niti je on finalni panoramski snimak jednog hepienda koji katarzično završava sveopćim veseljem, kako je to prenijela privatna televizija. On jest, vrlo jednostavno, autonomna odluka koju je kroz svoju proceduru donio i ovjerio socijalno-transformativni politički subjekt procjenjujući da metoda koja je dotad korištena u trenutnim okolnostima za nastavak političke borbe više nije produktivna. Metoda je promijenjena, borba se nastavlja.

U pokušaju da se napravi aktivna procjena njene dinamike i dosadašnjih učinaka, ovo se tendenciozno medijsko negiranje autonomije odluka donesenih na plenumu zajedno s odglumljenim birokratskim neshvaćanjem artikulacije zahtjeva inicijative, nameće kao odličan indikator stvarnih zbivanja u proteklih četrdesetak dana. Postavi li se pitanje što je učinjeno, jedan od mogućih odgovora mogao bi uzeti u obzir dva paralelno stvorena sklopa efekata. Prvo, nepopustljivo inzistiranje na jasno formuliranom političkom zahtjevu koji podrazumijeva dubinske sistemske promjene, ali i samosvjesno izbjegava manipulaciju kroz proceduralne zavrzlame birokratskog državnog aparata, razotkrilo je, možda uspješnije nego išta dosad, nevoljkost funkcija predstavničke demokracije da reagiraju na pritisak građanskog tijela koje bi trebale predstavljati. Isto tako, kroz seriju više ili manje zapaženih incidenata, prokazano je i postojanje sprege tih funkcija s javnim i privatnim medijima čime je ozbiljno u pitanje dovedena motivacija medijske prakse, kao i njena “autonomija”, te konzekventno i sam temelj sistema koji se deklarira kao demokratski, tj. za fundamentalnu pretpostavku svoje funkcionalnosti uzima nešto što naziva “slobodom medija”. Vremensko koincidiranje posjeta ministra Primorca uredima EPH od 5.5.2009. s neautoriziranom intervencijom u članak dva novinara Jutarnjeg lista kojim ga se pretvorilo u napad na studente, zaista je preslučajno da bi bilo slučajno, a na njega su odmah reagirali i u ogranku HND-a u Jutarnjem listu, pismeno tražeći od glavnog urednika te vlasnika EPH hitno očitovanje o incidentu. Prijestupi, isto tako ozbiljni, i isto tako kriminalni, činjeni su i unutar polja autonomije sveučilišta, također jednoj od nominalnih garancija demokratskog društvenog uređenja. Dovoljno je, naime, bilo pročitati ministrovu izjavu, prenesenu u više različitih medija, u kojoj pod pritiskom akcije studentske inicijative, otvoreno izjavljuje kako je osobno sazvao sjednicu Rektorskog zbora iako, po pravilniku istog, ministar ne samo da je ne može sazvati, već se na zasjedanju ne bi smio ni pojaviti.

No bez obzira koliko to bilo važno, ne treba ovdje trošiti previše prostora na katalogizaciju sumnjivih i ilegalnih radnji državnih dužnosnika. Ono što je puno važnije, ulazi u drugi sklop efekata akcije nezavisne studentske inicijative. Radi se o pokretanju procesa kroz koji su stvoreni uvjeti za političku subjektivaciju mnoštva koje je dosad a priori bilo diskreditacijski reprezentirano kao inertno, nezainteresirano ili lijeno te kroz povratnu reakciju istog ideološkog refleksa i oplakivano kao logični, ali nekim čudom zamrli, nositelj društvenih promjena. Za vlastodršce ugodna situacija prebacivanja odgovornosti za promjene na mnoštvo unaprijed odbačeno kao nesposobno, sada više nije moguća. Ono je od samo formalno postojećeg “dijela bez udjela” svakako postalo ozbiljan i precizno artikuliran politički subjekt koji teži verifikaciji svojeg glasa, politički subjekt s težnjom za univerzalnošću, onaj koji je spreman i sposoban artikulirati “volju za sve”, a u stanju se samoorganizirati i disciplinirati. Disciplina, s obzirom na to da se direktnodemokratska plenumska procedura nastavlja i mimo suspenzije blokade, a sasvim sigurno i nakon što se postignu ciljevi, znači da taj subjekt neće dozvoliti da ga se depolitizira, što je primarna strategija svake antidemokratske tendencije. Umjesto proizvodnje sadržajno prazne retorike, manevriranja labirintima birokracije i čistih laži na koje smo navikli u polju onog što nam se neistinito predstavlja kao “politika”, od studenata smo vidjeli (i mogli, tko je voljan, naučiti) nekoliko novosti koje bi trebale poslužiti za temeljito preispitivanje i konzekventnu sistemsku promjenu mogućnosti političkog organiziranja i djelovanja: od autolegitimirane direktnodemokratske procedure, preko transparentnosti informiranja kroz sve dostupne medije, preuzimanja odgovornosti za svoje obrazovanje i shvaćanja važnosti političke pedagogije, do artikulacije upravo zahtjeva, a ne prijedloga ili molbi.

U ovome zadnjem sadržano je možda i najvažnije dostignuće ove akcije. Naime, odabirom iskazne strategije zasnovane na imperativnom modusu, umjesto modusu retoričkog pitanja, nije postignuta samo izravnija artikulacija ciljeva političke borbe, već je, u određenom smislu gerilski, premještena i sama bojišnica – iz standardnog, profesionaliziranog birokratskog diskurza čija su svrha samoproizvodnja i samoodržavanje, tj. u krajnjoj konzekvenci onemogućavanje svake sistemske promjene, prešlo se u odlučni diskurz jedine stvarne politike: one koja, uz aksiomatsku presumpciju jednakosti, deklarira postojanje nepravde i procesira je kroz praksu uklanjanja. Utoliko je najvažniji, i u raspravama često potpuno ignorirani, cilj studentske borbe i sistemske promjene koju podrazumijeva, pokušaj da se riješi problem reprodukcije socijalnih nejednakosti kroz sustav visokoškolskog obrazovanja. Nije stoga čudno što su strukture izvršne vlasti tijekom posljednjih 40 dana mantrale formulaični pseudoargument o nejasnoj artikulaciji studentskih zahtjeva – unutar prešućivanog sistema sprege korumpiranih dužnosnika s tranzicijskim kapitalom i medijima, čiji je neizrečeni ideološki oslonac globalni tržišni fundamentalizam, takav zahtjev ne samo da je opasan, već bi se zaista moglo povjerovati u to da je (njima) nerazumljiv jer je u (njihov) sistem neuklopiv, a nepersonalizirano mnoštvo koje ga ponavlja nije moguće kooptirati. On je naprosto izrečen na stranom jeziku, tj. različita ideološka konceptualizacija na koju se oslanja proizvodi paniku u sistemu. Budući da su studenti nepokolebljivo najavili da se borba nastavlja, bit će nužno da birokrati preko ljeta pohode školu stranih jezika jer su se, konačno, našli u zemlji u kojoj su oni stranci.

Hrvoje Tutek

Vezani članci

  • 9. kolovoza 2020. Iza eksplozije u Bejrutu stoji bezakonje svijeta međunarodne špedicije Katastrofalna eksplozija 2750 tona amonijevog nitrata – zapaljive tvari često korištene u bombaškim napadima – uskladištenih u luci blizu stambenih četvrti Bejruta, u kojoj je živote izgubilo preko 150 ljudi, ozlijeđeno 5000, a bez krova nad glavom ostalo 300 000, posljedica je neodgovornosti libanonskih lučkih vlasti i države, ali i offshoring pravnih makinacija pomorskog kapitala kojima je svrha profitno motivirana radna, zdravstvena, sigurnosna i okolišna deregulacija.
  • 9. kolovoza 2020. Naša mjesta i gradove oblikuju zakoni, a ne zgrade "Rory Olcayto objašnjava zašto politika mora imati prvenstvo pred radom arhitekata i urbanih dizajnera, želimo li dovesti do promjena koje su nam potrebne u našim gradovima."
  • 9. kolovoza 2020. 250 stvari koje trebate znati ako se bavite arhitekturom "Prisjećamo se našeg prijatelja i autora Michaela Sorkina, kritičara arhitekture koji nas je naučio pristupati gradovima s većom dozom inteligencije i moralne jasnoće. Kao pionir kritike kapitalističke urbanizacije, tijekom svojega je života riječju i djelom oblikovao generacije koje su iz lijeve perspektive promišljale gradove i arhitekturu."
  • 2. kolovoza 2020. Pobuna protiv laži opasnih po život Prosvjedi u Srbiji početkom srpnja bili su potaknuti nizom laži i manipulacija kojima je vlast pokušala prikriti katastrofalno upravljanje pandemijom koronavirusa. Učinivši si medvjeđu uslugu pobjedom na izborima na kojima je parlament ispražnjen od opozicije, Vučićeva ambicija da održi privid demokracije u državi kojom vlada autokratski dodatno je dovedena u pitanje uslijed žestoke represije policijskih snaga protiv heterogene mase ljudi koja je izašla na ulice da iskaže svoje nezadovoljstvo na jedini preostali način u Vučićevoj Srbiji.
  • 2. kolovoza 2020. „Zašto glumiš marksista?“ "Biti „kapital“ nije supstantivna kvaliteta. Društveni odnosi kapitalizma pretvaraju stroj u kapital, što on nikako nije sam po sebi. Primjerice, krušna peć u kooperativnoj pekari u Montreuilu nije kapital, zato što je ugrađena u kooperativne i nenadničke društvene odnose. Međutim, ista krušna peć u industrijskoj pekari postaje kapital. Ista krušna peć. Kapital na jednom mjestu, ne-kapital na drugom. Biti kapital nije supstantivno svojstvo stvari."
  • 31. srpnja 2020. Iza leđa korone: rad, kuća i vrijeme Višak vremena za dokolicu, prividno nataložen u kućanstvima tijekom pandemije korona virusa, zakriva diferencijaciju rada po klasnim, rodnim i rasnim linijama, što autorica razmatra na podlozi teorije socijalne reprodukcije. Uz intenzifikaciju kućanskog, javnog odnosno komodificiranog orodnjenog reproduktivnog rada, na pretpostavljeni stambeni prostor eksternaliziran je i dio proizvodnog rada, bez adresiranja svih njegovih materijalnih dimenzija i pojačano prekarne izvedbe, dok je istovremeno veliki broj radnica i radnika van kućanstava nastavio obavljati onaj rad koji je neophodan za svakodnevno namirivanje potreba društva.
  • 26. srpnja 2020. Liberali još uvijek misle da će utvrđivanje činjenica zaustaviti desnicu "Za današnje liberale, standardni pristup borbi protiv desnice provjera je činjenica koje iznosi. Međutim, konzervativci nisu natjecatelji u debati: vode političku borbu i usmjereni su na pobjedu. Utvrđivanje činjenica neće nas spasiti."
  • 26. srpnja 2020. Toplinski valovi globalno su sve dulji i učestaliji "Nova studija donosi „nedvosmislene indikatore“ da globalno zagrijavanje nije samo u tijeku, već da i ubrzava. Znanstvenici i znanstvenice inzistiraju kako je „vrijeme za pasivnost prošlo“."
  • 26. srpnja 2020. Službeno je – Steven Pinker priča gluposti "Kada Steven Pinker uporno tvrdi da se stanje u svijetu sve više poboljšava, dobar dio njegova argumenta temelji se na tvrdnjama o smanjenju globalnog siromaštva. Međutim, novi izvještaj UN-ova stručnjaka za temu siromaštva poništava navedeni argument, demonstrirajući kako je globalno siromaštvo ostalo gotovo nepromijenjeno tijekom posljednjih četrdeset godina."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve