Hrvoje Tutek: “Što preko ljeta – ponuda škole stranih jezika za državne dužnosnike”

Ovaj je tekst napisan i bit će objavljen nakon što je plenum nezavisne studentske inicijative za pravo na besplatno obrazovanje na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, odlučujući se za stratešku promjenu metode, izglasao suspenziju blokade fakulteta. Zbog ove specifične temporalnosti, izložen je riziku da ga se čita kao rekapitulaciju, post festum osvrt ili završnu evaluaciju koja bi, konstruirajući omjer “rečeno-učinjeno”, trebala ponuditi “realnu” analizu uspješnosti akcije, tj. “postaviti stvari na svoje mjesto”, amortizirajući time prijelaz iz izvanrednog u svakodnevno i motivirajući neistinu o prekidu akcije nudeći umjesto nje pacificirajuću kontemplaciju. Takvu interpretaciju u startu treba onemogućiti. Ona je pogrešna ne samo zbog toga što poistovjećuje svrhu političke akcije studenata (ispunjenje zahtjeva za potpuno javno financiranim visokoškolskim obrazovanjem) s jednom od njenih mogućih metoda (blokada fakulteta), već je i politički reakcionarna budući da se nalazi na liniji onih interpretacija koje su vladajuće stranačke strukture nudile u pokušaju diskreditacije studentske akcije, a kojima su je pokušale prikazati ili kao jednokratnu diverzijsku strategiju svoje opozicije, ili kao iracionalnu provokaciju skupine marginalaca. Ne iznenađuje što su i prilozi u medijima, prenoseći vijest o suspenziji blokade, baš ovu interpretaciju prihvatili kao jedinu moguću. Kao dva najočitija primjera moguće je navesti Dnevnik javne televizije čiji je voditelj Zoran Šprajc vijest iskoristio da zaključi kako se studentska akcija “ispuhala” i Dnevnik Nove TV koji je fabricirao vijest o završnom studentskom “tulumu”. Obje su TV-kuće odlučile u drugi plan potisnuti završnu izjavu za medije nezavisne studentske inicijative u kojoj nedvosmisleno stoji: “Odluka o prekidu blokade taktička je odluka, a ne odustanak od zahtjeva zbog umora ili rezignacije.” Uzimajući tu izjavu u obzir, trebalo bi biti očito da “prekid” nije epilog u linearnoj dramaturgiji jednog ekscesa, kako je to prenijela javna televizija upotrebljavajući trop “ispuhivanja”, niti je on finalni panoramski snimak jednog hepienda koji katarzično završava sveopćim veseljem, kako je to prenijela privatna televizija. On jest, vrlo jednostavno, autonomna odluka koju je kroz svoju proceduru donio i ovjerio socijalno-transformativni politički subjekt procjenjujući da metoda koja je dotad korištena u trenutnim okolnostima za nastavak političke borbe više nije produktivna. Metoda je promijenjena, borba se nastavlja.

U pokušaju da se napravi aktivna procjena njene dinamike i dosadašnjih učinaka, ovo se tendenciozno medijsko negiranje autonomije odluka donesenih na plenumu zajedno s odglumljenim birokratskim neshvaćanjem artikulacije zahtjeva inicijative, nameće kao odličan indikator stvarnih zbivanja u proteklih četrdesetak dana. Postavi li se pitanje što je učinjeno, jedan od mogućih odgovora mogao bi uzeti u obzir dva paralelno stvorena sklopa efekata. Prvo, nepopustljivo inzistiranje na jasno formuliranom političkom zahtjevu koji podrazumijeva dubinske sistemske promjene, ali i samosvjesno izbjegava manipulaciju kroz proceduralne zavrzlame birokratskog državnog aparata, razotkrilo je, možda uspješnije nego išta dosad, nevoljkost funkcija predstavničke demokracije da reagiraju na pritisak građanskog tijela koje bi trebale predstavljati. Isto tako, kroz seriju više ili manje zapaženih incidenata, prokazano je i postojanje sprege tih funkcija s javnim i privatnim medijima čime je ozbiljno u pitanje dovedena motivacija medijske prakse, kao i njena “autonomija”, te konzekventno i sam temelj sistema koji se deklarira kao demokratski, tj. za fundamentalnu pretpostavku svoje funkcionalnosti uzima nešto što naziva “slobodom medija”. Vremensko koincidiranje posjeta ministra Primorca uredima EPH od 5.5.2009. s neautoriziranom intervencijom u članak dva novinara Jutarnjeg lista kojim ga se pretvorilo u napad na studente, zaista je preslučajno da bi bilo slučajno, a na njega su odmah reagirali i u ogranku HND-a u Jutarnjem listu, pismeno tražeći od glavnog urednika te vlasnika EPH hitno očitovanje o incidentu. Prijestupi, isto tako ozbiljni, i isto tako kriminalni, činjeni su i unutar polja autonomije sveučilišta, također jednoj od nominalnih garancija demokratskog društvenog uređenja. Dovoljno je, naime, bilo pročitati ministrovu izjavu, prenesenu u više različitih medija, u kojoj pod pritiskom akcije studentske inicijative, otvoreno izjavljuje kako je osobno sazvao sjednicu Rektorskog zbora iako, po pravilniku istog, ministar ne samo da je ne može sazvati, već se na zasjedanju ne bi smio ni pojaviti.

No bez obzira koliko to bilo važno, ne treba ovdje trošiti previše prostora na katalogizaciju sumnjivih i ilegalnih radnji državnih dužnosnika. Ono što je puno važnije, ulazi u drugi sklop efekata akcije nezavisne studentske inicijative. Radi se o pokretanju procesa kroz koji su stvoreni uvjeti za političku subjektivaciju mnoštva koje je dosad a priori bilo diskreditacijski reprezentirano kao inertno, nezainteresirano ili lijeno te kroz povratnu reakciju istog ideološkog refleksa i oplakivano kao logični, ali nekim čudom zamrli, nositelj društvenih promjena. Za vlastodršce ugodna situacija prebacivanja odgovornosti za promjene na mnoštvo unaprijed odbačeno kao nesposobno, sada više nije moguća. Ono je od samo formalno postojećeg “dijela bez udjela” svakako postalo ozbiljan i precizno artikuliran politički subjekt koji teži verifikaciji svojeg glasa, politički subjekt s težnjom za univerzalnošću, onaj koji je spreman i sposoban artikulirati “volju za sve”, a u stanju se samoorganizirati i disciplinirati. Disciplina, s obzirom na to da se direktnodemokratska plenumska procedura nastavlja i mimo suspenzije blokade, a sasvim sigurno i nakon što se postignu ciljevi, znači da taj subjekt neće dozvoliti da ga se depolitizira, što je primarna strategija svake antidemokratske tendencije. Umjesto proizvodnje sadržajno prazne retorike, manevriranja labirintima birokracije i čistih laži na koje smo navikli u polju onog što nam se neistinito predstavlja kao “politika”, od studenata smo vidjeli (i mogli, tko je voljan, naučiti) nekoliko novosti koje bi trebale poslužiti za temeljito preispitivanje i konzekventnu sistemsku promjenu mogućnosti političkog organiziranja i djelovanja: od autolegitimirane direktnodemokratske procedure, preko transparentnosti informiranja kroz sve dostupne medije, preuzimanja odgovornosti za svoje obrazovanje i shvaćanja važnosti političke pedagogije, do artikulacije upravo zahtjeva, a ne prijedloga ili molbi.

U ovome zadnjem sadržano je možda i najvažnije dostignuće ove akcije. Naime, odabirom iskazne strategije zasnovane na imperativnom modusu, umjesto modusu retoričkog pitanja, nije postignuta samo izravnija artikulacija ciljeva političke borbe, već je, u određenom smislu gerilski, premještena i sama bojišnica – iz standardnog, profesionaliziranog birokratskog diskurza čija su svrha samoproizvodnja i samoodržavanje, tj. u krajnjoj konzekvenci onemogućavanje svake sistemske promjene, prešlo se u odlučni diskurz jedine stvarne politike: one koja, uz aksiomatsku presumpciju jednakosti, deklarira postojanje nepravde i procesira je kroz praksu uklanjanja. Utoliko je najvažniji, i u raspravama često potpuno ignorirani, cilj studentske borbe i sistemske promjene koju podrazumijeva, pokušaj da se riješi problem reprodukcije socijalnih nejednakosti kroz sustav visokoškolskog obrazovanja. Nije stoga čudno što su strukture izvršne vlasti tijekom posljednjih 40 dana mantrale formulaični pseudoargument o nejasnoj artikulaciji studentskih zahtjeva – unutar prešućivanog sistema sprege korumpiranih dužnosnika s tranzicijskim kapitalom i medijima, čiji je neizrečeni ideološki oslonac globalni tržišni fundamentalizam, takav zahtjev ne samo da je opasan, već bi se zaista moglo povjerovati u to da je (njima) nerazumljiv jer je u (njihov) sistem neuklopiv, a nepersonalizirano mnoštvo koje ga ponavlja nije moguće kooptirati. On je naprosto izrečen na stranom jeziku, tj. različita ideološka konceptualizacija na koju se oslanja proizvodi paniku u sistemu. Budući da su studenti nepokolebljivo najavili da se borba nastavlja, bit će nužno da birokrati preko ljeta pohode školu stranih jezika jer su se, konačno, našli u zemlji u kojoj su oni stranci.