Hrvoje Tutek: “Što preko ljeta – ponuda škole stranih jezika za državne dužnosnike”

Tekst je napisan na molbu uredništva sveučilišnog časopisa “Universitas” čiji drugi broj izlazi 3.6.2009. uz Slobodnu Dalmaciju. Nakon što je zaprimilo prvu verziju teksta, uredništvo je zatražilo kraćenje, što autor nije prihvatio. Objašnjavajući razloge za kraćenje, uredništvo je u telefonskom razgovoru a autorom navelo kako “postoje određeni omjeri snaga o kojima ovise i koje ne mogu na ovakav način dovoditi u pitanje…” Uredništvo je nakon toga napismeno kao osnovni razlog neprihvaćanju integralne verzije teksta navelo “nezadovoljavanje strogih kriterija argumentacije” u pasusu u kojem se kritiziraju državne i sveučilišne strukture (izbacivanje istog pasusa isprva je predloženo u zahtjevu da se skrati tekst). Autor je potom razradio sporni pasus, a argumentaciju dodatno informacijski potkrijepio. U sljedećem telefonskom razgovoru, uz komentare kako su u ostatku temata o inicijativi “inače vrlo objektivno prikazali stvar” te kako “ne žele otvarati nove fronte”, uredništvo sveučilišnog časopisa “Universitas” zatraženi je tekst konačno odbilo objaviti.


Ovaj je tekst napisan i bit će objavljen nakon što je plenum nezavisne studentske inicijative za pravo na besplatno obrazovanje na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, odlučujući se za stratešku promjenu metode, izglasao suspenziju blokade fakulteta. Zbog ove specifične temporalnosti, izložen je riziku da ga se čita kao rekapitulaciju, post festum osvrt ili završnu evaluaciju koja bi, konstruirajući omjer “rečeno-učinjeno”, trebala ponuditi “realnu” analizu uspješnosti akcije, tj. “postaviti stvari na svoje mjesto”, amortizirajući time prijelaz iz izvanrednog u svakodnevno i motivirajući neistinu o prekidu akcije nudeći umjesto nje pacificirajuću kontemplaciju. Takvu interpretaciju u startu treba onemogućiti. Ona je pogrešna ne samo zbog toga što poistovjećuje svrhu političke akcije studenata (ispunjenje zahtjeva za potpuno javno financiranim visokoškolskim obrazovanjem) s jednom od njenih mogućih metoda (blokada fakulteta), već je i politički reakcionarna budući da se nalazi na liniji onih interpretacija koje su vladajuće stranačke strukture nudile u pokušaju diskreditacije studentske akcije, a kojima su je pokušale prikazati ili kao jednokratnu diverzijsku strategiju svoje opozicije, ili kao iracionalnu provokaciju skupine marginalaca. Ne iznenađuje što su i prilozi u medijima, prenoseći vijest o suspenziji blokade, baš ovu interpretaciju prihvatili kao jedinu moguću. Kao dva najočitija primjera moguće je navesti Dnevnik javne televizije čiji je voditelj Zoran Šprajc vijest iskoristio da zaključi kako se studentska akcija “ispuhala” i Dnevnik Nove TV koji je fabricirao vijest o završnom studentskom “tulumu”. Obje su TV-kuće odlučile u drugi plan potisnuti završnu izjavu za medije nezavisne studentske inicijative u kojoj nedvosmisleno stoji: “Odluka o prekidu blokade taktička je odluka, a ne odustanak od zahtjeva zbog umora ili rezignacije.” Uzimajući tu izjavu u obzir, trebalo bi biti očito da “prekid” nije epilog u linearnoj dramaturgiji jednog ekscesa, kako je to prenijela javna televizija upotrebljavajući trop “ispuhivanja”, niti je on finalni panoramski snimak jednog hepienda koji katarzično završava sveopćim veseljem, kako je to prenijela privatna televizija. On jest, vrlo jednostavno, autonomna odluka koju je kroz svoju proceduru donio i ovjerio socijalno-transformativni politički subjekt procjenjujući da metoda koja je dotad korištena u trenutnim okolnostima za nastavak političke borbe više nije produktivna. Metoda je promijenjena, borba se nastavlja.

U pokušaju da se napravi aktivna procjena njene dinamike i dosadašnjih učinaka, ovo se tendenciozno medijsko negiranje autonomije odluka donesenih na plenumu zajedno s odglumljenim birokratskim neshvaćanjem artikulacije zahtjeva inicijative, nameće kao odličan indikator stvarnih zbivanja u proteklih četrdesetak dana. Postavi li se pitanje što je učinjeno, jedan od mogućih odgovora mogao bi uzeti u obzir dva paralelno stvorena sklopa efekata. Prvo, nepopustljivo inzistiranje na jasno formuliranom političkom zahtjevu koji podrazumijeva dubinske sistemske promjene, ali i samosvjesno izbjegava manipulaciju kroz proceduralne zavrzlame birokratskog državnog aparata, razotkrilo je, možda uspješnije nego išta dosad, nevoljkost funkcija predstavničke demokracije da reagiraju na pritisak građanskog tijela koje bi trebale predstavljati. Isto tako, kroz seriju više ili manje zapaženih incidenata, prokazano je i postojanje sprege tih funkcija s javnim i privatnim medijima čime je ozbiljno u pitanje dovedena motivacija medijske prakse, kao i njena “autonomija”, te konzekventno i sam temelj sistema koji se deklarira kao demokratski, tj. za fundamentalnu pretpostavku svoje funkcionalnosti uzima nešto što naziva “slobodom medija”. Vremensko koincidiranje posjeta ministra Primorca uredima EPH od 5.5.2009. s neautoriziranom intervencijom u članak dva novinara Jutarnjeg lista kojim ga se pretvorilo u napad na studente, zaista je preslučajno da bi bilo slučajno, a na njega su odmah reagirali i u ogranku HND-a u Jutarnjem listu, pismeno tražeći od glavnog urednika te vlasnika EPH hitno očitovanje o incidentu. Prijestupi, isto tako ozbiljni, i isto tako kriminalni, činjeni su i unutar polja autonomije sveučilišta, također jednoj od nominalnih garancija demokratskog društvenog uređenja. Dovoljno je, naime, bilo pročitati ministrovu izjavu, prenesenu u više različitih medija, u kojoj pod pritiskom akcije studentske inicijative, otvoreno izjavljuje kako je osobno sazvao sjednicu Rektorskog zbora iako, po pravilniku istog, ministar ne samo da je ne može sazvati, već se na zasjedanju ne bi smio ni pojaviti.

No bez obzira koliko to bilo važno, ne treba ovdje trošiti previše prostora na katalogizaciju sumnjivih i ilegalnih radnji državnih dužnosnika. Ono što je puno važnije, ulazi u drugi sklop efekata akcije nezavisne studentske inicijative. Radi se o pokretanju procesa kroz koji su stvoreni uvjeti za političku subjektivaciju mnoštva koje je dosad a priori bilo diskreditacijski reprezentirano kao inertno, nezainteresirano ili lijeno te kroz povratnu reakciju istog ideološkog refleksa i oplakivano kao logični, ali nekim čudom zamrli, nositelj društvenih promjena. Za vlastodršce ugodna situacija prebacivanja odgovornosti za promjene na mnoštvo unaprijed odbačeno kao nesposobno, sada više nije moguća. Ono je od samo formalno postojećeg “dijela bez udjela” svakako postalo ozbiljan i precizno artikuliran politički subjekt koji teži verifikaciji svojeg glasa, politički subjekt s težnjom za univerzalnošću, onaj koji je spreman i sposoban artikulirati “volju za sve”, a u stanju se samoorganizirati i disciplinirati. Disciplina, s obzirom na to da se direktnodemokratska plenumska procedura nastavlja i mimo suspenzije blokade, a sasvim sigurno i nakon što se postignu ciljevi, znači da taj subjekt neće dozvoliti da ga se depolitizira, što je primarna strategija svake antidemokratske tendencije. Umjesto proizvodnje sadržajno prazne retorike, manevriranja labirintima birokracije i čistih laži na koje smo navikli u polju onog što nam se neistinito predstavlja kao “politika”, od studenata smo vidjeli (i mogli, tko je voljan, naučiti) nekoliko novosti koje bi trebale poslužiti za temeljito preispitivanje i konzekventnu sistemsku promjenu mogućnosti političkog organiziranja i djelovanja: od autolegitimirane direktnodemokratske procedure, preko transparentnosti informiranja kroz sve dostupne medije, preuzimanja odgovornosti za svoje obrazovanje i shvaćanja važnosti političke pedagogije, do artikulacije upravo zahtjeva, a ne prijedloga ili molbi.

U ovome zadnjem sadržano je možda i najvažnije dostignuće ove akcije. Naime, odabirom iskazne strategije zasnovane na imperativnom modusu, umjesto modusu retoričkog pitanja, nije postignuta samo izravnija artikulacija ciljeva političke borbe, već je, u određenom smislu gerilski, premještena i sama bojišnica – iz standardnog, profesionaliziranog birokratskog diskurza čija su svrha samoproizvodnja i samoodržavanje, tj. u krajnjoj konzekvenci onemogućavanje svake sistemske promjene, prešlo se u odlučni diskurz jedine stvarne politike: one koja, uz aksiomatsku presumpciju jednakosti, deklarira postojanje nepravde i procesira je kroz praksu uklanjanja. Utoliko je najvažniji, i u raspravama često potpuno ignorirani, cilj studentske borbe i sistemske promjene koju podrazumijeva, pokušaj da se riješi problem reprodukcije socijalnih nejednakosti kroz sustav visokoškolskog obrazovanja. Nije stoga čudno što su strukture izvršne vlasti tijekom posljednjih 40 dana mantrale formulaični pseudoargument o nejasnoj artikulaciji studentskih zahtjeva – unutar prešućivanog sistema sprege korumpiranih dužnosnika s tranzicijskim kapitalom i medijima, čiji je neizrečeni ideološki oslonac globalni tržišni fundamentalizam, takav zahtjev ne samo da je opasan, već bi se zaista moglo povjerovati u to da je (njima) nerazumljiv jer je u (njihov) sistem neuklopiv, a nepersonalizirano mnoštvo koje ga ponavlja nije moguće kooptirati. On je naprosto izrečen na stranom jeziku, tj. različita ideološka konceptualizacija na koju se oslanja proizvodi paniku u sistemu. Budući da su studenti nepokolebljivo najavili da se borba nastavlja, bit će nužno da birokrati preko ljeta pohode školu stranih jezika jer su se, konačno, našli u zemlji u kojoj su oni stranci.

Hrvoje Tutek

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve