Hrvoje Tutek: “Što preko ljeta – ponuda škole stranih jezika za državne dužnosnike”

Tekst je napisan na molbu uredništva sveučilišnog časopisa “Universitas” čiji drugi broj izlazi 3.6.2009. uz Slobodnu Dalmaciju. Nakon što je zaprimilo prvu verziju teksta, uredništvo je zatražilo kraćenje, što autor nije prihvatio. Objašnjavajući razloge za kraćenje, uredništvo je u telefonskom razgovoru a autorom navelo kako “postoje određeni omjeri snaga o kojima ovise i koje ne mogu na ovakav način dovoditi u pitanje…” Uredništvo je nakon toga napismeno kao osnovni razlog neprihvaćanju integralne verzije teksta navelo “nezadovoljavanje strogih kriterija argumentacije” u pasusu u kojem se kritiziraju državne i sveučilišne strukture (izbacivanje istog pasusa isprva je predloženo u zahtjevu da se skrati tekst). Autor je potom razradio sporni pasus, a argumentaciju dodatno informacijski potkrijepio. U sljedećem telefonskom razgovoru, uz komentare kako su u ostatku temata o inicijativi “inače vrlo objektivno prikazali stvar” te kako “ne žele otvarati nove fronte”, uredništvo sveučilišnog časopisa “Universitas” zatraženi je tekst konačno odbilo objaviti.


Ovaj je tekst napisan i bit će objavljen nakon što je plenum nezavisne studentske inicijative za pravo na besplatno obrazovanje na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, odlučujući se za stratešku promjenu metode, izglasao suspenziju blokade fakulteta. Zbog ove specifične temporalnosti, izložen je riziku da ga se čita kao rekapitulaciju, post festum osvrt ili završnu evaluaciju koja bi, konstruirajući omjer “rečeno-učinjeno”, trebala ponuditi “realnu” analizu uspješnosti akcije, tj. “postaviti stvari na svoje mjesto”, amortizirajući time prijelaz iz izvanrednog u svakodnevno i motivirajući neistinu o prekidu akcije nudeći umjesto nje pacificirajuću kontemplaciju. Takvu interpretaciju u startu treba onemogućiti. Ona je pogrešna ne samo zbog toga što poistovjećuje svrhu političke akcije studenata (ispunjenje zahtjeva za potpuno javno financiranim visokoškolskim obrazovanjem) s jednom od njenih mogućih metoda (blokada fakulteta), već je i politički reakcionarna budući da se nalazi na liniji onih interpretacija koje su vladajuće stranačke strukture nudile u pokušaju diskreditacije studentske akcije, a kojima su je pokušale prikazati ili kao jednokratnu diverzijsku strategiju svoje opozicije, ili kao iracionalnu provokaciju skupine marginalaca. Ne iznenađuje što su i prilozi u medijima, prenoseći vijest o suspenziji blokade, baš ovu interpretaciju prihvatili kao jedinu moguću. Kao dva najočitija primjera moguće je navesti Dnevnik javne televizije čiji je voditelj Zoran Šprajc vijest iskoristio da zaključi kako se studentska akcija “ispuhala” i Dnevnik Nove TV koji je fabricirao vijest o završnom studentskom “tulumu”. Obje su TV-kuće odlučile u drugi plan potisnuti završnu izjavu za medije nezavisne studentske inicijative u kojoj nedvosmisleno stoji: “Odluka o prekidu blokade taktička je odluka, a ne odustanak od zahtjeva zbog umora ili rezignacije.” Uzimajući tu izjavu u obzir, trebalo bi biti očito da “prekid” nije epilog u linearnoj dramaturgiji jednog ekscesa, kako je to prenijela javna televizija upotrebljavajući trop “ispuhivanja”, niti je on finalni panoramski snimak jednog hepienda koji katarzično završava sveopćim veseljem, kako je to prenijela privatna televizija. On jest, vrlo jednostavno, autonomna odluka koju je kroz svoju proceduru donio i ovjerio socijalno-transformativni politički subjekt procjenjujući da metoda koja je dotad korištena u trenutnim okolnostima za nastavak političke borbe više nije produktivna. Metoda je promijenjena, borba se nastavlja.

U pokušaju da se napravi aktivna procjena njene dinamike i dosadašnjih učinaka, ovo se tendenciozno medijsko negiranje autonomije odluka donesenih na plenumu zajedno s odglumljenim birokratskim neshvaćanjem artikulacije zahtjeva inicijative, nameće kao odličan indikator stvarnih zbivanja u proteklih četrdesetak dana. Postavi li se pitanje što je učinjeno, jedan od mogućih odgovora mogao bi uzeti u obzir dva paralelno stvorena sklopa efekata. Prvo, nepopustljivo inzistiranje na jasno formuliranom političkom zahtjevu koji podrazumijeva dubinske sistemske promjene, ali i samosvjesno izbjegava manipulaciju kroz proceduralne zavrzlame birokratskog državnog aparata, razotkrilo je, možda uspješnije nego išta dosad, nevoljkost funkcija predstavničke demokracije da reagiraju na pritisak građanskog tijela koje bi trebale predstavljati. Isto tako, kroz seriju više ili manje zapaženih incidenata, prokazano je i postojanje sprege tih funkcija s javnim i privatnim medijima čime je ozbiljno u pitanje dovedena motivacija medijske prakse, kao i njena “autonomija”, te konzekventno i sam temelj sistema koji se deklarira kao demokratski, tj. za fundamentalnu pretpostavku svoje funkcionalnosti uzima nešto što naziva “slobodom medija”. Vremensko koincidiranje posjeta ministra Primorca uredima EPH od 5.5.2009. s neautoriziranom intervencijom u članak dva novinara Jutarnjeg lista kojim ga se pretvorilo u napad na studente, zaista je preslučajno da bi bilo slučajno, a na njega su odmah reagirali i u ogranku HND-a u Jutarnjem listu, pismeno tražeći od glavnog urednika te vlasnika EPH hitno očitovanje o incidentu. Prijestupi, isto tako ozbiljni, i isto tako kriminalni, činjeni su i unutar polja autonomije sveučilišta, također jednoj od nominalnih garancija demokratskog društvenog uređenja. Dovoljno je, naime, bilo pročitati ministrovu izjavu, prenesenu u više različitih medija, u kojoj pod pritiskom akcije studentske inicijative, otvoreno izjavljuje kako je osobno sazvao sjednicu Rektorskog zbora iako, po pravilniku istog, ministar ne samo da je ne može sazvati, već se na zasjedanju ne bi smio ni pojaviti.

No bez obzira koliko to bilo važno, ne treba ovdje trošiti previše prostora na katalogizaciju sumnjivih i ilegalnih radnji državnih dužnosnika. Ono što je puno važnije, ulazi u drugi sklop efekata akcije nezavisne studentske inicijative. Radi se o pokretanju procesa kroz koji su stvoreni uvjeti za političku subjektivaciju mnoštva koje je dosad a priori bilo diskreditacijski reprezentirano kao inertno, nezainteresirano ili lijeno te kroz povratnu reakciju istog ideološkog refleksa i oplakivano kao logični, ali nekim čudom zamrli, nositelj društvenih promjena. Za vlastodršce ugodna situacija prebacivanja odgovornosti za promjene na mnoštvo unaprijed odbačeno kao nesposobno, sada više nije moguća. Ono je od samo formalno postojećeg “dijela bez udjela” svakako postalo ozbiljan i precizno artikuliran politički subjekt koji teži verifikaciji svojeg glasa, politički subjekt s težnjom za univerzalnošću, onaj koji je spreman i sposoban artikulirati “volju za sve”, a u stanju se samoorganizirati i disciplinirati. Disciplina, s obzirom na to da se direktnodemokratska plenumska procedura nastavlja i mimo suspenzije blokade, a sasvim sigurno i nakon što se postignu ciljevi, znači da taj subjekt neće dozvoliti da ga se depolitizira, što je primarna strategija svake antidemokratske tendencije. Umjesto proizvodnje sadržajno prazne retorike, manevriranja labirintima birokracije i čistih laži na koje smo navikli u polju onog što nam se neistinito predstavlja kao “politika”, od studenata smo vidjeli (i mogli, tko je voljan, naučiti) nekoliko novosti koje bi trebale poslužiti za temeljito preispitivanje i konzekventnu sistemsku promjenu mogućnosti političkog organiziranja i djelovanja: od autolegitimirane direktnodemokratske procedure, preko transparentnosti informiranja kroz sve dostupne medije, preuzimanja odgovornosti za svoje obrazovanje i shvaćanja važnosti političke pedagogije, do artikulacije upravo zahtjeva, a ne prijedloga ili molbi.

U ovome zadnjem sadržano je možda i najvažnije dostignuće ove akcije. Naime, odabirom iskazne strategije zasnovane na imperativnom modusu, umjesto modusu retoričkog pitanja, nije postignuta samo izravnija artikulacija ciljeva političke borbe, već je, u određenom smislu gerilski, premještena i sama bojišnica – iz standardnog, profesionaliziranog birokratskog diskurza čija su svrha samoproizvodnja i samoodržavanje, tj. u krajnjoj konzekvenci onemogućavanje svake sistemske promjene, prešlo se u odlučni diskurz jedine stvarne politike: one koja, uz aksiomatsku presumpciju jednakosti, deklarira postojanje nepravde i procesira je kroz praksu uklanjanja. Utoliko je najvažniji, i u raspravama često potpuno ignorirani, cilj studentske borbe i sistemske promjene koju podrazumijeva, pokušaj da se riješi problem reprodukcije socijalnih nejednakosti kroz sustav visokoškolskog obrazovanja. Nije stoga čudno što su strukture izvršne vlasti tijekom posljednjih 40 dana mantrale formulaični pseudoargument o nejasnoj artikulaciji studentskih zahtjeva – unutar prešućivanog sistema sprege korumpiranih dužnosnika s tranzicijskim kapitalom i medijima, čiji je neizrečeni ideološki oslonac globalni tržišni fundamentalizam, takav zahtjev ne samo da je opasan, već bi se zaista moglo povjerovati u to da je (njima) nerazumljiv jer je u (njihov) sistem neuklopiv, a nepersonalizirano mnoštvo koje ga ponavlja nije moguće kooptirati. On je naprosto izrečen na stranom jeziku, tj. različita ideološka konceptualizacija na koju se oslanja proizvodi paniku u sistemu. Budući da su studenti nepokolebljivo najavili da se borba nastavlja, bit će nužno da birokrati preko ljeta pohode školu stranih jezika jer su se, konačno, našli u zemlji u kojoj su oni stranci.

Hrvoje Tutek

Vezani članci

  • 10. listopada 2019. Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve