Intervju sa Sanjinom Sorelom: Studenti znaju da su topovsko meso

Proteklih nekoliko dana objavili smo nekoliko tekstova iz Zareza, br. 256 (objavljenog 30. travnja 2009), koji je bio posvećen temi besplatnog obrazovanja. Danas donosimo još jedan tekst iz tog broja, intervju sa Sanjinom Sorelom, docentom na Filozofskom fakultetu u Rijeci, koji je osim dekana Elvia Baccarinija bio jedini profesor koji je u cijelosti prisustvovao prvom plenumu.

Razgovor vodila: Nataša Petrinjak

Jedini ste od profesorskog kadra, osim dekana, prisustvovali prvom plenumu studenata i pratili proces izglasavanja blokade; zašto i kakve su vaše impresije?

Prije svega vrlo mi je drago što su se nakon niza pasivnih generacija studenti samoorganizirali i pojavili na plenumu; a kada je riječ o našem fakultetu, riječ je o doista impresivnu broju. Nadalje, primijetio sam da su vrlo odgovorni; vrlo su pedantno razrađivali tehnike kako nešto ne razbiti, uništiti, kako biti pristojan prema profesorima. I dakako, fascinantan je entuzijazam s kojim su prišli cijelom problemu.

Blokade prati i stanoviti prijekor tzv. šezdesetosmaša da nisu dovoljno revolucionarni, no sada se već analizira novi stil. Što mislite o pristupu studenata?

Pa riječ je o dva konteksta; šezdesetosmaši su četrdeset godina stariji i ne razumiju da je cijeli svijet zapravo jedan veliki cirkus u kojem nove generacije traže nove načine prilagodbe. Pritom se i zabavljaju i ne vidim u tome ništa loše. Mislim da u svemu ima malo ljubomore, jer mladi pokušavaju dati smisao svijetu koji je potpuno besmislen, osim u novčanom smislu. A što su napravili šezdesetosmaši? Ništa. Pokušavali su raditi velike priče koje nigdje nisu završile.

Pitanje svih pitanja

Što mislite o zahtjevu za besplatnim školovanjem koji su istaknuli?

Priznajem nisam znao, to sam saznao od studenata, da od npr. četrdesetak studenata koji se upisuju na fakultet i regularno prođu prijemni, jedan dio njih mora platiti. To je van svake pameti.

Mislim da u svemu ima malo ljubomore, jer mladi pokušavaju dati smisao svijetu koji je potpuno besmislen, osim u novčanom smislu. A što su napravili šezdesetosmaši? Ništa

Ako se netko ispod crte želi upisati – neka plati, ali oni koji su pokazali znanje i prošli zadane kriterije svakako bi morali studirati besplatno. Jasno mi je da je riječ o politici Ministarstva jer smo usvoji neoliberalni koncept po kojem sve što je moguće moraš uzeti od svojih stanovnika, pa tako i od studenata, računajući da su pasivni. Odnosno točnije, dugo su bili pasivni, a kako će se ovo razvijati, vidjet ćemo. S druge strane, zahtjev im je premalen; osim povećanja školarina, poskupjela im je prehrana i samo je pitanje što će još poskupjeti i utoliko bi se problem morao širiti. U protivnom se bojim da će ih nekako umiriti, nešto će malo srezati, negdje će im dati neko pojeftinjenje i za godinu dana opet će sve biti po starom. Osim toga, mislim da su u Osijeku počeli postavljati i to pitanje – pitanje o “bolonji”. Mislim da je to pravo pitanje, pitanje svih pitanja. Ne znam kako je na drugim fakultetima, ali mogu govoriti o humanističkim – uvedena “bolonja” jest raspad sistema. I ne može isto funkcionirati na svim područjima.

Eto prilike da i Vas pitam – današnji studenti mogu studirati samo po “bolonji”. Nemaju drugo. Studiraju ono što im je dano, drugo ne mogu. Je li profesorski kadar mogao reagirati, jače, više kada je “bolonja” uvođena u Hrvatsku?

Prilično sam birokratski nepismen i zaposlen sam nešto više od četiri godine pa nisam siguran je li ovo što ću reći u potpunosti točno. No koliko znam, naši su odsjeci prilikom uvođenja “bolonje” institucionalnim putevima govorili da to neće biti dobro, ali to nije zaustavilo naputke rektorata kako što moramo raditi. Trenutno radimo četvrti program u posljednje tri godine, tako da i mi teško pratimo po kojem programu radimo. I žalili smo se. Akademska zajednica je prije svega znanstvena zajednica, naš je rad, barem bi takav trebao biti, tih, samozatajan, istraživački. I možemo se žaliti samo unutar institucionalnog okvira unutar kojeg djelujemo. Komu drugom i kako govoriti o tome? Možemo samo novinarima, ali ako ne dođu i ne pitaju, mi nemamo drugog načina. “Bolonja”, inače, ne valja ništa, stari je program trebalo reformirati kojih tridesetak posto i imali bismo daleko bolju situaciju nego danas. No životni projekti jesu životni projekti i tu se ništa ne može.

Javni fakulteti – žarišta kritičkog potencijala

Dosta toga upućuje da će “bolonja” propasti, da ćemo uskoro imati opet neku reformu… što će biti s onima koji su studirali “po bolonji”?

Ne znam, bojim se da će reformu zamijeniti reforma, nju opet neka nova i da je jedino bitno da smo “u reformi”. Današnji su studenti, dakako, pametni mladi ljudi i znaju da su “topovsko meso”; znaju da nakon tri godine nemaju ne znam kakvo zvanje i znanje, da moraju ići i te još dvije godine, a da nakon pet godina u mnogočemu imaju manje znanja od onih koji su studirali četiri. Svjesni su da ih se besmislenim opterećenjima na koje gube puno vremena odvaja od usvajanja složenijih znanja i priprema za buduće kapitaliste. Možda tako nešto nije pogubno na tzv. fakultetima prirodnih znanosti, medicini… ne znam, ali za područje društvenih i humanističkih znanosti to je pogubno.

Nakon što sam bio u toj dvorani na Fakultetu i slušao te mlade ljude, kada je uspostavljen link sa Zagrebom, što je bio nevjerojatan, moćan trenutak, pomislio sam – možda nije sve izgubljeno

I u Hrvatskoj već niz godina postoje i privatni fakulteti, pokazuje se sve češće i da njihovi diplomanti bolje prolaze na tržištu rada. Hoće li se trenutni bunt studenata, a zato što ne zahvaća i privatne fakultete, i zato pokazati jalovim? Je li nam to i signal da javni fakulteti odumiru?

Pa oni su već prošlo svršeno vrijeme. Ali to je dio problema i cijele ove zemlje. Uveli smo, kao što znamo, američki princip – živjet ćeš dvadeset godina duže ako imaš puno novca. Jer ćeš tada imati bolje liječnike, moći ćeš kupovati bolje lijekove… Tako je i na području obrazovanja; tko ima novac, osigurat će si i diplomu i radno mjesto. A većina znanja, glavnina kritičkog potencijala kod nas još se nalazi na domicilnim, postojećim fakultetima. No trenutno se kod nas više voli i cijeni blještavilo i neformalni kanali, pa je tako i na području obrazovanja.

Najbolje i najgore istočnog iskustva

Čini mi se da i ovaj studentski bunt baštini i da je još živa memorija na društva koja više uvažavaju socijalnu pravdu. I da jest riječ o iskustvu tzv. Istočne Europe kojim se nedovoljno koristimo i u svakodnevnom životu kao u razgovorima sa Zapadom. Pa može li tzv. istočno iskustvo donijeti Zapadu neku novinu, promjenu korisnu za sve?

Cioran je, ’68. ili ’69, rekao da će jedino balkanski narodi Europi donijeti strast koja tom ravnodušnom Zapadu nedostaje. I mi to jesmo napravili. Riječ je o narodima koji u tom smislu mogu dati puno negativnog, što i jesmo učinili, mogli bismo dati sada i sve ono pozitivno, ali bojim se da je možda kasno. Kupljeni smo, isisani smo, na aparatima smo… i nisam optimističan. Mada, nakon što sam bio u toj dvorani na Fakultetu i slušao te mlade ljude, kada je uspostavljen link sa Zagrebom, što je bio nevjerojatan, moćan trenutak, pomislio sam – možda nije sve izgubljeno. I zato ih podržavam.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve