Intervju sa Sanjinom Sorelom: Studenti znaju da su topovsko meso
Razgovor vodila: Nataša Petrinjak
Jedini ste od profesorskog kadra, osim dekana, prisustvovali prvom plenumu studenata i pratili proces izglasavanja blokade; zašto i kakve su vaše impresije?
Prije svega vrlo mi je drago što su se nakon niza pasivnih generacija studenti samoorganizirali i pojavili na plenumu; a kada je riječ o našem fakultetu, riječ je o doista impresivnu broju. Nadalje, primijetio sam da su vrlo odgovorni; vrlo su pedantno razrađivali tehnike kako nešto ne razbiti, uništiti, kako biti pristojan prema profesorima. I dakako, fascinantan je entuzijazam s kojim su prišli cijelom problemu.
Blokade prati i stanoviti prijekor tzv. šezdesetosmaša da nisu dovoljno revolucionarni, no sada se već analizira novi stil. Što mislite o pristupu studenata?
Pa riječ je o dva konteksta; šezdesetosmaši su četrdeset godina stariji i ne razumiju da je cijeli svijet zapravo jedan veliki cirkus u kojem nove generacije traže nove načine prilagodbe. Pritom se i zabavljaju i ne vidim u tome ništa loše. Mislim da u svemu ima malo ljubomore, jer mladi pokušavaju dati smisao svijetu koji je potpuno besmislen, osim u novčanom smislu. A što su napravili šezdesetosmaši? Ništa. Pokušavali su raditi velike priče koje nigdje nisu završile.
Što mislite o zahtjevu za besplatnim školovanjem koji su istaknuli?
Priznajem nisam znao, to sam saznao od studenata, da od npr. četrdesetak studenata koji se upisuju na fakultet i regularno prođu prijemni, jedan dio njih mora platiti. To je van svake pameti.
Ako se netko ispod crte želi upisati – neka plati, ali oni koji su pokazali znanje i prošli zadane kriterije svakako bi morali studirati besplatno. Jasno mi je da je riječ o politici Ministarstva jer smo usvoji neoliberalni koncept po kojem sve što je moguće moraš uzeti od svojih stanovnika, pa tako i od studenata, računajući da su pasivni. Odnosno točnije, dugo su bili pasivni, a kako će se ovo razvijati, vidjet ćemo. S druge strane, zahtjev im je premalen; osim povećanja školarina, poskupjela im je prehrana i samo je pitanje što će još poskupjeti i utoliko bi se problem morao širiti. U protivnom se bojim da će ih nekako umiriti, nešto će malo srezati, negdje će im dati neko pojeftinjenje i za godinu dana opet će sve biti po starom. Osim toga, mislim da su u Osijeku počeli postavljati i to pitanje – pitanje o “bolonji”. Mislim da je to pravo pitanje, pitanje svih pitanja. Ne znam kako je na drugim fakultetima, ali mogu govoriti o humanističkim – uvedena “bolonja” jest raspad sistema. I ne može isto funkcionirati na svim područjima.
Eto prilike da i Vas pitam – današnji studenti mogu studirati samo po “bolonji”. Nemaju drugo. Studiraju ono što im je dano, drugo ne mogu. Je li profesorski kadar mogao reagirati, jače, više kada je “bolonja” uvođena u Hrvatsku?
Prilično sam birokratski nepismen i zaposlen sam nešto više od četiri godine pa nisam siguran je li ovo što ću reći u potpunosti točno. No koliko znam, naši su odsjeci prilikom uvođenja “bolonje” institucionalnim putevima govorili da to neće biti dobro, ali to nije zaustavilo naputke rektorata kako što moramo raditi. Trenutno radimo četvrti program u posljednje tri godine, tako da i mi teško pratimo po kojem programu radimo. I žalili smo se. Akademska zajednica je prije svega znanstvena zajednica, naš je rad, barem bi takav trebao biti, tih, samozatajan, istraživački. I možemo se žaliti samo unutar institucionalnog okvira unutar kojeg djelujemo. Komu drugom i kako govoriti o tome? Možemo samo novinarima, ali ako ne dođu i ne pitaju, mi nemamo drugog načina. “Bolonja”, inače, ne valja ništa, stari je program trebalo reformirati kojih tridesetak posto i imali bismo daleko bolju situaciju nego danas. No životni projekti jesu životni projekti i tu se ništa ne može.
Dosta toga upućuje da će “bolonja” propasti, da ćemo uskoro imati opet neku reformu… što će biti s onima koji su studirali “po bolonji”?
Ne znam, bojim se da će reformu zamijeniti reforma, nju opet neka nova i da je jedino bitno da smo “u reformi”. Današnji su studenti, dakako, pametni mladi ljudi i znaju da su “topovsko meso”; znaju da nakon tri godine nemaju ne znam kakvo zvanje i znanje, da moraju ići i te još dvije godine, a da nakon pet godina u mnogočemu imaju manje znanja od onih koji su studirali četiri. Svjesni su da ih se besmislenim opterećenjima na koje gube puno vremena odvaja od usvajanja složenijih znanja i priprema za buduće kapitaliste. Možda tako nešto nije pogubno na tzv. fakultetima prirodnih znanosti, medicini… ne znam, ali za područje društvenih i humanističkih znanosti to je pogubno.
I u Hrvatskoj već niz godina postoje i privatni fakulteti, pokazuje se sve češće i da njihovi diplomanti bolje prolaze na tržištu rada. Hoće li se trenutni bunt studenata, a zato što ne zahvaća i privatne fakultete, i zato pokazati jalovim? Je li nam to i signal da javni fakulteti odumiru?
Pa oni su već prošlo svršeno vrijeme. Ali to je dio problema i cijele ove zemlje. Uveli smo, kao što znamo, američki princip – živjet ćeš dvadeset godina duže ako imaš puno novca. Jer ćeš tada imati bolje liječnike, moći ćeš kupovati bolje lijekove… Tako je i na području obrazovanja; tko ima novac, osigurat će si i diplomu i radno mjesto. A većina znanja, glavnina kritičkog potencijala kod nas još se nalazi na domicilnim, postojećim fakultetima. No trenutno se kod nas više voli i cijeni blještavilo i neformalni kanali, pa je tako i na području obrazovanja.
Čini mi se da i ovaj studentski bunt baštini i da je još živa memorija na društva koja više uvažavaju socijalnu pravdu. I da jest riječ o iskustvu tzv. Istočne Europe kojim se nedovoljno koristimo i u svakodnevnom životu kao u razgovorima sa Zapadom. Pa može li tzv. istočno iskustvo donijeti Zapadu neku novinu, promjenu korisnu za sve?
Cioran je, ’68. ili ’69, rekao da će jedino balkanski narodi Europi donijeti strast koja tom ravnodušnom Zapadu nedostaje. I mi to jesmo napravili. Riječ je o narodima koji u tom smislu mogu dati puno negativnog, što i jesmo učinili, mogli bismo dati sada i sve ono pozitivno, ali bojim se da je možda kasno. Kupljeni smo, isisani smo, na aparatima smo… i nisam optimističan. Mada, nakon što sam bio u toj dvorani na Fakultetu i slušao te mlade ljude, kada je uspostavljen link sa Zagrebom, što je bio nevjerojatan, moćan trenutak, pomislio sam – možda nije sve izgubljeno. I zato ih podržavam.