kolumna
3. lipnja 2009.
Mario Kikaš: (De)blokiranje blokirane države – uvod u “bosansko stanje”
Mario Kikaš poslao nam je tekst koji kroz analizu problematike bosanske dnevne politike i organizacije vlasti u BiH objašnjava razloge pobune tuzlanskih studenata odnosno Studentskog pokreta Tuzle čiji proglas možete pročitati ovdje. Zahvaljujemo kolegi Kikašu na tekstu!
Kontekstualno združivanje tuzlanskog (bosanskog) studenskog bunta s onim „našim“ može se činiti logičnim i potpuno prihvatljivim, ako ništa a onda zbog općetranzicijskih boljki bivše države, a sada „regiona“ ukrašenog perverznim okcidentalnim prefiksom “Zapadnog“ Balkana. No, ja se ipak neću upustiti u svođenje ove manifestacije na univerzalne termine tranzicijskog analitičkog diskursa domaćih analitičara koji je i nastao zapadnim (novčanim ili terminološkim) „filovanjem“. Bosanske bolesti (pa i one studentske) nužno se mora staviti u kontekst ondašnje dnevne politike. Kad kažem „dnevne politike“ ne mislim na „(nacional)stranačko politikantstvo“ nego na dnevne opterećenosti bosanskog života dnevnom politikom i njezinom planskom impotencijom. Bosanski politički i društveni prostor eklatantan je primjer manifestacije nemoći na dvostrukoj liniji: „domaćoj“ (od strane bosanskohercegovačkih političkih – nacionalnih vođa) i „stranoj“ (od strane europskih visokih i manje visokih predstavnika odnosno protektora). Istini za volju, riječ je o „nemoći“ koja se pokušava nadomjestiti propagiranjem i provođenjem „moćnih ideja“. Konzistentnim propadanjima „europskih“ inicijativa za promjenu stanja u državi (ustavne promjene, preustroj policije…) tobože propada i ideja lakih tranzicija i ideja jednostavne implementacije “europskih ideja“ na „zapadnom Istoku“. Europa, naravno, kratkoročno ne gubi zbog svojih „balkanskih“ pokusa, ali paradoksalno na mikro prostoru stvara (odnosno već je stvorila) super državu koja dugoročno može postati simbolom zapadne vanjskopolitičke nemoći i ideološke sljepoće, ali se također može pokazati i kao uspio plan uvođenja neoliberalnog modela. Takav je model, s obzirom na stanje u državi, nužno degeneriran i samim time još opasniji. Naime, Bosna i Hercegovina je država koja, primjerice, ima 13 ministarstava znanosti i(li) obrazovanja: 10 ministarstava na razini kantona (ili – hrvatskom političkom nomenklaturom – županija), po jedno ministarstvo na razini dva entiteta (Federacija BiH i Republika Srpska), jedno ministarstvo na razini Distrikta Brčko (to vam dođe kao bosanski Lihtenštajn) i još jedno (da se nađe) na razini centralne države koje je uobličeno imenom: Ministarstvo za civilne poslove (riječ je o ministarstvu koje ima deset “sektora“: od onoga koji se bavi geodezijom do onoga za kulturu i nauku). Bosna i Hercegovina je država koja je maksimalno decentralizirana i u toj svojoj decentraliziranosti maksimalno impotentna; potonje se najjasnije manifestira unutar sektora obrazovanja (kako općenito obrazovanja, tako i onoga visokog). Megalomansko je Ministarstvo za civilne poslove prije dvije godine (nakon dugotrajnih pritisaka nevladinih organizacija) napokon donijelo „Okvirni zakon o visokom obrazovanju“ čiji sedmi član(ak) među ostalim kaže da “visokom obrazovanju kojim se bave licencirane visokoškolske ustanove u Bosni i Hercegovini pristup neće biti ograničen, direktno ili indirektno, prema bilo kojoj stvarnoj ili pretpostavljenoj osnovi, kao što su: spol, rasa, seksualna orijentacija, fizički ili drugi nedostatak, bračno stanje, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno, etničko ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom zajednicom, imovina, rođenje, starosna dob ili neki drugi status.” Savršeno? Na žalost, praksa i teorija ni u ovom slučaju ne žive u dijalektičkom skladu. Još gore: teorija na razini „centralne“ države i teorija na razini mikro-formi (entiteti, kantoni) nisu usklađene, niti je jasno određena „okvirnost“ državnog zakona.
Prikazani će nas odnos razina vlasti u samo jednom sektoru nužno dovesti do početka ove priče i konzistentne i permanentne nemoći plasirane sa svih strana, iz svih nacionalnih (i internacionalnih) političkih torova. Takve (nemoćne) jednonacionalne politike nužno koegzistiraju s moćnom i nerazotkrivenom ekonomskom politikom koja je u sektoru visokog obrazovanja omogućila nicanje privatnih sveučilišta i fakulteta na razini mjesnih zajednica. Jedini je cilj ekspanzije tobožnje decentralizacije i jasne komercijalizacije gomilanje „stručnjaka“ koji će nakon dobivene „kvalitetne“ diplome obnašati “kvalitetno“ plaćenu dužnost na jednoj od birokratskih mikrorazina. S druge strane, “državni“ fakulteti egzistiraju na sličan način – jasno plutajući prema istim „komercijalnim“ obalama koje su iznikle donošenjem „okvirnog zakona“ kojim se predviđa “akreditacija“ visokoškolskih ustanova. Okvirni zakon na razini decentralizirane centralne države na velika vrata uvodi koncept „stočnog sajma“ na kojemu će država pikirati dobre, manje dobre i loše fakultete, vjerojatno po principima „neodređene“ rentabilnosti. Poznavajući označiteljsko polje termina rentabilnosti i transparentnosti u Bosni i Hercegovini, ovaj će „okvirni zakon“ doista uokviriti novu sliku bosnaskohercegovačke akademske scene po politikantskim principima s početka priče i po principima tranzicijskog neoliberalizma koji je na primjeru BiH doživio svoju najveću vulgarizaciju.
Ustanak tuzlanskih studenata u ovakvom kontekstu znači i prvi jasan pokušaj da se spriječi provedba jednog od malobrojnih „državnih“ zakona koji će u protivnom tijekom budućnosti dobivati svoje šarolike terenske varijante. Kad bi se doista krenulo u racionalizaciju bosanskohercegovačkog visokog školstva (što se da iščitati iz „tuzlanskih vapaja“), onda se sigurno ne bi dopuštalo egzistiranje privatnih fakulteta u Bijeljinama, Modričama i Travnicima čija poslovanja i znanstvene „akreditacije“ i površnim pogledom bivaju dovedena u pitanja. Kad bi se saslušalo tuzlanske studente, onda se ne bi dopuštalo da se nekim univerzitetima oduzimaju ionako mali prostori, a da se nekim sveučilištima iz nečijih drugih (državnih) kasa dopušta izgradnja na prilično upitnim ekonomskim i zakonskim temeljima. Kad bi se političkom establišmentu oduzelo pravo predstavljanja isključivo nacionalnih interesa (kao jedinoga političkog oružja), onda Bosna i Hercegovina u gradu od osamdeset tisuća stanovnika ne bi imala čak dva sveučilišta (univerziteta) koja su istovremeno i žarišta korupcije. Kad bi u Bosni i Hercegovini socijalna pravda i jednakost bili termin s političkim (a ne politikantskim) kapitalom, onda solidarnost svih građana (radnika, studenata, penzionera) ne bi bila fikcija. Ono što je sigurno jest da Okvirni zakon o visokom obrazovanju predstavlja pokušaj ostvarenja (europske) ideje neoliberalizma začinjene vulgarnim nacionalnim peverzijama s terena. Problem narodâ BiH, u tom smislu, jest opterećenost svojom „dnevnom politikom“ koja pak sustavno radi na provođenju vulgariziranih europskih ideja. Mirni prosvjedi goraždanskih tekstilaca pred zgradom Vlade (Podrinjskog) kantona doista bi bili patetični – da nisu realni. Realan je i poziv starog tekstilca na socijalne nemire na jesen, realan je poziv tuzlanskih studenata na zaustavljanje divljeg zakona, realna je solidarnost… Solidarnost koja je dosad bila termin isključivo nacionalnog i nacionalističkog jedinstva. Globalno raširen slogan¨(studentskog) solidarizma: „Jedan svijet, jedna borba!“ u Bosni i Hercegovini može doživjeti i svoje lokalno ostvarenje koje će imati dugoročne implikacije pri prevladavanju plemenski uvjetovanog birokratskog sistema!
Mario Kikaš