Mario Kikaš: (De)blokiranje blokirane države – uvod u “bosansko stanje”

Mario Kikaš poslao nam je tekst koji kroz analizu problematike bosanske dnevne politike i organizacije vlasti u BiH objašnjava razloge pobune tuzlanskih studenata odnosno Studentskog pokreta Tuzle čiji proglas možete pročitati ovdje. Zahvaljujemo kolegi Kikašu na tekstu!


Kontekstualno združivanje tuzlanskog (bosanskog) studenskog bunta s onim „našim“ može se činiti logičnim i potpuno prihvatljivim, ako ništa a onda zbog općetranzicijskih boljki bivše države, a sada „regiona“ ukrašenog perverznim okcidentalnim prefiksom “Zapadnog“ Balkana. No, ja se ipak neću upustiti u svođenje ove manifestacije na univerzalne termine tranzicijskog analitičkog diskursa domaćih analitičara koji je i nastao zapadnim (novčanim ili terminološkim) „filovanjem“. Bosanske bolesti (pa i one studentske) nužno se mora staviti u kontekst ondašnje dnevne politike. Kad kažem „dnevne politike“ ne mislim na „(nacional)stranačko politikantstvo“ nego na dnevne opterećenosti bosanskog života dnevnom politikom i njezinom planskom impotencijom. Bosanski politički i društveni prostor eklatantan je primjer manifestacije nemoći na dvostrukoj liniji: „domaćoj“ (od strane bosanskohercegovačkih političkih – nacionalnih vođa) i „stranoj“ (od strane europskih visokih i manje visokih predstavnika odnosno protektora). Istini za volju, riječ je o „nemoći“ koja se pokušava nadomjestiti propagiranjem i provođenjem „moćnih ideja“. Konzistentnim propadanjima „europskih“ inicijativa za promjenu stanja u državi (ustavne promjene, preustroj policije…) tobože propada i ideja lakih tranzicija i ideja jednostavne implementacije “europskih ideja“ na „zapadnom Istoku“. Europa, naravno, kratkoročno ne gubi zbog svojih „balkanskih“ pokusa, ali paradoksalno na mikro prostoru stvara (odnosno već je stvorila) super državu koja dugoročno može postati simbolom zapadne vanjskopolitičke nemoći i ideološke sljepoće, ali se također može pokazati i kao uspio plan uvođenja neoliberalnog modela. Takav je model, s obzirom na stanje u državi, nužno degeneriran i samim time još opasniji. Naime, Bosna i Hercegovina je država koja, primjerice, ima 13 ministarstava znanosti i(li) obrazovanja: 10 ministarstava na razini kantona (ili – hrvatskom političkom nomenklaturom – županija), po jedno ministarstvo na razini dva entiteta (Federacija BiH i Republika Srpska), jedno ministarstvo na razini Distrikta Brčko (to vam dođe kao bosanski Lihtenštajn) i još jedno (da se nađe) na razini centralne države koje je uobličeno imenom: Ministarstvo za civilne poslove (riječ je o ministarstvu koje ima deset “sektora“: od onoga koji se bavi geodezijom do onoga za kulturu i nauku). Bosna i Hercegovina je država koja je maksimalno decentralizirana i u toj svojoj decentraliziranosti maksimalno impotentna; potonje se najjasnije manifestira unutar sektora obrazovanja (kako općenito obrazovanja, tako i onoga visokog). Megalomansko je Ministarstvo za civilne poslove prije dvije godine (nakon dugotrajnih pritisaka nevladinih organizacija) napokon donijelo „Okvirni zakon o visokom obrazovanju“ čiji sedmi član(ak) među ostalim kaže da “visokom obrazovanju kojim se bave licencirane visokoškolske ustanove u Bosni i Hercegovini pristup neće biti ograničen, direktno ili indirektno, prema bilo kojoj stvarnoj ili pretpostavljenoj osnovi, kao što su: spol, rasa, seksualna orijentacija, fizički ili drugi nedostatak, bračno stanje, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno, etničko ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom zajednicom, imovina, rođenje, starosna dob ili neki drugi status.” Savršeno? Na žalost, praksa i teorija ni u ovom slučaju ne žive u dijalektičkom skladu. Još gore: teorija na razini „centralne“ države i teorija na razini mikro-formi (entiteti, kantoni) nisu usklađene, niti je jasno određena „okvirnost“ državnog zakona.

Prikazani će nas odnos razina vlasti u samo jednom sektoru nužno dovesti do početka ove priče i konzistentne i permanentne nemoći plasirane sa svih strana, iz svih nacionalnih (i internacionalnih) političkih torova. Takve (nemoćne) jednonacionalne politike nužno koegzistiraju s moćnom i nerazotkrivenom ekonomskom politikom koja je u sektoru visokog obrazovanja omogućila nicanje privatnih sveučilišta i fakulteta na razini mjesnih zajednica. Jedini je cilj ekspanzije tobožnje decentralizacije i jasne komercijalizacije gomilanje „stručnjaka“ koji će nakon dobivene „kvalitetne“ diplome obnašati “kvalitetno“ plaćenu dužnost na jednoj od birokratskih mikrorazina. S druge strane, “državni“ fakulteti egzistiraju na sličan način – jasno plutajući prema istim „komercijalnim“ obalama koje su iznikle donošenjem „okvirnog zakona“ kojim se predviđa “akreditacija“ visokoškolskih ustanova. Okvirni zakon na razini decentralizirane centralne države na velika vrata uvodi koncept „stočnog sajma“ na kojemu će država pikirati dobre, manje dobre i loše fakultete, vjerojatno po principima „neodređene“ rentabilnosti. Poznavajući označiteljsko polje termina rentabilnosti i transparentnosti u Bosni i Hercegovini, ovaj će „okvirni zakon“ doista uokviriti novu sliku bosnaskohercegovačke akademske scene po politikantskim principima s početka priče i po principima tranzicijskog neoliberalizma koji je na primjeru BiH doživio svoju najveću vulgarizaciju.

Ustanak tuzlanskih studenata u ovakvom kontekstu znači i prvi jasan pokušaj da se spriječi provedba jednog od malobrojnih „državnih“ zakona koji će u protivnom tijekom budućnosti dobivati svoje šarolike terenske varijante. Kad bi se doista krenulo u racionalizaciju bosanskohercegovačkog visokog školstva (što se da iščitati iz „tuzlanskih vapaja“), onda se sigurno ne bi dopuštalo egzistiranje privatnih fakulteta u Bijeljinama, Modričama i Travnicima čija poslovanja i znanstvene „akreditacije“ i površnim pogledom bivaju dovedena u pitanja. Kad bi se saslušalo tuzlanske studente, onda se ne bi dopuštalo da se nekim univerzitetima oduzimaju ionako mali prostori, a da se nekim sveučilištima iz nečijih drugih (državnih) kasa dopušta izgradnja na prilično upitnim ekonomskim i zakonskim temeljima. Kad bi se političkom establišmentu oduzelo pravo predstavljanja isključivo nacionalnih interesa (kao jedinoga političkog oružja), onda Bosna i Hercegovina u gradu od osamdeset tisuća stanovnika ne bi imala čak dva sveučilišta (univerziteta) koja su istovremeno i žarišta korupcije. Kad bi u Bosni i Hercegovini socijalna pravda i jednakost bili termin s političkim (a ne politikantskim) kapitalom, onda solidarnost svih građana (radnika, studenata, penzionera) ne bi bila fikcija. Ono što je sigurno jest da Okvirni zakon o visokom obrazovanju predstavlja pokušaj ostvarenja (europske) ideje neoliberalizma začinjene vulgarnim nacionalnim peverzijama s terena. Problem narodâ BiH, u tom smislu, jest opterećenost svojom „dnevnom politikom“ koja pak sustavno radi na provođenju vulgariziranih europskih ideja. Mirni prosvjedi goraždanskih tekstilaca pred zgradom Vlade (Podrinjskog) kantona doista bi bili patetični – da nisu realni. Realan je i poziv starog tekstilca na socijalne nemire na jesen, realan je poziv tuzlanskih studenata na zaustavljanje divljeg zakona, realna je solidarnost… Solidarnost koja je dosad bila termin isključivo nacionalnog i nacionalističkog jedinstva. Globalno raširen slogan¨(studentskog) solidarizma: „Jedan svijet, jedna borba!“ u Bosni i Hercegovini može doživjeti i svoje lokalno ostvarenje koje će imati dugoročne implikacije pri prevladavanju plemenski uvjetovanog birokratskog sistema!

Mario Kikaš

Vezani članci

  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
  • 9. svibnja 2017. Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.) Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.