Mario Kikaš: (De)blokiranje blokirane države – uvod u “bosansko stanje”

Mario Kikaš poslao nam je tekst koji kroz analizu problematike bosanske dnevne politike i organizacije vlasti u BiH objašnjava razloge pobune tuzlanskih studenata odnosno Studentskog pokreta Tuzle čiji proglas možete pročitati ovdje. Zahvaljujemo kolegi Kikašu na tekstu!


Kontekstualno združivanje tuzlanskog (bosanskog) studenskog bunta s onim „našim“ može se činiti logičnim i potpuno prihvatljivim, ako ništa a onda zbog općetranzicijskih boljki bivše države, a sada „regiona“ ukrašenog perverznim okcidentalnim prefiksom “Zapadnog“ Balkana. No, ja se ipak neću upustiti u svođenje ove manifestacije na univerzalne termine tranzicijskog analitičkog diskursa domaćih analitičara koji je i nastao zapadnim (novčanim ili terminološkim) „filovanjem“. Bosanske bolesti (pa i one studentske) nužno se mora staviti u kontekst ondašnje dnevne politike. Kad kažem „dnevne politike“ ne mislim na „(nacional)stranačko politikantstvo“ nego na dnevne opterećenosti bosanskog života dnevnom politikom i njezinom planskom impotencijom. Bosanski politički i društveni prostor eklatantan je primjer manifestacije nemoći na dvostrukoj liniji: „domaćoj“ (od strane bosanskohercegovačkih političkih – nacionalnih vođa) i „stranoj“ (od strane europskih visokih i manje visokih predstavnika odnosno protektora). Istini za volju, riječ je o „nemoći“ koja se pokušava nadomjestiti propagiranjem i provođenjem „moćnih ideja“. Konzistentnim propadanjima „europskih“ inicijativa za promjenu stanja u državi (ustavne promjene, preustroj policije…) tobože propada i ideja lakih tranzicija i ideja jednostavne implementacije “europskih ideja“ na „zapadnom Istoku“. Europa, naravno, kratkoročno ne gubi zbog svojih „balkanskih“ pokusa, ali paradoksalno na mikro prostoru stvara (odnosno već je stvorila) super državu koja dugoročno može postati simbolom zapadne vanjskopolitičke nemoći i ideološke sljepoće, ali se također može pokazati i kao uspio plan uvođenja neoliberalnog modela. Takav je model, s obzirom na stanje u državi, nužno degeneriran i samim time još opasniji. Naime, Bosna i Hercegovina je država koja, primjerice, ima 13 ministarstava znanosti i(li) obrazovanja: 10 ministarstava na razini kantona (ili – hrvatskom političkom nomenklaturom – županija), po jedno ministarstvo na razini dva entiteta (Federacija BiH i Republika Srpska), jedno ministarstvo na razini Distrikta Brčko (to vam dođe kao bosanski Lihtenštajn) i još jedno (da se nađe) na razini centralne države koje je uobličeno imenom: Ministarstvo za civilne poslove (riječ je o ministarstvu koje ima deset “sektora“: od onoga koji se bavi geodezijom do onoga za kulturu i nauku). Bosna i Hercegovina je država koja je maksimalno decentralizirana i u toj svojoj decentraliziranosti maksimalno impotentna; potonje se najjasnije manifestira unutar sektora obrazovanja (kako općenito obrazovanja, tako i onoga visokog). Megalomansko je Ministarstvo za civilne poslove prije dvije godine (nakon dugotrajnih pritisaka nevladinih organizacija) napokon donijelo „Okvirni zakon o visokom obrazovanju“ čiji sedmi član(ak) među ostalim kaže da “visokom obrazovanju kojim se bave licencirane visokoškolske ustanove u Bosni i Hercegovini pristup neće biti ograničen, direktno ili indirektno, prema bilo kojoj stvarnoj ili pretpostavljenoj osnovi, kao što su: spol, rasa, seksualna orijentacija, fizički ili drugi nedostatak, bračno stanje, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno, etničko ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom zajednicom, imovina, rođenje, starosna dob ili neki drugi status.” Savršeno? Na žalost, praksa i teorija ni u ovom slučaju ne žive u dijalektičkom skladu. Još gore: teorija na razini „centralne“ države i teorija na razini mikro-formi (entiteti, kantoni) nisu usklađene, niti je jasno određena „okvirnost“ državnog zakona.

Prikazani će nas odnos razina vlasti u samo jednom sektoru nužno dovesti do početka ove priče i konzistentne i permanentne nemoći plasirane sa svih strana, iz svih nacionalnih (i internacionalnih) političkih torova. Takve (nemoćne) jednonacionalne politike nužno koegzistiraju s moćnom i nerazotkrivenom ekonomskom politikom koja je u sektoru visokog obrazovanja omogućila nicanje privatnih sveučilišta i fakulteta na razini mjesnih zajednica. Jedini je cilj ekspanzije tobožnje decentralizacije i jasne komercijalizacije gomilanje „stručnjaka“ koji će nakon dobivene „kvalitetne“ diplome obnašati “kvalitetno“ plaćenu dužnost na jednoj od birokratskih mikrorazina. S druge strane, “državni“ fakulteti egzistiraju na sličan način – jasno plutajući prema istim „komercijalnim“ obalama koje su iznikle donošenjem „okvirnog zakona“ kojim se predviđa “akreditacija“ visokoškolskih ustanova. Okvirni zakon na razini decentralizirane centralne države na velika vrata uvodi koncept „stočnog sajma“ na kojemu će država pikirati dobre, manje dobre i loše fakultete, vjerojatno po principima „neodređene“ rentabilnosti. Poznavajući označiteljsko polje termina rentabilnosti i transparentnosti u Bosni i Hercegovini, ovaj će „okvirni zakon“ doista uokviriti novu sliku bosnaskohercegovačke akademske scene po politikantskim principima s početka priče i po principima tranzicijskog neoliberalizma koji je na primjeru BiH doživio svoju najveću vulgarizaciju.

Ustanak tuzlanskih studenata u ovakvom kontekstu znači i prvi jasan pokušaj da se spriječi provedba jednog od malobrojnih „državnih“ zakona koji će u protivnom tijekom budućnosti dobivati svoje šarolike terenske varijante. Kad bi se doista krenulo u racionalizaciju bosanskohercegovačkog visokog školstva (što se da iščitati iz „tuzlanskih vapaja“), onda se sigurno ne bi dopuštalo egzistiranje privatnih fakulteta u Bijeljinama, Modričama i Travnicima čija poslovanja i znanstvene „akreditacije“ i površnim pogledom bivaju dovedena u pitanja. Kad bi se saslušalo tuzlanske studente, onda se ne bi dopuštalo da se nekim univerzitetima oduzimaju ionako mali prostori, a da se nekim sveučilištima iz nečijih drugih (državnih) kasa dopušta izgradnja na prilično upitnim ekonomskim i zakonskim temeljima. Kad bi se političkom establišmentu oduzelo pravo predstavljanja isključivo nacionalnih interesa (kao jedinoga političkog oružja), onda Bosna i Hercegovina u gradu od osamdeset tisuća stanovnika ne bi imala čak dva sveučilišta (univerziteta) koja su istovremeno i žarišta korupcije. Kad bi u Bosni i Hercegovini socijalna pravda i jednakost bili termin s političkim (a ne politikantskim) kapitalom, onda solidarnost svih građana (radnika, studenata, penzionera) ne bi bila fikcija. Ono što je sigurno jest da Okvirni zakon o visokom obrazovanju predstavlja pokušaj ostvarenja (europske) ideje neoliberalizma začinjene vulgarnim nacionalnim peverzijama s terena. Problem narodâ BiH, u tom smislu, jest opterećenost svojom „dnevnom politikom“ koja pak sustavno radi na provođenju vulgariziranih europskih ideja. Mirni prosvjedi goraždanskih tekstilaca pred zgradom Vlade (Podrinjskog) kantona doista bi bili patetični – da nisu realni. Realan je i poziv starog tekstilca na socijalne nemire na jesen, realan je poziv tuzlanskih studenata na zaustavljanje divljeg zakona, realna je solidarnost… Solidarnost koja je dosad bila termin isključivo nacionalnog i nacionalističkog jedinstva. Globalno raširen slogan¨(studentskog) solidarizma: „Jedan svijet, jedna borba!“ u Bosni i Hercegovini može doživjeti i svoje lokalno ostvarenje koje će imati dugoročne implikacije pri prevladavanju plemenski uvjetovanog birokratskog sistema!

Mario Kikaš

Vezani članci

  • 14. travnja 2018. Ferdinand Bol, „Upravni odbor gilde vinskih trgovaca“, 1663. (izvor: wikipedia.org). Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Adolf Hitler tijekom svjedočenja na Vrhovnom sudu u Leipzigu, 1930. godine (foto: Heinrich Hoffmann, izvor: en.wikipedia.org) Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 1. travnja 2018. Papa Leon XIII. sa suradnicima. (Izvor: Wikimedia Commons) Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.
  • 1. ožujka 2018. Obrazovanje stanovništva 1930-ih u selu Shorkasy (okrug Cheboksary) (Izvor: Wikimedia Commons) Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 21. siječnja 2018. Nina Obuljen iz Ministarstva kulture RH tijekom izlaganja na okruglom stolu „Održivost margine: Mjere za opstanak nezavisne kulture“, 15. travnja 2010. (izvor: Tomislav Medak @ Flickr prema Creative Commons licenci). Otvoreno pismo neprofitnih medija Tijekom posljednje dvije godine, hrvatska vlada strateški donosi odluke s jasnim ciljem slabljenja i gašenja neprofitnih medija i uništavanja medijskog pluralizma. Neprofitni mediji ostali su bez gotovo ikakvog oblika javnog financiranja, a državne institucije sabotiraju i ostvarivanje podrške Europskog socijalnog fonda. Pročitajte otvoreno pismo koje je dio neprofitnih medija uputio nadležnim institucijama i hrvatskoj javnosti.
  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, New York, cca. 1890., fotografija Jacobsa Riisa koji je tih godina kao novinar pisao i dokumentirao o životu u njujorškim slamovima. (izvor) Razmišljati skromno Socijalistička Jugoslavija posebnu je pozornost posvećivala pitanju stambenih politika. Držalo se da je zadovoljavanje stambenih potreba stanovništva preduvjet za uspostavu egalitarnog društva. Raspadom Jugoslavije trendovi u polju stambenih politika sve više preuzimaju neoliberalne modele rješavanja ovog pitanja. Donosimo prijevod teksta F. T. Green, koji se bavi stambenom krizom u New Yorku u kontekstu aktualnih rasprava o (ne)prihvatljivosti „mikrojedinica“, minijaturnih urbanih nastambi koje postaju novi standard osiromašene populacije.
  • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicama, ne šefovima Ministarstvo rada Trumpove administracije početkom je prosinca najavilo vraćanje kolektivnih napojnica u restoransku industriju. Ako se predložena izmjena, stavljena na javnu raspravu do 5. veljače 2018., usvoji, dovest će na sam rub egzistencije konobare/ice, odnosno radnike/ce koji/e rade za napojnice, a već primaju substandardne nadnice koje često idu ispod propisanog minimuma. Autorica ukazuje na posljedice koje će izmjena pravilnika, pod krinkom pravedne raspodjele napojnica, donijeti najugroženijem dijelu radništva u uslužnim djelatnostima.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve