Neven Jovanović: Blokada u sedam slika

Donosimo, sa zakašnjenjem, jednu od kolumni Nevena Jovanovića iz Zareza, a u kojoj autor iznosi svoje dojmove i zapažanja skupljena tijekom sudjelovanja na plenumu tijekom blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na čijem je Odsjeku za klasičnu filologiju zaposlen kao docent. Iako je blokada suspendirana već mjesec dana, objavljujemo tekst kao svojevrsni podstrek za daljnje sudjelovanje na plenumima, a autora možete dalje pratiti kako u Zarezu, tako i na njegovu blogu.


Krhotine iz dnevnika: u kakve slike filološki mozak preoblikuje tridesetčetverodnevno vježbanje izravne demokracije.

Dvorana 7, ili Sedmica, najveća je predavaonica na fakultetu na kojem radim kao javni službenik. Sedmica – starinska dvorana iz sedamdesetih s tribinama čije su izgrebane drvene klupe prilično uske – služi dvjema glavnim svrhama: u njoj se drže kolegiji s najvećim brojem polaznika, i u njoj studij počinje i završava – tu se pozdravljaju brucoši i dodjeljuju diplome. Predavanja na tim najvećim kolegijima obično su i najdosadnija (mi smo tamo slušali pedagogiju i ONO i DSZ), pozdravljanja su nepodnošljivo bahata, a dodjele diploma odnedavno se diče nakaradnim pseudo-tradicijama crnih halja i bacanja akademskih šešira u zrak (sve uvezeno ravno iz američkih filmova). Ukratko, Sedmica je bila sinonim za gnjavažu i davež.
Dok fakultet na kojem radim nisu okupirali njegovi studenti i počeli u Sedmici održavati plenum.

Meteor

Rektor sveučilišta čija je jedna od sastavnica fakultet na kojem radim gostuje na sjednici vijeća toga fakulteta. Sjednica počinje iskazom lojalnosti: pročelnici odsjeka ustaju jedan za drugim i pokorno javljaju da je fakultetska nastava uspješno uspostavljena na “alternativnim lokacijama”. To zadovoljno potvrđuje i dekan fakulteta na kojem radim. Onda uzima riječ i rektor i “iznosi kronologiju”: nadugo nam i naširoko govori svemu što svi dobro znamo, kao i o besplatnom visokom obrazovanju, koje je, zahvaljujući upravo rektoru, od 2007. apsolutno besplatno (samo što ga većina studenata mora plaćati).
Prostorija u kojoj se taj igrokaz odigrava – fakultetska vijećnica – nalazi se dvadeset metara daleko od Sedmice, u kojoj plenume održava nezavisna studentska inicijativa za besplatno visoko obrazovanje, koja blokira nastavu na fakultetu na kojem radim. Ali usprkos toj blizini ton je rasprava u vijećnici jednodušno ovakav: na naš je fakultet, eto, pao meteor. Zbog pada meteora, naravno, ne možemo na fakultetu održavati nastavu, pa smo je preselili na “alternativne lokacije”. Uklanjanje meteora očekuje se u najskorijem roku.
Činjenica da se taj meteor sastoji od četiristo, petsto, šesto, sedamsto naših vlastitih studenata, da oni blokiraju nastavu zbog uvjerenja da bi besplatno visoko obrazovanje trebalo biti jednako besplatno za sve, da blokada nastave ovisi o odgovoru ministarstva, ministra i vlade – to svi govornici u vijećnici galantno mimoilaze.

Figa u džepu

Jedna od ranih večeri u Sedmici, na plenumu. Neki se profesori obraćaju studentima. Pokazuje se da je ovdje situacija drugačija. Pokazuje se da plenum nije učionica (u kojoj su profesori apsolutni samovladari). Ovi studenti jesu i nisu njihovi studenti. Ovdje autoritet nije samorazumljiv – on se mora zaraditi. Istina, prema profesorima studenti imaju u startu nešto više poštovanja, ali tono se može potrošiti. S posljedicama. Takvi koji moraju svoja dva boda zakucati po svaku cijenu (pa i po cijenu gubljenja utakmice), takvi koji ne mogu ne docirati, ne poučiti “djecu” što sve nisu naučila, a što su sve propustila, jednako kao i takvi koji pokušavaju tretmane provjerene na “odraslima” – svi oni izgore nevjerojatnom brzinom. Plenum ih pojede u času.
S druge strane, pravi je autoritet pred tim ljudima vrlo lako steći. Samo im se obrati s poštovanjem, govori otvoreno, nemaj figu u džepu.
Uh.

Palestinski logor

Još jedna od ranih večeri u Sedmici, na plenumu. Ljudi raspravljaju o reakcijama – i izostancima reakcija – svih onih koji bi o besplatnom visokom obrazovanju trebali razmišljati, svih onih koji bi, u krajnjoj liniji – ako je naša zemlja zaista toliko siromašna da si besplatno visoko obrazovanje ne može priuštiti – trebali naprosto doći među ljude, na plenum, i reći im to, priznati im to, staviti karte na stol. Umjesto toga, ignoriranje i muk.
O tome ljudi raspravljaju, i osjeća se – posve se jasno osjeća – kakva mora biti atmosfera u nekom palestinskom logoru. Opipljiva je nemoć, osjećaj da nikog drugog nije briga. I može se posve jasno – kao u eksperimentalnim uvjetima, kao u laboratoriju – pratiti kako i iz čega nastaju ekstremizmi i radikalizmi. Kako se više plješće, jače reagira na izjave koje su oštrije, drastičnije, nepomirljivije, borbenije.
Osjeća se i kakvo olakšanje donose parole – sve ono što te tišti na neobičan se način savršeno uklopi u puno puta ponavljane četiri riječi, tih je četiri riječi najjednostavnije izreći, tu se svi u ovome malom getu savršeno razumiju.
Može se posve jasno pratiti što ljude dovodi do toga da se opasuju eksplozivnim nabojima i jure u smrt.

Zubarski stolac

Kako teče blokada nastave na fakultetu, nižu se i serijski sastanci u vijećnici. Na tim sastancima predstavnici profesora – koji su se našli između čekića i nakovnja – pokušavaju dokučiti što mogu i što da rade. Posljedica je svega toga da na stolac u vijećnici sjedam kao da idem zubaru: znam da će dugo trajati i da će biti neugodno. S druge strane, na plenum u susjednu Sedmicu idem s posve drugačijim osjećajima (iako i ondje sastanci dugo traju i prilično su naporni).

Prosvjed na trgu

Dan predizborne šutnje: pobunjeni studenti i ostale prosvjeduju na glavnome trgu glavnoga grada. Vruće je i raspoloženje je festivalsko. Prosvjed je obrubljen: navijačkim šatorom prepunim klinaca u plavim dresovima, ljudima koji s punim vrećicama žure s placa da uhvate tramvaj, ljudima koji sjede na terasi gradske kavane i bez ikakve reakcije gledaju pobunjene studente i ostale kako prosvjeduju. Prosvjed zauzima otprilike četvrtinu ili petinu glavnoga trga glavnoga grada.
Omjer se čini vrlo realnim.

Glas iz stroja

Nakon tridesetak dana blokade nastave, pošto je vlast prikupila dovoljno jasnih signala da joj većina građana studentsku blokadu neće uzeti za zlo, najviši javni službenik zadužen za visoko obrazovanje odlučuje krenuti u propagandnu kontraofanzivu. Daje intervju ilustriranom tjedniku i gostuje na popularnom radiju. Njegov razgovor na popularnom radiju potpuno je nestvaran. Ne samo da nema veze s onim što se događa – najviši javni službenik o tome što se događa govori tako da se može razabrati da on svoj “resor” – u biti, ljude za čiju je dobrobit zadužen, ljude čiji napredak on financira novcima svih građana, ljude koji bi u konačnici, kad jednom budu visoko obrazovani, trebali pridonijeti da svi zajedno živimo bolje – dakle, najviši javni službenik taj svoj resor doživljava kao jedan stroj. Stroj radi svojim tempom, i opremljen je spletom indikatora, regulatora, ventila, transmisija; kad kazaljke pojedinih indikatora skoče do crvenoga, treba tu otpustiti, tamo pritegnuti, nešto zamijeniti, nešto nadograditi. I to je sve.
A onda se najednom iz toga stroja začuje ljudski glas, ljudski glas koji želi nešto najjednostavnije. Kao da stroj naprasno zaželi, recimo, čašu vode.
Naravno da se najviši javni službenik pred tako nečime može samo potpuno izgubiti.

Filozof

Praktički u predvečerje konca blokade nastave na fakultetu na kojem radim, u Sedmici svoje knjige predstavlja svjetski poznati subverzivni filozof. Neobičan po tome što njegova planetarno popularna subverzivnost zaista i jest subverzivna. Za nas cinike to je krajnje paradoksalno: u modi je čovjek koji ima razloga da bude u modi, i to baš iz onog razloga iz kojeg ne bi trebao biti u modi. U svakom slučaju, taj planetarno popularni paradoks sjedi tamo u Sedmici, maše mikrofonom, trlja nos svakih pet sekundi, fuflja, priča viceve i govori jezikom staljinizma i socijalizma. I sve što govori apsolutno stoji. I Sedmica je puna kao na plenumu – usto, puna prilično neočekivanih ljudi, među kojima je i moj automehaničar koji studira na Evangeličkom fakultetu. Svjetski poznati filozof daje odlučnu podršku studentskoj blokadi (govoreći usput o Tertulijanu i Duhu svetom kao ekvivalentu kompartije), i ne mogu se ne sjetiti i one prostorije sa zubarskim stolcima preko puta, i onih dosadnih predavanja iz pedagogije i onih sramotnih bacanja crnih kapa u zrak. Sve to na istom mjestu, sve to u istoj zgradi.
Koja je napokon počela sličiti Filozofskom fakultetu.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve