Neven Jovanović: Blokada u sedam slika

Donosimo, sa zakašnjenjem, jednu od kolumni Nevena Jovanovića iz Zareza, a u kojoj autor iznosi svoje dojmove i zapažanja skupljena tijekom sudjelovanja na plenumu tijekom blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na čijem je Odsjeku za klasičnu filologiju zaposlen kao docent. Iako je blokada suspendirana već mjesec dana, objavljujemo tekst kao svojevrsni podstrek za daljnje sudjelovanje na plenumima, a autora možete dalje pratiti kako u Zarezu, tako i na njegovu blogu.


Krhotine iz dnevnika: u kakve slike filološki mozak preoblikuje tridesetčetverodnevno vježbanje izravne demokracije.

Dvorana 7, ili Sedmica, najveća je predavaonica na fakultetu na kojem radim kao javni službenik. Sedmica – starinska dvorana iz sedamdesetih s tribinama čije su izgrebane drvene klupe prilično uske – služi dvjema glavnim svrhama: u njoj se drže kolegiji s najvećim brojem polaznika, i u njoj studij počinje i završava – tu se pozdravljaju brucoši i dodjeljuju diplome. Predavanja na tim najvećim kolegijima obično su i najdosadnija (mi smo tamo slušali pedagogiju i ONO i DSZ), pozdravljanja su nepodnošljivo bahata, a dodjele diploma odnedavno se diče nakaradnim pseudo-tradicijama crnih halja i bacanja akademskih šešira u zrak (sve uvezeno ravno iz američkih filmova). Ukratko, Sedmica je bila sinonim za gnjavažu i davež.
Dok fakultet na kojem radim nisu okupirali njegovi studenti i počeli u Sedmici održavati plenum.

Meteor

Rektor sveučilišta čija je jedna od sastavnica fakultet na kojem radim gostuje na sjednici vijeća toga fakulteta. Sjednica počinje iskazom lojalnosti: pročelnici odsjeka ustaju jedan za drugim i pokorno javljaju da je fakultetska nastava uspješno uspostavljena na “alternativnim lokacijama”. To zadovoljno potvrđuje i dekan fakulteta na kojem radim. Onda uzima riječ i rektor i “iznosi kronologiju”: nadugo nam i naširoko govori svemu što svi dobro znamo, kao i o besplatnom visokom obrazovanju, koje je, zahvaljujući upravo rektoru, od 2007. apsolutno besplatno (samo što ga većina studenata mora plaćati).
Prostorija u kojoj se taj igrokaz odigrava – fakultetska vijećnica – nalazi se dvadeset metara daleko od Sedmice, u kojoj plenume održava nezavisna studentska inicijativa za besplatno visoko obrazovanje, koja blokira nastavu na fakultetu na kojem radim. Ali usprkos toj blizini ton je rasprava u vijećnici jednodušno ovakav: na naš je fakultet, eto, pao meteor. Zbog pada meteora, naravno, ne možemo na fakultetu održavati nastavu, pa smo je preselili na “alternativne lokacije”. Uklanjanje meteora očekuje se u najskorijem roku.
Činjenica da se taj meteor sastoji od četiristo, petsto, šesto, sedamsto naših vlastitih studenata, da oni blokiraju nastavu zbog uvjerenja da bi besplatno visoko obrazovanje trebalo biti jednako besplatno za sve, da blokada nastave ovisi o odgovoru ministarstva, ministra i vlade – to svi govornici u vijećnici galantno mimoilaze.

Figa u džepu

Jedna od ranih večeri u Sedmici, na plenumu. Neki se profesori obraćaju studentima. Pokazuje se da je ovdje situacija drugačija. Pokazuje se da plenum nije učionica (u kojoj su profesori apsolutni samovladari). Ovi studenti jesu i nisu njihovi studenti. Ovdje autoritet nije samorazumljiv – on se mora zaraditi. Istina, prema profesorima studenti imaju u startu nešto više poštovanja, ali tono se može potrošiti. S posljedicama. Takvi koji moraju svoja dva boda zakucati po svaku cijenu (pa i po cijenu gubljenja utakmice), takvi koji ne mogu ne docirati, ne poučiti “djecu” što sve nisu naučila, a što su sve propustila, jednako kao i takvi koji pokušavaju tretmane provjerene na “odraslima” – svi oni izgore nevjerojatnom brzinom. Plenum ih pojede u času.
S druge strane, pravi je autoritet pred tim ljudima vrlo lako steći. Samo im se obrati s poštovanjem, govori otvoreno, nemaj figu u džepu.
Uh.

Palestinski logor

Još jedna od ranih večeri u Sedmici, na plenumu. Ljudi raspravljaju o reakcijama – i izostancima reakcija – svih onih koji bi o besplatnom visokom obrazovanju trebali razmišljati, svih onih koji bi, u krajnjoj liniji – ako je naša zemlja zaista toliko siromašna da si besplatno visoko obrazovanje ne može priuštiti – trebali naprosto doći među ljude, na plenum, i reći im to, priznati im to, staviti karte na stol. Umjesto toga, ignoriranje i muk.
O tome ljudi raspravljaju, i osjeća se – posve se jasno osjeća – kakva mora biti atmosfera u nekom palestinskom logoru. Opipljiva je nemoć, osjećaj da nikog drugog nije briga. I može se posve jasno – kao u eksperimentalnim uvjetima, kao u laboratoriju – pratiti kako i iz čega nastaju ekstremizmi i radikalizmi. Kako se više plješće, jače reagira na izjave koje su oštrije, drastičnije, nepomirljivije, borbenije.
Osjeća se i kakvo olakšanje donose parole – sve ono što te tišti na neobičan se način savršeno uklopi u puno puta ponavljane četiri riječi, tih je četiri riječi najjednostavnije izreći, tu se svi u ovome malom getu savršeno razumiju.
Može se posve jasno pratiti što ljude dovodi do toga da se opasuju eksplozivnim nabojima i jure u smrt.

Zubarski stolac

Kako teče blokada nastave na fakultetu, nižu se i serijski sastanci u vijećnici. Na tim sastancima predstavnici profesora – koji su se našli između čekića i nakovnja – pokušavaju dokučiti što mogu i što da rade. Posljedica je svega toga da na stolac u vijećnici sjedam kao da idem zubaru: znam da će dugo trajati i da će biti neugodno. S druge strane, na plenum u susjednu Sedmicu idem s posve drugačijim osjećajima (iako i ondje sastanci dugo traju i prilično su naporni).

Prosvjed na trgu

Dan predizborne šutnje: pobunjeni studenti i ostale prosvjeduju na glavnome trgu glavnoga grada. Vruće je i raspoloženje je festivalsko. Prosvjed je obrubljen: navijačkim šatorom prepunim klinaca u plavim dresovima, ljudima koji s punim vrećicama žure s placa da uhvate tramvaj, ljudima koji sjede na terasi gradske kavane i bez ikakve reakcije gledaju pobunjene studente i ostale kako prosvjeduju. Prosvjed zauzima otprilike četvrtinu ili petinu glavnoga trga glavnoga grada.
Omjer se čini vrlo realnim.

Glas iz stroja

Nakon tridesetak dana blokade nastave, pošto je vlast prikupila dovoljno jasnih signala da joj većina građana studentsku blokadu neće uzeti za zlo, najviši javni službenik zadužen za visoko obrazovanje odlučuje krenuti u propagandnu kontraofanzivu. Daje intervju ilustriranom tjedniku i gostuje na popularnom radiju. Njegov razgovor na popularnom radiju potpuno je nestvaran. Ne samo da nema veze s onim što se događa – najviši javni službenik o tome što se događa govori tako da se može razabrati da on svoj “resor” – u biti, ljude za čiju je dobrobit zadužen, ljude čiji napredak on financira novcima svih građana, ljude koji bi u konačnici, kad jednom budu visoko obrazovani, trebali pridonijeti da svi zajedno živimo bolje – dakle, najviši javni službenik taj svoj resor doživljava kao jedan stroj. Stroj radi svojim tempom, i opremljen je spletom indikatora, regulatora, ventila, transmisija; kad kazaljke pojedinih indikatora skoče do crvenoga, treba tu otpustiti, tamo pritegnuti, nešto zamijeniti, nešto nadograditi. I to je sve.
A onda se najednom iz toga stroja začuje ljudski glas, ljudski glas koji želi nešto najjednostavnije. Kao da stroj naprasno zaželi, recimo, čašu vode.
Naravno da se najviši javni službenik pred tako nečime može samo potpuno izgubiti.

Filozof

Praktički u predvečerje konca blokade nastave na fakultetu na kojem radim, u Sedmici svoje knjige predstavlja svjetski poznati subverzivni filozof. Neobičan po tome što njegova planetarno popularna subverzivnost zaista i jest subverzivna. Za nas cinike to je krajnje paradoksalno: u modi je čovjek koji ima razloga da bude u modi, i to baš iz onog razloga iz kojeg ne bi trebao biti u modi. U svakom slučaju, taj planetarno popularni paradoks sjedi tamo u Sedmici, maše mikrofonom, trlja nos svakih pet sekundi, fuflja, priča viceve i govori jezikom staljinizma i socijalizma. I sve što govori apsolutno stoji. I Sedmica je puna kao na plenumu – usto, puna prilično neočekivanih ljudi, među kojima je i moj automehaničar koji studira na Evangeličkom fakultetu. Svjetski poznati filozof daje odlučnu podršku studentskoj blokadi (govoreći usput o Tertulijanu i Duhu svetom kao ekvivalentu kompartije), i ne mogu se ne sjetiti i one prostorije sa zubarskim stolcima preko puta, i onih dosadnih predavanja iz pedagogije i onih sramotnih bacanja crnih kapa u zrak. Sve to na istom mjestu, sve to u istoj zgradi.
Koja je napokon počela sličiti Filozofskom fakultetu.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve