Rada Borić: Sveučilište – učilište za sve

Kakvo sve-učilište želimo danas? Prema Virginiji Woolf, sveučilište bi trebalo biti “mlado, siromašno, eksperimentalno i avanturističko, bez prašine neupitne tradicije, okićeno stalno novim slikama i novim knjigama koje bi se mogle slobodno hvatati u ruke, gnijezditi u glave i buditi glasove. To bi učilište moralo istraživati kako da um i tijelo surađuju; moralo bi biti onkraj natjecateljstva, bogatstva, povlastica i statusa, kako bi privuklo samo one koji su željni znanja, znanja kojemu je najveća moć neprekidno obnavljana spoznaja o tome da treba dalje učiti, te u kojem bi predavali oni koje bi gonila ista želja za znanjem i vlastitim samo-razvlašćivanjem”.


Voljela bih da studenti, uz zagovor za besplatnim sveučilištem, glasnije zahtijevaju i sveučilište koje propituje “neupitne tradicije”, ono koje će “poučavati vještinama ljudskog sporazumijevanja; umjetnosti razumijevanja života”


“Staro obrazovanje starih koledža ne njeguje ni osobito poštovanje prema slobodi ni osobitu mržnju prema ratu, jasno je da vi svoj koledž morate izgraditi na drukčiji način.

Jer ne bi postojale nikakve prepreke u obliku bogatstva i formalnosti, isticanja vlastitih vrijednosti i natjecateljstva, zbog kojih su sveučilišta danas tako nelagodna mjesta za život (…) gdje nitko ne može hodati slobodno ni govoriti sobodno u strahu da ne prekorači neku kredom povučenu crtu, da ne uvrijedi nekog dostojanstvenika”


Virgnija Wolf , Tri gvineje


“Kakvu to vrstu obrazovanja trebamo”, pita se Virginija Woolf 1938. u Tri gvineje. Danas taj tekst ne bih mogla citirati da ga Centar za ženske studije, izvaninstitucionalni obrazovni centar promicanja i stjecanja ženskostudijskih znanja, nije tiskao 2004. (u prijevodu Martine Leustek), a Lada Čale Feldman nije uvrstila u svoje izlaganje održano na okruglom stolu Ženski studiji na sveučilištu – spoznajne i metodologijske perspektive – o institucionalizaciji ženskih studija u Hrvatskoj, 2003, a koji me je inspirirao i poslužio kao uvod u predavanje Centar za ženske studije – subverzivni kapital, održano na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, u dvorani D6, dana 23. travnja 2009. na poziv i u znak podrške studenticama i studentima. Koliko je, u trenutku “blokade” hrvatskih sveučilišta, ili pak pojedinih fakulteta, tekst nastao prije 60 godina i danas aktualan? Kakvo sve-učiliste želimo danas? Prema Virginiji Woolf, kako nam njezino razmišljanje o “ženskom koledžu” sažima Lada Čale Feldman u tekstu Institucionalizacija ženskih studija u Hrvatskoj, sveučilište bi trebalo biti “mlado, siromašno, eksperimentalno i avanturističko, bez prašine neupitne tradicije, okićeno stalno novim slikama i novim knjigama koje bi se mogle slobodno hvatati u ruke, gnijezditi u glave i buditi glasove. Moralo bi to biti učilište u kojem se neće učiti umijeću dominacije, vladanja, ubijanja i stjecanja, nego medicini, matematici, glazbi, slikarstvu i književnosti, te povrh svega ljudskom ophođenju, umijeću razumijevanja tuđih života i misli, sa svrhom ne razdvajanja i specijalizacije nego kombinacije. To bi učilište moralo istraživati kako da um i tijelo surađuju; moralo bi biti onkraj natjecateljstva, bogatstva, povlastica i statusa, kako bi privuklo samo one koji su željni znanja, znanja kojemu je najveća moć neprekidno obnavljana spoznaja o tome da treba dalje učiti, te u kojem bi predavali oni koje bi gonila ista želja za znanjem i vlastitim samo-razvlašćivanjem”.

Osim kakvo – i čije znanje?

Jedan od razloga studentskom “buntu” svakako je siromaštvo hrvatskih sveučilišta, siromaštvo koje se ne može prikriti “zakrpama” iz prihoda poreznih obveznika, a postoji stoga što ne postoji sustavna strategija kako do “zemlje znanja” a da se to znanje ne komercijalizira na najbrutalniji način. Siromaštvo našeg sveučilišta pritom se dvostruko upisuje: kao “upisnina” i siromaštvo promišljanja kakvo sveučilište trebamo i želimo, te ne predstavlja siromaštvo koje zagovara Woolf: “poučavati na jeftin način i koje mogu prakticirati siromašni ljudi”. Jednostavno rješenje za očuvanjem jeftina sveučilišta možemo posuditi od Woolfove: “ne bi smjelo biti razdvajanje i usmjeravanje na zasebne djelatnosti, već njihovo povezivanje”. Woolf s pravom smatra da se sama moć znanja može “istopiti u oskudici i ovisnosti o velikodušnosti hirovitih donatora” ili politike, dodala bih, te nema govora o autonomiji koja se nominalno proklamira, ako sutra privatizacijom sveučilišta znanje bude isključivo u rukama kapitala – od njega diktirano i za njega proizvedeno.
Siromaštvo našeg sveučilišta dvostruko se upisuje: kao “upisnina” i siromaštvo promišljanja kakvo sveučilište trebamo i želimo
Takvo znanje zasigurno neće moći biti ni avanturističko ni kritičko. Ako učilište mora biti mlado, znači da nužno mora biti i avanturističko i eksperimentalno – otvoreno novim područjima znanja i novim znanstvenim uvidima. Voljela bih da studenti, uz zagovor za siromašnim (besplatnim) sveučilištem, glasnije zahtijevaju i sveučilište koje propituje “neupitne tradicije” (na neupitnoj je tradiciji naglasak!) te zagovaraju sveučilište koje će “poučavati vještinama ljudskog sporazumijevanja; umjetnosti razumijevanja života”, “istraživati načine na koji se um i tijelo mogu potaknuti na zajedničko djelovanje” – danas bismo rekli sa svrhom razumijevanja Drugog, mulitikulturalnosti, interdisciplinarnosti i intersekcionalnosti kao i znanja koje je aktivno (aktivistički) uključeno u društveni život zajednice. Jesu li studenti, “u žaru borbe” za pravo na jednakost u/pri obrazovanju, zaboravili kakvo obrazovanje i kakvo znanje, a feministkinje bi rekle i čije obrazovanje, i čije znanje.

Jer riječ sveučilište (sve-učilište) možemo iščitati i kao učilište za sve, tj. učilište dostupno svima, ali sve u učilištu mišljeno je kao učilište koje izučava/poučava sve, na kojemu se uče/poučavaju svi sadržaji i svi uvidi. Ako je već “neupitnom tradicijom” ovjereno što je to znanost/znanje, sve je tako samo sve centra, ali ne i sve margine, sveučilišno sve slabo je propusno ili isključuje nova znanja, a tek novija (mlada!?) sveučilišta u Hrvatskoj “pripuštaju” neke od disciplina već desetljećima “legitimne” na europskim i svjetskim sveučilištima – od etničkih, mirovnih, kulturalnih do postkolonijalnih i ženskih i/ili rodnih studija. Neprisustvo (nesvijest!) o značaju/vrijednosti ženskostudijskih uvida potvrđuje nedostatak “umjetnosti razumijevanja života”, a razlog nezanimanja za rodnu proizvodnju znanja ili proizvodnju znanja o rodnim unutar interdisciplinarnog tek ću potkrijepiti još jednim “starim” tekstom Simone de Beauvoir – Drugi spol, koji se nerijetko uči na našim sve-učilištima – “Predstavljanje svijeta, kao i sam svijet, djelo je muškaraca; oni ga opisuju sa svojega stajališta, koje su zamijenili (pobrkali) s apsolutnom istinom”.

Nedisciplinarnost feminističke epistemologije

Stoga se Centar za ženske studije, koji u programu ženskih studija nudi nov model obrazovanja, alternativan i izvaninstitucionalan program koji promiče ženska znanja i kreativnost, istodobno popunjavajući i praznine u hrvatskom formalnom obrazovnom sustavu, godinama zalagao da se ženski studiji kao cjelovit obrazovni program uvedu na Filozofski fakultet u Zagrebu ne bi li se feministička epistemologija upisala u “ovjereno znanje”. I dobio odbijenicu jer se fakultetskom Vijeću činilo upitnim što su to ženski studiji kao “disciplina”. Da su oni koji odlučuju voljni propitivati sve i “svakodnevno samo-razvlašćivati”, razumjeli bi da su ženski studiji kao “disciplina” različiti u sadržaju, obliku i ciljevima od tradicionalnih disciplina te da nisu “koherentni zbroj različitih znanstvenih disciplina”, a ni njihov “višak” ili “kozmetičko preslagivanje”.
Ako je već “neupitnom tradicijom” ovjereno što je to znanost/znanje, sve je tako samo sve centra, ali ne i sve margine, sveučilišno sve slabo je propusno ili isključuje nova znanja
Ženski su studiji mjesto gdje žene stvaraju epistemologijske modele znanja umjesto da su njegove pasivne primateljice, “znanja kojemu je najveća moć neprekidno obnavljana spoznaja o tome da treba dalje učiti”, mjesto situirana, otjelovljena znanja, znanja koje je praksa. Preispituju kanone i preoblikuju “službeno znanje”, dovode u pitanje sve što se predaje na fakultetima. Tijekom odvijanja nastave znanja se stječu razmjenom iskustava – dijalogom, diskusijama, kritičkom analizom tekstova, stjecanjem novih vještina, prikazivanjem i analizom videa/filmova, kreativnim radionicama. Što je od toga posvojilo/usvojilo ili voljno uvesti u svoje kurikulume naše sveučilište kako bi poticalo kreativnost, kulturu dijaloga, aktivno sudjelovanje studenata i studentica? Što je učinilo kako bi u aktivnu sudjelovanju u proizvodnji znanja, solidarnosti i etičnosti onkraj natjecateljstva, bogatstva, povlastica i statusa bili uključeni oni koji su željni znanja. Oni/e koji/e su voljni/e dnevno propitivati znanje i sebe (“razvlašćivati se”) i kreirati nova znanja i novo Sveučilište.

Rada Borić

Vezani članci

  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
  • 9. svibnja 2017. Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.) Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.