Rada Borić: Sveučilište – učilište za sve

Jer ne bi postojale nikakve prepreke u obliku bogatstva i formalnosti, isticanja vlastitih vrijednosti i natjecateljstva, zbog kojih su sveučilišta danas tako nelagodna mjesta za život (…) gdje nitko ne može hodati slobodno ni govoriti sobodno u strahu da ne prekorači neku kredom povučenu crtu, da ne uvrijedi nekog dostojanstvenika”
Virgnija Wolf , Tri gvineje
“Kakvu to vrstu obrazovanja trebamo”, pita se Virginija Woolf 1938. u Tri gvineje. Danas taj tekst ne bih mogla citirati da ga Centar za ženske studije, izvaninstitucionalni obrazovni centar promicanja i stjecanja ženskostudijskih znanja, nije tiskao 2004. (u prijevodu Martine Leustek), a Lada Čale Feldman nije uvrstila u svoje izlaganje održano na okruglom stolu Ženski studiji na sveučilištu – spoznajne i metodologijske perspektive – o institucionalizaciji ženskih studija u Hrvatskoj, 2003, a koji me je inspirirao i poslužio kao uvod u predavanje Centar za ženske studije – subverzivni kapital, održano na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, u dvorani D6, dana 23. travnja 2009. na poziv i u znak podrške studenticama i studentima. Koliko je, u trenutku “blokade” hrvatskih sveučilišta, ili pak pojedinih fakulteta, tekst nastao prije 60 godina i danas aktualan? Kakvo sve-učiliste želimo danas? Prema Virginiji Woolf, kako nam njezino razmišljanje o “ženskom koledžu” sažima Lada Čale Feldman u tekstu Institucionalizacija ženskih studija u Hrvatskoj, sveučilište bi trebalo biti “mlado, siromašno, eksperimentalno i avanturističko, bez prašine neupitne tradicije, okićeno stalno novim slikama i novim knjigama koje bi se mogle slobodno hvatati u ruke, gnijezditi u glave i buditi glasove. Moralo bi to biti učilište u kojem se neće učiti umijeću dominacije, vladanja, ubijanja i stjecanja, nego medicini, matematici, glazbi, slikarstvu i književnosti, te povrh svega ljudskom ophođenju, umijeću razumijevanja tuđih života i misli, sa svrhom ne razdvajanja i specijalizacije nego kombinacije. To bi učilište moralo istraživati kako da um i tijelo surađuju; moralo bi biti onkraj natjecateljstva, bogatstva, povlastica i statusa, kako bi privuklo samo one koji su željni znanja, znanja kojemu je najveća moć neprekidno obnavljana spoznaja o tome da treba dalje učiti, te u kojem bi predavali oni koje bi gonila ista želja za znanjem i vlastitim samo-razvlašćivanjem”.
Jedan od razloga studentskom “buntu” svakako je siromaštvo hrvatskih sveučilišta, siromaštvo koje se ne može prikriti “zakrpama” iz prihoda poreznih obveznika, a postoji stoga što ne postoji sustavna strategija kako do “zemlje znanja” a da se to znanje ne komercijalizira na najbrutalniji način. Siromaštvo našeg sveučilišta pritom se dvostruko upisuje: kao “upisnina” i siromaštvo promišljanja kakvo sveučilište trebamo i želimo, te ne predstavlja siromaštvo koje zagovara Woolf: “poučavati na jeftin način i koje mogu prakticirati siromašni ljudi”. Jednostavno rješenje za očuvanjem jeftina sveučilišta možemo posuditi od Woolfove: “ne bi smjelo biti razdvajanje i usmjeravanje na zasebne djelatnosti, već njihovo povezivanje”. Woolf s pravom smatra da se sama moć znanja može “istopiti u oskudici i ovisnosti o velikodušnosti hirovitih donatora” ili politike, dodala bih, te nema govora o autonomiji koja se nominalno proklamira, ako sutra privatizacijom sveučilišta znanje bude isključivo u rukama kapitala – od njega diktirano i za njega proizvedeno.
Takvo znanje zasigurno neće moći biti ni avanturističko ni kritičko. Ako učilište mora biti mlado, znači da nužno mora biti i avanturističko i eksperimentalno – otvoreno novim područjima znanja i novim znanstvenim uvidima. Voljela bih da studenti, uz zagovor za siromašnim (besplatnim) sveučilištem, glasnije zahtijevaju i sveučilište koje propituje “neupitne tradicije” (na neupitnoj je tradiciji naglasak!) te zagovaraju sveučilište koje će “poučavati vještinama ljudskog sporazumijevanja; umjetnosti razumijevanja života”, “istraživati načine na koji se um i tijelo mogu potaknuti na zajedničko djelovanje” – danas bismo rekli sa svrhom razumijevanja Drugog, mulitikulturalnosti, interdisciplinarnosti i intersekcionalnosti kao i znanja koje je aktivno (aktivistički) uključeno u društveni život zajednice. Jesu li studenti, “u žaru borbe” za pravo na jednakost u/pri obrazovanju, zaboravili kakvo obrazovanje i kakvo znanje, a feministkinje bi rekle i čije obrazovanje, i čije znanje.
Jer riječ sveučilište (sve-učilište) možemo iščitati i kao učilište za sve, tj. učilište dostupno svima, ali sve u učilištu mišljeno je kao učilište koje izučava/poučava sve, na kojemu se uče/poučavaju svi sadržaji i svi uvidi. Ako je već “neupitnom tradicijom” ovjereno što je to znanost/znanje, sve je tako samo sve centra, ali ne i sve margine, sveučilišno sve slabo je propusno ili isključuje nova znanja, a tek novija (mlada!?) sveučilišta u Hrvatskoj “pripuštaju” neke od disciplina već desetljećima “legitimne” na europskim i svjetskim sveučilištima – od etničkih, mirovnih, kulturalnih do postkolonijalnih i ženskih i/ili rodnih studija. Neprisustvo (nesvijest!) o značaju/vrijednosti ženskostudijskih uvida potvrđuje nedostatak “umjetnosti razumijevanja života”, a razlog nezanimanja za rodnu proizvodnju znanja ili proizvodnju znanja o rodnim unutar interdisciplinarnog tek ću potkrijepiti još jednim “starim” tekstom Simone de Beauvoir – Drugi spol, koji se nerijetko uči na našim sve-učilištima – “Predstavljanje svijeta, kao i sam svijet, djelo je muškaraca; oni ga opisuju sa svojega stajališta, koje su zamijenili (pobrkali) s apsolutnom istinom”.
Stoga se Centar za ženske studije, koji u programu ženskih studija nudi nov model obrazovanja, alternativan i izvaninstitucionalan program koji promiče ženska znanja i kreativnost, istodobno popunjavajući i praznine u hrvatskom formalnom obrazovnom sustavu, godinama zalagao da se ženski studiji kao cjelovit obrazovni program uvedu na Filozofski fakultet u Zagrebu ne bi li se feministička epistemologija upisala u “ovjereno znanje”. I dobio odbijenicu jer se fakultetskom Vijeću činilo upitnim što su to ženski studiji kao “disciplina”. Da su oni koji odlučuju voljni propitivati sve i “svakodnevno samo-razvlašćivati”, razumjeli bi da su ženski studiji kao “disciplina” različiti u sadržaju, obliku i ciljevima od tradicionalnih disciplina te da nisu “koherentni zbroj različitih znanstvenih disciplina”, a ni njihov “višak” ili “kozmetičko preslagivanje”.
Ženski su studiji mjesto gdje žene stvaraju epistemologijske modele znanja umjesto da su njegove pasivne primateljice, “znanja kojemu je najveća moć neprekidno obnavljana spoznaja o tome da treba dalje učiti”, mjesto situirana, otjelovljena znanja, znanja koje je praksa. Preispituju kanone i preoblikuju “službeno znanje”, dovode u pitanje sve što se predaje na fakultetima. Tijekom odvijanja nastave znanja se stječu razmjenom iskustava – dijalogom, diskusijama, kritičkom analizom tekstova, stjecanjem novih vještina, prikazivanjem i analizom videa/filmova, kreativnim radionicama. Što je od toga posvojilo/usvojilo ili voljno uvesti u svoje kurikulume naše sveučilište kako bi poticalo kreativnost, kulturu dijaloga, aktivno sudjelovanje studenata i studentica? Što je učinilo kako bi u aktivnu sudjelovanju u proizvodnji znanja, solidarnosti i etičnosti onkraj natjecateljstva, bogatstva, povlastica i statusa bili uključeni oni koji su željni znanja. Oni/e koji/e su voljni/e dnevno propitivati znanje i sebe (“razvlašćivati se”) i kreirati nova znanja i novo Sveučilište.