Studentska buna na Sveučilištu u São Paulu

Mirna prosvjedna akcija studenata, profesora i ostalih zaposlenika triju državnih sveučilišta (USP, UNESP i Unicamp) u São Paulu nasilno je prekinuta policijskom intervencijom u utorak 9. lipnja. Spomenuta su sveučilišta u tjednu koji je prethodio najbrutalnijem napadu na članove akademske zajednice u novijoj brazilskoj povijesti pozvala na akciju solidarnosti u obrani osnovnih demokratskih načela. Apelu se odazvalo oko 1500 građana i aktivista, zahtijevajući od sveučilišne uprave i lokalnih vlasti povlačenje policijskih trupa koje su tjednima okupirale USP (Universidade de São Paulo) i sprječavale svakodnevne aktivnosti na kampusu.

U pozadini ovih događaja leži višegodišnja borba sveučilišne zajednice protiv politizacije obrazovnog sektora, smanjenja izdataka za obrazovanje i neprestanog narušavanja sveučilišne autonomije od strane saveznih vlasti. Metodu blokade sveučilišnih javnih prostora aktivisti su usvojili još u samim počecima svoje borbe. Tako je početkom svibnja 2007. godine oko 150 studenata provalilo u administrativnu zgradu USP-a, najvećeg brazilskog sveučilišta koje sa 75,000 upisanih studenata sve češće posreduje u generiranju društvenih promjena u zemlji. Incident se dogodio kada skupini studenata nije dopušten ulazak u prostorije rektorata i uručivanje dokumenta s 14 zahtjeva, među kojima su između ostalih navedeni: poboljšanje smještajnih kapaciteta, reforma u institucionalnom ustroju Sveučilišta, pravo na profesorske konzultacije i zahtjev za službenim očitovanjem rektorice Suely Vilele o trenutnoj politici i reformama saveznog guvernera i predsjedničkog kandidata Brazilske socijalno-demokratske stranke Joséa Serre. Nakon što ih je Franco Lajolo, zamjenik rektorice u odsustvu, odbio primiti, studenti su nasilno ušli u zgradu i blokirali rektorski ured. Tristotinjak studenata kampiralo je u rektoratu USP-a mjesec dana uz protestne pjesme i prigodne političke govore.

Akcija je krenula novim tijekom 31. svibnja iste godine kad su studenti uz pomoć profesorâ i nenastavničkog osoblja blokirali čitavo Sveučilište nezadovoljni ulogom države u visokom obrazovanju. Pritom je tek nekoliko profesora odlučilo ignorirati prosvjed nastavivši s redovitim predavanjima. Iako je i među studentima bilo skeptika, glavnina ih nije pokleknula čak ni pred izglednom mogućnošću gubitka semestra. Nekoliko desetaka tisuća pripadnika spomenute akademske zajednice zajednički je ponijelo ovaj prosvjed protiv rezanja budžeta za visoko školstvo. Tražeći razumne uvjeta rada i adekvatne plaće te tvrdeći kako državni guverner Serra zakida visokoškolske institucije u njihovoj jamčenoj autonomiji, otvorili su Pandorinu kutiju čitavog obrazovnog sektora. Ono što je počelo kao izdvojeni prosvjed, preraslo je u opći štrajk s barikadama koji se proširio na još dva javna sveučilišta u istoj saveznoj državi. Prema pisanju lokalnog tiska, blokada USP-a je spomenute godine postavila velik izazov pred Serru, koji je svoju političku karijeru počeo upravo kao vođa studentskog pokreta i aktivist protiv brazilske vojne diktature na istom sveučilištu 1960-ih.

Kad je početkom svibnja ove godine započeo novi štrajk službenika USP-a, prosvjednici su na miran način blokirali ulaze osam zgrada pri matičnoj instituciji. Obustavljena je nastava, pri čemu su u akciji bojkota redovnih sveučilišnih aktivnosti jednako sudjelovali studenti kao i njihovi profesori te ostalo osoblje. Nakon mjesec dana blokade, u ponedjeljak 1. lipnja, USP su uz privolu rektorice Vilela okupirale specijalne jedinice vojne policije. Sindikat radnika Sveučilišta u São Paulu (SINTUSP) objavio je istog dana sljedeće: “Što se tiče tvrdnje Rektorata da se ‘ne mogu zaobići nasilne akcije’, jasno je da je invazija udarnih trupa na javnom sveučilišnom području nasilje. Svi su sa sobom nosili duge cijevi, štitove, palice i bombe te su mahom bili policajci bez nužnih identifikacijskih isprava.” Sutradan, u utorak, policija se bez objašnjenja povukla sa Sveučilišta, na što je Udruženje docenata Sveučilišta u São Paulu donijelo odluku o ponovnom uspostavljanju blokade za tjedan dana, točnije 9. lipnja te zatražilo raspuštanje policijskih snaga dovedenih na inicijativu rektorice.

Umjesto razgovora sa studentima, profesorima i službenicima Sveučilišta, rektorica Vilela i guverner José Serra odlučili su se na rješavanje problema represijom. Već 3. lipnja specijalne jedinice vojne policije ponovno su okupirale rektorat, zgradu upravitelja kampusa, nekadašnji rektorat i zgradu upravitelja socijalne skrbi. Također, zaposlenicima je poslana uredba kojom se zahtijeva hitan povratak na radna mjesta. Ovim je činom direktno napadnuta ne samo autonomija Sveučilišta, već i ustavno pravo na prosvjedovanje. Stavši u obranu ovog posljednjeg, prosvjednici su u organiziranoj povorci izašli na ulice São Paula 9. lipnja. U pokušaju zaustavljanja demonstranata došlo je do nasilja koje očevici opisuju kao “neviđeno u Brazilu još od vremena vojne diktature”.

Policija je pod punim naoružanjem zasula prosvjednike dimnim bombama, suzavcem i gumenim mecima, na što su studenti uzvratili simboličkom gestom bacajući cvijeće. Također, specijalci su nasilno ulazili u glavne zgrade Sveučilišta te doslovno proveli lov na demonstrante. Među studentima je bilo i ozlijeđenih, dok je nekolicina privedena i zadržana u pritvoru, uključujući dvoje zaposlenika USP-a. Uslijedila je javna kampanja za puštanje pritvorenih na slobodu, u koju su se uključili profesori, pravnici, nevladine udruge i neki mediji. Važno je naglasiti kako je prosvjed za povlačenje policije s kampusa bio planiran, organiziran i prethodno najavljen čime se definira kao legitimna akcija građana, dok je odgovor na nju pokazao autoritarna polazišta nadležnih, kao i nespremnost istih na dijalog. Drugim riječima, savezne su vlasti nasilno spriječile najavljeni prosvjed protiv kršenja prava na prosvjedovanje.

Rektorski zbor, za koji analitičari tvrde da je tek produžena ruka guvernera Serre, ni ovaj put nije, kao ni dvije godine ranije, prepoznao društvenu snagu okupljenu u ljudima različitih generacijskih odrednica, karijera, akademskog statusa i osobnih biografija, što ih ipak nije spriječilo da zajedno stanu pred oružje i pošalju jasnu poruku vlastima. Jedino što u javnosti više odjekuje od spomenute odaslane poruke jest promjena ozračja na ulicama São Paula. Reakcija nasiljem na mirni, civilizirani prosvjed izazvala je zgražanje Brazilaca i bez sumnje prizvala nelijepa sjećanja na vremena kad su sugrađani, pripadnici akademske zajednice, zatvarani i ubijani zbog svojih stavova.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve