Tonči Valentić: Kognitivni kapitalizam u tranziciji: društvo znanja i društvo parazita

Najveći skandal nedavne blokade Filozofskog fakulteta (a potom i mnogih drugih fakulteta u Hrvatskoj) sastoji se u tome što je taj slučaj punih mjesec dana zaokupljao širu društvenu javnost, što se o njemu pisalo i izvještavalo redovito i svakodnevno u svim medijima, a unatoč tome količina ozbiljnih analiza i stručnih te nepristranih komentara može se, post festum, nabrojati na prste jedne ruke. Paradoks je, dakle, u tome što je jedna društveno iznimno značajna, politički osviještena, inovativna i autentična emancipacijska gesta medijski uglavnom interpretirana kao pobuna razmaženih mlađih punoljetnika koji su spriječili rad fakulteta da ne bi morali dolaziti na predavanja već da bi se mogli baviti jogom, širenjem boljševičkih ideja i kuhanjem graha. Skandal je tim ozbiljniji jer se ne radi samo o orkestriranim i svjesno malicioznim komentarima u vodećim tiskovinama, nego u najvećem broju slučajeva naprosto o potpunom nerazumijevanju “duhovne situacije vremena”. Svoditi ovaj studentski bunt na zakašnjelu šezdesetosmašku retoriku, na prizivanje socijalizma ili tvrditi kako iza bojkotiranja nastave stoji poriv za ljenčarenjem, vrlo jasno ukazuje na alarmantnu činjenicu da velikim dijelom medijskog prostora Hrvatske caruju novinari i kolumnisti koje se može okarakterizirati ili kao korporativne plaćenike ili naprosto kao potpune idiote. Malobrojni trezveni, stručni i pronicljivi komentatori koji su otprve shvatili o čemu se ovdje radi i što je sve na kocki u opasnom ulogu u kojem problem školarina predstavlja samo vrh ledene sante ispod koje se skriva minsko polje poremećenog sustava cjelokupnih društvenih odnosa, ionako su ostali nezamijećeni u javnom prostoru kojeg su okupirali glasni i utjecajni, ali imbecilni opinion makeri. Međutim, postoji u svemu tome jedan aspekt na kojeg gotovo nitko nije skrenuo pažnju i o kojem vrijedi ozbiljnije razmisliti. Svi akteri ovog prvorazrednog događaja (vjerojatno jedine politički autentične i društveno relevantne revolucije od osamostaljenja Hrvatske) na šahovskoj ploči odmjeravanja snaga pozicionirani su na samo dvije strane: studenti nasuprot Ministarstvu. Nakana ovog teksta je ukazati na poziciju trećeg, ujedno i najvažnijeg igrača u borbi za hegemoniziranje društvenog polja: akademski pogon, odnosno fakultete i znanstveno-nastavničko osoblje.


Bitka koja se vodila između studentskog plenuma i ministra odnosno rektora zapravo je bila usmjerena na krivog protivnika. Nelagodno mjesto moći spram kojeg su studenti (u velikoj mjeri i nesvjesno) zauzimali borbenu poziciju nalazilo se (i još uvijek se nalazi) u njihovoj neposrednoj blizini – prava adresa na koju je trebalo slati zahtjeve za ukidanjem školarina i za zaustavljanje opasnog procesa “neoliberalizacije društva” jest akademska zajednica, ista ona koje je studentsko vijeće prema načelu neposredne demokracije koristilo kao medijatora da bi se, kao u poznatoj Kafkinoj priči o kineskom caru, poslalo pismo za koje se zna da nikad neće doći do primatelja. Naravno, Ministarstvo je najviša birokratska instanca i logično je da je prosvjed bio usmjeren upravo na tu adresu – nipošto ne treba zanemariti njen simbolički i medijski značaj. Međutim, Ministarstvo nije jedini krivac za školarine i katastrofalan bolonjski sustav kojem je jedina svrha potpuna komercijalizacija visokog obrazovanja i pretvaranje sveučilišta u tvornice usmjerenog znanja koje iz temelja guše svaku kritičku svijest pretvarajući fakultet u malo ozbiljniju varijantu srednje škole u kojoj se studij svodi na skupljanje bodova, neprestane prozivke, domaće zadaće i sportski model vrednovanja znanja prema ljestvici uspješnosti. Za devastaciju i degradaciju tog sustava krivi su i sami fakulteti, nastavnici i znanstvenici, svi oni kojima je i dalje u interesu povećavati školarine i upisati što veći broj studenata zbog financijske zarade: dobro je poznato gdje taj novac odlazi. Da bi se lakše shvatilo u čemu se sastoji glavni problem, prihvatimo za trenutak blasfemičnu tezu protiv koje je ustala slobodnomisleća studentska populacija, tezu da znanje jest roba. Ideja o tome da je znanje roba koja se kupuje kao povrće na placu iz ove perspektive i ne zvuči toliko strašno: užas se sastoji u omjeru plaćenog i dobivenog. Pitanje stoga glasi: što student koji plaća školarinu na Filozofskom, Ekonomskom, Pravnom ili bilo kojem drugom fakultetu u ovoj zemlji dobiva za svoj novac?


Nakon što ostavi novac na blagajni i uspije upisati željeni studij, student se suočava s nizom problema. Dolazi na predavanje, ali profesor kasni; nakon pola sata doznaje da je na zasjedanju Sabora i da se predavanje otkazuje. Idući dan dolazi kod drugog profesora na konzultacije, međutim nema ga u kabinetu; kolege ga obavještavaju da ima važan sastanak u Gradskom poglavarstvu. Idući tjedan ga nalazi u kabinetu, ali od njega ne dobiva željenu informaciju vezanu za diplomski rad; vidljivo je da je profesor zadnjih petnaestak godina više pratio stranačke skupove od strukovne literature. Kuca na vrata znanstvenog novaka koji se nominalno bavi istim područjem, ali ubrzo uviđa da mladac ama baš ništa ne zna o toj temi iako već nekoliko godina sjedi u kabinetu radeći na nekom fantomskom znanstvenom projektu. Jedan drugi profesor dolazak studenta na ispit uvjetuje kupovinom njegove knjige koju nije kupila ni njegova najuža rodbina. Kakva je situacija na poslijediplomskom studiju na kojem školarine iznose i do astronomskih deset tisuća eura? Što za tu svotu (s kojom je moguće proputovati cijeli svijet u low-budget varijanti, kupiti auto ili dva kvadrata stana u Dubrovniku) dobiva doktorski student na nekom humanističkom studiju? Primjerice, doživljava uvrede od nastavnika koji tridesetak studenata na predavanju implicitno naziva budalama, suočava se s mentorom koji ni nakon godinu dana nije zapamtio ime kandidata niti naslov disertacije, sluša predavanja koja su na razini tečajeva večernje škole ili, poput jednog kolege iz susjedne države koji putuje šest sati do Zagreba da bi došao na konzultacije s mentorom (uredno se najavivši mjesec dana ranije) nailazi na njega na hodniku: u jednominutnom razgovoru objašnjava studentu kako je veoma zauzet i da se ne može baviti takvim glupostima kao što je sinopsis. Ovakvih priča ima previše da bi stale na jednu novinsku stranicu. Zaključak je jednostavan: ukoliko ste dovoljno ludi da u Hrvatskoj upišete doktorski studij iz područja društveno-humanističkih znanosti, slobodno možete umjesto vaše slike u indeks nalijepiti fotografiju magarca.


Omjer uloženog i dobivenog je više nego poražavajući: ovome treba pridodati i činjenicu da je osim visokih školarina, na nekim fakultetima potrebno plaćati čak i ispite da biste ih položili, a nedavna afera u kojoj će manji dio nastavničkog kadra s Prometnog fakulteta nakratko završiti u zatvoru da bi se prividno stvorio dojam kako se svaka korupcija strogo sankcionira, tek je obmanjivanje javnosti da bi nakon kratke pauze sve bilo po starom: business as usual. Studentska pobuna, ponovimo to još jednom, koliko god bila besprijekorno organizirana, sjajno osmišljena i društveno osviještena, imala je dvije krupne mane: nije bila dovoljno radikalna i pogriješila je adresu: krivac za trenutno stanje je, među ostalim, licemjerje i neučinkovitost glomaznih i nereformiranih, mastodontskih fakulteta. Ukoliko je u razdoblju socijalizma temeljna funkcija sveučilišta bila diskurzivna proizvodnja znanja koje će služiti kao legitimacijski okvir postojećem režimu, onda je u razdoblju divlje tranzicije i prividne vladavine kognitivnog kapitalizma univerzitet postao tvornica novca koja funkcionira na načelu legalizirane pljačke. Licemjerje se sastoji u tome što fakulteti studentima nameću kriterije izvrsnosti i tablice kvalitete poput onih za najboljeg radnika mjeseca u McDonaldsu, a sami i dalje funkcioniraju prema karitativno-humanitarnom načelu uhljebljenja notornih mediokriteta koji bi bez univerzitetske sinekure završili na cesti bez mogućnosti nalaženja ikakvog posla jer ne bi preživjeli pravu tržišnu utakmicu. Ukratko, izvrsnost se zahtijeva od studenata, ali ne i od nastavnika. Licemjerje se sastoji i u tome što je dio mlađeg nastavnog kadra bio žestoki protivnik ukidanja školarina, dakle isti onaj kadar koji je dodiplomski i postdiplomski studij završio na teret države, a državi će predstavljati teret i idućih trideset godina jer je posve nevjerojatno da će zbog nerada i neproduktivnosti ikada dobiti otkaz. Promatrano iz ove perspektive, problem se nalazi čak i u poznatom pismu podrške kojeg su profesori Filozofskog fakulteta prije par tjedana uputili studentima i koje je kružilo raznim mailing listama: u njemu se izražava “divljenje studentima” i podržava se njihov bunt, sve zato da bi se zaboravila činjenica da gotovo nitko od potpisnika nije prije blokade javno istupio buneći se protiv bezobrazno visokih školarina, napose onih na doktorskom studiju gdje je kvaliteta studiranja upravo sramotno niska, čak i u usporedbi sa srodnim programima u regiji. Doduše, jedan je djelatnik fakulteta ponovio svoju staru tezu da bi doktorski studenti trebali na osnovi studija imati pravo na zdravstveno i socijalno osiguranje, umjesto da to pravo, kao do sada, ostvaruju na burzi rada, ali o tome da je deset tisuća eura za posve bezvrijedan komad papira sveučilišta koje ne pripada niti među prvih tisuću u Europi i svijetu ipak malo previše, nije bilo ni riječi.


Ukratko, studentska je pobuna tek prvi stupanj: nakon školarina trebalo bi uslijediti potpuno ukidanje Bolonje i naposljetku završna faza: kompletna reformacija zastarjelih, neefikasnih, tromih i katastrofalno neproduktivnih sveučilišnih sustava. Dakako, to je posve utopijski plan i bit će izuzetno veliki pomak ukoliko uopće dođe i do ukidanja školarina i uvođenja besplatnog studija za sve. Argument da je besplatan studij velik trošak za državu posve je bespredmetan: nije li neusporedivo veći trošak održavanje neproduktivnog akademskog pogona u kojem se svaki mjesec troše milijuni za plaće ljudi koji, primjerice, dvadeset godina nisu objavili znanstveni rad? Ne treba imati iluzije: nijedna vlada neće se uhvatiti ovog gorućeg problema, kao što dosad nije poduzeto ništa ni u vezi reforme javne uprave koja također funkcionira na načelu nerada i doživotne sinekure i stoga predstavlja (uz korumpirano pravosuđe) glavnu prepreku ulasku ove zemlje u EU. Nedavno je u medijima emitiran prilog o perspektivnim mladim asistentima na čijim plećima počiva razvitak “društva znanja”; jedan od njih pohvaljen je kao uspješan znanstvenik jer je doktorirao u roku od devet godina – kakvi su onda tek neuspješni znanstvenici? Da je u medijima bilo manje malicioznosti i više istraživačkog rada, novinari su mogli odvojiti malo vremena i pregledati dostupne baze podataka, stručne biografije i web-stranice hrvatskih instituta, akademija i fakulteta. Naišli bi, primjerice, na znanstvenu novakinju koja nakon sedam godina zaposlenja na institutu nema nijedan objavljen rad, ali zato doznajemo da joj je hobi gljivarstvo. Tu je i asistentica koja ima dulji radni staž, ali u životu nije objavila nijedan tekst (ne izvorni članak, prethodno priopćenje ili recenziju, nego doslovce tekst). Jedan iznimno perspektivni novak na institutu poznatom po tome što nitko ne zna čime se njegovi zaposlenici bave, u svojoj biografiji navodi jedan jedini tekst od šesnaest stranica koji je istovremeno sažeta verzija magisterija, sinopsis znanstvenog projekta, doktorska dispozicija i referat pročitan na tri konferencije. Uzme li se u obzir broj kartica i godišnja plaća, proizlazi da su neki od domaćih znanstvenika neusporedivo bolje plaćeni od Joanne Rowling ili Stephena Kinga. Naravno, to ne znači da su svi profesori ili znanstvenici u domaćem sustavu institucionalnog obrazovanja neproduktivni, jer među njima ima i vrsnih pedagoga, stručnjaka međunarodnog ugleda kao i veoma plodnih autora i istraživača: problem je u tome što oni čine manjinu koja se i sama suočava s problemima zbog onih koji nastoje očuvati status quo. Promatrano iz ove perspektive, studentski revolt kao da dolazi iz jednog drugog svijeta, iz daleke budućnosti koja ne može uspostaviti komunikaciju sa strukturama vlasti jer govore međusobno nerazumljivim jezikom. To i nije toliko neobično jer jezik revolta protiv nepravde nije jednak jeziku ministarske birokracije. Mnogo je opasnije, međutim, što taj jezik ne čuje i ne razumije klasa društvenih parazita koja umjesto da sama bude pokretač društva znanja, i dalje ostaje njegov najveći neprijatelj.