Tonči Valentić: Kognitivni kapitalizam u tranziciji: društvo znanja i društvo parazita

Najveći skandal nedavne blokade Filozofskog fakulteta (a potom i mnogih drugih fakulteta u Hrvatskoj) sastoji se u tome što je taj slučaj punih mjesec dana zaokupljao širu društvenu javnost, što se o njemu pisalo i izvještavalo redovito i svakodnevno u svim medijima, a unatoč tome količina ozbiljnih analiza i stručnih te nepristranih komentara može se, post festum, nabrojati na prste jedne ruke. Paradoks je, dakle, u tome što je jedna društveno iznimno značajna, politički osviještena, inovativna i autentična emancipacijska gesta medijski uglavnom interpretirana kao pobuna razmaženih mlađih punoljetnika koji su spriječili rad fakulteta da ne bi morali dolaziti na predavanja već da bi se mogli baviti jogom, širenjem boljševičkih ideja i kuhanjem graha.
Od uredništva Zareza stigao nam je za objavu tekst Tončija Valentića koji će u četvrtak (11. lipnja 2009.) izaći u novome broju Zareza. Zahvaljujemo uredništvu na proslijeđivanju!


Prava adresa na koju je trebalo slati zahtjeve za ukidanjem školarina i za zaustavljanje opasnog procesa “neoliberalizacije društva” je akademska zajednica koja je i odgovorna što je do takvog procesa uopće došlo

Najveći skandal nedavne blokade Filozofskog fakulteta (a potom i mnogih drugih fakulteta u Hrvatskoj) sastoji se u tome što je taj slučaj punih mjesec dana zaokupljao širu društvenu javnost, što se o njemu pisalo i izvještavalo redovito i svakodnevno u svim medijima, a unatoč tome količina ozbiljnih analiza i stručnih te nepristranih komentara može se, post festum, nabrojati na prste jedne ruke. Paradoks je, dakle, u tome što je jedna društveno iznimno značajna, politički osviještena, inovativna i autentična emancipacijska gesta medijski uglavnom interpretirana kao pobuna razmaženih mlađih punoljetnika koji su spriječili rad fakulteta da ne bi morali dolaziti na predavanja već da bi se mogli baviti jogom, širenjem boljševičkih ideja i kuhanjem graha. Skandal je tim ozbiljniji jer se ne radi samo o orkestriranim i svjesno malicioznim komentarima u vodećim tiskovinama, nego u najvećem broju slučajeva naprosto o potpunom nerazumijevanju “duhovne situacije vremena”. Svoditi ovaj studentski bunt na zakašnjelu šezdesetosmašku retoriku, na prizivanje socijalizma ili tvrditi kako iza bojkotiranja nastave stoji poriv za ljenčarenjem, vrlo jasno ukazuje na alarmantnu činjenicu da velikim dijelom medijskog prostora Hrvatske caruju novinari i kolumnisti koje se može okarakterizirati ili kao korporativne plaćenike ili naprosto kao potpune idiote. Malobrojni trezveni, stručni i pronicljivi komentatori koji su otprve shvatili o čemu se ovdje radi i što je sve na kocki u opasnom ulogu u kojem problem školarina predstavlja samo vrh ledene sante ispod koje se skriva minsko polje poremećenog sustava cjelokupnih društvenih odnosa, ionako su ostali nezamijećeni u javnom prostoru kojeg su okupirali glasni i utjecajni, ali imbecilni opinion makeri. Međutim, postoji u svemu tome jedan aspekt na kojeg gotovo nitko nije skrenuo pažnju i o kojem vrijedi ozbiljnije razmisliti. Svi akteri ovog prvorazrednog događaja (vjerojatno jedine politički autentične i društveno relevantne revolucije od osamostaljenja Hrvatske) na šahovskoj ploči odmjeravanja snaga pozicionirani su na samo dvije strane: studenti nasuprot Ministarstvu. Nakana ovog teksta je ukazati na poziciju trećeg, ujedno i najvažnijeg igrača u borbi za hegemoniziranje društvenog polja: akademski pogon, odnosno fakultete i znanstveno-nastavničko osoblje.

Odgovornost akademske zajednice

Bitka koja se vodila između studentskog plenuma i ministra odnosno rektora zapravo je bila usmjerena na krivog protivnika. Nelagodno mjesto moći spram kojeg su studenti (u velikoj mjeri i nesvjesno) zauzimali borbenu poziciju nalazilo se (i još uvijek se nalazi) u njihovoj neposrednoj blizini – prava adresa na koju je trebalo slati zahtjeve za ukidanjem školarina i za zaustavljanje opasnog procesa “neoliberalizacije društva” jest akademska zajednica, ista ona koje je studentsko vijeće prema načelu neposredne demokracije koristilo kao medijatora da bi se, kao u poznatoj Kafkinoj priči o kineskom caru, poslalo pismo za koje se zna da nikad neće doći do primatelja. Naravno, Ministarstvo je najviša birokratska instanca i logično je da je prosvjed bio usmjeren upravo na tu adresu – nipošto ne treba zanemariti njen simbolički i medijski značaj.
Ukoliko je u razdoblju socijalizma temeljna funkcija sveučilišta bila diskurzivna proizvodnja znanja koje će služiti kao legitimacijski okvir postojećem režimu, onda je u razdoblju divlje tranzicije i prividne vladavine kognitivnog kapitalizma univerzitet postao tvornica novca koja funkcionira na načelu legalizirane pljačke
Međutim, Ministarstvo nije jedini krivac za školarine i katastrofalan bolonjski sustav kojem je jedina svrha potpuna komercijalizacija visokog obrazovanja i pretvaranje sveučilišta u tvornice usmjerenog znanja koje iz temelja guše svaku kritičku svijest pretvarajući fakultet u malo ozbiljniju varijantu srednje škole u kojoj se studij svodi na skupljanje bodova, neprestane prozivke, domaće zadaće i sportski model vrednovanja znanja prema ljestvici uspješnosti. Za devastaciju i degradaciju tog sustava krivi su i sami fakulteti, nastavnici i znanstvenici, svi oni kojima je i dalje u interesu povećavati školarine i upisati što veći broj studenata zbog financijske zarade: dobro je poznato gdje taj novac odlazi. Da bi se lakše shvatilo u čemu se sastoji glavni problem, prihvatimo za trenutak blasfemičnu tezu protiv koje je ustala slobodnomisleća studentska populacija, tezu da znanje jest roba. Ideja o tome da je znanje roba koja se kupuje kao povrće na placu iz ove perspektive i ne zvuči toliko strašno: užas se sastoji u omjeru plaćenog i dobivenog. Pitanje stoga glasi: što student koji plaća školarinu na Filozofskom, Ekonomskom, Pravnom ili bilo kojem drugom fakultetu u ovoj zemlji dobiva za svoj novac?

Fotografija magarca u indeksu

Nakon što ostavi novac na blagajni i uspije upisati željeni studij, student se suočava s nizom problema. Dolazi na predavanje, ali profesor kasni; nakon pola sata doznaje da je na zasjedanju Sabora i da se predavanje otkazuje. Idući dan dolazi kod drugog profesora na konzultacije, međutim nema ga u kabinetu; kolege ga obavještavaju da ima važan sastanak u Gradskom poglavarstvu. Idući tjedan ga nalazi u kabinetu, ali od njega ne dobiva željenu informaciju vezanu za diplomski rad; vidljivo je da je profesor zadnjih petnaestak godina više pratio stranačke skupove od strukovne literature. Kuca na vrata znanstvenog novaka koji se nominalno bavi istim područjem, ali ubrzo uviđa da mladac ama baš ništa ne zna o toj temi iako već nekoliko godina sjedi u kabinetu radeći na nekom fantomskom znanstvenom projektu. Jedan drugi profesor dolazak studenta na ispit uvjetuje kupovinom njegove knjige koju nije kupila ni njegova najuža rodbina. Kakva je situacija na poslijediplomskom studiju na kojem školarine iznose i do astronomskih deset tisuća eura? Što za tu svotu (s kojom je moguće proputovati cijeli svijet u low-budget varijanti, kupiti auto ili dva kvadrata stana u Dubrovniku) dobiva doktorski student na nekom humanističkom studiju? Primjerice, doživljava uvrede od nastavnika koji tridesetak studenata na predavanju implicitno naziva budalama, suočava se s mentorom koji ni nakon godinu dana nije zapamtio ime kandidata niti naslov disertacije, sluša predavanja koja su na razini tečajeva večernje škole ili, poput jednog kolege iz susjedne države koji putuje šest sati do Zagreba da bi došao na konzultacije s mentorom (uredno se najavivši mjesec dana ranije) nailazi na njega na hodniku: u jednominutnom razgovoru objašnjava studentu kako je veoma zauzet i da se ne može baviti takvim glupostima kao što je sinopsis. Ovakvih priča ima previše da bi stale na jednu novinsku stranicu. Zaključak je jednostavan: ukoliko ste dovoljno ludi da u Hrvatskoj upišete doktorski studij iz područja društveno-humanističkih znanosti, slobodno možete umjesto vaše slike u indeks nalijepiti fotografiju magarca.

Legalizirana pljačka

Omjer uloženog i dobivenog je više nego poražavajući: ovome treba pridodati i činjenicu da je osim visokih školarina, na nekim fakultetima potrebno plaćati čak i ispite da biste ih položili, a nedavna afera u kojoj će manji dio nastavničkog kadra s Prometnog fakulteta nakratko završiti u zatvoru da bi se prividno stvorio dojam kako se svaka korupcija strogo sankcionira, tek je obmanjivanje javnosti da bi nakon kratke pauze sve bilo po starom: business as usual. Studentska pobuna, ponovimo to još jednom, koliko god bila besprijekorno organizirana, sjajno osmišljena i društveno osviještena, imala je dvije krupne mane: nije bila dovoljno radikalna i pogriješila je adresu: krivac za trenutno stanje je, među ostalim, licemjerje i neučinkovitost glomaznih i nereformiranih, mastodontskih fakulteta. Ukoliko je u razdoblju socijalizma temeljna funkcija sveučilišta bila diskurzivna proizvodnja znanja koje će služiti kao legitimacijski okvir postojećem režimu, onda je u razdoblju divlje tranzicije i prividne vladavine kognitivnog kapitalizma univerzitet postao tvornica novca koja funkcionira na načelu legalizirane pljačke. Licemjerje se sastoji u tome što fakulteti studentima nameću kriterije izvrsnosti i tablice kvalitete poput onih za najboljeg radnika mjeseca u McDonaldsu, a sami i dalje funkcioniraju prema karitativno-humanitarnom načelu uhljebljenja notornih mediokriteta koji bi bez univerzitetske sinekure završili na cesti bez mogućnosti nalaženja ikakvog posla jer ne bi preživjeli pravu tržišnu utakmicu. Ukratko, izvrsnost se zahtijeva od studenata, ali ne i od nastavnika. Licemjerje se sastoji i u tome što je dio mlađeg nastavnog kadra bio žestoki protivnik ukidanja školarina, dakle isti onaj kadar koji je dodiplomski i postdiplomski studij završio na teret države, a državi će predstavljati teret i idućih trideset godina jer je posve nevjerojatno da će zbog nerada i neproduktivnosti ikada dobiti otkaz. Promatrano iz ove perspektive, problem se nalazi čak i u poznatom pismu podrške kojeg su profesori Filozofskog fakulteta prije par tjedana uputili studentima i koje je kružilo raznim mailing listama: u njemu se izražava “divljenje studentima” i podržava se njihov bunt, sve zato da bi se zaboravila činjenica da gotovo nitko od potpisnika nije prije blokade javno istupio buneći se protiv bezobrazno visokih školarina, napose onih na doktorskom studiju gdje je kvaliteta studiranja upravo sramotno niska, čak i u usporedbi sa srodnim programima u regiji. Doduše, jedan je djelatnik fakulteta ponovio svoju staru tezu da bi doktorski studenti trebali na osnovi studija imati pravo na zdravstveno i socijalno osiguranje, umjesto da to pravo, kao do sada, ostvaruju na burzi rada, ali o tome da je deset tisuća eura za posve bezvrijedan komad papira sveučilišta koje ne pripada niti među prvih tisuću u Europi i svijetu ipak malo previše, nije bilo ni riječi.

Klasa društvenih parazita

Ukratko, studentska je pobuna tek prvi stupanj: nakon školarina trebalo bi uslijediti potpuno ukidanje Bolonje i naposljetku završna faza: kompletna reformacija zastarjelih, neefikasnih, tromih i katastrofalno neproduktivnih sveučilišnih sustava. Dakako, to je posve utopijski plan i bit će izuzetno veliki pomak ukoliko uopće dođe i do ukidanja školarina i uvođenja besplatnog studija za sve. Argument da je besplatan studij velik trošak za državu posve je bespredmetan: nije li neusporedivo veći trošak održavanje neproduktivnog akademskog pogona u kojem se svaki mjesec troše milijuni za plaće ljudi koji, primjerice, dvadeset godina nisu objavili znanstveni rad? Ne treba imati iluzije: nijedna vlada neće se uhvatiti ovog gorućeg problema, kao što dosad nije poduzeto ništa ni u vezi reforme javne uprave koja također funkcionira na načelu nerada i doživotne sinekure i stoga predstavlja (uz korumpirano pravosuđe) glavnu prepreku ulasku ove zemlje u EU.
Argument da je besplatan studij velik trošak za državu posve je bespredmetan: nije li neusporedivo veći trošak održavanje neproduktivnog akademskog pogona u kojem se svaki mjesec troše milijuni za plaće ljudi koji, primjerice, dvadeset godina nisu objavili znanstveni rad?
Nedavno je u medijima emitiran prilog o perspektivnim mladim asistentima na čijim plećima počiva razvitak “društva znanja”; jedan od njih pohvaljen je kao uspješan znanstvenik jer je doktorirao u roku od devet godina – kakvi su onda tek neuspješni znanstvenici? Da je u medijima bilo manje malicioznosti i više istraživačkog rada, novinari su mogli odvojiti malo vremena i pregledati dostupne baze podataka, stručne biografije i web-stranice hrvatskih instituta, akademija i fakulteta. Naišli bi, primjerice, na znanstvenu novakinju koja nakon sedam godina zaposlenja na institutu nema nijedan objavljen rad, ali zato doznajemo da joj je hobi gljivarstvo. Tu je i asistentica koja ima dulji radni staž, ali u životu nije objavila nijedan tekst (ne izvorni članak, prethodno priopćenje ili recenziju, nego doslovce tekst). Jedan iznimno perspektivni novak na institutu poznatom po tome što nitko ne zna čime se njegovi zaposlenici bave, u svojoj biografiji navodi jedan jedini tekst od šesnaest stranica koji je istovremeno sažeta verzija magisterija, sinopsis znanstvenog projekta, doktorska dispozicija i referat pročitan na tri konferencije. Uzme li se u obzir broj kartica i godišnja plaća, proizlazi da su neki od domaćih znanstvenika neusporedivo bolje plaćeni od Joanne Rowling ili Stephena Kinga. Naravno, to ne znači da su svi profesori ili znanstvenici u domaćem sustavu institucionalnog obrazovanja neproduktivni, jer među njima ima i vrsnih pedagoga, stručnjaka međunarodnog ugleda kao i veoma plodnih autora i istraživača: problem je u tome što oni čine manjinu koja se i sama suočava s problemima zbog onih koji nastoje očuvati status quo. Promatrano iz ove perspektive, studentski revolt kao da dolazi iz jednog drugog svijeta, iz daleke budućnosti koja ne može uspostaviti komunikaciju sa strukturama vlasti jer govore međusobno nerazumljivim jezikom. To i nije toliko neobično jer jezik revolta protiv nepravde nije jednak jeziku ministarske birokracije. Mnogo je opasnije, međutim, što taj jezik ne čuje i ne razumije klasa društvenih parazita koja umjesto da sama bude pokretač društva znanja, i dalje ostaje njegov najveći neprijatelj.

Tonči Valentić

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve