Andrea Dragojević: Borba za budućnost

Donosimo još jedan u nizu tekstova koji su bili objavljeni u Zarezu, br. 256 (objavljenom 30. travnja 2009), pod naslovom “Borba za budućnost: Posljedice tranzicije i ‘mentalne’ lustracije na javni sektor – komodifikacija obrazovanja i krah ‘države blagostanja'”. Andrea Dragojević u svom tekstu upozorava na činjenicu da je 21. stoljeće stoljeće borbe za očuvanje tekovina progresivnog 20. stoljeća a u studentskim blokadama hrvatskih fakulteta vidi jedan od vidova te borbe.

Pravo na obrazovanje osnažujuće je pravo jer je ono ujedno i temelj za ostvarenje drugih prava. Kao takvo obrazovanje nikako ne može biti privilegij, nego temeljno pravo

“Bio sam čedo države blagostanja. Pio sam njen sok od pomorandže i primao njene vakcine. Živeo sam u njenim stanovima. Smatrao sam da je sasvim prirodno da svakodnevno u školi dobijam besplatnu šolju mleka. Koristio sam obrazovne mogućnosti koje mi je država pružala, mada sam mrzeo najveći deo onoga što mi je servirano”, piše Džef Ili u uvodu svoje knjige Kovanje demokratije. Istorija levice u Evropi 1850 – 2000 (Geoff Eley: Forging Democracy, The History of the Left in Europe, 1850 – 2000), što spominjemo odmah na početku ovog teksta ne da bismo uveli još jednu plačljivu priču o međugeneracijskim razlikama, nego zato da upozorimo na to kako je 21. stoljeće stoljeće borbe za očuvanje tekovina progresivnog 20. stoljeća. Stoljeća u kojem je “istorija levice”, da opet citiramo Džefa Ilija, “bila borba za demokratiju, borba protiv sistema nejednakosti koji ograničavaju i deformišu, napadaju i ugnjetavaju, ponekad i s ciljem da potpuno unište ljudski potencijal”.

Upravo se borba za očuvanje tekovina demokracije odvija iz dana u dan, iz večeri u večer, iz noći u noć na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i na fakultetima i sveučilištima širom zemlje. Blokada zagrebačkog FF-a, koju od 20. travnja vodi Nezavisna studentska inicijativa za besplatno obrazovanje, emancipacijski je politički pothvat nakon kojeg stvari neće više biti iste, ne samo one u akademskom svijetu, nego i u društvu općenito. I to najmanje iz dvaju razloga.

Društvo znanja o vjeri

Prvi je taj što su studenti putem svog zahtjeva za besplatnim obrazovanjem za sve, koji znači da se (i) visoko školstvo treba financirati budžetski, a ne putem školarina, ponovno u javni prostor uveli pojam od kojeg neoliberalne države bježe k’o vrag od tamjana – pojam solidarnosti. Njihov zahtjev za redemokratizacijom visokog školstva zahtjev je za solidarnim financiranjem javnih potreba putem ubiranja poreza i njihove budžetske redistribucije nasuprot trgovačkoj retorici koja elementarno pravo na obrazovanje predstavlja kao privilegij.

Različite vlade u Hrvatskoj, uključujući i onu nominalno socijaldemokratsku, u posljednjih su desetak godina potpuno rastopile društvenu komponentu obrazovanja zakonima i javnim diskursom, koji je, dakako, bio dobro medijski prepariran, te su jednu opću stvar pretvorile u privatiziranu praksu.

U javnosti se tako često može čuti argument da završeni studij pojedincima donosi razne benefite, pa nije jasno zašto bi oni koji ih ne ostvaruju iz svojih plaća izdvajali novac za one čija djeca studiraju. Međutim pravo na obrazovanje upravo je jedna od demokratska tekovina 20. stoljeća. Pierrick Devidal u svom tekstu Trgovanje ljudskim pravima, koji je očito inspirirao i Nezavisnu studentsku inicijativu, podsjeća na to da obrazovanje nije benefit, obrazovanje je pravo, i to pravo za čije je ostvarenje nužna intervencija države, koja mora biti diskretna, ali ujedno jasna i nedvosmislena. Naime, država mora osigurati potrebne uvjete da bi se to pravo konzumiralo, a jedan od tih uvjeta jest i potpuna inkluzivnost, dakle osiguranje jednakih pristupnih uvjeta za sve, u što se ubraja i osiguranje financijske pristupačnosti, odnosno besplatnog obrazovanja. Pravo na obrazovanje, prema spomenutom autoru, osnažujuće je pravo jer je ono ujedno i temelj za ostvarenje drugih prava. Kao takvo obrazovanja nikako ne može biti privilegij, nego temeljno pravo.

U isto vrijeme u Hrvatskoj se budžetski financiraju sve vjerske zajednice, dakle svi mi, bez obzira na to jesmo li vjernici ili ne i jesmo li kao ovi prvi pripadnici dominantne konfesije ili marginalne sekte, putem poreza odvajamo godišnje 413 milijuna kuna za vjerske zajednice, od toga 382 milijuna kuna za Katoličku crkvu. Dakle, konzumaciju prava na slobodno vjeroispovijedanje plaćamo svi iako je ono parcijalno primjenjivo i država se tu ne bi trebala pojavljivati kao presudan faktor. Naime, to je jedno od prava tzv. prve generacije koje se ostvaruje baš nemiješanjem države u pojedinčev izbor. Dakle, državni su prioriteti sasvim jasni: ne gradi se društvo znanja, nego društvo znanja o vjeri ili društvo katekizma.

Soma za studente

U tom sustavu koji obrazovanje tretira kao privilegij ustanove visoke naobrazbe funkcioniraju gotovo kao uslužni sektor, profesori prestaju biti prenositelji znanja i postaju davatelji usluga, studenti su njihovi korisnici, nastavni se proces pretvara u tržnicu pragmatičnih vještina, a ispit postaje pregovarački postupak između korisnika i pružatelja usluga, odnosno svojevrsno cjenkanje, rezultat čega je cijena, a ne ocjena. Tako je na sam dan blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu bilo upravo zastrašujuće vidjeti zidove u glavnom hodniku, koji su bili preplavljeni plaćenim oglasima za medikamente, kojima se potencijalnim korisnicima obilato i za sitne pare nude preparati za lakše učenje, brže pamćenje i bolju koncentraciju. Pustimo sad to što su fakulteti, kako bi namaknuli potrebna sredstva, počeli prodavati i zidove kao oglasne ploče, što je u situaciji fakultetskog samosnalaženja, kad je država praktički digla ruke od visokog školstva, zapravo razumljivo, strašno je to da se sada posve otvoreno nudi legalna toksikacija organizma. Za školski uspjeh, koji postaje imperativ prve vrste, koriste se i (po zdravlje opasne?) pilule. Studenti su te reklame odmah prekrili ili išarali. (Inače, interna pravila ponašanja na FF-u vrlo su rigorozna: ona ne dopuštaju upotrebu alkohola i droga. A što je jedan zapaljeni joint naspram permanentna farmakološkog kondicioniranja buduće fleksibilne radne snage!)

“Nakon što je politička klasa pomoću privatizacije i denacionalizacije izvršila prvobitnu akumulaciju kapitala, na redu je sljedeći potez u istoj strategiji: preraditi društvene odnose tako da budu potpora mehanizmima realno postojećeg kapitalizma”, napisao je Rastko Močnik u povodu velikih sindikalnih demonstracija u Ljubljani u studenom 2005, kojima su se pridružili studenti i razni antiglobalizacijski pokreti. Studentski pokret u Hrvatskoj sada ima isti cilj: u društvu nejednakosti i iskorištavanja reafirmira solidarnost i druge, poslužimo se opet Močnikovom sintagmom, prijaznije oblike društvenosti. Jer kao što u društvu bez slobodnog protoka informacija uvijek djeluje neko ministarstvo informiranja, tako i u društvu, kao što je naše, koje se ne temelji na solidarnosti mora kao neuspjeli supstitut postojati Ministarstvo međugeneracijske solidarnosti.

Pravo na grešku

Drugi razlog zašto nakon studentskih blokada i plenuma kao par excellence političkog djelovanja ništa više neće biti isto jest taj što su studenti u našoj devastiranoj političkoj sferi (naizgled paradoksalno, jer političke stranke iskaču i iz paštete) uspjeli artikulirati zahtjeve velika broja građana koje inače nema tko reprezentirati. I ne samo to, umjesto reprezentirajuće demokracije posegnuli su za onom neposrednom u vidu plenuma, tijela koje se na FF-u i ostalim fakultetima sastaje svake večeri, raspravlja i donosi odluke o svakom daljnjem potezu. Snaga ovog studentskog pokreta upravo je u plenumima, u direktnoj demokraciji, pred kojom su ostali tzv. politički akteri u zemlji (ustvari, odnarođena elita) zastali s upitnicima u očima. Za one koji na plenumu nisu bili opišimo da na njemu mogu sudjelovati svi zainteresirani građani, ne samo studenti, dakle prostor za solidariziranje i artikulaciju zahtjeva nije ograničen formalnim razlozima. Svake večeri dolazi od 700 do 900 ljudi, atmosfera je vibrantna, do riječi može svatko tko se dizanjem ruke javi, raspravlja se argumentirano i upućeno, često se pojedini istupi prekidaju aplauzima kao vidom samoohrabrivanja…

I još nešto: mnogi su novinari pa čak i profesori te vodstvo fakulteta i sveučilišta ostali zatečeni studentskom organiziranošću, ozbiljnošću i nekovrsnim asketizmom. Što nam to govori, osim prvoloptaške ocjene da se radi o djeci odrasloj u društvu koje pije kavu bez kofeina, puši cigarete bez nikotina itd.? Govori jednu uznemirujuću činjenicu: da studenti u svom današnjem školovanju praktički nemaju pravo na grešku, da pravo na grešku nemaju ni u svom otporu, čega su itekako svjesni. A period studiranja nužno je i period istraživanja i samotraženja mladih ljudi. Pravo na grešku za vrijeme studiranja praktički je konstitutivna stvar. U aulama, predavaonicama i na hodnicima studentima se mora osigurati vrijeme potrebno za fulavanja, nesporazume i nesnalaženja. Sve drugo univerzitet pretvara u pokretnu traku, a neoliberalna društvena eugenika temeljena na strahu i radikalnu egoizmu vodi pravo u novi barbarizam.

U cilju studentske i općedruštvene borbe za očuvanje demokratskih stečevina spomenimo još jedan važan moment. Kao što se zna, novi se hrvatski politički poredak od 1990, uostalom kao i u drugim postsocijalističkim državama Istočne Evrope, legitimirao potpunim poništavanjem političkog nasljeđa komunizma. Pravo na besplatno obrazovanje svoje izvorište uistinu ima u socijalističko-komunističkim državama, ali zbog lošeg imagea istočnoblokovskih zemalja implementacija tog prava u ostatku Evrope počinje tek s padom Berlinskog zida. I dok Zapadna Evropa, još jednom, ideje ljevice pretače u svoje demokracije, Istoku preostaje najtvrđa varijanta neoliberalnog kapitalizma. (U nas komentatori po nacionalima i sličnim tiskovinama plaše pošten svijet tvrdnjama kako studenti, umjesto da uzmu knjigu u šake, stvar vraćaju na šuvaricu.)

Borba protiv njega, s pogledom u prošlost, ujedno je borba za budućnost.


Andrea Dragojević

Vezani članci

  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve