Ljetna škola – Šefik Šeki Tatlić: Kultura Super Light

U sklopu SlobFil on-line ljetne škole, nakon teksta Joachima Beckera o krizi u istočnoj i srednjoj Europi, donosimo tekst Šefika Tatlića, izvorno objavljen 24. lipnja 2009. na portalu www.kulturpunkt.hr, kao i 14. srpnja 2009. u Skripti broj 42.

Kultura, kultura življenja, kultura konzumacije, kulturni aktivizam, kultura komuniciranja samo su neke od sintagmi koje danas obilježavaju dobar dio društvenih praksi i javne komunikacije. Kultura viđena kao ideologija nije nov koncept, ali evolucija kulture u primarni proizvodni sektor “kasnog” kapitalizma prilično je zanimljiva.

Pišući o kulturi kao sredstvu pripitomljavanja Franck Lepage prisjeća se obilježavanja obljetnice Revolucije u Francuskoj 1989. Tada je, navodi Lepage, održan defile pod nazivom Planetarna plemena tijekom kojeg je predstavljen svaki narod. No, prema zamisli stručnjaka za reklame Jean-Pole Goudea, nije predstavljen nekim simbolom njegovih političkih osvajanja, stečene emancipacije ili dominacije koju trpi, nego svojim anegdotalnim i stereotipnim “kulturnim” obilježjima – goli Afrikanci s bubnjevima, Englezi pod kišom i slično. (1)

Ovo je situacija koja, kao što i Lepage navodi, uprizoruje Fukuyamin kraj povijesti, kraj politike, kraj propitivanja svrsishodnosti i smisla nekog društvenog uređenja te inaugurira neoliberalni kapitalizam kao ultimativni, vrhunski i posljednji veliki svjetski poredak. Ali, ovdje se radi i o kulturi kao zamjeni za politiku. Kako piše Lepage, političko je afirmacija vrijednosnog suda, “kulturno” je njegovo poništavanje i opća ekvivalentnost u carstvu znakova.

Naime, problem ne leži u konstataciji puke kulturološke stereotipizacije, nego u takvoj kulturološkoj stereotipizaciji koja mobilizira kulturu kao racionalizaciju nepostojanja politike i/ili političkog u smislu politike kao artikulacije društvenog, a ne tržišnog.

Uzmimo kao primjer “urbanu muzičku kulturu”. U Hrvatskoj, u ljetnoj sezoni ispunjenoj festivalima i koncertima, bendovi, koje bi nekad zvali alternativnim i underground, danas su glavne zvijezde mladih konzumenata.

Muzička kultura je bitna jer reflektira izgled društvenih niša sačinjenih od onih slojeva društva koje su tradicionalno predstavljale inkubator potencije otpora ili potencije minimuma refleksije socijalne stvarnosti. Danas su one skoro potpuno integrirane u režimsku matricu, zaglupljene ili možda pak… kulturalizirane.

Bendove poput famoznih Franz Ferdinand reklamira multinacionalna telekomunikacijska korporacija koja prodaje telefone s njihovim pjesmama, prostor velikog dijela reklamnih materijala zauzimaju logoi sponzora, medijske recenzije nastupa istih bendova svode se na konstataciju broja posjetitelja, pseudo-ekskluzivne informacije o tome što bendovi imaju u backstageu, koliko su visoke honorare dobili i slične gluposti. Što ta muzika znači, nema veze, jer, nažalost, i ne znači ništa.

Ako su se nekad za underground bendove vezivale političke konotacije, tipa Dead Kennedys protiv američkog angažmana u Indokini, Bad Brainsi protiv rasne segregacije, Sonic Youth protiv rasizma, Fugazi protiv korporativne Amerike, NWA protiv establishmenta ili u kontekstu muzičkog izraza, punk-rock protiv neokonzervativnog konformizma, noise-rock protiv muzičkog konformizma, postavlja se pitanje kakve se to socijalne i političke konotacije vežu za današnje bendove? Kakve se to političke implikacije danas vežu za mase popularnih bendova, mase Klaxonsa, Killersa, Hivesa, mase pop international estradnjaka Lilly Allen, Pink i sličnih? Nikakve, ili uglavnom nikakve.

Ne ulazeći u osobne motive članova prosječnog rock benda danas, njihova muzika najčešće u širem kontekstu ne predstavlja ništa osim puke zabave, potrebne kao mp3 player u mašini za pranje rublja ili stereo sistem u wc-u. Spominjanje “nezavisnih” bendova i ekipe iz mainstreama u ovom je kontekstu namjerno, jer upravo se radi o tome da je granica između nekadašnje “nezavisne” muzike i mainstreama potpuno izbrisana, drugim riječima: muzika ne reflektira nikakav socijalni antagonizam čak ni u odnosu jednog žanra prema drugom.

Metaforički rečeno, scene bivaju spojene u neku vrstu “protuprirodnog bluda”, neki čudovišni galimatijas priprostih motiva u pristupu umjetnosti i materijalističkih motiva u njenoj kreaciji.

Maksimum refleksije takve umjetnosti u smislu njenog utjecaja na društvenu stvarnost svodi se na komentiranje “sjajne produkcije” (što je već postala mini-mantra prosječnog mladog potrošača) što albuma, što živog nastupa; količine “zabave” koju isporučuju (“bilo je super, baš smo se isplesali”) ili komentiranje kvalitete piva. Kako navodi Paolo Virno, kapitalizam pokazuje kako je u stanju mehanizirati i “parcelizirati” čak i duhovnu proizvodnju, na isti način kako je to učinio s poljoprivredom i obradom metala – serijalnost, beznačajnost pojedine ruke, ekonometrija osjećaja i doživljaja. (2)

Sve u svemu, socijalnog konflikta koji bi se reflektirao kroz kulturu ili nema ili je baziran na, blago rečeno, imbecilnim temeljima, onima koji dovode u pitanje samo estetske singularnosti neke kulturne pojave, a ne neku karakteristiku proizvodnih odnosa unutar kojih su nastale.

S druge strane vrhunski domet “angažiranosti” postala je produkcija koja uglazbljuje omiljene neoliberalne političke teme poput famoznog Tibeta. Umjetnici se pretvaraju u estradnjake, estradnjaci u političare, a političari u klaunove. Umjetnici “tezgare” po svijetu da bi mogli financirati svoje jaccuzije, estradnjaci poput Carle Bruni, Arnolda Schwarzenegera, da ne spominjemo Reagana, postaju političari, dok je dominantan forte političara poput Berlusconija, Sarkozyja, pa evo sve više i Obame, pojavljivanje u raznim tračerskim časopisima, sudjelovanje u skandalima, kontroverzama ili čak snimanje albuma – evo i kvislinga Sovjetskog Saveza Gorbačova koji je upravo izdao album posvećen njegovoj supruzi (ali u jednom primjerku koji je prodan za nekoliko stotina tisuća dolara na aukciji u Londonu). Sve to naravno ne znači da su manje moćni ili da im je pozicija manje ozbiljna, dapače. Izgleda da su jedini političari koji se vide kao političari upravo oni protjerani iz većine neoliberalnih kružoka moći, kao što su Chavez, Evo Morales…

Da bude jasno, ova zamjena teza nije fenomenološka, nego imanentna sistemu koji se ne potvrđuje ili (re)afirmira kroz politiku kao organizaciju društvenog, već se afirmira kroz politiku kao isključivo sredstvo zaštite interesa slobodnog tržišta i, naravno, njegovo širenje pod krinkom demokracije. Kultura tu ispunjava ideološku ulogu postajući kontigentno odlagalište socijalnog konflikta, prostor njegove dislokacije iz sfere društvenog u sferu zabavnog, banalnog, debilnog, koje nije ništa manje totalitarno od uniformnosti nekadašnjih hijerarhijsko centraliziranih režima poput recimo nacional-socijalizma. Samo što je danas uniformnost zamijenjena liberalnim šarenilom, slobodom izbora kretenskih proizvoda – umjesto vjernosti vođi, subjektivitet se indoktrinira da bude vjeran tržištu i tako dalje.

Franck Lepage piše – “Evo priče o posjetitelju koji je sredinom devedesetih ušao u Kuću kulture i ondje našao beskonačan niz limenki napunjenih vodom i poslaganih uza zid, na kojemu je bila obješena mala fotografija s naznakom odakle potječe tekućina. Postoje tri najčešća stava u odnosu na to ‘djelo’. Netko tko je upoznat sa suvremenom umjetnošću i tko raspolaže odgovarajućim kulturnim alatima moći će uživati u ‘radu’. Neupućen čovjek, bez takvih resursa, kazat će da on može učiniti to isto, pobunit će se protiv ‘podvale’, proklet će sve umjetnike i imat će osjećaj socijalne inferiornosti. Između njih dvojice, posjetitelj pun ‘kulturne dobre volje’ uvjerit će samog sebe da u svemu tome postoji neki ‘postupak’, neka ‘namjera’, nešto više što se mora uvažavati – što govori o njegovoj pripadnosti obrazovanoj srednjoj klasi”. (3)

To nešto više, to neizgovoreno, što se mora poštovati, taj unheimlich, pored mase ostalih interpretacija, poštovanje je “onoga što se ne dovodi u pitanje”. Banalno rečeno, tržišta kao činjeničnog kanona ili svakodnevne maksime. Pri tome je i nedostatak vjere u mogućnost ukidanja neoliberalnog režima koji protežira isti tržišni fundamentalizam itekako prisutan. To “nešto više” je u ovom smislu metastaza Althusserove interpelacije koja ideologizira apstraktnog pred-ideološkog subjekta – kultura je u ovom smislu to Hej! koje policajac upućuje prolazniku koji se pretvara u subjekt u trenutku kada se okrene. To je u lokalnom kontekstu ono Zna se koje je metastaziralo od Zna se – nacionalizam, krv, tlo, do Zna se – slobodno tržište, privatizacija, neoliberalizam, zabava, užitak.

Lepage navodi kako su sintagme poput “mobilnosti mladih”, “životnog obrazovanja”, “izazova za mlade” upravo one koje predstavljaju jednu vrstu djelovanja preko kulture: “kulturnu akciju” koja želi okupiti ljude oko univerzalnih vrijednosti, oko kojih postoji koncenzus (ili se bar pretpostavlja da postoji koncenzus op. a.) tipa umjetnost, građanski status, različitost, poštovanje; i narodno obrazovanje, koje nastoji što većem broju ljudi učiniti razvidnim odnose dominacije, socijalne antagonizme i ustroj eksploatacije.

U prosječnoj istočno (ili jugoistočno) europskoj tranzicijskoj zemlji, “kultura” se (od “demokratskih promjena”) od strane međunarodnih fondacija i institucija EU u ogromnoj mjeri podržava kao interkulturalni dijalog, međunacionalna tolerancija, spomenuta “mobilnost mladih” i slično, a ne kao poticaj na obrazovanje o hijerarhijama eksploatacije.

Ako se uzme u obzir da je većina “mladih” (što je još jedna ideološka kategorija) na Balkanu zadnjih petnaestak godina iskreno odabrala ponuđeni svjetonazor nacionalističkih bandi, poučavanje o međunacionalnoj toleranciji i ima neki smisao. Ali motiv takve podrške je priprema istih mladih da se integriraju u slobodno tržište, a ne da uče o odnosima dominacije ili hijerarhijama eksploatacije.

Po Virnou, opći intelekt umjesto da se utjelovi u sistemu strojeva, postoji kao atribut živog rada. Kako dalje autor tvrdi, danas se general intellect predstavlja prije svega kao komunikacija, apstrakcija, autorefleksija živih subjekata. Dopušteno je stoga ustvrditi kako je po samoj logici ekonomskog razvoja, nužno da se dio općeg intelekta ne shvaća kao fiksni kapital, već da se eksplicira unutar komunikacijske interakcije, u formi epistemičkih paradigmi, dijaloških performansa, jezičnih igara. Dakle, narodno obrazovanje je ne samo zabranjeno u organiziranoj formi, nego je i denkverbot, zabrana mišljenja koja nije nametnuta dekretom, nego kulturološki, jer između ostalog, sam naziv “narodno obrazovanje” zvuči beskrajno zastarjelim, nije hype, totalno je passé, ne verbalizira nikakvu tržišnu potenciju, verbalno je nekonkurentan. Na sličan je način djelatnik zamijenio službenika, team je zamijenio radnu zajednicu, izvrsnost je zamijenila kompetenciju i tako dalje, na štetu djelatnika naravno.

Činjenicu da je kulturna industrija općenito odigrala ključnu ulogu u prijelazu od fordizma prema post-fordizmu, integraciji cjelokupnog života u proizvodni proces, je jasno u situaciji u kojoj se proizvodna sredstva ne svode na strojeve, već ih čine jezično-kognitivne sposobnosti neodvojive od živog rada, legitimno je smatrati da se znatan dio takozvanih “proizvodnih sredstava” sastoji od komunikacijskih tehnika i procedura.

Te komunikacijske tehnike i procedure su one koje čine život sam, kulturu življenja, svakodnevnu komunikaciju, spektakl, najobičnije brbljanje. Ovo se ne odnosi samo na svakodnevno trivijalno komuniciranje, nego i na brbljanje integrirano u javnu komunikaciju. To se odnosi na razne televotinge u kojima je gledateljima prepuštena odluka o afirmaciji neke vještine na osnovu najtrivijalnijih obrazaca empatije.

Na internetu takozvane društvene mreže izgleda nemaju nikakvu višu funkciju osim organiziranja trača, a općenito su izgleda postale epitetom dostignutog stupnja slobode neke zemlje, jer izgleda da liberalni Zapad više brine ukidanje pristupa Facebooku u nekoj zemlji, nego horde gladnih u istoj.

Afirmiraju se, dakle, vrijedonosni kriteriji koji nisu ništa više od tropizma koji onda u demokratskom procesu glasanja (na izborima) ne legitimira političku opciju od nekog višeg društvenog interesa, nego legitimira upravo frivolni tropizam kao politiku, a pravo na brbljanje se proglašava idealom slobode. Sloboda i-ili kultura komuniciranja je u tom slučaju zapravo rezentiman dislociran u domenu brbrljanja, umjesto da poprimi formu štrajka, građanske neposlušnosti ili bar takvu formu komunikacije koja će se baviti proizvodnim odnosom, a ne njenim estetiziranim simptomima, formama života.

To je sloboda da se sudjeluje u spektaklu kao proizvodnom procesu, ili virtualnom pogonu kulture života koji se svodi na dijeljenje iskustava koja su generirana u spektaklu kao spektakl.

Kako to reflektira nova reklama za telekomunikacijsku kompaniju u kojoj masa ljudi u Londonu zajedno pjeva karaoke? U reklami svi pjevaju na trgu, sretni su i zovu prijatelje da im kažu kako se super provode. Slogan koji prati reklamu glasi “Živjeti zajedno” ili u originalu “Life’s for Sharing” tako na neki način super-imponira sadržaj dijeljenja, sudjelovanja. To nije dijeljenje iskustva eksploatiranosti ili neke spoznaje antagonizma, disharmonije u funkcioniranju sistema, nego “sreće” zbog funkcioniranja režima. Dakle, osjećaj autentičnog zadovoljstva čija autentičnost leži u zadovoljnom sistemu. Po Virnou, karakteristični aspekti masovne intelektualnosti, identitet recimo, ne mogu se pronaći u odnosu na rad, već ponajprije u odnosu na forme života, kulturalne potrošnje jezičnih upotreba. Kako autor dalje tvrdi, upravo kada proizvodnja nije ni na koji način specifično mjesto formiranja identiteta, ovo se drugo lice medalje upravo tada projicira na sve vidove iskustva, supsumirajući pod sobom jezične sposobnosti, etičke inklinacije, sfumature subjekta.

U tom je smislu kultura (kulturno) postala ključan dio, ili možda čak samo naličje neoliberalne strategije protjerivanja politike ili političkog u egzil i inauguracije trivijalnosti kao forme slobode, ali slobode da se sudjeluje u spektaklu, tj. slobode da se integrira u tržište.

• (1 i 3) Lepage, Franck Od obrazovanja naroda do pripitomljavanja preko kulture. Le Monde Diplomatique. Zagreb, svibanj 2009. Str.22
• (2) Virno, Paolo Gramatika mnoštva – prilog analizi suvremenih formi života. Jesenski i Turk, Zagreb, 2004.