Ljetna škola – Šefik Šeki Tatlić: Kultura Super Light

U sklopu SlobFil on-line ljetne škole, nakon teksta Joachima Beckera o krizi u istočnoj i srednjoj Europi, donosimo tekst Šefika Tatlića, izvorno objavljen 24. lipnja 2009. na portalu www.kulturpunkt.hr, kao i 14. srpnja 2009. u Skripti broj 42.

Kultura, kultura življenja, kultura konzumacije, kulturni aktivizam, kultura komuniciranja samo su neke od sintagmi koje danas obilježavaju dobar dio društvenih praksi i javne komunikacije. Kultura viđena kao ideologija nije nov koncept, ali evolucija kulture u primarni proizvodni sektor “kasnog” kapitalizma prilično je zanimljiva.

Pišući o kulturi kao sredstvu pripitomljavanja Franck Lepage prisjeća se obilježavanja obljetnice Revolucije u Francuskoj 1989. Tada je, navodi Lepage, održan defile pod nazivom Planetarna plemena tijekom kojeg je predstavljen svaki narod. No, prema zamisli stručnjaka za reklame Jean-Pole Goudea, nije predstavljen nekim simbolom njegovih političkih osvajanja, stečene emancipacije ili dominacije koju trpi, nego svojim anegdotalnim i stereotipnim “kulturnim” obilježjima – goli Afrikanci s bubnjevima, Englezi pod kišom i slično. (1)

Ovo je situacija koja, kao što i Lepage navodi, uprizoruje Fukuyamin kraj povijesti, kraj politike, kraj propitivanja svrsishodnosti i smisla nekog društvenog uređenja te inaugurira neoliberalni kapitalizam kao ultimativni, vrhunski i posljednji veliki svjetski poredak. Ali, ovdje se radi i o kulturi kao zamjeni za politiku. Kako piše Lepage, političko je afirmacija vrijednosnog suda, “kulturno” je njegovo poništavanje i opća ekvivalentnost u carstvu znakova.

Naime, problem ne leži u konstataciji puke kulturološke stereotipizacije, nego u takvoj kulturološkoj stereotipizaciji koja mobilizira kulturu kao racionalizaciju nepostojanja politike i/ili političkog u smislu politike kao artikulacije društvenog, a ne tržišnog.

Uzmimo kao primjer “urbanu muzičku kulturu”. U Hrvatskoj, u ljetnoj sezoni ispunjenoj festivalima i koncertima, bendovi, koje bi nekad zvali alternativnim i underground, danas su glavne zvijezde mladih konzumenata.

Muzička kultura je bitna jer reflektira izgled društvenih niša sačinjenih od onih slojeva društva koje su tradicionalno predstavljale inkubator potencije otpora ili potencije minimuma refleksije socijalne stvarnosti. Danas su one skoro potpuno integrirane u režimsku matricu, zaglupljene ili možda pak… kulturalizirane.

Bendove poput famoznih Franz Ferdinand reklamira multinacionalna telekomunikacijska korporacija koja prodaje telefone s njihovim pjesmama, prostor velikog dijela reklamnih materijala zauzimaju logoi sponzora, medijske recenzije nastupa istih bendova svode se na konstataciju broja posjetitelja, pseudo-ekskluzivne informacije o tome što bendovi imaju u backstageu, koliko su visoke honorare dobili i slične gluposti. Što ta muzika znači, nema veze, jer, nažalost, i ne znači ništa.

Ako su se nekad za underground bendove vezivale političke konotacije, tipa Dead Kennedys protiv američkog angažmana u Indokini, Bad Brainsi protiv rasne segregacije, Sonic Youth protiv rasizma, Fugazi protiv korporativne Amerike, NWA protiv establishmenta ili u kontekstu muzičkog izraza, punk-rock protiv neokonzervativnog konformizma, noise-rock protiv muzičkog konformizma, postavlja se pitanje kakve se to socijalne i političke konotacije vežu za današnje bendove? Kakve se to političke implikacije danas vežu za mase popularnih bendova, mase Klaxonsa, Killersa, Hivesa, mase pop international estradnjaka Lilly Allen, Pink i sličnih? Nikakve, ili uglavnom nikakve.

Ne ulazeći u osobne motive članova prosječnog rock benda danas, njihova muzika najčešće u širem kontekstu ne predstavlja ništa osim puke zabave, potrebne kao mp3 player u mašini za pranje rublja ili stereo sistem u wc-u. Spominjanje “nezavisnih” bendova i ekipe iz mainstreama u ovom je kontekstu namjerno, jer upravo se radi o tome da je granica između nekadašnje “nezavisne” muzike i mainstreama potpuno izbrisana, drugim riječima: muzika ne reflektira nikakav socijalni antagonizam čak ni u odnosu jednog žanra prema drugom.

Metaforički rečeno, scene bivaju spojene u neku vrstu “protuprirodnog bluda”, neki čudovišni galimatijas priprostih motiva u pristupu umjetnosti i materijalističkih motiva u njenoj kreaciji.

Maksimum refleksije takve umjetnosti u smislu njenog utjecaja na društvenu stvarnost svodi se na komentiranje “sjajne produkcije” (što je već postala mini-mantra prosječnog mladog potrošača) što albuma, što živog nastupa; količine “zabave” koju isporučuju (“bilo je super, baš smo se isplesali”) ili komentiranje kvalitete piva. Kako navodi Paolo Virno, kapitalizam pokazuje kako je u stanju mehanizirati i “parcelizirati” čak i duhovnu proizvodnju, na isti način kako je to učinio s poljoprivredom i obradom metala – serijalnost, beznačajnost pojedine ruke, ekonometrija osjećaja i doživljaja. (2)

Sve u svemu, socijalnog konflikta koji bi se reflektirao kroz kulturu ili nema ili je baziran na, blago rečeno, imbecilnim temeljima, onima koji dovode u pitanje samo estetske singularnosti neke kulturne pojave, a ne neku karakteristiku proizvodnih odnosa unutar kojih su nastale.

S druge strane vrhunski domet “angažiranosti” postala je produkcija koja uglazbljuje omiljene neoliberalne političke teme poput famoznog Tibeta. Umjetnici se pretvaraju u estradnjake, estradnjaci u političare, a političari u klaunove. Umjetnici “tezgare” po svijetu da bi mogli financirati svoje jaccuzije, estradnjaci poput Carle Bruni, Arnolda Schwarzenegera, da ne spominjemo Reagana, postaju političari, dok je dominantan forte političara poput Berlusconija, Sarkozyja, pa evo sve više i Obame, pojavljivanje u raznim tračerskim časopisima, sudjelovanje u skandalima, kontroverzama ili čak snimanje albuma – evo i kvislinga Sovjetskog Saveza Gorbačova koji je upravo izdao album posvećen njegovoj supruzi (ali u jednom primjerku koji je prodan za nekoliko stotina tisuća dolara na aukciji u Londonu). Sve to naravno ne znači da su manje moćni ili da im je pozicija manje ozbiljna, dapače. Izgleda da su jedini političari koji se vide kao političari upravo oni protjerani iz većine neoliberalnih kružoka moći, kao što su Chavez, Evo Morales…

Da bude jasno, ova zamjena teza nije fenomenološka, nego imanentna sistemu koji se ne potvrđuje ili (re)afirmira kroz politiku kao organizaciju društvenog, već se afirmira kroz politiku kao isključivo sredstvo zaštite interesa slobodnog tržišta i, naravno, njegovo širenje pod krinkom demokracije. Kultura tu ispunjava ideološku ulogu postajući kontigentno odlagalište socijalnog konflikta, prostor njegove dislokacije iz sfere društvenog u sferu zabavnog, banalnog, debilnog, koje nije ništa manje totalitarno od uniformnosti nekadašnjih hijerarhijsko centraliziranih režima poput recimo nacional-socijalizma. Samo što je danas uniformnost zamijenjena liberalnim šarenilom, slobodom izbora kretenskih proizvoda – umjesto vjernosti vođi, subjektivitet se indoktrinira da bude vjeran tržištu i tako dalje.

Franck Lepage piše – “Evo priče o posjetitelju koji je sredinom devedesetih ušao u Kuću kulture i ondje našao beskonačan niz limenki napunjenih vodom i poslaganih uza zid, na kojemu je bila obješena mala fotografija s naznakom odakle potječe tekućina. Postoje tri najčešća stava u odnosu na to ‘djelo’. Netko tko je upoznat sa suvremenom umjetnošću i tko raspolaže odgovarajućim kulturnim alatima moći će uživati u ‘radu’. Neupućen čovjek, bez takvih resursa, kazat će da on može učiniti to isto, pobunit će se protiv ‘podvale’, proklet će sve umjetnike i imat će osjećaj socijalne inferiornosti. Između njih dvojice, posjetitelj pun ‘kulturne dobre volje’ uvjerit će samog sebe da u svemu tome postoji neki ‘postupak’, neka ‘namjera’, nešto više što se mora uvažavati – što govori o njegovoj pripadnosti obrazovanoj srednjoj klasi”. (3)

To nešto više, to neizgovoreno, što se mora poštovati, taj unheimlich, pored mase ostalih interpretacija, poštovanje je “onoga što se ne dovodi u pitanje”. Banalno rečeno, tržišta kao činjeničnog kanona ili svakodnevne maksime. Pri tome je i nedostatak vjere u mogućnost ukidanja neoliberalnog režima koji protežira isti tržišni fundamentalizam itekako prisutan. To “nešto više” je u ovom smislu metastaza Althusserove interpelacije koja ideologizira apstraktnog pred-ideološkog subjekta – kultura je u ovom smislu to Hej! koje policajac upućuje prolazniku koji se pretvara u subjekt u trenutku kada se okrene. To je u lokalnom kontekstu ono Zna se koje je metastaziralo od Zna se – nacionalizam, krv, tlo, do Zna se – slobodno tržište, privatizacija, neoliberalizam, zabava, užitak.

Lepage navodi kako su sintagme poput “mobilnosti mladih”, “životnog obrazovanja”, “izazova za mlade” upravo one koje predstavljaju jednu vrstu djelovanja preko kulture: “kulturnu akciju” koja želi okupiti ljude oko univerzalnih vrijednosti, oko kojih postoji koncenzus (ili se bar pretpostavlja da postoji koncenzus op. a.) tipa umjetnost, građanski status, različitost, poštovanje; i narodno obrazovanje, koje nastoji što većem broju ljudi učiniti razvidnim odnose dominacije, socijalne antagonizme i ustroj eksploatacije.

U prosječnoj istočno (ili jugoistočno) europskoj tranzicijskoj zemlji, “kultura” se (od “demokratskih promjena”) od strane međunarodnih fondacija i institucija EU u ogromnoj mjeri podržava kao interkulturalni dijalog, međunacionalna tolerancija, spomenuta “mobilnost mladih” i slično, a ne kao poticaj na obrazovanje o hijerarhijama eksploatacije.

Ako se uzme u obzir da je većina “mladih” (što je još jedna ideološka kategorija) na Balkanu zadnjih petnaestak godina iskreno odabrala ponuđeni svjetonazor nacionalističkih bandi, poučavanje o međunacionalnoj toleranciji i ima neki smisao. Ali motiv takve podrške je priprema istih mladih da se integriraju u slobodno tržište, a ne da uče o odnosima dominacije ili hijerarhijama eksploatacije.

Po Virnou, opći intelekt umjesto da se utjelovi u sistemu strojeva, postoji kao atribut živog rada. Kako dalje autor tvrdi, danas se general intellect predstavlja prije svega kao komunikacija, apstrakcija, autorefleksija živih subjekata. Dopušteno je stoga ustvrditi kako je po samoj logici ekonomskog razvoja, nužno da se dio općeg intelekta ne shvaća kao fiksni kapital, već da se eksplicira unutar komunikacijske interakcije, u formi epistemičkih paradigmi, dijaloških performansa, jezičnih igara. Dakle, narodno obrazovanje je ne samo zabranjeno u organiziranoj formi, nego je i denkverbot, zabrana mišljenja koja nije nametnuta dekretom, nego kulturološki, jer između ostalog, sam naziv “narodno obrazovanje” zvuči beskrajno zastarjelim, nije hype, totalno je passé, ne verbalizira nikakvu tržišnu potenciju, verbalno je nekonkurentan. Na sličan je način djelatnik zamijenio službenika, team je zamijenio radnu zajednicu, izvrsnost je zamijenila kompetenciju i tako dalje, na štetu djelatnika naravno.

Činjenicu da je kulturna industrija općenito odigrala ključnu ulogu u prijelazu od fordizma prema post-fordizmu, integraciji cjelokupnog života u proizvodni proces, je jasno u situaciji u kojoj se proizvodna sredstva ne svode na strojeve, već ih čine jezično-kognitivne sposobnosti neodvojive od živog rada, legitimno je smatrati da se znatan dio takozvanih “proizvodnih sredstava” sastoji od komunikacijskih tehnika i procedura.

Te komunikacijske tehnike i procedure su one koje čine život sam, kulturu življenja, svakodnevnu komunikaciju, spektakl, najobičnije brbljanje. Ovo se ne odnosi samo na svakodnevno trivijalno komuniciranje, nego i na brbljanje integrirano u javnu komunikaciju. To se odnosi na razne televotinge u kojima je gledateljima prepuštena odluka o afirmaciji neke vještine na osnovu najtrivijalnijih obrazaca empatije.

Na internetu takozvane društvene mreže izgleda nemaju nikakvu višu funkciju osim organiziranja trača, a općenito su izgleda postale epitetom dostignutog stupnja slobode neke zemlje, jer izgleda da liberalni Zapad više brine ukidanje pristupa Facebooku u nekoj zemlji, nego horde gladnih u istoj.

Afirmiraju se, dakle, vrijedonosni kriteriji koji nisu ništa više od tropizma koji onda u demokratskom procesu glasanja (na izborima) ne legitimira političku opciju od nekog višeg društvenog interesa, nego legitimira upravo frivolni tropizam kao politiku, a pravo na brbljanje se proglašava idealom slobode. Sloboda i-ili kultura komuniciranja je u tom slučaju zapravo rezentiman dislociran u domenu brbrljanja, umjesto da poprimi formu štrajka, građanske neposlušnosti ili bar takvu formu komunikacije koja će se baviti proizvodnim odnosom, a ne njenim estetiziranim simptomima, formama života.

To je sloboda da se sudjeluje u spektaklu kao proizvodnom procesu, ili virtualnom pogonu kulture života koji se svodi na dijeljenje iskustava koja su generirana u spektaklu kao spektakl.

Kako to reflektira nova reklama za telekomunikacijsku kompaniju u kojoj masa ljudi u Londonu zajedno pjeva karaoke? U reklami svi pjevaju na trgu, sretni su i zovu prijatelje da im kažu kako se super provode. Slogan koji prati reklamu glasi “Živjeti zajedno” ili u originalu “Life’s for Sharing” tako na neki način super-imponira sadržaj dijeljenja, sudjelovanja. To nije dijeljenje iskustva eksploatiranosti ili neke spoznaje antagonizma, disharmonije u funkcioniranju sistema, nego “sreće” zbog funkcioniranja režima. Dakle, osjećaj autentičnog zadovoljstva čija autentičnost leži u zadovoljnom sistemu. Po Virnou, karakteristični aspekti masovne intelektualnosti, identitet recimo, ne mogu se pronaći u odnosu na rad, već ponajprije u odnosu na forme života, kulturalne potrošnje jezičnih upotreba. Kako autor dalje tvrdi, upravo kada proizvodnja nije ni na koji način specifično mjesto formiranja identiteta, ovo se drugo lice medalje upravo tada projicira na sve vidove iskustva, supsumirajući pod sobom jezične sposobnosti, etičke inklinacije, sfumature subjekta.

U tom je smislu kultura (kulturno) postala ključan dio, ili možda čak samo naličje neoliberalne strategije protjerivanja politike ili političkog u egzil i inauguracije trivijalnosti kao forme slobode, ali slobode da se sudjeluje u spektaklu, tj. slobode da se integrira u tržište.

Šefik Šeki Tatlić

  • (1 i 3) Lepage, Franck Od obrazovanja naroda do pripitomljavanja preko kulture. Le Monde Diplomatique. Zagreb, svibanj 2009. Str.22
  • (2) Virno, Paolo Gramatika mnoštva – prilog analizi suvremenih formi života. Jesenski i Turk, Zagreb, 2004.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve