Ljetna škola – Šefik Šeki Tatlić: Kultura Super Light

U sklopu SlobFil on-line ljetne škole, nakon teksta Joachima Beckera o krizi u istočnoj i srednjoj Europi, donosimo tekst Šefika Tatlića, izvorno objavljen 24. lipnja 2009. na portalu www.kulturpunkt.hr, kao i 14. srpnja 2009. u Skripti broj 42.


Kultura, kultura življenja, kultura konzumacije, kulturni aktivizam, kultura komuniciranja samo su neke od sintagmi koje danas obilježavaju dobar dio društvenih praksi i javne komunikacije. Kultura viđena kao ideologija nije nov koncept, ali evolucija kulture u primarni proizvodni sektor “kasnog” kapitalizma prilično je zanimljiva.

Pišući o kulturi kao sredstvu pripitomljavanja Franck Lepage prisjeća se obilježavanja obljetnice Revolucije u Francuskoj 1989. Tada je, navodi Lepage, održan defile pod nazivom Planetarna plemena tijekom kojeg je predstavljen svaki narod. No, prema zamisli stručnjaka za reklame Jean-Pole Goudea, nije predstavljen nekim simbolom njegovih političkih osvajanja, stečene emancipacije ili dominacije koju trpi, nego svojim anegdotalnim i stereotipnim “kulturnim” obilježjima – goli Afrikanci s bubnjevima, Englezi pod kišom i slično. (1)

Ovo je situacija koja, kao što i Lepage navodi, uprizoruje Fukuyamin kraj povijesti, kraj politike, kraj propitivanja svrsishodnosti i smisla nekog društvenog uređenja te inaugurira neoliberalni kapitalizam kao ultimativni, vrhunski i posljednji veliki svjetski poredak. Ali, ovdje se radi i o kulturi kao zamjeni za politiku. Kako piše Lepage, političko je afirmacija vrijednosnog suda, “kulturno” je njegovo poništavanje i opća ekvivalentnost u carstvu znakova.

Naime, problem ne leži u konstataciji puke kulturološke stereotipizacije, nego u takvoj kulturološkoj stereotipizaciji koja mobilizira kulturu kao racionalizaciju nepostojanja politike i/ili političkog u smislu politike kao artikulacije društvenog, a ne tržišnog.

Uzmimo kao primjer “urbanu muzičku kulturu”. U Hrvatskoj, u ljetnoj sezoni ispunjenoj festivalima i koncertima, bendovi, koje bi nekad zvali alternativnim i underground, danas su glavne zvijezde mladih konzumenata.

Muzička kultura je bitna jer reflektira izgled društvenih niša sačinjenih od onih slojeva društva koje su tradicionalno predstavljale inkubator potencije otpora ili potencije minimuma refleksije socijalne stvarnosti. Danas su one skoro potpuno integrirane u režimsku matricu, zaglupljene ili možda pak… kulturalizirane.

Bendove poput famoznih Franz Ferdinand reklamira multinacionalna telekomunikacijska korporacija koja prodaje telefone s njihovim pjesmama, prostor velikog dijela reklamnih materijala zauzimaju logoi sponzora, medijske recenzije nastupa istih bendova svode se na konstataciju broja posjetitelja, pseudo-ekskluzivne informacije o tome što bendovi imaju u backstageu, koliko su visoke honorare dobili i slične gluposti. Što ta muzika znači, nema veze, jer, nažalost, i ne znači ništa.

Ako su se nekad za underground bendove vezivale političke konotacije, tipa Dead Kennedys protiv američkog angažmana u Indokini, Bad Brainsi protiv rasne segregacije, Sonic Youth protiv rasizma, Fugazi protiv korporativne Amerike, NWA protiv establishmenta ili u kontekstu muzičkog izraza, punk-rock protiv neokonzervativnog konformizma, noise-rock protiv muzičkog konformizma, postavlja se pitanje kakve se to socijalne i političke konotacije vežu za današnje bendove? Kakve se to političke implikacije danas vežu za mase popularnih bendova, mase Klaxonsa, Killersa, Hivesa, mase pop international estradnjaka Lilly Allen, Pink i sličnih? Nikakve, ili uglavnom nikakve.

Ne ulazeći u osobne motive članova prosječnog rock benda danas, njihova muzika najčešće u širem kontekstu ne predstavlja ništa osim puke zabave, potrebne kao mp3 player u mašini za pranje rublja ili stereo sistem u wc-u. Spominjanje “nezavisnih” bendova i ekipe iz mainstreama u ovom je kontekstu namjerno, jer upravo se radi o tome da je granica između nekadašnje “nezavisne” muzike i mainstreama potpuno izbrisana, drugim riječima: muzika ne reflektira nikakav socijalni antagonizam čak ni u odnosu jednog žanra prema drugom.

Metaforički rečeno, scene bivaju spojene u neku vrstu “protuprirodnog bluda”, neki čudovišni galimatijas priprostih motiva u pristupu umjetnosti i materijalističkih motiva u njenoj kreaciji.

Maksimum refleksije takve umjetnosti u smislu njenog utjecaja na društvenu stvarnost svodi se na komentiranje “sjajne produkcije” (što je već postala mini-mantra prosječnog mladog potrošača) što albuma, što živog nastupa; količine “zabave” koju isporučuju (“bilo je super, baš smo se isplesali”) ili komentiranje kvalitete piva. Kako navodi Paolo Virno, kapitalizam pokazuje kako je u stanju mehanizirati i “parcelizirati” čak i duhovnu proizvodnju, na isti način kako je to učinio s poljoprivredom i obradom metala – serijalnost, beznačajnost pojedine ruke, ekonometrija osjećaja i doživljaja. (2)

Sve u svemu, socijalnog konflikta koji bi se reflektirao kroz kulturu ili nema ili je baziran na, blago rečeno, imbecilnim temeljima, onima koji dovode u pitanje samo estetske singularnosti neke kulturne pojave, a ne neku karakteristiku proizvodnih odnosa unutar kojih su nastale.

S druge strane vrhunski domet “angažiranosti” postala je produkcija koja uglazbljuje omiljene neoliberalne političke teme poput famoznog Tibeta. Umjetnici se pretvaraju u estradnjake, estradnjaci u političare, a političari u klaunove. Umjetnici “tezgare” po svijetu da bi mogli financirati svoje jaccuzije, estradnjaci poput Carle Bruni, Arnolda Schwarzenegera, da ne spominjemo Reagana, postaju političari, dok je dominantan forte političara poput Berlusconija, Sarkozyja, pa evo sve više i Obame, pojavljivanje u raznim tračerskim časopisima, sudjelovanje u skandalima, kontroverzama ili čak snimanje albuma – evo i kvislinga Sovjetskog Saveza Gorbačova koji je upravo izdao album posvećen njegovoj supruzi (ali u jednom primjerku koji je prodan za nekoliko stotina tisuća dolara na aukciji u Londonu). Sve to naravno ne znači da su manje moćni ili da im je pozicija manje ozbiljna, dapače. Izgleda da su jedini političari koji se vide kao političari upravo oni protjerani iz većine neoliberalnih kružoka moći, kao što su Chavez, Evo Morales…

Da bude jasno, ova zamjena teza nije fenomenološka, nego imanentna sistemu koji se ne potvrđuje ili (re)afirmira kroz politiku kao organizaciju društvenog, već se afirmira kroz politiku kao isključivo sredstvo zaštite interesa slobodnog tržišta i, naravno, njegovo širenje pod krinkom demokracije. Kultura tu ispunjava ideološku ulogu postajući kontigentno odlagalište socijalnog konflikta, prostor njegove dislokacije iz sfere društvenog u sferu zabavnog, banalnog, debilnog, koje nije ništa manje totalitarno od uniformnosti nekadašnjih hijerarhijsko centraliziranih režima poput recimo nacional-socijalizma. Samo što je danas uniformnost zamijenjena liberalnim šarenilom, slobodom izbora kretenskih proizvoda – umjesto vjernosti vođi, subjektivitet se indoktrinira da bude vjeran tržištu i tako dalje.

Franck Lepage piše – “Evo priče o posjetitelju koji je sredinom devedesetih ušao u Kuću kulture i ondje našao beskonačan niz limenki napunjenih vodom i poslaganih uza zid, na kojemu je bila obješena mala fotografija s naznakom odakle potječe tekućina. Postoje tri najčešća stava u odnosu na to ‘djelo’. Netko tko je upoznat sa suvremenom umjetnošću i tko raspolaže odgovarajućim kulturnim alatima moći će uživati u ‘radu’. Neupućen čovjek, bez takvih resursa, kazat će da on može učiniti to isto, pobunit će se protiv ‘podvale’, proklet će sve umjetnike i imat će osjećaj socijalne inferiornosti. Između njih dvojice, posjetitelj pun ‘kulturne dobre volje’ uvjerit će samog sebe da u svemu tome postoji neki ‘postupak’, neka ‘namjera’, nešto više što se mora uvažavati – što govori o njegovoj pripadnosti obrazovanoj srednjoj klasi”. (3)

To nešto više, to neizgovoreno, što se mora poštovati, taj unheimlich, pored mase ostalih interpretacija, poštovanje je “onoga što se ne dovodi u pitanje”. Banalno rečeno, tržišta kao činjeničnog kanona ili svakodnevne maksime. Pri tome je i nedostatak vjere u mogućnost ukidanja neoliberalnog režima koji protežira isti tržišni fundamentalizam itekako prisutan. To “nešto više” je u ovom smislu metastaza Althusserove interpelacije koja ideologizira apstraktnog pred-ideološkog subjekta – kultura je u ovom smislu to Hej! koje policajac upućuje prolazniku koji se pretvara u subjekt u trenutku kada se okrene. To je u lokalnom kontekstu ono Zna se koje je metastaziralo od Zna se – nacionalizam, krv, tlo, do Zna se – slobodno tržište, privatizacija, neoliberalizam, zabava, užitak.

Lepage navodi kako su sintagme poput “mobilnosti mladih”, “životnog obrazovanja”, “izazova za mlade” upravo one koje predstavljaju jednu vrstu djelovanja preko kulture: “kulturnu akciju” koja želi okupiti ljude oko univerzalnih vrijednosti, oko kojih postoji koncenzus (ili se bar pretpostavlja da postoji koncenzus op. a.) tipa umjetnost, građanski status, različitost, poštovanje; i narodno obrazovanje, koje nastoji što većem broju ljudi učiniti razvidnim odnose dominacije, socijalne antagonizme i ustroj eksploatacije.

U prosječnoj istočno (ili jugoistočno) europskoj tranzicijskoj zemlji, “kultura” se (od “demokratskih promjena”) od strane međunarodnih fondacija i institucija EU u ogromnoj mjeri podržava kao interkulturalni dijalog, međunacionalna tolerancija, spomenuta “mobilnost mladih” i slično, a ne kao poticaj na obrazovanje o hijerarhijama eksploatacije.

Ako se uzme u obzir da je većina “mladih” (što je još jedna ideološka kategorija) na Balkanu zadnjih petnaestak godina iskreno odabrala ponuđeni svjetonazor nacionalističkih bandi, poučavanje o međunacionalnoj toleranciji i ima neki smisao. Ali motiv takve podrške je priprema istih mladih da se integriraju u slobodno tržište, a ne da uče o odnosima dominacije ili hijerarhijama eksploatacije.

Po Virnou, opći intelekt umjesto da se utjelovi u sistemu strojeva, postoji kao atribut živog rada. Kako dalje autor tvrdi, danas se general intellect predstavlja prije svega kao komunikacija, apstrakcija, autorefleksija živih subjekata. Dopušteno je stoga ustvrditi kako je po samoj logici ekonomskog razvoja, nužno da se dio općeg intelekta ne shvaća kao fiksni kapital, već da se eksplicira unutar komunikacijske interakcije, u formi epistemičkih paradigmi, dijaloških performansa, jezičnih igara. Dakle, narodno obrazovanje je ne samo zabranjeno u organiziranoj formi, nego je i denkverbot, zabrana mišljenja koja nije nametnuta dekretom, nego kulturološki, jer između ostalog, sam naziv “narodno obrazovanje” zvuči beskrajno zastarjelim, nije hype, totalno je passé, ne verbalizira nikakvu tržišnu potenciju, verbalno je nekonkurentan. Na sličan je način djelatnik zamijenio službenika, team je zamijenio radnu zajednicu, izvrsnost je zamijenila kompetenciju i tako dalje, na štetu djelatnika naravno.

Činjenicu da je kulturna industrija općenito odigrala ključnu ulogu u prijelazu od fordizma prema post-fordizmu, integraciji cjelokupnog života u proizvodni proces, je jasno u situaciji u kojoj se proizvodna sredstva ne svode na strojeve, već ih čine jezično-kognitivne sposobnosti neodvojive od živog rada, legitimno je smatrati da se znatan dio takozvanih “proizvodnih sredstava” sastoji od komunikacijskih tehnika i procedura.

Te komunikacijske tehnike i procedure su one koje čine život sam, kulturu življenja, svakodnevnu komunikaciju, spektakl, najobičnije brbljanje. Ovo se ne odnosi samo na svakodnevno trivijalno komuniciranje, nego i na brbljanje integrirano u javnu komunikaciju. To se odnosi na razne televotinge u kojima je gledateljima prepuštena odluka o afirmaciji neke vještine na osnovu najtrivijalnijih obrazaca empatije.

Na internetu takozvane društvene mreže izgleda nemaju nikakvu višu funkciju osim organiziranja trača, a općenito su izgleda postale epitetom dostignutog stupnja slobode neke zemlje, jer izgleda da liberalni Zapad više brine ukidanje pristupa Facebooku u nekoj zemlji, nego horde gladnih u istoj.

Afirmiraju se, dakle, vrijedonosni kriteriji koji nisu ništa više od tropizma koji onda u demokratskom procesu glasanja (na izborima) ne legitimira političku opciju od nekog višeg društvenog interesa, nego legitimira upravo frivolni tropizam kao politiku, a pravo na brbljanje se proglašava idealom slobode. Sloboda i-ili kultura komuniciranja je u tom slučaju zapravo rezentiman dislociran u domenu brbrljanja, umjesto da poprimi formu štrajka, građanske neposlušnosti ili bar takvu formu komunikacije koja će se baviti proizvodnim odnosom, a ne njenim estetiziranim simptomima, formama života.

To je sloboda da se sudjeluje u spektaklu kao proizvodnom procesu, ili virtualnom pogonu kulture života koji se svodi na dijeljenje iskustava koja su generirana u spektaklu kao spektakl.

Kako to reflektira nova reklama za telekomunikacijsku kompaniju u kojoj masa ljudi u Londonu zajedno pjeva karaoke? U reklami svi pjevaju na trgu, sretni su i zovu prijatelje da im kažu kako se super provode. Slogan koji prati reklamu glasi “Živjeti zajedno” ili u originalu “Life’s for Sharing” tako na neki način super-imponira sadržaj dijeljenja, sudjelovanja. To nije dijeljenje iskustva eksploatiranosti ili neke spoznaje antagonizma, disharmonije u funkcioniranju sistema, nego “sreće” zbog funkcioniranja režima. Dakle, osjećaj autentičnog zadovoljstva čija autentičnost leži u zadovoljnom sistemu. Po Virnou, karakteristični aspekti masovne intelektualnosti, identitet recimo, ne mogu se pronaći u odnosu na rad, već ponajprije u odnosu na forme života, kulturalne potrošnje jezičnih upotreba. Kako autor dalje tvrdi, upravo kada proizvodnja nije ni na koji način specifično mjesto formiranja identiteta, ovo se drugo lice medalje upravo tada projicira na sve vidove iskustva, supsumirajući pod sobom jezične sposobnosti, etičke inklinacije, sfumature subjekta.

U tom je smislu kultura (kulturno) postala ključan dio, ili možda čak samo naličje neoliberalne strategije protjerivanja politike ili političkog u egzil i inauguracije trivijalnosti kao forme slobode, ali slobode da se sudjeluje u spektaklu, tj. slobode da se integrira u tržište.

Šefik Šeki Tatlić



  • (1 i 3) Lepage, Franck Od obrazovanja naroda do pripitomljavanja preko kulture. Le Monde Diplomatique. Zagreb, svibanj 2009. Str.22
  • (2) Virno, Paolo Gramatika mnoštva – prilog analizi suvremenih formi života. Jesenski i Turk, Zagreb, 2004.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve