Postblokadni FAQ za brucoše, kao i za sve druge studente
- Što se to zapravo događalo proljetos na FF-u i drugim fakultetima u Hrvatskoj?
- Kako je studentska pobuna zapravo izgledala?
- Zašto ste se zapravo bunili?
- Zašto besplatno obrazovanje?
- Što zapravo tražite?
- Što to zapravo znači besplatno obrazovanje? Kažu da ništa nije besplatno.
- Kolike su zapravo školarine u Hrvatskoj?
- Ima li u državnom proračunu novaca za besplatno obrazovanje?
- Je li to realno?
- Ne pridonose li školarine bržem i uspješnijem studiranju?
- Zašto se vlast ponaša tako kako se ponaša?
- Jeste li tijekom pobune imali potporu drugih dijelova društva?
- Kakav je bio odjek studentske pobune?
- Hoće li studenti nastaviti svoju borbu za besplatno svima dostupno obrazovanje i kad?
- Kako mi brucoši možemo pomoći?
- Imate li legitimitet – mediji i vlasti tvrde da se samo manjina studenata buni?
- Što je to plenum?
- Što je to direktna demokracija?
- Što je to neoliberalizam i kakve to veze ima s komercijalizacijom obrazovanja?
P: Što se to zapravo događalo proljetos na FF-u i drugim fakultetima u Hrvatskoj?
O: Proljetos je, između 20. travnja i 24. svibnja, trajala najveća studentska pobuna u povijesti Hrvatske. Studenti su se digli u borbi za besplatno obrazovanje dostupno svima, a ne samo onima koji ga mogu platiti. Na vrhuncu pobune bilo je blokirano oko 20 fakulteta u cijeloj državi (uključujući dva cijela sveučilišta) u 8 gradova (Zagreb, Zadar, Rijeka, Split, Osijek, Pula, Varaždin, Slavonski Brod).
P: Kako je studentska pobuna zapravo izgledala?
O: Filozofski fakultet je bio blokiran 35 dana. Za vrijeme blokade na fakultetu se nije odvijala redovna nastava, nego se umjesto nje održavala alternativna nastava o problemima obrazovanja, aktualnoj društvenoj i političkoj situaciji, neoliberalizmu itd. Važno je napomenuti da je cijelo vrijeme bila blokirana samo redovna nastava. Na Fakultet je u svako doba mogao ući tko god je htio. Svaki dan su od 20:00h održavane sjednice plenuma, na kojima su sudjelovali svi zainteresirani (bili oni studenti FF-a ili ne) i na kojima se direktnom demokracijom (glasovima većine svih prisutnih) odlučivalo o nastavku blokade te o svim drugim pitanjima.
P: Zašto ste se zapravo bunili?
O: U Hrvatskoj je, i drugdje u svijetu, u tijeku proces komercijalizacije obrazovnog sustava, što je štetno ne samo za obrazovanje i znanost, nego i za čitavo društvo. Nekoć je u Hrvatskoj obrazovanje bilo besplatno. Danas gotovo 60% studenata plaća svoje obrazovanje (tj. plaća školarine), iako se u međuvremenu porezi koji se za obrazovanje izdvajaju nisu nimalo smanjili. Dakle, vaši će roditelji, ako se upišete s plaćanjem, dva puta plaćati istu stvar. Što se školarinâ tiče, tu postoji nedvojben trend povećavanja njihovih iznosa, a konačan je cilj, nesumnjivo, uvođenje sve viših školarina za sve studente. To će dovesti do toga da će moći studirati samo oni imućni i oni koji će htjeti, i koji će to uopće moći, ući u dužničko ropstvo da bi studirali. Komercijalizacijom obrazovanja također dolazi i do smanjenja neovisnosti fakultetâ, kao i do pogoršavanja kvalitete studijâ radi pogodovanja privatnim fakultetima kojih ima sve više (ako se uvedu visoke školarine na državnim fakultetima, više će ljudi biti spremno plaćati visoke školarine i na privatnim fakultetima). U interesu je cijeloga društva da studiraju oni koji to najviše zaslužuju, najsposobniji i najmarljiviji, a ne najbogatiji.
P: Zašto besplatno obrazovanje?
O: Pravo na obrazovanje je jedno od osnovnih ljudskih prava, a pravima se ne može licitirati niti ih se može stavljati na milost i nemilost tržištu. Pravo na obrazovanje ne može ovisiti o dubini džepa i treba biti dostupno svima. Hrvatska trenutno brojem visokoobrazovanih zaostaje za zapadnoeuropskim zemljama. Da bi se država u budućnosti razvijala, potrebno nam je što više obrazovanih ljudi (koji, po mogućnosti, neće faks završiti s dugovima koje će morati otplaćivati još deset godina). To se može postići samo tako da besplatno obrazovanje bude dostupno svima, a ne samo bogatima.
P: Što zapravo tražite?
O: Tražimo potpuno javno financiranje obrazovanje, tj. da se obrazovanje u potpunosti plaća iz državnoga proračuna (koji se pak puni poreznim izdvajanjima svih poreznih obveznika). Time se traži da se u potpunosti ukinu svi vidovi plaćanja (školarine, upisnine, plaćanje ECTS-bodova i sl.) na svim razinama odgoja i obrazovanja – od vrtićâ do doktorskih studija (trenutno se školarine na poslijediplomskim studijima na FF-u kreću od 8.500 do 18.000 kn po semestru!). Tražimo, dakle, besplatno studiranje za sve studente koji zadovolje tražene uvjete (završena srednja škola, položen razredbeni ispit ili državna matura i sl.).
P: Što to zapravo znači besplatno obrazovanje? Kažu da ništa nije besplatno.
O: Usporedite to s osnovnoškolskim i srednjoškolskim obrazovanjem. Svi znamo što znači kada kažemo da su osnovna i srednja škola u Hrvatskoj besplatne. Zahtijevamo da, kao osnovno i srednje obrazovanje, i visoko obrazovanje (preddiplomsko, diplomsko i postdiplomsko) također bude besplatno.
P: Kolike su zapravo školarine u Hrvatskoj?
O: Iznos školarinâ varira od fakulteta do fakulteta, ali se kreće otprilike između 6000 i 10 000 kn po godini (na FF-u 6000 kn godišnje za one koji studiraju uz plaćanje, a to je pola studenata). Hrvatska ima školarine koje su u prosjeku među najvećima u Europi, uključujući i zapadnoeuropske zemlje, iako su hrvatski prihodi, kako znamo, puno manji od zapadnoeuropskih. Da nije bilo ovogodišnjih i lanjskih studentskih prosvjeda, školarine bi se još i povećale, a na diplomskim bi studijima (4. i 5. godina studija) vjerojatno svi studenti plaćali školarine.
P: Ima li u državnom proračunu novaca za besplatno obrazovanje?
O: Naravno da ima, to je pitanje preraspodjele novca. Ako nema za obrazovanje, za što onda ima novaca? Besplatno bi obrazovanje državu stajalo od 300 do 500 milijuna kuna godišnje, što je svega oko 0,2% državnoga proračuna koji iznosi oko 120 milijardi kuna. Usporedbe radi, samo su rukometne dvorane u Hrvatskoj koštale gotovo 2 milijarde kuna, a, prema konzervativnim procjenama, bar 6 milijardi kuna godišnje ode iz proračuna raznim vidovima korupcije (prava je brojka zasigurno daleko veća).
P: Je li to realno?
O: Besplatno je obrazovanje donedavno postojalo i u Hrvatskoj, a još uvijek postoji u mnogim europskim zemljama, npr. u Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Finskoj, Švedskoj, Norveškoj, Danskoj, Škotskoj, većini njemačkih saveznih država, Malti, Cipru i Grčkoj. Prije nekoliko godina su ukinute školarine na Cipru, a studenti u Danskoj su se pobunili i također natjerali vlast na ukidanje školarinâ.
P: Ne pridonose li školarine bržem i uspješnijem studiranju?
O: Unatoč lažima koje šire predstavnici vlasti, školarine nisu ni u kakvoj korelaciji s brzinom i uspješnošću studiranja. Istraživanja su jasno pokazala da i studenti koji plaćaju i oni koji ne plaćaju studiraju otprilike podjednako dugo i podjednako uspješno. Također treba napomenuti da studenti koji nemaju novaca za studiranje i moraju uz studij i raditi, samim time imaju manje vremena za učenje. Osim toga, uz novi je bolonjski sustav zapravo na većini fakulteta nemoguće istodobno i raditi (na FF-u je, primjerice, tako).
P: Zašto se vlast ponaša tako kako se ponaša?
O: Hrvatska vlast provodi neoliberalni ekonomski program i radi u interesu uskog sloja političko-korporativne elite, a ne u interesu većine građana. Vlast nije slučajno zabludjela; nije da ona nehotice griješi, iako nam zapravo želi dobro. Riječ je o sustavnoj politici koja jednostavno ne ide u korist većine stanovnika Hrvatske. To se ogleda ne samo u obrazovanju, nego i u zdravstvu, gospodarstvu općenito, u različitim privatizacijama itd. Stoga vlast ne treba uvjeravati da su u krivu – oni dobro znaju što rade – nego ih treba pritisnuti i natjerati da rade u interesu cijeloga društva, a ne samo u interesu sebe i svoje klike.
P: Jeste li tijekom pobune imali potporu drugih dijelova društva?
O: Za vrijeme pobune studentima su potporu pružali doista svi slojevi ljudi. Od sindikatâ i radnikâ, preko seljakâ i intelektualaca, do potpore inozemnih intelektualnih autoriteta kao što su Noam Chomsky, Slavoj Žižek ili Judith Butler. Također, na FF-u su, primjerice, za vrijeme trajanja blokade u znak potpore svirali i mnogi glazbenici, kao npr. Hladno pivo i Edo Maajka. Također treba istaknuti spremnu potporu koju su studenti dali nedavnim seljačkim prosvjedima, kao i sindikalnom štrajku.
P: Kakav je bio odjek studentske pobune?
O: Valja reći da je studentska pobuna počela u vrijeme međunarodnoga tjedna borbe protiv komercijalizacije obrazovanja te da je izazvala dosta velik odjek i u svjetskim studentskim aktivističkim krugovima. S obzirom na broj okupiranih fakulteta u isto vrijeme i na veličinu i trajanje pobune, Hrvatska se ovom akcijom svrstala u sâm vrh Europe, odmah iza Grčke i Francuske. Mnogi su intelektualci studentsku pobunu nazvali prvom autentičnom i ozbiljnom pobunom u suvremenoj Hrvatskoj, a pobuna je ostvarila velik utjecaj i na susjedne države – BiH i Srbiju, gdje se dogodine također najavljuju blokade s istim ciljem kao kod nas.
P: Hoće li studenti nastaviti svoju borbu za besplatno svima dostupno obrazovanje i kad?
O: Izglasavanjem deblokade Filozofskog fakulteta 24. svibnja, uz opće ovacije prepunoga plenuma, nije proglašen poraz ili kraj akcije, nego samo kratkotrajan prekid blokade i strateška promjena načina borbe. Nova se blokada i nove akcije, ne samo u Zagrebu nego i širom države, nastavlja već najesen, ako tako odluči plenum.
P: Kako mi brucoši možemo pomoći?
O: Vi, studenti prve godine, od iznimne ste važnosti. Informirajte se, dolazite na plenarne sjednice i uključite se u zajedničku borbu! Sudjelujte u organizaciji novih akcija i u novoj blokadi Fakulteta. Svi su dobrodošli. Naravno, ne samo oni koji se uspiju upisati ove godine na faks, nego i ostali (koji se možda nisu mogli upisati jer su upali s plaćanjem, a nemaju novaca). Sudjelujte u donošenju svih odluka putem direktne demokracije, ne samo u vezi s borbom za besplatno obrazovanje, nego u vezi i sa svim studentskim i drugim pitanjima. Razdoblje studiranja nije samo razdoblje učenja i zabavljanja, nego i vrijeme za uključivanje u sva društvena zbivanja i vrijeme preuzimanja odgovornosti za društvo oko sebe i ono što će se s njim dogoditi. To je i odgovornost nas kao budućih intelektualaca. Samo o nama ovisi što ćemo napraviti od ovoga društva u budućnosti.
P: Imate li legitimitet – mediji i vlasti tvrde da se samo manjina studenata buni?
O: Sve su se odluke tijekom studentskih blokada donosile na zajedničkim velikim plenarnim sjednicama, na kojima su mogli sudjelovati i odlučivati svi studenti. Osim toga, nedavno je Gallupovo istraživanje, provedeno prije(!) studentskih blokada, pokazalo da je čak 76% hrvatskih studenata za potpuno besplatno studiranje.
P: Što je to plenum?
O: Plenum je veliki skup svih studenata na kojemu se zajednički, glasovima većine prisutnih, odlučuje o svim odlukama vezanima uz blokadu i o drugim studentskim pitanjima. Na većini su fakulteta pravo glasa imali samo studenti dotičnih fakulteta, no u plenumu FF-a pravo glasa imaju svi koji na sjednicu plenuma dođu. U plenumu svatko ima pravo govoriti i svačiji glas jednako vrijedi. Plenum na FF-u zasjeda u najvećoj dvorani na fakultetu, u D-VII. Za vrijeme blokade sjednice su se održavale svakoga dana, a u postblokadnom razdoblju jednom tjedno. Za vrijeme je blokade plenum je činilo i oko 800 ljudi svake večeri.
P: Što je to direktna demokracija?
O: Direktna demokracija je metoda kojom se zajednički i apsolutno demokratski donose sve odluke u studentskom pokretu. Za razliku od predstavničke demokracije, u kojoj se svakih nekoliko godina izabiru predstavnici koji onda dok su na vlasti mogu raditi što god hoće i nitko ih ne kontrolira niti ih može opozvati, u sustavu direktne ili neposredne demokracije svi nepristrano odlučuju, nema povlaštenih i onih čiji glas vrijedi više od glasa drugih te nema vođa. Svi su jednaki i sve se odluke donose zajednički, voljom većine prisutnih na plenumu na koji su pozvani svi. Osim samog cilja akcije, besplatnog obrazovanja, direktna je demokracija još jedan bitan cilj borbe. Jedan od konačnih ciljeva je da se u budućnosti sve odluke vezane uz studente donose direktnodemokratski, a ne kao sada putem sustava predstavničke „demokracije“ kroz „studentske zborove“ koji su se pokazali potpuno neuspješnima i, uglavnom, korumpiranima. Također je cilj i da se direktna demokracija, kao jedina prava demokracija, proširi i šire u društvu (primjerice, referendum je jedan od oblika direktne demokracije na državnoj razini).
P: Što je to neoliberalizam i kakve to veze ima s komercijalizacijom obrazovanja?
O: Neoliberalizam je doktrina slobodnoga tržišta, a komercijalizacija obrazovanja je samo jedan od vidova te doktrine. Neoliberalizam je kao ekonomsko-politička ideologija u svijetu zavladao od kraja 1970-ih godina i danas je, unatoč velikoj krizi ekonomskog sustava 2008-9. godine koju je upravo on izazvao, još uvijek hegemonijska doktrina na gotovo cijelom svijetu. To je ideologija tržišnog fundamentalizma po kojoj je upravo tržište vrhovno mjerilo svega i ono stoji iznad svih ljudskih prava, vrijednosti, očuvanja okoliša itd. To je u osnovi projekt vladajućih gospodarsko-političkih elita da prisvoje sebi što veći profit na štetu ostatka stanovništa. To se očituje u golemim profitima elitâ u zadnjih 30-ak godina, dok su radničke plaće stagnirale, radnička se i socijalna prava smanjivala, a radno vrijeme povećavalo. Neoliberalizam, osim toga, propagira širenje sfere tržišta i u ona područja u kojima prije nije bilo zastupljeno – primjerice u školstvo i zdravstvo. Posljedica je toga da, nakon neoliberalnih reformi (kakva je npr. trenutna bolonjska reforma u visokom obrazovanju u Europi), pristup obrazovanju i zdravstvenim uslugama ovisi o financijskoj imućnosti pojedinca (tako se plaćanje participacije u zdravstvu može usporediti sa studentskim školarinama). Posljedica je svega toga gomilanje privatnih profita i smanjivanje pravâ i kvalitete života većine građana. Sveto je trojstvo neoliberalizma: deregulacija (smanjivanje pravilâ i zakonâ, primjerice ekoloških, radi povećanja privatnih profita), liberalizacija (uvođenje “slobodne trgovine”, primjerice ukidanje carinskih zaštita što pogoduje većim i gospodarski jačim državama) i privatizacija (prodavanje nekoć državnog ili društvenog vlasništva, često ni za kakve novce, privatnim vlasnicima radi gomilanja profitâ u rukama malobrojne elite).