Tekst anonimnog plenumaša: SeCiranje SC-a

Objavljujemo tekst koji nam je poslao anonimni član plenuma koji je zajedno s također anonimnim kolegama – članovima plenuma, posjetio Upravu Studentskog centra s namjerom da otkrije kamo ide sto kuna koje je upravo uplatio za troškove obrade prilikom prijave na natječaj za dobivanje mjesta u studentskom domu.


Potaknuti novinskim napisima o novom udaru na studentski standard u koprodukciji Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa te Sveučilišta u Zagrebu, točnije Studentskog centra Zagreb pokušali smo istražiti i kritički sagledati ”tri bočna udara” koja su zatekla studentsku populaciju: uplata od sto kuna za troškove obrade pri prijavi na natječaj za mjesto u studentskom domu, apsolventi koji ostaju bez domova i aktualne najave o povećanju cijena smještaja i prehrane! U situaciji proračunskog manjka i novih rebalansa, SC je uvidio da država nije ta koja će rekonstruirati informatički sustav ili namaknuti sredstva koja nedostaju u sveučilišnoj blagajni. Zato valja studente udariti po ”punim” džepovima.

”Troškovi obrade”

Natječaj za smještaj u domove u organizaciji zagrebačkog Studentskog centra svake godine izrodi aferom ili barem nečime što bi moglo postati aferom. I dok se prošlogodišnji problem manjka mjesta u domovima nije riješio, novi udar na studentski standard došao je u obliku ”participacije” studenata u tzv. ”troškovima obrade” koje je propisao ravnatelj zagrebačkog SC-a mr. sc. Niko Vidović!

Naime, po prvi put, prilikom prijave na natječaj za smještaj u studentske domove, studenti moraju uplatiti 100 kuna za misteriozne ”troškove obrade” (kako stoji u tekstu natječaja). Ponukani SC-ovom indolentnošću u pokušajima objašnjenja ”troškova obrade” uputili smo se do same Uprave gdje nažalost nismo naišli na ravnatelja SC-a kojeg njegova tajnica nije vidjela već nekoliko dana. Jedini suvisao komentar kojeg smo uspjeli dobiti jest onaj ravnateljice poslovnice za smještaj koja nam je pokušala opisati razmjere ”zahvata” u koji se upustio SC a koji nam donosi novi informatički sustav (valjda se pritom misli na obradu) koji će prema riječima ravnateljice povezati sve studentske domove u jedinstven sustav. Ne dovodim u pitanje potrebu za modernizacijom sustava – ono što dovodim u pitanje i što je strašno u cijeloj ovoj priči jest način na koji se modernizacija, točnije njezino financiranje, provodi. Riječ je, naime, o još jednom u nizu “participacijskih” udaraca na studentski džep (ili preciznije – ne samo na studentski džep s obzirom da se termin “participiranja” udomaćio u džepovima svih hrvatskih građana u okviru novog Zakona o zdravstvu). Ovaj put ta participacija nije ni ”pristojno” zakamuflirana niskom svotom (s tendencijom rasta) nego je jednostavno ”udarena” svota od sto kuna koja bi trebala pokriti konačni iznos od milijun kuna na koliko je procijenjena modernizacija informatičkog sustava prema izvorima iz SC-a. No, prema procjeni MZOŠ na natječaj za prijam u studentske domove prijavi se najviše 14 tisuća studenata koji će u ovom slučaju isplatiti sto kuna po glavi. Jednostavnom matematičkom računicom dolazimo do svote od milijun i četiristo tisuća kuna, dakle eventualnih četiristo tisuća kuna viška u slučaju da se ostvare predviđanja Ministarstva. Sve ove brojke opet se moraju dovesti u kontekst samog natječaja i brojke od 7 tisuća raspoloživih mjesta u zagrebačkim studentskim domovima. Drugim riječima tek svaki drugi student koji se prijavi na natječaj dobiva mjesto u studentskim domovima ili da stvar bude jasnija: svega 8% studenata zagrebačkog sveučilišta u mogućnosti je koristiti ovaj aspekt studentskog standarda. Kad imamo ovakve brojke na umu, onda feudalna odluka ravnatelja Vidovića o 100 kuna nameta postaje još perverznija.

Apsolventi – vaše je prošlo

S druge strane se ne može poreći izvrsno manipuliranje zakonima logike i matematike koje krasi umove nadležnih pa je tako bivši državni tajnik, a sada ministar Radovan Fuchs, stavio svoj potpis na ovogodišnju odluku o kriterijima za raspodjelu mjesta u studentskim domovima i doslovno oduzeo pravo na smještaj u domove apsolventima koji su posljednji semestar odslušali akademske godine 2007./2008. Time Ministarstvo i Sveučilište (čija je sastavnica i SC) pokušavaju “namiriti” nedostatak smještajnih kapaciteta koji je ove godine i veći s obzirom na poslovnu logiku Sveučilišta koje je odlučilo prodati atraktivno zemljište u elitnoj zagrebačkoj građevinskoj zoni od 30.000 četvornih metara koje bi moglo stajati barem 20 milijuna eura – riječ je o zemljištu na kojemu se nalazi Studentski dom Lašćina. Jednostavno – kreveti koji se gube rušenjem i prodajom Lašćine namaknut će se “tjeranjem” apsolvenata iz njihovih soba. Jednostavna računica kolega iz časopisa Medicinar mjesto u studentskom domu konačno dobiva svega 526 studenata koji se ne kite famoznom egidom “izvrsnih” koja je postala svojevrsna poštapalica naših ministara bez obzira govori li se o participacijama u školarinama ili troškovima studentskog standarda. Ta brojka od petstotinjak će se ove godine neznatno povećati s obzirom da kolege na drugoj godini apsolventure neće ulaziti u kvote – tj. neće dobiti svoje mjesto u domu čime se doista “stvaraju” nova mjesta, ali ne ex nihilo, nego jasnim udarom na prava drugih studenata! Međutim, Ministarstvo, umjesto da sprečava jasne malverzacije pri dodjeli mjesta u domovima i poveća trenutno nepostojeću transparentnost natječaja, ono i dalje intenzivno radi na tome da stvori fikciju funkcioniranja sistema u svakom pogledu već poznatom metodologijom “preraspodjele” (novaca ili studenata). Uzimajući u obzir nabrojane probleme studentskog smještaja i standarda, danas doista smiješno izgleda prijetnja zajapurenog, tada državnog tajnika, Fuchsa koji je zahtjeve ”Centralnog komiteta” studenata Filozofskog fakulteta pokušao riješiti preraspodjelom sredstava namjenjenih studentskom standardu! Kojem i kakvom studentskom standardu? Studentskom standardu koji postaje tobožnji luksuz za one izvrsne?

”Standardna” politika Sveučilišta

Zadnjih dana se ponovno aktualizirala ta priča o rezanju studentskog standarda – točnije povećanja ”participativnosti” studenata u troškovima prehrane i smještaja. Riječ je o priči koja je započela već 2004. godine kada je današnji ravnatelj Studentskog centra Niko Vidović, a tadašnji sanacijski upravitelj, na sjednici Senata ponavljao da je omjer participacije studenata u proračunu SC-a mora biti jednak subvencijama Ministarstva, tj. u omjeru 50:50. Očito se ta računica napokon misli i provesti (a možda se tijekom zadnje četiri godine i provela da to nismo ni zamijetili), ali na koji način i u koju svrhu? Očito je riječ o provođenju slične politike kao u slučaju ”troškova obrade”: podizanje cijena u svrhu pokrivanja financijskih gubitaka Sveučilišta i SC-a. Riječ je o već provjerenoj (socijalnoj) politici koja egzistira i na razini centralne vlasti – hajdemo rješavati financijsku zapuštenost uzimanjem od slojeva koji možda najmanje imaju, ali će biti primorani dati to što imaju! Ako ćemo se poslužiti terminologijom našeg rektora o nerealno niskim cijenama smještaja i hrane… onda mi možemo govoriti i o nerealno niskoj kvaliteti iste. Riječ je o jasnoj usklađenosti ponude i cijene – to bi naši poslovni stručnjaci na razini Ministarstva, Sveučilišta i Studentskog centra trebali lako razumjeti!

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve