Tekst anonimnog plenumaša: SeCiranje SC-a

Objavljujemo tekst koji nam je poslao anonimni član plenuma koji je zajedno s također anonimnim kolegama – članovima plenuma, posjetio Upravu Studentskog centra s namjerom da otkrije kamo ide sto kuna koje je upravo uplatio za troškove obrade prilikom prijave na natječaj za dobivanje mjesta u studentskom domu.

Potaknuti novinskim napisima o novom udaru na studentski standard u koprodukciji Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa te Sveučilišta u Zagrebu, točnije Studentskog centra Zagreb pokušali smo istražiti i kritički sagledati ”tri bočna udara” koja su zatekla studentsku populaciju: uplata od sto kuna za troškove obrade pri prijavi na natječaj za mjesto u studentskom domu, apsolventi koji ostaju bez domova i aktualne najave o povećanju cijena smještaja i prehrane! U situaciji proračunskog manjka i novih rebalansa, SC je uvidio da država nije ta koja će rekonstruirati informatički sustav ili namaknuti sredstva koja nedostaju u sveučilišnoj blagajni. Zato valja studente udariti po ”punim” džepovima.

”Troškovi obrade”

Natječaj za smještaj u domove u organizaciji zagrebačkog Studentskog centra svake godine izrodi aferom ili barem nečime što bi moglo postati aferom. I dok se prošlogodišnji problem manjka mjesta u domovima nije riješio, novi udar na studentski standard došao je u obliku ”participacije” studenata u tzv. ”troškovima obrade” koje je propisao ravnatelj zagrebačkog SC-a mr. sc. Niko Vidović!

Naime, po prvi put, prilikom prijave na natječaj za smještaj u studentske domove, studenti moraju uplatiti 100 kuna za misteriozne ”troškove obrade” (kako stoji u tekstu natječaja). Ponukani SC-ovom indolentnošću u pokušajima objašnjenja ”troškova obrade” uputili smo se do same Uprave gdje nažalost nismo naišli na ravnatelja SC-a kojeg njegova tajnica nije vidjela već nekoliko dana. Jedini suvisao komentar kojeg smo uspjeli dobiti jest onaj ravnateljice poslovnice za smještaj koja nam je pokušala opisati razmjere ”zahvata” u koji se upustio SC a koji nam donosi novi informatički sustav (valjda se pritom misli na obradu) koji će prema riječima ravnateljice povezati sve studentske domove u jedinstven sustav. Ne dovodim u pitanje potrebu za modernizacijom sustava – ono što dovodim u pitanje i što je strašno u cijeloj ovoj priči jest način na koji se modernizacija, točnije njezino financiranje, provodi. Riječ je, naime, o još jednom u nizu “participacijskih” udaraca na studentski džep (ili preciznije – ne samo na studentski džep s obzirom da se termin “participiranja” udomaćio u džepovima svih hrvatskih građana u okviru novog Zakona o zdravstvu). Ovaj put ta participacija nije ni ”pristojno” zakamuflirana niskom svotom (s tendencijom rasta) nego je jednostavno ”udarena” svota od sto kuna koja bi trebala pokriti konačni iznos od milijun kuna na koliko je procijenjena modernizacija informatičkog sustava prema izvorima iz SC-a. No, prema procjeni MZOŠ na natječaj za prijam u studentske domove prijavi se najviše 14 tisuća studenata koji će u ovom slučaju isplatiti sto kuna po glavi. Jednostavnom matematičkom računicom dolazimo do svote od milijun i četiristo tisuća kuna, dakle eventualnih četiristo tisuća kuna viška u slučaju da se ostvare predviđanja Ministarstva. Sve ove brojke opet se moraju dovesti u kontekst samog natječaja i brojke od 7 tisuća raspoloživih mjesta u zagrebačkim studentskim domovima. Drugim riječima tek svaki drugi student koji se prijavi na natječaj dobiva mjesto u studentskim domovima ili da stvar bude jasnija: svega 8% studenata zagrebačkog sveučilišta u mogućnosti je koristiti ovaj aspekt studentskog standarda. Kad imamo ovakve brojke na umu, onda feudalna odluka ravnatelja Vidovića o 100 kuna nameta postaje još perverznija.

Apsolventi – vaše je prošlo

S druge strane se ne može poreći izvrsno manipuliranje zakonima logike i matematike koje krasi umove nadležnih pa je tako bivši državni tajnik, a sada ministar Radovan Fuchs, stavio svoj potpis na ovogodišnju odluku o kriterijima za raspodjelu mjesta u studentskim domovima i doslovno oduzeo pravo na smještaj u domove apsolventima koji su posljednji semestar odslušali akademske godine 2007./2008. Time Ministarstvo i Sveučilište (čija je sastavnica i SC) pokušavaju “namiriti” nedostatak smještajnih kapaciteta koji je ove godine i veći s obzirom na poslovnu logiku Sveučilišta koje je odlučilo prodati atraktivno zemljište u elitnoj zagrebačkoj građevinskoj zoni od 30.000 četvornih metara koje bi moglo stajati barem 20 milijuna eura – riječ je o zemljištu na kojemu se nalazi Studentski dom Lašćina. Jednostavno – kreveti koji se gube rušenjem i prodajom Lašćine namaknut će se “tjeranjem” apsolvenata iz njihovih soba. Jednostavna računica kolega iz časopisa Medicinar mjesto u studentskom domu konačno dobiva svega 526 studenata koji se ne kite famoznom egidom “izvrsnih” koja je postala svojevrsna poštapalica naših ministara bez obzira govori li se o participacijama u školarinama ili troškovima studentskog standarda. Ta brojka od petstotinjak će se ove godine neznatno povećati s obzirom da kolege na drugoj godini apsolventure neće ulaziti u kvote – tj. neće dobiti svoje mjesto u domu čime se doista “stvaraju” nova mjesta, ali ne ex nihilo, nego jasnim udarom na prava drugih studenata! Međutim, Ministarstvo, umjesto da sprečava jasne malverzacije pri dodjeli mjesta u domovima i poveća trenutno nepostojeću transparentnost natječaja, ono i dalje intenzivno radi na tome da stvori fikciju funkcioniranja sistema u svakom pogledu već poznatom metodologijom “preraspodjele” (novaca ili studenata). Uzimajući u obzir nabrojane probleme studentskog smještaja i standarda, danas doista smiješno izgleda prijetnja zajapurenog, tada državnog tajnika, Fuchsa koji je zahtjeve ”Centralnog komiteta” studenata Filozofskog fakulteta pokušao riješiti preraspodjelom sredstava namjenjenih studentskom standardu! Kojem i kakvom studentskom standardu? Studentskom standardu koji postaje tobožnji luksuz za one izvrsne?

”Standardna” politika Sveučilišta

Zadnjih dana se ponovno aktualizirala ta priča o rezanju studentskog standarda – točnije povećanja ”participativnosti” studenata u troškovima prehrane i smještaja. Riječ je o priči koja je započela već 2004. godine kada je današnji ravnatelj Studentskog centra Niko Vidović, a tadašnji sanacijski upravitelj, na sjednici Senata ponavljao da je omjer participacije studenata u proračunu SC-a mora biti jednak subvencijama Ministarstva, tj. u omjeru 50:50. Očito se ta računica napokon misli i provesti (a možda se tijekom zadnje četiri godine i provela da to nismo ni zamijetili), ali na koji način i u koju svrhu? Očito je riječ o provođenju slične politike kao u slučaju ”troškova obrade”: podizanje cijena u svrhu pokrivanja financijskih gubitaka Sveučilišta i SC-a. Riječ je o već provjerenoj (socijalnoj) politici koja egzistira i na razini centralne vlasti – hajdemo rješavati financijsku zapuštenost uzimanjem od slojeva koji možda najmanje imaju, ali će biti primorani dati to što imaju! Ako ćemo se poslužiti terminologijom našeg rektora o nerealno niskim cijenama smještaja i hrane… onda mi možemo govoriti i o nerealno niskoj kvaliteti iste. Riječ je o jasnoj usklađenosti ponude i cijene – to bi naši poslovni stručnjaci na razini Ministarstva, Sveučilišta i Studentskog centra trebali lako razumjeti!

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. “antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donisi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanja prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve