Ljetna škola – Alain Bihr: Ljudski kapital
U sklopu SlobFil on-line ljetne škole, nakon dokumentarnog filma “Class Dismissed – How TV Frames the Working Class”, donosimo tekst Alaina Bihra, profesora sociologije na Sveučilištu Franche-Comté; pretipkan iz hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea za prosinac 2007., str. 24.
Dugo vremena zatvoren u uskom krugu neoklasičnih ekonomista*, pojam ‘ljudskog kapitala’ se 1980-ih počeo širiti da bi postao jedan od omiljenih pojmova teoretičara ‘ljudskih resursa’ i agencija za zapošljavanje. Danas zauzima odabrano mjesto u rječniku političkih dužnosnika, kao što je pokazala nedavna predsjednička kampanja u Francuskoj. Tako je, ističući negativnu bilancu socijalističkog upravljanja u prošlosti, Nicolas Sarkozy na skupu u Saint Étiennu 9. studenog 2006. izjavio: “Ako država živi preko svojih mogućnosti, Francuska živi ispod svojih resursa. Ona uludo troši svoj ljudski kapital u nezaposlenosti, odljevu mozgova i tridesetpetsatnom radnom vremenu.” a njegova socijalistička konkurentica Ségolène na to mu je odgovorila: “Ljudi s desnice zapravo nisu shvatili ono bitno: obnova rasta pretpostavlja korjenitu promjenu politike u kojoj socijalna pravda ne bi bila neprijatelj, nego izvor mogućnosti i ljudskog kapitala, ne bi bila vulgarna varijabla prilagodbe, nego bogatstvo koje treba vrednovati, jer je ona danas naša najtrajnija konkurentna vrijednost.”**
Izraz ‘ljudski kapital’ zapravo je smiješna kovanica koju je nametnuo neoliberalni diskurs, taj suvremeni novogovor. Kao da taj kapital, to hladno čudovište, ta akumulacija mrtvog rada, koja preživljava samo zahvaljujući trajnom vampirizmu nad živim kapitalom, koji nekoliko milijardi ljudi prepušta siromaštvu i nezaposlenosti može imati bilo što ljudsko! Ekonomisti, rukovodioci, političari, ali i obični ljudi koji se usuđuju upotrijebiti taj izraz zapravo izražavaju svu nehumanost shvaćanja svijeta u kojem sve i svi moraju svoje postojanje mjeriti prema jedinoj vrijednosti koja vrijedi i kojoj se treba podrediti – a to je tržišna vrijednost.
Što zapravo misle pod ‘ljudskim kapitalom’? Posve jednostavno, radnu snagu zaposlenika: skup fizičkih (snaga, izdržljivost, spretnost, umješnost), moralnih (odvažnost, ustrajnost, moralna i poslovna savjesnost), intelektualnih (opća i specijalizirana znanja, imaginacija i inteligencija), estetskih (ukus, talent) i relacijskih (sposobnost empatije, osjećaj za odnose i pregovaranja) sposobnosti koje zaposlenici mogu staviti na prodaju na tržištu rada.
Oni koji radnu snagu određuju kao ‘ljudski kapital’ na taj način žele uvjeriti, i uvjeriti zaposlenike u to, da svatko od njih, sa svojom radnom snagom, posjeduje i ‘kapital’, odnosno skup resursa koje treba što bolje iskoristiti, pazeći da održi pa čak i poveća njihovu vrijednost svojim početnim i trajnim obrazovanjem, profesionalnim iskustvom, karijerom, brigom za zdravlje, svojim kulturnim aktivnostima, slobodnim vremenom, profesionalnim odnosima itd. U svim tim dimenzijama života svatko o sebi treba promišljati i ponašati se kao potencijalno središte akumulacije novčanog bogatstva po uzoru na kapitalističko poduzeće. Svatko se dakle treba ponašati kao kapitalist čiji ‘kapital’ nije ništa drugo nego njegova vlastita osoba. Svi smo kapitalisti, svi smo poduzetnici sami sa sobom.
Prijeđimo na cinizam i na ono nesvjesno kad se govori o ‘kapitalu’ (dakle, o mogućnosti vrednovanja, obogaćivanja) radne snage svih onih – čiji je broj sve veći – koji su svedeni na privremeno zapošljavanje i na nezaposlenost, ili jednostavno na društvenu i ekonomsku isključenost. Jednostavno, jer oni ne uspijevaju prodati svoju radnu snagu kao robu, a još manje je uspijevaju oploditi kao ‘kapital’. A cinizma je tek nešto manje i ono nesvjesno je tek nešto manje glupo kad se ta formula primijeni na sve one koji svoju radnu snagu razmjenjuju za bijedne plaće, a čiji broj je sve veći, kao posljedica razvoja neoliberalne politike, na sjeveru i na jugu.
Taj cinizam i ta nesvjesnost pridonose uvjeravanju i jednih i drugih da to što su nezaposleni i to što se ‘muče’ s privremenim poslovima mogu zahvaliti samima sebi: to znači da nemaju mnogo toga za prodati ili da se ne znaju dobro prodati. Na taj su način prikrivene sve one strukture koje upravljaju nepravednom raspodjelom i ništa manje nepravednim prisvajanjem materijalnih, socijalnih, kulturnih i simboličkih resursa našega društva, zbog čega ‘ljudski kapital’ mladića iz siromašnih krugova ima malo izgleda da bude vrednovan jednako kao ‘ljudski kapital’ mladića iz bogate sredine.
Pojam ‘ljudskog kapitala’ svojom individualizacijom, odnosno psihologizacijom, razrješava sve više ili manje važne društvene odnose i determinizme koji na njega djeluju u želji za mobilizacijom samoga sebe, što je sadržano u narodnoj uzrečici: „Dovoljno je htjeti.“ Što se tiče dijela zaposlenika koji još uvijek imaju tu sreću da imaju stalan posao, prema istoj toj formuli raste njihovo uvjerenje da to mogu zahvaliti svom ‘ljudskom kapitalu’. To ih navodi ne samo da se ne solidariziraju s onim drugima, nego i da sami sebe uvjere da se trebaju trajno mobilizirati kako bi sačuvali i povećali taj tako dragocjeni ‘kapital’, pretvarajući tako svoj život izvan rada, u svim njegovim dimenzijama, u trajno poduzeće za akumulaciju resursa svih vrsta, namijenjenih vrednovanju na tržištu rada.
No, ako je svatko mali poduzetnik, onda je sam mehanizam kapitalističke eksploatacije istodobno prikriven. Naime, kao upravitelj ‘ljudskog kapitala’, zaposleni radnik više ne treba kapitalu prodavati radnu snagu čija aktualizacija (provedba u obliku rada određenog trajanja, kvalitete, a u konačnici i produktivnosti) može stvoriti veću vrijednost od svoje vlastite vrijednosti, dovodeći tako do viška vrijednosti i dajući kapitalu veću vrijednost od one po kojoj je kupljen. On treba prodavati ‘usluge’, a plaća bi trebala izražavati njihovu pravu cijenu, biti njihov novčani ekvivalent. Nema mogućnosti za eksploataciju između kapitala i plaćenog rada, samo jedan od njih može profitirati od svoje veće ‘tržišne moći’.
Na to se na kraju nadovezuje da govoriti o kapitalu kao jednostavnoj robi (radna snaga) znači provoditi pravi fetišizam robe u smislu u kojem Marx upotrebljava tu riječ. To znači prepustiti se uvjerenju da su – pod izlikom da je kapital ‘vrijednost u procesu’, vrijednost koja se može sačuvati i povećati tijekom neprekidnog cikličkog procesa u kojemu naizmjenično uzima oblik robe i novca – svaka roba (kao radna snaga) i svaki iznos novca kapital po sebi.
Istodobno se ponovno prikrivaju uvjeti koji jedini čine kapital mogućim: eksploatacija radne snage u obliku zaposlenja, pretvaranje radne snage u robu, a pretpostavka za to je razvlašćivanje radnika, oduzimanjem sredstava za proizvodnju, iako je to akumulirani plod njihove vlastite eksploatacije. Govoriti o ‘kapitalu’ vezano uz nešto što je istodobno prava suprotnost kapitalu i princip njegova nastajanja, znači preokrenuti sve kapitalističke proizvodne odnose, tako da postaju nerazumljivi. To znači svijet okrenuti naopačke.
* pojam ‘ljudskog kapitala’ dugujemo američkom ekonomistu Theodoru W. Schultzu koji ga je izmislio 1950-ih. Popularizirao ga je njegov kolega i sunarodnjak Gary Becker.
** “Ma lettre aux Français”, nouvelobs.com, 4. svibnja 2007.
