Ljetna škola – Alain Bihr: Ljudski kapital

U sklopu SlobFil on-line ljetne škole, nakon dokumentarnog filma “Class Dismissed – How TV Frames the Working Class”, donosimo tekst Alaina Bihra, profesora sociologije na Sveučilištu Franche-Comté; pretipkan iz hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea za prosinac 2007., str. 24.



Dugo vremena zatvoren u uskom krugu neoklasičnih ekonomista*, pojam ‘ljudskog kapitala’ se 1980-ih počeo širiti da bi postao jedan od omiljenih pojmova teoretičara ‘ljudskih resursa’ i agencija za zapošljavanje. Danas zauzima odabrano mjesto u rječniku političkih dužnosnika, kao što je pokazala nedavna predsjednička kampanja u Francuskoj. Tako je, ističući negativnu bilancu socijalističkog upravljanja u prošlosti, Nicolas Sarkozy na skupu u Saint Étiennu 9. studenog 2006. izjavio: “Ako država živi preko svojih mogućnosti, Francuska živi ispod svojih resursa. Ona uludo troši svoj ljudski kapital u nezaposlenosti, odljevu mozgova i tridesetpetsatnom radnom vremenu.” a njegova socijalistička konkurentica Ségolène na to mu je odgovorila: “Ljudi s desnice zapravo nisu shvatili ono bitno: obnova rasta pretpostavlja korjenitu promjenu politike u kojoj socijalna pravda ne bi bila neprijatelj, nego izvor mogućnosti i ljudskog kapitala, ne bi bila vulgarna varijabla prilagodbe, nego bogatstvo koje treba vrednovati, jer je ona danas naša najtrajnija konkurentna vrijednost.”**

Izraz ‘ljudski kapital’ zapravo je smiješna kovanica koju je nametnuo neoliberalni diskurs, taj suvremeni novogovor. Kao da taj kapital, to hladno čudovište, ta akumulacija mrtvog rada, koja preživljava samo zahvaljujući trajnom vampirizmu nad živim kapitalom, koji nekoliko milijardi ljudi prepušta siromaštvu i nezaposlenosti može imati bilo što ljudsko! Ekonomisti, rukovodioci, političari, ali i obični ljudi koji se usuđuju upotrijebiti taj izraz zapravo izražavaju svu nehumanost shvaćanja svijeta u kojem sve i svi moraju svoje postojanje mjeriti prema jedinoj vrijednosti koja vrijedi i kojoj se treba podrediti – a to je tržišna vrijednost.

Što zapravo misle pod ‘ljudskim kapitalom’? Posve jednostavno, radnu snagu zaposlenika: skup fizičkih (snaga, izdržljivost, spretnost, umješnost), moralnih (odvažnost, ustrajnost, moralna i poslovna savjesnost), intelektualnih (opća i specijalizirana znanja, imaginacija i inteligencija), estetskih (ukus, talent) i relacijskih (sposobnost empatije, osjećaj za odnose i pregovaranja) sposobnosti koje zaposlenici mogu staviti na prodaju na tržištu rada.

Oni koji radnu snagu određuju kao ‘ljudski kapital’ na taj način žele uvjeriti, i uvjeriti zaposlenike u to, da svatko od njih, sa svojom radnom snagom, posjeduje i ‘kapital’, odnosno skup resursa koje treba što bolje iskoristiti, pazeći da održi pa čak i poveća njihovu vrijednost svojim početnim i trajnim obrazovanjem, profesionalnim iskustvom, karijerom, brigom za zdravlje, svojim kulturnim aktivnostima, slobodnim vremenom, profesionalnim odnosima itd. U svim tim dimenzijama života svatko o sebi treba promišljati i ponašati se kao potencijalno središte akumulacije novčanog bogatstva po uzoru na kapitalističko poduzeće. Svatko se dakle treba ponašati kao kapitalist čiji ‘kapital’ nije ništa drugo nego njegova vlastita osoba. Svi smo kapitalisti, svi smo poduzetnici sami sa sobom.

Prijeđimo na cinizam i na ono nesvjesno kad se govori o ‘kapitalu’ (dakle, o mogućnosti vrednovanja, obogaćivanja) radne snage svih onih – čiji je broj sve veći – koji su svedeni na privremeno zapošljavanje i na nezaposlenost, ili jednostavno na društvenu i ekonomsku isključenost. Jednostavno, jer oni ne uspijevaju prodati svoju radnu snagu kao robu, a još manje je uspijevaju oploditi kao ‘kapital’. A cinizma je tek nešto manje i ono nesvjesno je tek nešto manje glupo kad se ta formula primijeni na sve one koji svoju radnu snagu razmjenjuju za bijedne plaće, a čiji broj je sve veći, kao posljedica razvoja neoliberalne politike, na sjeveru i na jugu.

Taj cinizam i ta nesvjesnost pridonose uvjeravanju i jednih i drugih da to što su nezaposleni i to što se ‘muče’ s privremenim poslovima mogu zahvaliti samima sebi: to znači da nemaju mnogo toga za prodati ili da se ne znaju dobro prodati. Na taj su način prikrivene sve one strukture koje upravljaju nepravednom raspodjelom i ništa manje nepravednim prisvajanjem materijalnih, socijalnih, kulturnih i simboličkih resursa našega društva, zbog čega ‘ljudski kapital’ mladića iz siromašnih krugova ima malo izgleda da bude vrednovan jednako kao ‘ljudski kapital’ mladića iz bogate sredine.

Pojam ‘ljudskog kapitala’ svojom individualizacijom, odnosno psihologizacijom, razrješava sve više ili manje važne društvene odnose i determinizme koji na njega djeluju u želji za mobilizacijom samoga sebe, što je sadržano u narodnoj uzrečici: „Dovoljno je htjeti.“ Što se tiče dijela zaposlenika koji još uvijek imaju tu sreću da imaju stalan posao, prema istoj toj formuli raste njihovo uvjerenje da to mogu zahvaliti svom ‘ljudskom kapitalu’. To ih navodi ne samo da se ne solidariziraju s onim drugima, nego i da sami sebe uvjere da se trebaju trajno mobilizirati kako bi sačuvali i povećali taj tako dragocjeni ‘kapital’, pretvarajući tako svoj život izvan rada, u svim njegovim dimenzijama, u trajno poduzeće za akumulaciju resursa svih vrsta, namijenjenih vrednovanju na tržištu rada.

No, ako je svatko mali poduzetnik, onda je sam mehanizam kapitalističke eksploatacije istodobno prikriven. Naime, kao upravitelj ‘ljudskog kapitala’, zaposleni radnik više ne treba kapitalu prodavati radnu snagu čija aktualizacija (provedba u obliku rada određenog trajanja, kvalitete, a u konačnici i produktivnosti) može stvoriti veću vrijednost od svoje vlastite vrijednosti, dovodeći tako do viška vrijednosti i dajući kapitalu veću vrijednost od one po kojoj je kupljen. On treba prodavati ‘usluge’, a plaća bi trebala izražavati njihovu pravu cijenu, biti njihov novčani ekvivalent. Nema mogućnosti za eksploataciju između kapitala i plaćenog rada, samo jedan od njih može profitirati od svoje veće ‘tržišne moći’.

Na to se na kraju nadovezuje da govoriti o kapitalu kao jednostavnoj robi (radna snaga) znači provoditi pravi fetišizam robe u smislu u kojem Marx upotrebljava tu riječ. To znači prepustiti se uvjerenju da su – pod izlikom da je kapital ‘vrijednost u procesu’, vrijednost koja se može sačuvati i povećati tijekom neprekidnog cikličkog procesa u kojemu naizmjenično uzima oblik robe i novca – svaka roba (kao radna snaga) i svaki iznos novca kapital po sebi.

Istodobno se ponovno prikrivaju uvjeti koji jedini čine kapital mogućim: eksploatacija radne snage u obliku zaposlenja, pretvaranje radne snage u robu, a pretpostavka za to je razvlašćivanje radnika, oduzimanjem sredstava za proizvodnju, iako je to akumulirani plod njihove vlastite eksploatacije. Govoriti o ‘kapitalu’ vezano uz nešto što je istodobno prava suprotnost kapitalu i princip njegova nastajanja, znači preokrenuti sve kapitalističke proizvodne odnose, tako da postaju nerazumljivi. To znači svijet okrenuti naopačke.

Alain Bihr

* pojam ‘ljudskog kapitala’ dugujemo američkom ekonomistu Theodoru W. Schultzu koji ga je izmislio 1950-ih. Popularizirao ga je njegov kolega i sunarodnjak Gary Becker.

** “Ma lettre aux Français”, nouvelobs.com, 4. svibnja 2007.

Vezani članci

  • 29. studenoga 2018. Fašisti pogoduju rastu dionica Međuratni europski fašizam bio je odgovor tradicionalnih elita i njihovih saveznika iz redova srednjih klasa na rastuću snagu eksploatiranih radničkih masa. Kako bi se suzbila mogućnost pružanja otpora neoliberalizmu, koji je u prethodnom desetljeću doveo do velike krize te pokazao svoje pravo lice čak i onima koji su polagali nade u njegov eventualni uspjeh, povijest se ponavlja i dolazi do ustoličenja autoritarnih prokapitalističkih političkih opcija, na koje prigodno reagiraju i tržišta dionica. Pročitajte komentar ekonomista Douga Henwooda.
  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
  • 26. studenoga 2018. Starija generacija – dežurni krivci Nakon raspada Jugoslavije, s početkom deindustrijalizacije, masovni odlazak u prijevremene mirovine korišten je kao mjera za ublažavanje mogućnosti širokih socijalnih prosvjeda. Istovremeno su mnoge starije osobe na prostoru Istočne Njemačke i Poljske, poglavito žene, prihvatile opciju prijevremenog umirovljenja kako bi uslijed propadanja sustava javnih vrtića pomogle svojoj djeci u skrbi o unučadi. Uslijed sve jačih neoliberalnih pritisaka na socijalnu državu, danas se umirovljenike općenito prikazuje kao teret društva, a one koji su odabrali opciju prijevremenog umirovljenja optužuje da je njihova lijenost i nesmotrenost dovela do neodrživosti javnog mirovinskog sustava. O medijskoj hajci na stariju generaciju u Sloveniji i realnim koordinatama problematike mirovinskog sustava pročitajte više u prijevodu teksta Lilijane Burcar.
  • 25. studenoga 2018. Statut i zapisnici I. i II. skupštine ŽKG-a iz Trsta Na današnji je dan 1925. godine u Labinu u 81 godini života umrla Giuseppina Martinuzzi, istarska revolucionarka, socijalistkinja i marksistkinja koja je život posvetila teorijsko-pedagoškom radu s djecom radnica i radnika, seljanki i seljaka te revolucionarnom omladinom. Članicom Komunističke partije Italije postaje odmah po njenom osnivanju u rujnu 1921., a ubrzo preuzima i vođenje Ženske komunističke grupe iz Trsta u vrijeme snažnih revolucionarnih radničkih gibanja, ali i jačanja talijanskog fašističkog pokreta. Pročitajte prijevod Statuta te zapisnikâ Prve i Druge skupštine Ženske komunističke grupe iz Trsta (1921-1922), a više o političkom djelovanju i ostavštini Giuseppine Martinuzzi doznajte u tekstu kojeg smo nedavno objavili.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 13. studenoga 2018. Podrška plenuma FFZG-a radnicima Uljanika i 3. maja Pristajući na diktat međunarodnih institucija, Hrvatska je zapostavila ulaganja u vlastitu industriju, prepuštajući istu privatnim investitorima. Situacija u kojoj se trenutno nalazi hrvatska brodogradnja tragičan je primjer izostanka gospodarske vizije, s obzirom na to da se radi o industrijskoj grani koja može biti profitabilna. Opetovano se pokazuje da kratkoročni interesi privatnog sektora nadjačavaju nužnost provođenja politika koje bi osigurale dugoročnu održivost domaće industrije i javnog sustava kojeg ista podržava. U nastavku možete pročitati studentsku podršku radnicima brodogradilišta.
  • 12. studenoga 2018. Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.
  • 1. studenoga 2018. Izvještaj s 217. plenuma FFZG-a Prema odluci 203. plenuma iz 2016. godine, na 217. plenumu primarno se raspravljalo se o autorizaciji dokumentarnog filma vezanog uz borbu studenata protiv klerikalizacije obrazovanja. Nakon odgledanog dokumentarca, plenum je autorizirao film i dao svoje sugestije autoru. Prilikom rasprave o davanju podrške radnicima 3. maja, otvorilo se pitanje funkcioniranja plenuma u narednom periodu, odnosno potrebi da se sastaje češće te počne djelovati kao aktivističko tijelo koje će ažurnije reagirati na društvena zbivanja. Uz to, naznačeno je da bi naredna obljetnička godina trebala biti obilježena događanjima vezanima uz borbu za besplatno obrazovanje. Na kraju plenuma iznesen je izvještaj o aktivnostima plenumskih radnih grupa i tekućim akademskim projektima koji su od interesa za plenum.
  • 18. listopada 2018. Zdravstvo kao potrošno dobro Jačanje tržišne usmjerenosti javnozdravstvenog sustava, vidljivo iz Prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti o kojem se trenutno vodi rasprava u Saboru, sastavni je dio zdravstvenih politika međunarodnih trgovinskih ugovora te politika Europske unije. O degradaciji štamparovskog socijalnog modela javnozdravstvenog sustava i sve većoj nedostupnosti temeljne zdravstvene skrbi velikom dijelu stanovništva, ulozi privatnog sektora u sistemskom onemogućivanju ulaganja u opremljenost javnih bolnica, opasnostima koje nam donose CETA i GATS, te suodnosu zdravstvenih politika i radnog zakonodavstva razgovarale smo sa Snježanom Ivčić, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve