Ljetna škola – Alain Bihr: Ljudski kapital

U sklopu SlobFil on-line ljetne škole, nakon dokumentarnog filma “Class Dismissed – How TV Frames the Working Class”, donosimo tekst Alaina Bihra, profesora sociologije na Sveučilištu Franche-Comté; pretipkan iz hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea za prosinac 2007., str. 24.



Dugo vremena zatvoren u uskom krugu neoklasičnih ekonomista*, pojam ‘ljudskog kapitala’ se 1980-ih počeo širiti da bi postao jedan od omiljenih pojmova teoretičara ‘ljudskih resursa’ i agencija za zapošljavanje. Danas zauzima odabrano mjesto u rječniku političkih dužnosnika, kao što je pokazala nedavna predsjednička kampanja u Francuskoj. Tako je, ističući negativnu bilancu socijalističkog upravljanja u prošlosti, Nicolas Sarkozy na skupu u Saint Étiennu 9. studenog 2006. izjavio: “Ako država živi preko svojih mogućnosti, Francuska živi ispod svojih resursa. Ona uludo troši svoj ljudski kapital u nezaposlenosti, odljevu mozgova i tridesetpetsatnom radnom vremenu.” a njegova socijalistička konkurentica Ségolène na to mu je odgovorila: “Ljudi s desnice zapravo nisu shvatili ono bitno: obnova rasta pretpostavlja korjenitu promjenu politike u kojoj socijalna pravda ne bi bila neprijatelj, nego izvor mogućnosti i ljudskog kapitala, ne bi bila vulgarna varijabla prilagodbe, nego bogatstvo koje treba vrednovati, jer je ona danas naša najtrajnija konkurentna vrijednost.”**

Izraz ‘ljudski kapital’ zapravo je smiješna kovanica koju je nametnuo neoliberalni diskurs, taj suvremeni novogovor. Kao da taj kapital, to hladno čudovište, ta akumulacija mrtvog rada, koja preživljava samo zahvaljujući trajnom vampirizmu nad živim kapitalom, koji nekoliko milijardi ljudi prepušta siromaštvu i nezaposlenosti može imati bilo što ljudsko! Ekonomisti, rukovodioci, političari, ali i obični ljudi koji se usuđuju upotrijebiti taj izraz zapravo izražavaju svu nehumanost shvaćanja svijeta u kojem sve i svi moraju svoje postojanje mjeriti prema jedinoj vrijednosti koja vrijedi i kojoj se treba podrediti – a to je tržišna vrijednost.

Što zapravo misle pod ‘ljudskim kapitalom’? Posve jednostavno, radnu snagu zaposlenika: skup fizičkih (snaga, izdržljivost, spretnost, umješnost), moralnih (odvažnost, ustrajnost, moralna i poslovna savjesnost), intelektualnih (opća i specijalizirana znanja, imaginacija i inteligencija), estetskih (ukus, talent) i relacijskih (sposobnost empatije, osjećaj za odnose i pregovaranja) sposobnosti koje zaposlenici mogu staviti na prodaju na tržištu rada.

Oni koji radnu snagu određuju kao ‘ljudski kapital’ na taj način žele uvjeriti, i uvjeriti zaposlenike u to, da svatko od njih, sa svojom radnom snagom, posjeduje i ‘kapital’, odnosno skup resursa koje treba što bolje iskoristiti, pazeći da održi pa čak i poveća njihovu vrijednost svojim početnim i trajnim obrazovanjem, profesionalnim iskustvom, karijerom, brigom za zdravlje, svojim kulturnim aktivnostima, slobodnim vremenom, profesionalnim odnosima itd. U svim tim dimenzijama života svatko o sebi treba promišljati i ponašati se kao potencijalno središte akumulacije novčanog bogatstva po uzoru na kapitalističko poduzeće. Svatko se dakle treba ponašati kao kapitalist čiji ‘kapital’ nije ništa drugo nego njegova vlastita osoba. Svi smo kapitalisti, svi smo poduzetnici sami sa sobom.

Prijeđimo na cinizam i na ono nesvjesno kad se govori o ‘kapitalu’ (dakle, o mogućnosti vrednovanja, obogaćivanja) radne snage svih onih – čiji je broj sve veći – koji su svedeni na privremeno zapošljavanje i na nezaposlenost, ili jednostavno na društvenu i ekonomsku isključenost. Jednostavno, jer oni ne uspijevaju prodati svoju radnu snagu kao robu, a još manje je uspijevaju oploditi kao ‘kapital’. A cinizma je tek nešto manje i ono nesvjesno je tek nešto manje glupo kad se ta formula primijeni na sve one koji svoju radnu snagu razmjenjuju za bijedne plaće, a čiji broj je sve veći, kao posljedica razvoja neoliberalne politike, na sjeveru i na jugu.

Taj cinizam i ta nesvjesnost pridonose uvjeravanju i jednih i drugih da to što su nezaposleni i to što se ‘muče’ s privremenim poslovima mogu zahvaliti samima sebi: to znači da nemaju mnogo toga za prodati ili da se ne znaju dobro prodati. Na taj su način prikrivene sve one strukture koje upravljaju nepravednom raspodjelom i ništa manje nepravednim prisvajanjem materijalnih, socijalnih, kulturnih i simboličkih resursa našega društva, zbog čega ‘ljudski kapital’ mladića iz siromašnih krugova ima malo izgleda da bude vrednovan jednako kao ‘ljudski kapital’ mladića iz bogate sredine.

Pojam ‘ljudskog kapitala’ svojom individualizacijom, odnosno psihologizacijom, razrješava sve više ili manje važne društvene odnose i determinizme koji na njega djeluju u želji za mobilizacijom samoga sebe, što je sadržano u narodnoj uzrečici: „Dovoljno je htjeti.“ Što se tiče dijela zaposlenika koji još uvijek imaju tu sreću da imaju stalan posao, prema istoj toj formuli raste njihovo uvjerenje da to mogu zahvaliti svom ‘ljudskom kapitalu’. To ih navodi ne samo da se ne solidariziraju s onim drugima, nego i da sami sebe uvjere da se trebaju trajno mobilizirati kako bi sačuvali i povećali taj tako dragocjeni ‘kapital’, pretvarajući tako svoj život izvan rada, u svim njegovim dimenzijama, u trajno poduzeće za akumulaciju resursa svih vrsta, namijenjenih vrednovanju na tržištu rada.

No, ako je svatko mali poduzetnik, onda je sam mehanizam kapitalističke eksploatacije istodobno prikriven. Naime, kao upravitelj ‘ljudskog kapitala’, zaposleni radnik više ne treba kapitalu prodavati radnu snagu čija aktualizacija (provedba u obliku rada određenog trajanja, kvalitete, a u konačnici i produktivnosti) može stvoriti veću vrijednost od svoje vlastite vrijednosti, dovodeći tako do viška vrijednosti i dajući kapitalu veću vrijednost od one po kojoj je kupljen. On treba prodavati ‘usluge’, a plaća bi trebala izražavati njihovu pravu cijenu, biti njihov novčani ekvivalent. Nema mogućnosti za eksploataciju između kapitala i plaćenog rada, samo jedan od njih može profitirati od svoje veće ‘tržišne moći’.

Na to se na kraju nadovezuje da govoriti o kapitalu kao jednostavnoj robi (radna snaga) znači provoditi pravi fetišizam robe u smislu u kojem Marx upotrebljava tu riječ. To znači prepustiti se uvjerenju da su – pod izlikom da je kapital ‘vrijednost u procesu’, vrijednost koja se može sačuvati i povećati tijekom neprekidnog cikličkog procesa u kojemu naizmjenično uzima oblik robe i novca – svaka roba (kao radna snaga) i svaki iznos novca kapital po sebi.

Istodobno se ponovno prikrivaju uvjeti koji jedini čine kapital mogućim: eksploatacija radne snage u obliku zaposlenja, pretvaranje radne snage u robu, a pretpostavka za to je razvlašćivanje radnika, oduzimanjem sredstava za proizvodnju, iako je to akumulirani plod njihove vlastite eksploatacije. Govoriti o ‘kapitalu’ vezano uz nešto što je istodobno prava suprotnost kapitalu i princip njegova nastajanja, znači preokrenuti sve kapitalističke proizvodne odnose, tako da postaju nerazumljivi. To znači svijet okrenuti naopačke.

Alain Bihr

* pojam ‘ljudskog kapitala’ dugujemo američkom ekonomistu Theodoru W. Schultzu koji ga je izmislio 1950-ih. Popularizirao ga je njegov kolega i sunarodnjak Gary Becker.

** “Ma lettre aux Français”, nouvelobs.com, 4. svibnja 2007.

Vezani članci

  • 10. listopada 2019. Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve