Anti-privatizacijski prosvjedi u Srbiji: Intervju s Milenkom Srećkovićem

Objavljujemo intervju koji je za ZNET dao Milenko Srećković (Pokret za slobodu), u kojem razgovara o  višegodišnjem provođenju neoliberalnih mjera koje je opustošilo srpsko gospodarstvo, anti-privatizacijskim prosvjedima koji se javljaju u Srbiji, te osnivanju Koordinacionog odbora radničkih protesta. Kao odgovor na privatizaciju, koja je dosad rezultirala propadanjem tvornica i rastom nezaposlenosti, organizira se radnički pokret kojemu je cilj, kroz borbu za očuvanje tvornica i radnih mjesta, osigurati pravo radnicima da sudjeluju u odlučivanju o sudbini tvornica od kojih žive oni, njihove obitelji i lokalne zajednice. Pročitajte čitav intervju koji je vodio Global Balkans Network, 7. rujna 2009.


Global Balkans: MMF je trenutno u Srbiji radi pregovora o preraspodeli fondova. Kakva je trenutna situacija u Srbiji u pogledu ekonomske krize?

Milenko Srećković: Trenutni privredni kolaps u Srbiji dogodio bi se i bez “ekonomske krize”. Prouzrokovan je nizom dosadašnjih ekonomskih mera neoliberalnog karaktera. Privatizacija u Srbiji, kao centralna mera te vrste, dovela je do upropašćivanja fabrika i do opšte deindustrijalizacije zemlje. Ona je u svom najekstremnijem obliku započeta 2001. godine kada je nova srpska “demokratska” vlada donela novi neoliberalni Zakon o privatizaciji. Tada je protivustavno konfiskovana sva društvena imovina a njena privatizacija postala obavezna. Postavljen je i rok do kada taj proces treba da se sprovede – do kraja 2009. godine.

Međutim, danas, nakon osam godina takve privatizacije, opšte mišljenje je da je privatizacija samo opustošila privredu koja je preživela i ekonomske sankcije tokom devedesetih i NATO bombardovanje 1999. godine, i koja svakako nije bila najprosperitetnija u Evropi, ali je imala potencijal da se razvija i zaposli veliki broj ljudi. Već 2002. godine domaće razvojne banke, koje su mogle da kreditiraju privredu uz minimalne kamate, namerno su gurnute u stečaj. Time je otvoren prostor za otvaranje filijala stranih banaka od kojih nijedna nije razvojna. Taj čin podržali su MMF i Svetska Banka, a sproveli su ga domaći kadrovi MMF-a u srpskoj vladi, koji su od 2001. stalni članovi svake vlade. Domaću privredu, inače potresenu desetogodišnjom krizom, više nije imao ko da kreditira pod povoljnim uslovima.

Država je retko kada pokazivala interesovanje za očuvanje proizvodnje u preduzećima koja su zapošljavala ogroman broj radnika. Prodajom fabrika punila je budžet i kupovala privremeni socijalni mir, a stranim kompanijama omogućavala infrastrukturne povoljnosti radi green field investicija u “slobodnim zonama” u kojima se otvaraju radna mesta sa minimalnom nadnicom, kako bi se iskoristila jeftina radna snaga, koju domaći neoliberalni ekonomisti cinično nazivaju našom kvalitativnom prednošću.

Trenutno je sve više radničkih protesta usled neisplaćivanja zarada, neuplaćivanja doprinosa, otpuštanja, itd. Radnici sve više zahtevaju raskid privatizacije od Agencije za privatizaciju. Ta institucija je najbolji primer da su nove “demokratske” vlasti u potpunosti zadržale model centralizovane komunističke države, jer je sada takav državni aparat potreban za uvođenje neoliberalnih mera. Naime, Agencija je u celom svetu jedinstven državni organ jer je zadužena za kreiranje procesa privatizacije, njegovo sprovođenje i na kraju za kontrolu izvršenja privatizacionih ugovora. Takav svemoćni centar vlasti u Srbiji nije postojao čak ni u vreme Osmanske imperije! Naravno, upravo takva Agencija za privatizaciju je bila potrebna da bi se sprovela krajnja namera “reformi” – da vlasnici kupuju fabrike kako bi oterali radnike, a zadržali u svom vlasništvu skupa građevinska zemljišta na kojima se nekada nalazila fabrika, ili pak prazne fabrike iznajmljivali drugima kao poslovni prostor, i tako stvorili visoku nezaposlenost kao preduslov za green field investicije. Radnici su vrlo često ukazivali na službenike Agencije za privatizaciju koji su bili do guše umešani u kriminalne radnje kojima su uništavane fabrike, međutim sistem je postavljen tako da je Agencija uvek u pravu, a i kada nije u pravu, ništa se neće desiti, jer je dobar deo novca od privatizacije otišao na finansiranje političkih stranaka, kako vladajućih, tako i opozicionih.

Global Balkans: Kakva je reakcija radničkog pokreta?

Milenko Srećković: Nezavisan radnički pokret u kom mi učestvujemo zasnovan je na iskustvu borbe zrenjaninskih radnika koje sada pokušavamo da proširimo i u druge gradove Srbije. Zrenjanin, nekadašnji industrijski centar Srbije i bivše Jugoslavije, pretrpeo je opšte urušavanje industrije pa je sada zvanična stopa nezaposlenosti veća od 35%. Međutim, u Zrenjaninu je bilo i fabrika u kojima su radnici pružili jak otpor, kao na primer u fabrici lekova “Jugoremediji”, uspevši da izbace vlasnika koji je fabriku vodio ka stečaju, a zatim da na skupštini akcionara postave svoju upravu, pokrenu proizvodnju i sačuvaju radna mesta. Rešivši svoje egzistencijalne probleme, nastavili su da se bore za svoju lokalnu zajednicu, osnovavši radničku političku partiju “Ravnopravnost” i šireći solidarnu podršku prema radnicima drugih fabrika koji su se takođe borili. Pokret je podržan od lokalne zajednice, većeg broja kvalitetnih sindikalista koji nisu samo iz Zrenjanina, angažovanih intelektualaca, kao na primer Nebojše Popova, urednika lista Republika, i Ivana Zlatića, aktiviste Pokreta za slobodu, itd.

Pokret koji gradimo zasnovan je na pravu na rad, odnosno na pravu radnika da odlučuju o sudbini fabrike u kojoj su zaposleni, od koje žive oni, njihove porodice i čitava lokalna zajednica.

Drugo važno uporište radničkog pokreta je Rača kragujevačka, u kojoj se trenutno vodi jedna od najupornijih i najradikalnijih borbi za radno mesto i očuvanje fabrike. Tokom poslednjeg meseca povezali smo predstavnike štrajkačkih odbora većeg broja preduzeća i predložili da se, u trenucima kada je to moguće i kada smatraju da treba, koordinišu i udruženo bore za svoja prava. Osnovali smo Koordinacioni odbor radničkih protesta u Srbiji.

Global Balkans: Recite nam nešto više o novom Koordinacionom odboru.

Milenko Srećković: Na protest radnika “Zastave elektro” 11. avgusta ispred Agencije za privatizaciju pozvali smo kao podršku radnike drugih preduzeća sa kojima smo do sada sarađivali, s namerom da se solidarnost koja je do sada postojala među radnicima jednog grada, proširi među radnicima različitih gradova koji su međusobno veoma udaljeni. Na taj način stvorili smo osnovu za stvaranje Koordinacionog odbora, koji je osnovan od predstavnika “Zastave elektro” iz Rače, “Srboleka” iz Beograda, “Šinvoza” i “Beka” iz Zrenjanina, a poziv da nam se pridruže je upućen i drugim štrajkačkim odborima u Srbiji. Par dana kasnije pridružila nam se i “Ravanica” iz Ćuprije, a narednih dana pridružiće nam se još štrajkačkih odbora. Plan je da spremni dočekamo jesen za koju se predviđa eskalacija radničkog nezadovoljstva i bunta. Glavni cilj je da se solidarno borimo protiv propadanja naših fabrika i za očuvanje radnih mesta. Vlada je već napravila svoj radni tim za stišavanje radničkih protesta i zataškavanje naših problema. Sad mi moramo pokazati da smo snažni, solidarni i organizovani, jer će u suprotnom sav demokratski potencijal radničkih protesta nestati u pojedinačnim pregovorima sa vladinim radnim timom.

Global Balkans: Kakve konkretne uspehe je ovaj odbor imao do sada?

Milenko Srećković: Borimo se da Vladin radni tim prihvati za pregovarače same predstavnike štrajkačkih odbora. Naime, Vlada je unapred odredila svoje sagovornike u takozvanom “socijalnom dijalogu”, a to su, naravno, mejnstrim sindikati. Radnici u Srbiji su vrlo razočarani u ponašanje velikih sindikata, naročito tokom poslednjih godinu dana, od kako je počela ekonomska kriza, jer se ispostavilo da su sindikalne centrale saveznik Vladi u smirivanju talasa štrajkova, i da su čak u pojedinim slučajevima sabotirali pojedine proteste. Zbog toga tražimo da pregovarač sa Vladom bude koordinaciono telo u kom sede predstavnici konkretnih štrajkačkih odbora. Izvršili smo snažan pritisak, nastavićemo to da radimo, i nadamo se pozitivnim rezultatima.

A ako se pod ovim pitanjem misli na uspeh u vidu nedavne ponude da vlasnik “Zastave elektro” vrati fabriku radnicima u vlasništvo nakon šestomesečnog radikalnog štrajka, moram da kažem da smo ovu ponudu odbili. Pregovori sa Vladom su uvek skopčani sa brojnim podvalama, a i ova ponuda je jedna od njih, iako je u medijima ova vest u početku okarakterisana kao velika pobeda radnika. Naime, daju nam fabriku koju je prethodno vlasnik opteretio brojnim dugovima i hipotekama. Bilo bi samo pitanje dana kada bi bio pokrenut stečaj nad fabrikom koja bi nam tako “darežljivo” bila poklonjena. Čak i bez stečaja, bilo bi teško pokrenuti proizvodnju ukoliko država ne anulira dugove koje je napravio vlasnik u sprezi sa službenicima Agencije za privatizaciju koji su mu protivzakonito omogućavali da ostane vlasnik iako nije ispunjavao svoje obaveze. Borba za “Zastavu elektro” se nastavlja već sutra, 8. septembra, kada će se ponovo održati protest ispred Agencije za privatizaciju, osim ukoliko policija opet pretnjama zabrani autoprevoznicima da voze račanske radnike u Beograd. U slučaju takvih opstrukcija opet ćemo morati da blokiramo mesnu policijsku stanicu kao prošli put. Ili zgradu opštine. Ili prugu.

Global Balkans: Kako su žene i manjine uključene/isključene u radnički pokret?

Milenko Srećković: Ne postoji isključenost bilo koga na osnovu pola ili nacionalnosti. Svako dobronameran je dobrodošao da se pridruži radničkom pokretu, bez obzira na to da li je žena, muškarac ili pripadnik neke etničke manjine. Ako smem da primetim, radnički kolektivi u kojima brojčano dominiraju žene su mnogo uporniji u borbi, i u “Jugoremediji” i u “Zastavi elektro”, preko 70% zaposlenih su žene.

Global Balkans: Koje su snage i slabosti ovog pokreta?

Milenko Srećković: Najveća snaga je međusobno poverenje koje postoji u pokretu, koje je od neprocenjive važnosti, i koje se gradilo godinama. A najveći problem sa kojim se suočavamo je činjenica da Srbija i bivša Jugoslavija imaju dugogodišnje nasleđe autoritarnih tajnih službi koje u ovom trenutku ne smeju da vrše otvorenu represiju nad ljudima, već rade u interesu moćnika tako što manipulacijom i korupcijom pokušavaju da sabotiraju otpor nepravdi i eksploataciji. Mnogim ljudima su životi u potpunosti upropašćeni kada su odlučili da kažu da je dosta. Poražavajuće je kad danas vidite Vladu koja sebe naziva demokratskom kako, u trenutku kada predoseća svoj kraj, poseže za provokacijama, spletkama, podmićivanjem, sofizmima, ucenama, i pretnjama. Međutim, ljudima je zaista dosta svega.

Global Balkans: Postoji li opasnost da desnica kapitalizuje narodno nezadovoljstvo?

Milenko Srećković: Desničari su do sada uglavnom od narodnog nezadovoljstva profitirali na izborima. Njihova demagogija u oblasti socijalne politike je ubedljivija i najveća dosadašnja opoziciona stranka je bliska ekstremnoj desnici. S druge strane, tzv. “proevropske” ili “demokratske” stranke su korumpirane, verno sprovode neoliberalnu politiku, a socijalne mere su im katastrofalne. Radnici prepoznaju potrebu za sopstvenom strankom, što smo već videli u Zrenjaninu, tako da ja čvrsto verujem da će se politički prostor vrlo brzo popuniti autentičnim radničkim strankama, i da radničko nezadovoljstvo više neće zloupotrebljavati desničari i lažni borci za “socijalnu pravdu”.

Global Balkans: Šta ljudi iz inostranstva mogu da urade da podrže lokalni otpor neoliberalizmu?

Milenko Srećković: Najbitnije nam je da se na pravi način šire informacije o našoj borbi. Iako su problemi radnika i ugroženih slojeva slični u čitavom svetu, ipak svaka sredina uvek ima neke specifičnosti koje je potrebno detaljno upoznati da bi se izvodili zaključci. Te specifičnosti često umeju da budu izvor nesporazuma, jer uvek i svuda imate oportuniste među levičarskim aktivistima koji rade stvari za koje znaju da će se svideti drugovima na međunarodnoj sceni, iako te aktivnosti nemaju mnogo veze sa lokalnim kontekstom, ili čak štete ozbiljnoj borbi u lokalnim prilikama. Zato nam je važno da se situacija u Srbiji tačno prenese, kako ne bi bilo prostora za manipulacije.

Vezani članci

  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.
  • 21. travnja 2018. Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 1. travnja 2018. Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve