Anti-privatizacijski prosvjedi u Srbiji: Intervju s Milenkom Srećkovićem

Objavljujemo intervju koji je za ZNET dao Milenko Srećković (Pokret za slobodu), u kojem razgovara o  višegodišnjem provođenju neoliberalnih mjera koje je opustošilo srpsko gospodarstvo, anti-privatizacijskim prosvjedima koji se javljaju u Srbiji, te osnivanju Koordinacionog odbora radničkih protesta. Kao odgovor na privatizaciju, koja je dosad rezultirala propadanjem tvornica i rastom nezaposlenosti, organizira se radnički pokret kojemu je cilj, kroz borbu za očuvanje tvornica i radnih mjesta, osigurati pravo radnicima da sudjeluju u odlučivanju o sudbini tvornica od kojih žive oni, njihove obitelji i lokalne zajednice. Pročitajte čitav intervju koji je vodio Global Balkans Network, 7. rujna 2009.


Global Balkans: MMF je trenutno u Srbiji radi pregovora o preraspodeli fondova. Kakva je trenutna situacija u Srbiji u pogledu ekonomske krize?

Milenko Srećković: Trenutni privredni kolaps u Srbiji dogodio bi se i bez “ekonomske krize”. Prouzrokovan je nizom dosadašnjih ekonomskih mera neoliberalnog karaktera. Privatizacija u Srbiji, kao centralna mera te vrste, dovela je do upropašćivanja fabrika i do opšte deindustrijalizacije zemlje. Ona je u svom najekstremnijem obliku započeta 2001. godine kada je nova srpska “demokratska” vlada donela novi neoliberalni Zakon o privatizaciji. Tada je protivustavno konfiskovana sva društvena imovina a njena privatizacija postala obavezna. Postavljen je i rok do kada taj proces treba da se sprovede – do kraja 2009. godine.

Međutim, danas, nakon osam godina takve privatizacije, opšte mišljenje je da je privatizacija samo opustošila privredu koja je preživela i ekonomske sankcije tokom devedesetih i NATO bombardovanje 1999. godine, i koja svakako nije bila najprosperitetnija u Evropi, ali je imala potencijal da se razvija i zaposli veliki broj ljudi. Već 2002. godine domaće razvojne banke, koje su mogle da kreditiraju privredu uz minimalne kamate, namerno su gurnute u stečaj. Time je otvoren prostor za otvaranje filijala stranih banaka od kojih nijedna nije razvojna. Taj čin podržali su MMF i Svetska Banka, a sproveli su ga domaći kadrovi MMF-a u srpskoj vladi, koji su od 2001. stalni članovi svake vlade. Domaću privredu, inače potresenu desetogodišnjom krizom, više nije imao ko da kreditira pod povoljnim uslovima.

Država je retko kada pokazivala interesovanje za očuvanje proizvodnje u preduzećima koja su zapošljavala ogroman broj radnika. Prodajom fabrika punila je budžet i kupovala privremeni socijalni mir, a stranim kompanijama omogućavala infrastrukturne povoljnosti radi green field investicija u “slobodnim zonama” u kojima se otvaraju radna mesta sa minimalnom nadnicom, kako bi se iskoristila jeftina radna snaga, koju domaći neoliberalni ekonomisti cinično nazivaju našom kvalitativnom prednošću.

Trenutno je sve više radničkih protesta usled neisplaćivanja zarada, neuplaćivanja doprinosa, otpuštanja, itd. Radnici sve više zahtevaju raskid privatizacije od Agencije za privatizaciju. Ta institucija je najbolji primer da su nove “demokratske” vlasti u potpunosti zadržale model centralizovane komunističke države, jer je sada takav državni aparat potreban za uvođenje neoliberalnih mera. Naime, Agencija je u celom svetu jedinstven državni organ jer je zadužena za kreiranje procesa privatizacije, njegovo sprovođenje i na kraju za kontrolu izvršenja privatizacionih ugovora. Takav svemoćni centar vlasti u Srbiji nije postojao čak ni u vreme Osmanske imperije! Naravno, upravo takva Agencija za privatizaciju je bila potrebna da bi se sprovela krajnja namera “reformi” – da vlasnici kupuju fabrike kako bi oterali radnike, a zadržali u svom vlasništvu skupa građevinska zemljišta na kojima se nekada nalazila fabrika, ili pak prazne fabrike iznajmljivali drugima kao poslovni prostor, i tako stvorili visoku nezaposlenost kao preduslov za green field investicije. Radnici su vrlo često ukazivali na službenike Agencije za privatizaciju koji su bili do guše umešani u kriminalne radnje kojima su uništavane fabrike, međutim sistem je postavljen tako da je Agencija uvek u pravu, a i kada nije u pravu, ništa se neće desiti, jer je dobar deo novca od privatizacije otišao na finansiranje političkih stranaka, kako vladajućih, tako i opozicionih.

Global Balkans: Kakva je reakcija radničkog pokreta?

Milenko Srećković: Nezavisan radnički pokret u kom mi učestvujemo zasnovan je na iskustvu borbe zrenjaninskih radnika koje sada pokušavamo da proširimo i u druge gradove Srbije. Zrenjanin, nekadašnji industrijski centar Srbije i bivše Jugoslavije, pretrpeo je opšte urušavanje industrije pa je sada zvanična stopa nezaposlenosti veća od 35%. Međutim, u Zrenjaninu je bilo i fabrika u kojima su radnici pružili jak otpor, kao na primer u fabrici lekova “Jugoremediji”, uspevši da izbace vlasnika koji je fabriku vodio ka stečaju, a zatim da na skupštini akcionara postave svoju upravu, pokrenu proizvodnju i sačuvaju radna mesta. Rešivši svoje egzistencijalne probleme, nastavili su da se bore za svoju lokalnu zajednicu, osnovavši radničku političku partiju “Ravnopravnost” i šireći solidarnu podršku prema radnicima drugih fabrika koji su se takođe borili. Pokret je podržan od lokalne zajednice, većeg broja kvalitetnih sindikalista koji nisu samo iz Zrenjanina, angažovanih intelektualaca, kao na primer Nebojše Popova, urednika lista Republika, i Ivana Zlatića, aktiviste Pokreta za slobodu, itd.

Pokret koji gradimo zasnovan je na pravu na rad, odnosno na pravu radnika da odlučuju o sudbini fabrike u kojoj su zaposleni, od koje žive oni, njihove porodice i čitava lokalna zajednica.

Drugo važno uporište radničkog pokreta je Rača kragujevačka, u kojoj se trenutno vodi jedna od najupornijih i najradikalnijih borbi za radno mesto i očuvanje fabrike. Tokom poslednjeg meseca povezali smo predstavnike štrajkačkih odbora većeg broja preduzeća i predložili da se, u trenucima kada je to moguće i kada smatraju da treba, koordinišu i udruženo bore za svoja prava. Osnovali smo Koordinacioni odbor radničkih protesta u Srbiji.

Global Balkans: Recite nam nešto više o novom Koordinacionom odboru.

Milenko Srećković: Na protest radnika “Zastave elektro” 11. avgusta ispred Agencije za privatizaciju pozvali smo kao podršku radnike drugih preduzeća sa kojima smo do sada sarađivali, s namerom da se solidarnost koja je do sada postojala među radnicima jednog grada, proširi među radnicima različitih gradova koji su međusobno veoma udaljeni. Na taj način stvorili smo osnovu za stvaranje Koordinacionog odbora, koji je osnovan od predstavnika “Zastave elektro” iz Rače, “Srboleka” iz Beograda, “Šinvoza” i “Beka” iz Zrenjanina, a poziv da nam se pridruže je upućen i drugim štrajkačkim odborima u Srbiji. Par dana kasnije pridružila nam se i “Ravanica” iz Ćuprije, a narednih dana pridružiće nam se još štrajkačkih odbora. Plan je da spremni dočekamo jesen za koju se predviđa eskalacija radničkog nezadovoljstva i bunta. Glavni cilj je da se solidarno borimo protiv propadanja naših fabrika i za očuvanje radnih mesta. Vlada je već napravila svoj radni tim za stišavanje radničkih protesta i zataškavanje naših problema. Sad mi moramo pokazati da smo snažni, solidarni i organizovani, jer će u suprotnom sav demokratski potencijal radničkih protesta nestati u pojedinačnim pregovorima sa vladinim radnim timom.

Global Balkans: Kakve konkretne uspehe je ovaj odbor imao do sada?

Milenko Srećković: Borimo se da Vladin radni tim prihvati za pregovarače same predstavnike štrajkačkih odbora. Naime, Vlada je unapred odredila svoje sagovornike u takozvanom “socijalnom dijalogu”, a to su, naravno, mejnstrim sindikati. Radnici u Srbiji su vrlo razočarani u ponašanje velikih sindikata, naročito tokom poslednjih godinu dana, od kako je počela ekonomska kriza, jer se ispostavilo da su sindikalne centrale saveznik Vladi u smirivanju talasa štrajkova, i da su čak u pojedinim slučajevima sabotirali pojedine proteste. Zbog toga tražimo da pregovarač sa Vladom bude koordinaciono telo u kom sede predstavnici konkretnih štrajkačkih odbora. Izvršili smo snažan pritisak, nastavićemo to da radimo, i nadamo se pozitivnim rezultatima.

A ako se pod ovim pitanjem misli na uspeh u vidu nedavne ponude da vlasnik “Zastave elektro” vrati fabriku radnicima u vlasništvo nakon šestomesečnog radikalnog štrajka, moram da kažem da smo ovu ponudu odbili. Pregovori sa Vladom su uvek skopčani sa brojnim podvalama, a i ova ponuda je jedna od njih, iako je u medijima ova vest u početku okarakterisana kao velika pobeda radnika. Naime, daju nam fabriku koju je prethodno vlasnik opteretio brojnim dugovima i hipotekama. Bilo bi samo pitanje dana kada bi bio pokrenut stečaj nad fabrikom koja bi nam tako “darežljivo” bila poklonjena. Čak i bez stečaja, bilo bi teško pokrenuti proizvodnju ukoliko država ne anulira dugove koje je napravio vlasnik u sprezi sa službenicima Agencije za privatizaciju koji su mu protivzakonito omogućavali da ostane vlasnik iako nije ispunjavao svoje obaveze. Borba za “Zastavu elektro” se nastavlja već sutra, 8. septembra, kada će se ponovo održati protest ispred Agencije za privatizaciju, osim ukoliko policija opet pretnjama zabrani autoprevoznicima da voze račanske radnike u Beograd. U slučaju takvih opstrukcija opet ćemo morati da blokiramo mesnu policijsku stanicu kao prošli put. Ili zgradu opštine. Ili prugu.

Global Balkans: Kako su žene i manjine uključene/isključene u radnički pokret?

Milenko Srećković: Ne postoji isključenost bilo koga na osnovu pola ili nacionalnosti. Svako dobronameran je dobrodošao da se pridruži radničkom pokretu, bez obzira na to da li je žena, muškarac ili pripadnik neke etničke manjine. Ako smem da primetim, radnički kolektivi u kojima brojčano dominiraju žene su mnogo uporniji u borbi, i u “Jugoremediji” i u “Zastavi elektro”, preko 70% zaposlenih su žene.

Global Balkans: Koje su snage i slabosti ovog pokreta?

Milenko Srećković: Najveća snaga je međusobno poverenje koje postoji u pokretu, koje je od neprocenjive važnosti, i koje se gradilo godinama. A najveći problem sa kojim se suočavamo je činjenica da Srbija i bivša Jugoslavija imaju dugogodišnje nasleđe autoritarnih tajnih službi koje u ovom trenutku ne smeju da vrše otvorenu represiju nad ljudima, već rade u interesu moćnika tako što manipulacijom i korupcijom pokušavaju da sabotiraju otpor nepravdi i eksploataciji. Mnogim ljudima su životi u potpunosti upropašćeni kada su odlučili da kažu da je dosta. Poražavajuće je kad danas vidite Vladu koja sebe naziva demokratskom kako, u trenutku kada predoseća svoj kraj, poseže za provokacijama, spletkama, podmićivanjem, sofizmima, ucenama, i pretnjama. Međutim, ljudima je zaista dosta svega.

Global Balkans: Postoji li opasnost da desnica kapitalizuje narodno nezadovoljstvo?

Milenko Srećković: Desničari su do sada uglavnom od narodnog nezadovoljstva profitirali na izborima. Njihova demagogija u oblasti socijalne politike je ubedljivija i najveća dosadašnja opoziciona stranka je bliska ekstremnoj desnici. S druge strane, tzv. “proevropske” ili “demokratske” stranke su korumpirane, verno sprovode neoliberalnu politiku, a socijalne mere su im katastrofalne. Radnici prepoznaju potrebu za sopstvenom strankom, što smo već videli u Zrenjaninu, tako da ja čvrsto verujem da će se politički prostor vrlo brzo popuniti autentičnim radničkim strankama, i da radničko nezadovoljstvo više neće zloupotrebljavati desničari i lažni borci za “socijalnu pravdu”.

Global Balkans: Šta ljudi iz inostranstva mogu da urade da podrže lokalni otpor neoliberalizmu?

Milenko Srećković: Najbitnije nam je da se na pravi način šire informacije o našoj borbi. Iako su problemi radnika i ugroženih slojeva slični u čitavom svetu, ipak svaka sredina uvek ima neke specifičnosti koje je potrebno detaljno upoznati da bi se izvodili zaključci. Te specifičnosti često umeju da budu izvor nesporazuma, jer uvek i svuda imate oportuniste među levičarskim aktivistima koji rade stvari za koje znaju da će se svideti drugovima na međunarodnoj sceni, iako te aktivnosti nemaju mnogo veze sa lokalnim kontekstom, ili čak štete ozbiljnoj borbi u lokalnim prilikama. Zato nam je važno da se situacija u Srbiji tačno prenese, kako ne bi bilo prostora za manipulacije.

Vezani članci

  • 24. travnja 2017. Europski parlament, Strasbourg, zima 2015. (foto: Pietro Naj-Oleari, izvor: European Parliament @ Flickr prema Creative Commons licenci. | © European Union 2014 - European Parliament. (Attribution-NonCommercial-NoDerivs Creative Commons license)) Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.
  • 13. travnja 2017. Prosvjedi u Srbiji, travanj 2017. (foto: MS) Vlast aktivno sprečava protestno jedinstvo Aktualni masovni prosvjedi diljem Republike Srbije predstavljaju kulminaciju višegodišnjeg nezadovoljstva stanovništva sustavnom devastacijom tekovina socijalne države, privatizacijom javnih poduzeća i upornim inzistiranjem političko-ekonomskih elita na uvođenju tzv. mjera štednje. Izravni povod izlasku naroda na ulice nedavni su rezultati predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio trenutni premijer Aleksandar Vučić. Kratki izvještaj i presjek situacije za nas je pripremio Marko Stričević, aktivni sudionik u prosvjedima i član organizacije Marks21.
  • 10. travnja 2017. Članovi političke platforme Ahora Madrid u Campo de Cebada, 19. travnja 2014. (izvor: Ahora Madrid @ Flickr prema Creative Commons licenci) Kako zaustaviti politički pomak udesno? Donosimo prijevod komentara u kojem Immanuel Wallerstein u širokim potezima naznačuje obrise globalne političko-ekonomske situacije u kojoj je, uslijed pada životnog standarda većine svjetskog stanovništva, uočljiv generalni politički pomak ka lijevoj, ali i desnoj radikalizaciji. Premda kratkoročni politički ciljevi radikalno lijevih stranaka ponekad uspijevaju umanjiti posljedice po najsiromašnije slojeve, jačanje lijeve pozicije i uspostava pravednijeg svjetskog sistema na dugi rok ipak zahtijevaju političko djelovanje drugačije vrste – izgradnju savezâ odozdo.
  • 10. travnja 2017. Tvornica staklenih proizvoda, 2. prosinca, 1960., Slovenska Bistrica (izvor: commons.wikimedia.org). Kako je počelo rušenje Jugoslavije? U novoj knjizi Vladimira Unkovskog-Korice, „The Economic Struggle for Power in Tito’s Yugoslavia. From World War II to Non-Alignment“, profesor Srednjoeuropskih i istočnoeuropskih studija na Školi za društvene i političke znanosti Sveučilišta u Glasgowu, začetke raspada socijalističke Jugoslavije smješta puno ranije od većine autora, analizirajući društveno-ekonomsku zbilju tijekom prvih dvaju desetljeća nakon oslobođenja zemlje pri kraju Drugog svjetskog rata. Radi se o pokušaju dekonstrukcije obmanjujućih popularnih predodžbi zasnovanih na ahistorijskom tumačenju događaja i procesa relevantnih za ovaj period. U nastavku pročitajte kratki prikaz navedene knjige.
  • 4. travnja 2017. Narodna čitaona ispred sarajevske Vijećnice (foto: LM) Bosna i Hercegovina: daleko, blizu, daleko Od 2013. godine u Bosni i Hercegovini sporadično se javljaju socijalni pokreti. Počevši od tadašnje „bebolucije“ preko februarskih protesta 2014. godine i prateće plenumske mobilizacije, do trenutno aktivnih kampanja za radnička prava, zajednička dobra i historijsko sjećanje, ti pokreti konstantno su stiješnjeni između gorućih pitanja kojima se neposredno bave i ostvarivanja trajnije prisutnosti u političkom polju. Međutim, pitanje njihove održivosti nije samo njihovo pitanje, već je i pitanje lijevih aktera u zemljama čije politike aktivno oblikuju bosanskohercegovačke političke prilike – prije svega u Hrvatskoj i Srbiji, a potom i u državama članicama Evropske unije.
  • 2. travnja 2017. Zgrada Hrvatskih studija (izvor:  Facebook stranica Studentski sabor Hrvatskih studija) Izvještaj s 216. plenuma FFZG-a Studenti Hrvatskih studija se od 20. ožujka do danas okupljaju na Studentskom saboru kako bi pokušali obraniti vlastiti studij i suprotstaviti se još jednom potezu koji dolazi sa Sveučilišta, a povezan je s pokušajem osiguravanja povoljnije pozicije za konzervativne struje u društvu. Kako bi pružili podršku kolegama s Hrvatskih studija, studenti s nekoliko fakulteta Sveučilišta okupili su se na prvom zajedničkom plenumu Filozofskog fakulteta i Hrvatskih studija kako bi raspravili o trenutnoj situaciji i razmotrili moguće korake u zajedničkoj borbi. U ponedjeljak 3. travnja na FFZG-u sastaje se radna grupa za pripremu blokade na kojoj će se raspravljati o Zakonu o HKO-u i degradaciji stručnih studija te sudjelovanju u organizaciji Marša za znanost 22. travnja.
  • 12. ožujka 2017. Dva motora zrakoplova B-707 i vjetrokaz (izvor: Lynn Greyling @ Public Domain Pictures prema Creative Commons licenci) Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 11. ožujka 2017. Crveni karanfili (izvor: ChadoNihi @ Pixabay prema Creative Commons licenci) Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 11. ožujka 2017. Filozofski fakultet u Zagrebu (Izvor: commons.wikimedia.org) Skripta 85 Nakon višemjesečne blokade redovnog funkcioniranja fakultetskog vijeća, kriza upravljanja FFZG-om kulminirala je na sjednici vijeća 31. siječnja 2017. protestnim odlaskom članova „uprave“, nakon što je vijeće glasanjem odbilo njihov prijedlog izmjene dnevnog reda. Prekinuta sjednica nastavljena je tek 17. veljače, kada je pokrenut postupak za izbor novog dekana, doneseno 400-tinjak neriješenih odluka o napredovanjima te odbijeno produljenje radnog odnosa profesoru Ježiću. Skripta br. 85 objavljena je tijekom veljače 2017. kao reakcija studenata na tadašnju situaciju, a u njoj možete pročitati „Priopćenje studentskih predstavnica i predstavnika u Fakultetskom vijeću i Studentskog zbora FFZG-a povodom sjednice Fakultetskog vijeća od 31. siječnja i izjave za javnost 'uprave FFZG-a'“, tekst „Zašto se trenutna borba tiče svih nas? Teze o krizi na Filozofskom fakultetu“ i tekst Zrinke Breglec „Zaista, kažem vam, ušutkajte Filozofski“, prvotno objavljen na portalu Vox Feminae. Skriptu 85 možete skinuti ovdje (arhiva).

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve