Anti-privatizacijski prosvjedi u Srbiji: Intervju s Milenkom Srećkovićem

Objavljujemo intervju koji je za ZNET dao Milenko Srećković (Pokret za slobodu), u kojem razgovara o  višegodišnjem provođenju neoliberalnih mjera koje je opustošilo srpsko gospodarstvo, anti-privatizacijskim prosvjedima koji se javljaju u Srbiji, te osnivanju Koordinacionog odbora radničkih protesta. Kao odgovor na privatizaciju, koja je dosad rezultirala propadanjem tvornica i rastom nezaposlenosti, organizira se radnički pokret kojemu je cilj, kroz borbu za očuvanje tvornica i radnih mjesta, osigurati pravo radnicima da sudjeluju u odlučivanju o sudbini tvornica od kojih žive oni, njihove obitelji i lokalne zajednice. Pročitajte čitav intervju koji je vodio Global Balkans Network, 7. rujna 2009.


Global Balkans: MMF je trenutno u Srbiji radi pregovora o preraspodeli fondova. Kakva je trenutna situacija u Srbiji u pogledu ekonomske krize?

Milenko Srećković: Trenutni privredni kolaps u Srbiji dogodio bi se i bez “ekonomske krize”. Prouzrokovan je nizom dosadašnjih ekonomskih mera neoliberalnog karaktera. Privatizacija u Srbiji, kao centralna mera te vrste, dovela je do upropašćivanja fabrika i do opšte deindustrijalizacije zemlje. Ona je u svom najekstremnijem obliku započeta 2001. godine kada je nova srpska “demokratska” vlada donela novi neoliberalni Zakon o privatizaciji. Tada je protivustavno konfiskovana sva društvena imovina a njena privatizacija postala obavezna. Postavljen je i rok do kada taj proces treba da se sprovede – do kraja 2009. godine.

Međutim, danas, nakon osam godina takve privatizacije, opšte mišljenje je da je privatizacija samo opustošila privredu koja je preživela i ekonomske sankcije tokom devedesetih i NATO bombardovanje 1999. godine, i koja svakako nije bila najprosperitetnija u Evropi, ali je imala potencijal da se razvija i zaposli veliki broj ljudi. Već 2002. godine domaće razvojne banke, koje su mogle da kreditiraju privredu uz minimalne kamate, namerno su gurnute u stečaj. Time je otvoren prostor za otvaranje filijala stranih banaka od kojih nijedna nije razvojna. Taj čin podržali su MMF i Svetska Banka, a sproveli su ga domaći kadrovi MMF-a u srpskoj vladi, koji su od 2001. stalni članovi svake vlade. Domaću privredu, inače potresenu desetogodišnjom krizom, više nije imao ko da kreditira pod povoljnim uslovima.

Država je retko kada pokazivala interesovanje za očuvanje proizvodnje u preduzećima koja su zapošljavala ogroman broj radnika. Prodajom fabrika punila je budžet i kupovala privremeni socijalni mir, a stranim kompanijama omogućavala infrastrukturne povoljnosti radi green field investicija u “slobodnim zonama” u kojima se otvaraju radna mesta sa minimalnom nadnicom, kako bi se iskoristila jeftina radna snaga, koju domaći neoliberalni ekonomisti cinično nazivaju našom kvalitativnom prednošću.

Trenutno je sve više radničkih protesta usled neisplaćivanja zarada, neuplaćivanja doprinosa, otpuštanja, itd. Radnici sve više zahtevaju raskid privatizacije od Agencije za privatizaciju. Ta institucija je najbolji primer da su nove “demokratske” vlasti u potpunosti zadržale model centralizovane komunističke države, jer je sada takav državni aparat potreban za uvođenje neoliberalnih mera. Naime, Agencija je u celom svetu jedinstven državni organ jer je zadužena za kreiranje procesa privatizacije, njegovo sprovođenje i na kraju za kontrolu izvršenja privatizacionih ugovora. Takav svemoćni centar vlasti u Srbiji nije postojao čak ni u vreme Osmanske imperije! Naravno, upravo takva Agencija za privatizaciju je bila potrebna da bi se sprovela krajnja namera “reformi” – da vlasnici kupuju fabrike kako bi oterali radnike, a zadržali u svom vlasništvu skupa građevinska zemljišta na kojima se nekada nalazila fabrika, ili pak prazne fabrike iznajmljivali drugima kao poslovni prostor, i tako stvorili visoku nezaposlenost kao preduslov za green field investicije. Radnici su vrlo često ukazivali na službenike Agencije za privatizaciju koji su bili do guše umešani u kriminalne radnje kojima su uništavane fabrike, međutim sistem je postavljen tako da je Agencija uvek u pravu, a i kada nije u pravu, ništa se neće desiti, jer je dobar deo novca od privatizacije otišao na finansiranje političkih stranaka, kako vladajućih, tako i opozicionih.

Global Balkans: Kakva je reakcija radničkog pokreta?

Milenko Srećković: Nezavisan radnički pokret u kom mi učestvujemo zasnovan je na iskustvu borbe zrenjaninskih radnika koje sada pokušavamo da proširimo i u druge gradove Srbije. Zrenjanin, nekadašnji industrijski centar Srbije i bivše Jugoslavije, pretrpeo je opšte urušavanje industrije pa je sada zvanična stopa nezaposlenosti veća od 35%. Međutim, u Zrenjaninu je bilo i fabrika u kojima su radnici pružili jak otpor, kao na primer u fabrici lekova “Jugoremediji”, uspevši da izbace vlasnika koji je fabriku vodio ka stečaju, a zatim da na skupštini akcionara postave svoju upravu, pokrenu proizvodnju i sačuvaju radna mesta. Rešivši svoje egzistencijalne probleme, nastavili su da se bore za svoju lokalnu zajednicu, osnovavši radničku političku partiju “Ravnopravnost” i šireći solidarnu podršku prema radnicima drugih fabrika koji su se takođe borili. Pokret je podržan od lokalne zajednice, većeg broja kvalitetnih sindikalista koji nisu samo iz Zrenjanina, angažovanih intelektualaca, kao na primer Nebojše Popova, urednika lista Republika, i Ivana Zlatića, aktiviste Pokreta za slobodu, itd.

Pokret koji gradimo zasnovan je na pravu na rad, odnosno na pravu radnika da odlučuju o sudbini fabrike u kojoj su zaposleni, od koje žive oni, njihove porodice i čitava lokalna zajednica.

Drugo važno uporište radničkog pokreta je Rača kragujevačka, u kojoj se trenutno vodi jedna od najupornijih i najradikalnijih borbi za radno mesto i očuvanje fabrike. Tokom poslednjeg meseca povezali smo predstavnike štrajkačkih odbora većeg broja preduzeća i predložili da se, u trenucima kada je to moguće i kada smatraju da treba, koordinišu i udruženo bore za svoja prava. Osnovali smo Koordinacioni odbor radničkih protesta u Srbiji.

Global Balkans: Recite nam nešto više o novom Koordinacionom odboru.

Milenko Srećković: Na protest radnika “Zastave elektro” 11. avgusta ispred Agencije za privatizaciju pozvali smo kao podršku radnike drugih preduzeća sa kojima smo do sada sarađivali, s namerom da se solidarnost koja je do sada postojala među radnicima jednog grada, proširi među radnicima različitih gradova koji su međusobno veoma udaljeni. Na taj način stvorili smo osnovu za stvaranje Koordinacionog odbora, koji je osnovan od predstavnika “Zastave elektro” iz Rače, “Srboleka” iz Beograda, “Šinvoza” i “Beka” iz Zrenjanina, a poziv da nam se pridruže je upućen i drugim štrajkačkim odborima u Srbiji. Par dana kasnije pridružila nam se i “Ravanica” iz Ćuprije, a narednih dana pridružiće nam se još štrajkačkih odbora. Plan je da spremni dočekamo jesen za koju se predviđa eskalacija radničkog nezadovoljstva i bunta. Glavni cilj je da se solidarno borimo protiv propadanja naših fabrika i za očuvanje radnih mesta. Vlada je već napravila svoj radni tim za stišavanje radničkih protesta i zataškavanje naših problema. Sad mi moramo pokazati da smo snažni, solidarni i organizovani, jer će u suprotnom sav demokratski potencijal radničkih protesta nestati u pojedinačnim pregovorima sa vladinim radnim timom.

Global Balkans: Kakve konkretne uspehe je ovaj odbor imao do sada?

Milenko Srećković: Borimo se da Vladin radni tim prihvati za pregovarače same predstavnike štrajkačkih odbora. Naime, Vlada je unapred odredila svoje sagovornike u takozvanom “socijalnom dijalogu”, a to su, naravno, mejnstrim sindikati. Radnici u Srbiji su vrlo razočarani u ponašanje velikih sindikata, naročito tokom poslednjih godinu dana, od kako je počela ekonomska kriza, jer se ispostavilo da su sindikalne centrale saveznik Vladi u smirivanju talasa štrajkova, i da su čak u pojedinim slučajevima sabotirali pojedine proteste. Zbog toga tražimo da pregovarač sa Vladom bude koordinaciono telo u kom sede predstavnici konkretnih štrajkačkih odbora. Izvršili smo snažan pritisak, nastavićemo to da radimo, i nadamo se pozitivnim rezultatima.

A ako se pod ovim pitanjem misli na uspeh u vidu nedavne ponude da vlasnik “Zastave elektro” vrati fabriku radnicima u vlasništvo nakon šestomesečnog radikalnog štrajka, moram da kažem da smo ovu ponudu odbili. Pregovori sa Vladom su uvek skopčani sa brojnim podvalama, a i ova ponuda je jedna od njih, iako je u medijima ova vest u početku okarakterisana kao velika pobeda radnika. Naime, daju nam fabriku koju je prethodno vlasnik opteretio brojnim dugovima i hipotekama. Bilo bi samo pitanje dana kada bi bio pokrenut stečaj nad fabrikom koja bi nam tako “darežljivo” bila poklonjena. Čak i bez stečaja, bilo bi teško pokrenuti proizvodnju ukoliko država ne anulira dugove koje je napravio vlasnik u sprezi sa službenicima Agencije za privatizaciju koji su mu protivzakonito omogućavali da ostane vlasnik iako nije ispunjavao svoje obaveze. Borba za “Zastavu elektro” se nastavlja već sutra, 8. septembra, kada će se ponovo održati protest ispred Agencije za privatizaciju, osim ukoliko policija opet pretnjama zabrani autoprevoznicima da voze račanske radnike u Beograd. U slučaju takvih opstrukcija opet ćemo morati da blokiramo mesnu policijsku stanicu kao prošli put. Ili zgradu opštine. Ili prugu.

Global Balkans: Kako su žene i manjine uključene/isključene u radnički pokret?

Milenko Srećković: Ne postoji isključenost bilo koga na osnovu pola ili nacionalnosti. Svako dobronameran je dobrodošao da se pridruži radničkom pokretu, bez obzira na to da li je žena, muškarac ili pripadnik neke etničke manjine. Ako smem da primetim, radnički kolektivi u kojima brojčano dominiraju žene su mnogo uporniji u borbi, i u “Jugoremediji” i u “Zastavi elektro”, preko 70% zaposlenih su žene.

Global Balkans: Koje su snage i slabosti ovog pokreta?

Milenko Srećković: Najveća snaga je međusobno poverenje koje postoji u pokretu, koje je od neprocenjive važnosti, i koje se gradilo godinama. A najveći problem sa kojim se suočavamo je činjenica da Srbija i bivša Jugoslavija imaju dugogodišnje nasleđe autoritarnih tajnih službi koje u ovom trenutku ne smeju da vrše otvorenu represiju nad ljudima, već rade u interesu moćnika tako što manipulacijom i korupcijom pokušavaju da sabotiraju otpor nepravdi i eksploataciji. Mnogim ljudima su životi u potpunosti upropašćeni kada su odlučili da kažu da je dosta. Poražavajuće je kad danas vidite Vladu koja sebe naziva demokratskom kako, u trenutku kada predoseća svoj kraj, poseže za provokacijama, spletkama, podmićivanjem, sofizmima, ucenama, i pretnjama. Međutim, ljudima je zaista dosta svega.

Global Balkans: Postoji li opasnost da desnica kapitalizuje narodno nezadovoljstvo?

Milenko Srećković: Desničari su do sada uglavnom od narodnog nezadovoljstva profitirali na izborima. Njihova demagogija u oblasti socijalne politike je ubedljivija i najveća dosadašnja opoziciona stranka je bliska ekstremnoj desnici. S druge strane, tzv. “proevropske” ili “demokratske” stranke su korumpirane, verno sprovode neoliberalnu politiku, a socijalne mere su im katastrofalne. Radnici prepoznaju potrebu za sopstvenom strankom, što smo već videli u Zrenjaninu, tako da ja čvrsto verujem da će se politički prostor vrlo brzo popuniti autentičnim radničkim strankama, i da radničko nezadovoljstvo više neće zloupotrebljavati desničari i lažni borci za “socijalnu pravdu”.

Global Balkans: Šta ljudi iz inostranstva mogu da urade da podrže lokalni otpor neoliberalizmu?

Milenko Srećković: Najbitnije nam je da se na pravi način šire informacije o našoj borbi. Iako su problemi radnika i ugroženih slojeva slični u čitavom svetu, ipak svaka sredina uvek ima neke specifičnosti koje je potrebno detaljno upoznati da bi se izvodili zaključci. Te specifičnosti često umeju da budu izvor nesporazuma, jer uvek i svuda imate oportuniste među levičarskim aktivistima koji rade stvari za koje znaju da će se svideti drugovima na međunarodnoj sceni, iako te aktivnosti nemaju mnogo veze sa lokalnim kontekstom, ili čak štete ozbiljnoj borbi u lokalnim prilikama. Zato nam je važno da se situacija u Srbiji tačno prenese, kako ne bi bilo prostora za manipulacije.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve