Ljetna škola – Don Mitchell: Podmukli posao sveučilišta: od nacionalizma preko izvrsnosti do poduzetništva^[1]

„Predani smo razvijanju vještina i sposobnosti muškaraca i žena koji jesu ili će uskoro biti u centru donošenja odluka povezanih sa strateškim i operativnim pitanjima sigurnosti u javnom ili privatnom sektoru. Sadržaji naših dvotjednih tečajeva upoznat će ih sa sljedećom generacijom razmišljanja o sigurnosti i omogućiti im da surađuju s kolegama iz drugih agencija i organizacija kao i da uče od njih. Omogućit će im da se popnu do sljedeće razine u svojim karijerama, kako intelektualno tako i profesionalno.“


Posao je sveučilišta jurnjava za novcem. Ovo nije uvijek bio slučaj. Od osnivanja “modernog” sveučilišta u Njemačkoj sredinom 19. stoljeća do – možda – ranih do srednjih 1960-ih, posao je sveučilišta bio izgradnja nacija (nation building). Sveučilišta su pružala prostor za proizvodnju ne samo nacionalne kulture (kroz promoviranje raznih humanističkih disciplina), već i učenja kako regulirati nacionalne populacije (u brzo razvijajućim društvenim znanostima), kao i za stvaranje nacionalno utemeljenih znanosti. Vojna znanost i poduka bile su, povijesno, središnji dio ovog pothvata građenja nacije.

Kako je Bill Readings izložio u svojoj knjizi Sveučilište u rasulu (The University in Ruins), vodeća ideologija “postmodernog” sveučilišta više nije izgradnja nacije[2]. Štoviše, kao posljedica globalnih prevrata u razdoblju nakon 2. svjetskog rata, fakulteti su postali ono što Readings zove “sveučilištima izvrsnosti”: nisu imala nijedan drugi razlog za postojanje osim “izvrsnosti” same. Naravno, “izvrsnost” je prazan termin, i Reading tvrdi da se pod tom krinkom napravilo mjesta za niz drugih stvari: znanosti usmjerene (ili kontrolirane) od strane korporacija, radikalne društvene znanosti, zakučaste teorije, štogod vam padne na pamet. Jedino je bilo bitno da svako pojedino sveučilište (uključujući njegovu radnu snagu i studente) bude izvrsnije od sljedećeg.

Pravi je dokaz izvrsnosti, naravno, dobra stara gotovina. Što veća imovina (endowment), što više dotacija (grants), što razmetljivije donacije, to bolje sveučilište. A novac se iskazuje: više novca uvijek omogućava više izvrsnosti. U takvom svijetu, novac ne samo da oblikuje izvrsnost, već je određuje. Za novcem se ne ide kako bi se mogla unaprijediti znanost, već se znanost unaprjeđuje kako bi se moglo ići za novcem. Najzanimljivije je u tom stanju stvari sljedeće: ovo znači da na sveučilištima sada ima mjesta za manje-više sve. Uredi marksističkih geografa ili antropologa nalaze se tik do ureda profesora posvećenih produbljenju neoliberalne destrukcije javnih službi; vojni znanstvenici dijele zgrade sa fizičarima koji se protive nuklearnom naoružanju; kemičari u potpunosti obavezani farmaceutskim kompanijama pijuckaju koktele u rektorovoj kući u društvu profesora engleske književnosti potpuno obvezanih relativnosti sveg znanja. Dok god je svatko na svoj način izvrstan, i može potkrijepiti tu izvrsnost publikacijama, prijavama ambicioznih postdiplomskih studenata, a osobito dotacijama, darovima ili konzultantskim ugovorima, dobrodošao je. Jedini razlog za isključenje bio bi ne uspjeti biti izvrstan.

U takvim okolnostima postaje ne teško nego gotovo nemoguće boriti se protiv vojnog novca na kampusu, protiv ROTC-a*, protiv ugovora s Ministarstvom obrane, protiv upotrebe sveučilišnih resursa za unapređivanje ubilačkog stroja američke vojne moći, protiv programa (da uzmem par primjera sa svog sveučilišta) poput studija nacionalne sigurnosti koji nudi Maxwell School, ili Instituta za nacionalnu sigurnost i protuterorizam pri Pravnom fakultetu, jer ne postoji čvrsta ideološka baza na temelju koje bi se to moglo učiniti. Dopustivši ulazak svemu ovome – dok god to donosi novac – sveučilište ne samo da radi onako kako bi trebalo, nego i kako mora. Uostalom, kad bi se sveučilište riješilo, recimo, izvrsnog programa koji podučava kako biti kulturno osjetljiv okupator stranih zemalja, što bi ga spriječilo da se riješi izvrsnog programa koji se bavi kritičkom analizom geopolitičke moći?

Za one među nama koje zanima borba za pravedniji svijet, svijet u kojem su američka vojna moć i američki imperijalizam stvar prošlosti, meta ne mogu – ili ne mogu samo – biti određeni programi (kao što je program studija nacionalne sigurnosti koji nudi Maxwell School); naša meta mora također – i napose – biti sveučilište samo. Pitanje koje moramo postaviti nije samo što je nacionalističko sveučilište, ili sveučilište izvrsnosti, bilo, nego i što bi sveučilište pravednosti moglo i trebalo biti. I moramo zahtijevati odgovore.

Kad zahtijevamo odgovore ne možemo ograničiti pogled isključivo na posebno omražene primjere vojne upletenosti u sveučilišni rad i život. Moramo primijetiti i naoko nevinije i stoga podmuklije programe i projekte sveučilišta koji puno tiše, prikrivenije i ne uvijek svjesno, promiču preoblikovanje svijeta – i naših života – na način koji više priliči kapitalističkoj hegemoniji koju predvodi Amerika.

Oni među nama koje zanima izgradnja pravednog svijeta trebaju, na primjer, pomno promotriti rastući kult poduzetništva.[3] Posao je sveučilišta jurnjava za novcem, i (fokusirajući se ponovno na mjesto koje najbolje poznajem) jedan od najvećih ulova Sveučilišta Syracuse posljednjih godina bila je dotacija od 3 milijuna dolara od strane Zaklade Ewing Marion Kauffman u svrhu osnivanja “Poduzetničke inicijative kampusne zajednice Sveučilišta Syracuse.” Oni među nama koji rade i studiraju na Sveučilištu sada znaju da svi moramo postati (jer to donosi novac!) “poduzetnički” profesori, “poduzetnički” studenti, “poduzetničke” tajnice i domari. Od članova zajednice se očekuje da postanu “poduzetnički” aktivisti i “poduzetnički” poduzetnici. Čak se i od umjetnika sad očekuje da budu “poduzetnici”.

Ne dajte se zavarati, iza kultu sličnog jezika poduzetništva vreba projekt koji nije ni dobar ni pravedan. Evo što je glavni direktor Zaklade Kauffman izjavio najavljujući dodjelu dotacije: “Sveučilište Syracuse, zajedno s drugim učilištima koja imaju Kauffmanove Kampuse, omogućit će svim studentima na kampusu pristup vještinama, orijentaciji i mrežama koje mogu dovesti do većih individualnih mogućnosti i do stvaranja radnih mjesta, inovacije i blagostanja za Ameriku.” Obratite pozornost na jezik: ovdje se radi o individui koja očigledno živi u kontinuirano natjecateljskoj okolini, u kojoj blagostanje nužno mora doći na štetu drugih.

Rektorica Sveučilišta Syracuse kaže: “‘Poduzetnička inicijativa kampusne zajednice Sveučilišta Syracuse’ omogućit će nam da usadimo poduzetnički način razmišljanja širom kampusa i u cijeloj regiji te da utječemo na obrazovni, poslovni i kulturni kapital u središnjem djelu države New York na načine koji će odista preobraziti naše zajednice.” Možda, no čitav jezik poduzetništva, u skladu s tim koliko je specificiran, zapravo radi protiv upravo ovih ciljeva. To je jezik uske “odgovornosti,” “osobne dužnosti,” i, najvažnije, eksploatacije. To nije jezik solidarnosti ni pravednosti, a pogotovo ne socijalne skrbi.

Dapače, to je jezik zdravog razuma, drugim riječima jezik dominacije. Kako piše u programu ROTC-a Sveučilišta Syracuse, postanete li kadet, “kombinirat ćete vrijeme provedeno u učionici s praktičnim iskustvom i učenjem vještina koje će vam sigurno dati prednost pred vašim kolegama kad dođe vrijeme da potražite posao.” Bit ćete uvježbani za “vodstvo, izvrsnost.” Iako, evidentno, postoji kolegij “Vojnih vještina,” internetske stranice Sveučilišta Syracuse i ROTC-a Nacionalne vojske propuštaju spomenuti da ono čemu ovi programi svoje polaznike podučavaju jest, u osnovi… da ubijaju: da budu agenti takozvane legitimne upotrebe nasilja širom svijeta. Prema internetskoj stranici nacionalnog ROTC-a Američke vojske, studente se uvježbava da budu časnici, a “biti časnik u vojsci SAD-a znači biti vođa, savjetnik, strateg i motivator. Uloga je slična onoj ključnoga menadžera u korporaciji. Kao časnik, predvodit ćete ostale vojnike u svim situacijama i prilagođavati se okruženjima koja se stalno mijenjaju. Oni žele postići uspjeh sa svojim timom na svakoj misiji.” Ili, riječima programa “Poduzetništvo i poslovni pothvati u začetku” koji nudi Whitman School of Management pri Sveučilištu Syracuse, biti poduzetan vođa “znači donositi duh inovativnosti, proračunatog preuzimanja rizika i proaktivnosti u svemu što radite. Za nas, poduzetnici su ljudi koji slijede svoje snove s uvjerenošću i strašću te ustraju bez obzira na prepreke ili ograničene resurse.“ Sličnost jezika, po mom mišljenju, teško da je slučajna.

To je stoga što je na globalnoj razini “poduzetništvo” šifra za implementaciju određene vrste neoliberalnog kapitalizma u kojem je, kako to David Harvey uvjerljivo tvrdi, akumulacija – to jest jurnjava za novcem – uvijek funkcija izvlaštenja.[4] Takva eksploatacija zahtjeva “proračunato preuzimanje rizika” civilnog poduzetnika, kao i vojne časnike koji žele postići uspjeh i koji su orijentirani na misiju; jedno je nemoguće bez drugog.

Mi, naravno, rijetko mislimo o poduzetništvu na taj način. Štoviše, članovi sveučilišta sline na obavijesti o raznim dotacijama za poduzetništvo (“e-professor” grants), dobitak kojih će dodatno dokazati našu izvrsnost i dodatno utvrditi naše mjesto u akademskom svijetu. Članovi zajednice vide ćup novca koji bi mogao važan projekt održati na životu malo dulje. Pretpostavljamo da će kakva god eksploatacija bila nužna kako bismo mi dobili i iskoristili tu dotaciju, kako bismo postali uistinu poduzetni, biti neznatna i vrijedna toga.

No u toj računici propuštamo uvidjeti transformativni efekt kulta poduzetništva na ono što sveučilište jest i što bi moglo biti. Kada su svi poduzetnici, kada su svi “izvrsni” na ovaj usko definirani i neoliberalan način, malo je mjesta za alternativne vizije pravde.

Također ne postoje – još uvijek – značajni razlozi za osporavanje daljnjeg ispreplitanja sveučilišta i imperijalnih vojski, budući da se i one naprosto ponašaju poduzetnički u svojemu djelovanju (jer koja je institucija uspješnija od vojske kad se radi o “organiziranju dostupnih resursa na nove i korisne načine”, kako se poduzetništvo često definira). Rastući je kult poduzetništva sve važnije sredstvo putem kojeg se projicira hegemonija SAD-a, kako interno tako i širom svijeta. Veza između vojne moći i poduzetništva nije ni nova ni neznatna – rezultati pretraživanja riječi “military entrepeneurship” (vojno poduzetništvo) na pretraživaču Google daju otprilike 1,850,000 stranica – no ono što je ovdje bitno je način na koji jezik poduzetništva postaje neutralizirajući jezik i sredstvo putem kojeg se imperijalne vojske prihvaćaju natrag na sveučilište: ROTC Sveučilišta Syracuse, Studij nacionalne sigurnosti, Institut za nacionalnu sigurnost i protuterorizam i slični, svi su oni u svojim javnim prezentacijama veličanstveno intelektualni i veličanstveno poduzetnički – to jest, veličanstveno američki. Svaki se predstavlja kao forum, ako ne za učenje zbog učenja samog, onda za obuku u najrazumnijim stvarima: kao što je učenje kako svladati nepoznata okruženja, postati boljim menadžerom kojemu je stalo do “tima,” dodati vrijednost misiji stjecanja novca ili nacionalne sigurnosti, razviti se u ljude koji, kako to postavlja Whitman School, razumiju poduzetništvo kao “životnu filozofiju” (ili kako to program Studija nacionalne sigurnosti postavlja, ljude koji žele “razviti [svoje] vještine i sposobnosti”). Kult poduzetništva, koji mijenja nas kao društvene subjekte, također mijenja i sveučilište: on mu daje novi razlog za postojanje – razvijanje vještina i usađivanje izrazito ograničene “životne filozofije.” Vraća se sveučilište kao institucija posvećena izgradnji nacije, no ovaj put kao još odvratnije, imperijalističko čudovište: sa zadatkom da preoblikuje svijet – i nas – na sliku eksploatacijskog, američkog – poduzetničkog – kapitalizma, a potrebe i želje onih koji nisu zainteresirani za tu “životnu filozofiju” neka idu kvragu.

Posao je sveučilišta jurnjava za novcem. To jest, posao je sveučilišta sada da bude poduzetno. Sveučilišta sada nisu inkubatori one vrste građanstva i državnosti koje su obilježile moderno doba; ona sada nisu puki motori nedefinirane izvrsnosti; ona su sada vježbovni poligon za poduzetnike: društvene poduzetnike, umjetničke poduzetnike, poslovne poduzetnike, studentske poduzetnike, kulturne poduzetnike i, naravno, vojne poduzetnike. Budući da sveučilišta preuzimaju na sebe zadatak da nas sve pretvore u bolje poduzetnike, tko može zanijekati i važnost njihova preuzimanja zadatka da bolje uvježbaju birokrate imperija kako bi postali efikasni i kreativni imperijalni poduzetnici, te uvježbavanja vojnika da postanu poduzetnije – kreativnije, reaktivnije, fokusiranije na konačan ishod – ubojice?


* op. prev.: Reserve Officers’ Training Corps – programi obuke za časnike pri fakultetima, http://en.wikipedia.org/wiki/Reserve_Officers%27_Training_Corps

1 Kraća verzija ovog eseja objavljena je, u sklopu dijela koji se bavi zaplitanjem Sveučilišta Syracuse s vojskom, u proljetnom izdanju Syracuse Peace Council Newsletter-a iz 2008. Zahvaljujem članovima Peace Council-a Johnu Burdicku što me pogurao da ispišem ove ideje i Diane Swords za pomoć pri njihovom izoštravanju.

2 Bill Readings, The University in Ruins (Cambridge: Harvard University Press, 1996)

3 Za dvije analize uspona poduzetničkog sveučilišta u kontekstu ekonomske globalizacije, vidi: Sheila Slaughter i Larry L. Leslie, Academic Capitalism: Politics, Policies, and the Entrepreneurial University; i Sheila Slaughter i Gary Rhoades, Academic Capitalism and the New Economy:
Markets, State and Higher Education (Baltimore, MD: Johns Hopkins University Press, 2004).

4 David Harvey, The New Imperialism (Oxford: Oxford University Press, 2003) i A Brief History of Neoliberalism (Oxford: Oxford University Press, 2005).