Ljetna škola – Don Mitchell: Podmukli posao sveučilišta: od nacionalizma preko izvrsnosti do poduzetništva[1]

U sklopu on-line ljetne škole Slobodnog Filozofskog, donosimo prijevod još jednog teksta o visokom školstvu, autora Dona Mitchella, jednog od utjecajnijih mladih akademskih geografa. Mitchell trenutno drži mjesto pročelnika odsjeka geografije na Sveučilištu Syracuse, koje u tekstu koristi kao inspiraciju i pokazni primjer prodora koncepta izvrsnosti i kulta poduzetništva na sveučilišta. Tekst je originalno objavljen na portalu Human Geography, zamišljenom da kritički pokriva teme od geopolitike, preko kulturnih i ekonomskih pitanja, do političke ekologije. Prijevod teksta izašao je i u 45. broju Skripte.


„Predani smo razvijanju vještina i sposobnosti muškaraca i žena koji jesu ili će uskoro biti u centru donošenja odluka povezanih sa strateškim i operativnim pitanjima sigurnosti u javnom ili privatnom sektoru. Sadržaji naših dvotjednih tečajeva upoznat će ih sa sljedećom generacijom razmišljanja o sigurnosti i omogućiti im da surađuju s kolegama iz drugih agencija i organizacija kao i da uče od njih. Omogućit će im da se popnu do sljedeće razine u svojim karijerama, kako intelektualno tako i profesionalno.“

– Letak za program studija Nacionalne sigurnosti, Maxwell School, Sveučilište Syracuse

Posao je sveučilišta jurnjava za novcem. Ovo nije uvijek bio slučaj. Od osnivanja “modernog” sveučilišta u Njemačkoj sredinom 19. stoljeća do – možda – ranih do srednjih 1960-ih, posao je sveučilišta bio izgradnja nacija (nation building). Sveučilišta su pružala prostor za proizvodnju ne samo nacionalne kulture (kroz promoviranje raznih humanističkih disciplina), već i učenja kako regulirati nacionalne populacije (u brzo razvijajućim društvenim znanostima), kao i za stvaranje nacionalno utemeljenih znanosti. Vojna znanost i poduka bile su, povijesno, središnji dio ovog pothvata građenja nacije.

Kako je Bill Readings izložio u svojoj knjizi Sveučilište u rasulu (The University in Ruins), vodeća ideologija “postmodernog” sveučilišta više nije izgradnja nacije[2]. Štoviše, kao posljedica globalnih prevrata u razdoblju nakon 2. svjetskog rata, fakulteti su postali ono što Readings zove “sveučilištima izvrsnosti”: nisu imala nijedan drugi razlog za postojanje osim “izvrsnosti” same. Naravno, “izvrsnost” je prazan termin, i Reading tvrdi da se pod tom krinkom napravilo mjesta za niz drugih stvari: znanosti usmjerene (ili kontrolirane) od strane korporacija, radikalne društvene znanosti, zakučaste teorije, štogod vam padne na pamet. Jedino je bilo bitno da svako pojedino sveučilište (uključujući njegovu radnu snagu i studente) bude izvrsnije od sljedećeg.

Pravi je dokaz izvrsnosti, naravno, dobra stara gotovina. Što veća imovina (endowment), što više dotacija (grants), što razmetljivije donacije, to bolje sveučilište. A novac se iskazuje: više novca uvijek omogućava više izvrsnosti. U takvom svijetu, novac ne samo da oblikuje izvrsnost, već je određuje. Za novcem se ne ide kako bi se mogla unaprijediti znanost, već se znanost unaprjeđuje kako bi se moglo ići za novcem. Najzanimljivije je u tom stanju stvari sljedeće: ovo znači da na sveučilištima sada ima mjesta za manje-više sve. Uredi marksističkih geografa ili antropologa nalaze se tik do ureda profesora posvećenih produbljenju neoliberalne destrukcije javnih službi; vojni znanstvenici dijele zgrade sa fizičarima koji se protive nuklearnom naoružanju; kemičari u potpunosti obavezani farmaceutskim kompanijama pijuckaju koktele u rektorovoj kući u društvu profesora engleske književnosti potpuno obvezanih relativnosti sveg znanja. Dok god je svatko na svoj način izvrstan, i može potkrijepiti tu izvrsnost publikacijama, prijavama ambicioznih postdiplomskih studenata, a osobito dotacijama, darovima ili konzultantskim ugovorima, dobrodošao je. Jedini razlog za isključenje bio bi ne uspjeti biti izvrstan.

U takvim okolnostima postaje ne teško nego gotovo nemoguće boriti se protiv vojnog novca na kampusu, protiv ROTC-a*, protiv ugovora s Ministarstvom obrane, protiv upotrebe sveučilišnih resursa za unapređivanje ubilačkog stroja američke vojne moći, protiv programa (da uzmem par primjera sa svog sveučilišta) poput studija nacionalne sigurnosti koji nudi Maxwell School, ili Instituta za nacionalnu sigurnost i protuterorizam pri Pravnom fakultetu, jer ne postoji čvrsta ideološka baza na temelju koje bi se to moglo učiniti. Dopustivši ulazak svemu ovome – dok god to donosi novac – sveučilište ne samo da radi onako kako bi trebalo, nego i kako mora. Uostalom, kad bi se sveučilište riješilo, recimo, izvrsnog programa koji podučava kako biti kulturno osjetljiv okupator stranih zemalja, što bi ga spriječilo da se riješi izvrsnog programa koji se bavi kritičkom analizom geopolitičke moći?

Za one među nama koje zanima borba za pravedniji svijet, svijet u kojem su američka vojna moć i američki imperijalizam stvar prošlosti, meta ne mogu – ili ne mogu samo – biti određeni programi (kao što je program studija nacionalne sigurnosti koji nudi Maxwell School); naša meta mora također – i napose – biti sveučilište samo. Pitanje koje moramo postaviti nije samo što je nacionalističko sveučilište, ili sveučilište izvrsnosti, bilo, nego i što bi sveučilište pravednosti moglo i trebalo biti. I moramo zahtijevati odgovore.

Kad zahtijevamo odgovore ne možemo ograničiti pogled isključivo na posebno omražene primjere vojne upletenosti u sveučilišni rad i život. Moramo primijetiti i naoko nevinije i stoga podmuklije programe i projekte sveučilišta koji puno tiše, prikrivenije i ne uvijek svjesno, promiču preoblikovanje svijeta – i naših života – na način koji više priliči kapitalističkoj hegemoniji koju predvodi Amerika.

Oni među nama koje zanima izgradnja pravednog svijeta trebaju, na primjer, pomno promotriti rastući kult poduzetništva.[3] Posao je sveučilišta jurnjava za novcem, i (fokusirajući se ponovno na mjesto koje najbolje poznajem) jedan od najvećih ulova Sveučilišta Syracuse posljednjih godina bila je dotacija od 3 milijuna dolara od strane Zaklade Ewing Marion Kauffman u svrhu osnivanja “Poduzetničke inicijative kampusne zajednice Sveučilišta Syracuse.” Oni među nama koji rade i studiraju na Sveučilištu sada znaju da svi moramo postati (jer to donosi novac!) “poduzetnički” profesori, “poduzetnički” studenti, “poduzetničke” tajnice i domari. Od članova zajednice se očekuje da postanu “poduzetnički” aktivisti i “poduzetnički” poduzetnici. Čak se i od umjetnika sad očekuje da budu “poduzetnici”.

Ne dajte se zavarati, iza kultu sličnog jezika poduzetništva vreba projekt koji nije ni dobar ni pravedan. Evo što je glavni direktor Zaklade Kauffman izjavio najavljujući dodjelu dotacije: “Sveučilište Syracuse, zajedno s drugim učilištima koja imaju Kauffmanove Kampuse, omogućit će svim studentima na kampusu pristup vještinama, orijentaciji i mrežama koje mogu dovesti do većih individualnih mogućnosti i do stvaranja radnih mjesta, inovacije i blagostanja za Ameriku.” Obratite pozornost na jezik: ovdje se radi o individui koja očigledno živi u kontinuirano natjecateljskoj okolini, u kojoj blagostanje nužno mora doći na štetu drugih.

Rektorica Sveučilišta Syracuse kaže: “‘Poduzetnička inicijativa kampusne zajednice Sveučilišta Syracuse’ omogućit će nam da usadimo poduzetnički način razmišljanja širom kampusa i u cijeloj regiji te da utječemo na obrazovni, poslovni i kulturni kapital u središnjem djelu države New York na načine koji će odista preobraziti naše zajednice.” Možda, no čitav jezik poduzetništva, u skladu s tim koliko je specificiran, zapravo radi protiv upravo ovih ciljeva. To je jezik uske “odgovornosti,” “osobne dužnosti,” i, najvažnije, eksploatacije. To nije jezik solidarnosti ni pravednosti, a pogotovo ne socijalne skrbi.

Dapače, to je jezik zdravog razuma, drugim riječima jezik dominacije. Kako piše u programu ROTC-a Sveučilišta Syracuse, postanete li kadet, “kombinirat ćete vrijeme provedeno u učionici s praktičnim iskustvom i učenjem vještina koje će vam sigurno dati prednost pred vašim kolegama kad dođe vrijeme da potražite posao.” Bit ćete uvježbani za “vodstvo, izvrsnost.” Iako, evidentno, postoji kolegij “Vojnih vještina,” internetske stranice Sveučilišta Syracuse i ROTC-a Nacionalne vojske propuštaju spomenuti da ono čemu ovi programi svoje polaznike podučavaju jest, u osnovi… da ubijaju: da budu agenti takozvane legitimne upotrebe nasilja širom svijeta. Prema internetskoj stranici nacionalnog ROTC-a Američke vojske, studente se uvježbava da budu časnici, a “biti časnik u vojsci SAD-a znači biti vođa, savjetnik, strateg i motivator. Uloga je slična onoj ključnoga menadžera u korporaciji. Kao časnik, predvodit ćete ostale vojnike u svim situacijama i prilagođavati se okruženjima koja se stalno mijenjaju. Oni žele postići uspjeh sa svojim timom na svakoj misiji.” Ili, riječima programa “Poduzetništvo i poslovni pothvati u začetku” koji nudi Whitman School of Management pri Sveučilištu Syracuse, biti poduzetan vođa “znači donositi duh inovativnosti, proračunatog preuzimanja rizika i proaktivnosti u svemu što radite. Za nas, poduzetnici su ljudi koji slijede svoje snove s uvjerenošću i strašću te ustraju bez obzira na prepreke ili ograničene resurse.“ Sličnost jezika, po mom mišljenju, teško da je slučajna.

To je stoga što je na globalnoj razini “poduzetništvo” šifra za implementaciju određene vrste neoliberalnog kapitalizma u kojem je, kako to David Harvey uvjerljivo tvrdi, akumulacija – to jest jurnjava za novcem – uvijek funkcija izvlaštenja.[4] Takva eksploatacija zahtjeva “proračunato preuzimanje rizika” civilnog poduzetnika, kao i vojne časnike koji žele postići uspjeh i koji su orijentirani na misiju; jedno je nemoguće bez drugog.

Mi, naravno, rijetko mislimo o poduzetništvu na taj način. Štoviše, članovi sveučilišta sline na obavijesti o raznim dotacijama za poduzetništvo (“e-professor” grants), dobitak kojih će dodatno dokazati našu izvrsnost i dodatno utvrditi naše mjesto u akademskom svijetu. Članovi zajednice vide ćup novca koji bi mogao važan projekt održati na životu malo dulje. Pretpostavljamo da će kakva god eksploatacija bila nužna kako bismo mi dobili i iskoristili tu dotaciju, kako bismo postali uistinu poduzetni, biti neznatna i vrijedna toga.

No u toj računici propuštamo uvidjeti transformativni efekt kulta poduzetništva na ono što sveučilište jest i što bi moglo biti. Kada su svi poduzetnici, kada su svi “izvrsni” na ovaj usko definirani i neoliberalan način, malo je mjesta za alternativne vizije pravde.

Također ne postoje – još uvijek – značajni razlozi za osporavanje daljnjeg ispreplitanja sveučilišta i imperijalnih vojski, budući da se i one naprosto ponašaju poduzetnički u svojemu djelovanju (jer koja je institucija uspješnija od vojske kad se radi o “organiziranju dostupnih resursa na nove i korisne načine”, kako se poduzetništvo često definira). Rastući je kult poduzetništva sve važnije sredstvo putem kojeg se projicira hegemonija SAD-a, kako interno tako i širom svijeta. Veza između vojne moći i poduzetništva nije ni nova ni neznatna – rezultati pretraživanja riječi “military entrepeneurship” (vojno poduzetništvo) na pretraživaču Google daju otprilike 1,850,000 stranica – no ono što je ovdje bitno je način na koji jezik poduzetništva postaje neutralizirajući jezik i sredstvo putem kojeg se imperijalne vojske prihvaćaju natrag na sveučilište: ROTC Sveučilišta Syracuse, Studij nacionalne sigurnosti, Institut za nacionalnu sigurnost i protuterorizam i slični, svi su oni u svojim javnim prezentacijama veličanstveno intelektualni i veličanstveno poduzetnički – to jest, veličanstveno američki. Svaki se predstavlja kao forum, ako ne za učenje zbog učenja samog, onda za obuku u najrazumnijim stvarima: kao što je učenje kako svladati nepoznata okruženja, postati boljim menadžerom kojemu je stalo do “tima,” dodati vrijednost misiji stjecanja novca ili nacionalne sigurnosti, razviti se u ljude koji, kako to postavlja Whitman School, razumiju poduzetništvo kao “životnu filozofiju” (ili kako to program Studija nacionalne sigurnosti postavlja, ljude koji žele “razviti [svoje] vještine i sposobnosti”). Kult poduzetništva, koji mijenja nas kao društvene subjekte, također mijenja i sveučilište: on mu daje novi razlog za postojanje – razvijanje vještina i usađivanje izrazito ograničene “životne filozofije.” Vraća se sveučilište kao institucija posvećena izgradnji nacije, no ovaj put kao još odvratnije, imperijalističko čudovište: sa zadatkom da preoblikuje svijet – i nas – na sliku eksploatacijskog, američkog – poduzetničkog – kapitalizma, a potrebe i želje onih koji nisu zainteresirani za tu “životnu filozofiju” neka idu kvragu.

Posao je sveučilišta jurnjava za novcem. To jest, posao je sveučilišta sada da bude poduzetno. Sveučilišta sada nisu inkubatori one vrste građanstva i državnosti koje su obilježile moderno doba; ona sada nisu puki motori nedefinirane izvrsnosti; ona su sada vježbovni poligon za poduzetnike: društvene poduzetnike, umjetničke poduzetnike, poslovne poduzetnike, studentske poduzetnike, kulturne poduzetnike i, naravno, vojne poduzetnike. Budući da sveučilišta preuzimaju na sebe zadatak da nas sve pretvore u bolje poduzetnike, tko može zanijekati i važnost njihova preuzimanja zadatka da bolje uvježbaju birokrate imperija kako bi postali efikasni i kreativni imperijalni poduzetnici, te uvježbavanja vojnika da postanu poduzetnije – kreativnije, reaktivnije, fokusiranije na konačan ishod – ubojice?

Don Mitchell

* op. prev.: Reserve Officers’ Training Corps – programi obuke za časnike pri fakultetima, http://en.wikipedia.org/wiki/Reserve_Officers%27_Training_Corps

1 Kraća verzija ovog eseja objavljena je, u sklopu dijela koji se bavi zaplitanjem Sveučilišta Syracuse s vojskom, u proljetnom izdanju Syracuse Peace Council Newsletter-a iz 2008. Zahvaljujem članovima Peace Council-a Johnu Burdicku što me pogurao da ispišem ove ideje i Diane Swords za pomoć pri njihovom izoštravanju.

2 Bill Readings, The University in Ruins (Cambridge: Harvard University Press, 1996)

3 Za dvije analize uspona poduzetničkog sveučilišta u kontekstu ekonomske globalizacije, vidi: Sheila Slaughter i Larry L. Leslie, Academic Capitalism: Politics, Policies, and the Entrepreneurial University; i Sheila Slaughter i Gary Rhoades, Academic Capitalism and the New Economy:
Markets, State and Higher Education (Baltimore, MD: Johns Hopkins University Press, 2004).

4 David Harvey, The New Imperialism (Oxford: Oxford University Press, 2003) i A Brief History of Neoliberalism (Oxford: Oxford University Press, 2005).

Vezani članci

  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve