Ljetna škola – Henry A. Giroux: Obrazovanje u korporativnom škripcu – Je li visokom obrazovanju potrebno moralno spašavanje?

Nakon teksta poglavlja “Kapitalizam i kriza” Josepha Choonare koji smo objavili u prošlom nastavku online ljetne škole Slobodnog Filozofskog, ovaj put donosimo prijevod teksta Henry A. Girouxa “Obrazovanje u korporativnom škripcu”, prvotno objavljenog u online-magazinu Counterpunch, 8. rujna 2009.



Početkom školske godine fakulteti i sveučilišta u Sjevernoj Americi čine sve što je moguće kako bi privukli studente, uključujući preobrazbu imidža u visoko sofisticirani šoping-centar ili cool brend. Neke institucije studentima daruju besplatne Appleove iPhoneove i iPodove s mogućnošću spajanja na Internet. Drugi, pak, grade atraktivne sportske objekte, proširuju ponudu dućana na kampusu i pružaju mnoštvo specijaliziranih kafića. Neki ovu promjenu pozdravljaju kao briljantnu tržišnu strategiju dok drugi vjeruju kako svako kozmetičko uljepšavanje poboljšava često nezanimljivu akademsku predodžbu kojom mnogi fakulteti zrače.

Unatoč tome što je sve više i više studenata isključeno iz sfera pristojnog obrazovanja zbog recesije, čini se da su obrazovni službenici manje zabrinuti stanjem siromašnih studenata nego time kako pronaći pravi brend pod kojim bi se prodali kako bi privukli nove studente. Ali ovdje se ipak radi o puno značajnijoj stvari nego što je razvijanje nove estetika kampusa ili osvještenja da se studente sada poima klijentima koji predstavljaju važnu tržišnu nišu.

Postoji također i usmjerenje mnogih sveučilišta prema usvajanju tržišnih mehanizama kao načina redefiniranja gotovo svih aspekata sveučilišnog života – unatoč propasti i ekscesima takvog sustava čemu svjedoči i skandal Bernie Madoff, sumanutim bonusima izvršnih tijela, financijskoj korupciji, krizi na tržištu drugorazrednih hipotekarnih kredita, i korporativnoj pohlepi koja je prouzročila aktualnu ekonomsku recesiju. Umjesto propitivanja ekonomske neodgovornosti, ekološke štete, ljudske patnje i kulture okrutnosti razularene slobodnotržišnim fundamentalizmom, visoko obrazovanje izgleda kao najdosljedniji branitelj takvih uvjeta, nekritički prihvaćajući samopoimanje utemeljeno na tržišnom modelu sveučilišnog sustava.

Čini se da je malo dionika obrazovnog sustava shvatilo da sveučilišta potrebuju moralno spašavanje, uzimajući u obzir da prihvaćaju upravo one tržišne vrijednosti, identitete i socijalne relacije koji ne samo da su perpetuirali bešćutne vrijednosti koje su prouzročile ekonomsku krizu, nego su sama ta sveučilišta doveli u strašnu financijsku krizu koju upravo proživljavaju. Korporativni škripac u kojem se visoko obrazovanje nalazi sve više jača, neovisno o tome koliko je tržišni fundamentalizam obezvrijeđen za vrijeme najveće ekonomske krize koju su Sjedinjene Države ikada iskusile. Vapeći za novcem i sve se više definirajući jezikom korporativne kulture, mnoga sveučilišta djeluju kao da ih manje zanima visoko obrazovanje od postajanja licenciranim izlozima korporativnih brendova –prodajući prostor, zgrade i dobro plaćena mjesta bogatim korporativnim donatorima. Nije stoga iznenađujuće što se studente sad naziva »klijentima«, dok se neki predsjednici sveučilišta čak zalažu da se profesore etiketira kao »sveučilišne poduzetnike«. Umjesto da svoje položaje koriste kako bi se dotakli relevantnih društvenih problema, predsjednici sveučilišta se sad nazivaju CEO-ovi (izvršni upravitelji) i poimaju se primarno kao pribavljači financijskih sredstava.

U doba novca i profita akademski subjekti zavređuju svoj status skoro isključivo svojom razmjenskom vrijednošću na tržištu. Većina studenata završava svoj glavni studij u području studija poslovanja, što je dvostruko više nego u bilo kojem drugom području. Humanistika sve više postaje puki ornament, umirući trag doba kojim nisu dominirali suvišak i dostupnost dobara Zlatnog doba. Dok je nekoć sveučilište bilo cijenjeno kao mjesto gdje studenti uče kako postati angažirani građani, educirani u znanjima, vještinama, vrijednostima i vrlinama demokracije, danas ih se poučava kako biti što bolji radnici i potrošači.Obrazovne se vrijednosti sada mjere prema formulama za izračunavanje utroška/dobitka, i jedina racionalnost koja uopće dolazi u obzir je ona ekonomske razmjene.

Obrazovanje se sve više reducira na usku instrumentalnu logiku koja se prepoznaje samo kao oblik uvježbavanja, dok je poučavanje izbrisano iz diskursa društvene i moralne odgovornosti, kritičke imaginacije i građanske hrabrosti. U doba povećane specijalizacije, obrazaca plati-za-ocjenu, pretjeranog instrumentalizma i povećanog prijezira prema kritičkom mišljenju visoko obrazovanje stvara uvijek nove oblike političke i građanske nepismenosti, proizvodeći studente koji gotovo da i ne razumiju kompleksnosti vanjskog svijeta, bivajući uz to nesvjesni svoje moći kao društvenih čimbenika i odmaknuti od sposobnosti koje kombiniraju kritiku i čežnju za društvenom pravednošću, znanjem i društvenom promjenom, učenjem i suosjećanjem za druge. Rezultat se može vidjeti u rastućoj generaciji mladih ljudi i odraslih koji jedva da su pismeni, koji žive u potpuno privatiziranom svijetu i indiferentni su, ili pak suglasni s rastućom kulturom okrutnosti.

Budući da se visoko obrazovanje transformira u biznis ili pak sve više militarizira, mladi se ljudi nalaze na kampusima koji izgledaju više poput šoping-centara ili novačkih postaja države nacionalne sigurnosti. Povrh toga, poučavaju ih profesori koji su zaposleni kao honorarci, imaju nepristojno puno posla i jedva zarađuju dostatno da prežive. Fakultetski zaposlenici sa stalnim statusom angažirani su na pribavljanju donacija, uspostavljanju bliskih partnerstava s korporacijama te poučavanju kolegija koji imaju praktičnu vrijednost na tržištu. Ono što je nekad bio prikriveni kurikulum mnogih sveučilišta – podređivanje visokog obrazovanja korporativnim vrijednostima – sada je postala otvorena i naveliko slavljena politika javnog i privatnog visokog obrazovanja. Malo je toga u ovakvoj viziji sveučilišta koje bi mlade ljude smatralo kritičkim građanima i kritičkim čimbenicima koji su obrazovani kako bi ozbiljno shvatili svoju ulogu propitivača važnih društvenih pitanja i preuzeli odgovornost za jačanje i širenje dosega stvarne i suštinske demokracije. Propitivanje obrazovanja kao demokratskog pokušaja počinje prepoznavanjem činjenice da je visoko obrazovanje nešto više od prilike za investiciju, da građanstvo podrazumijeva više od potrošnje, da je učenje više nego pripremanje za posao, i konačno, da je demokracija više od lažnih izbora koje nude normirajuća korporativna država i tržište.

Visoko obrazovanje zacijelo je jedno od rijetkih preostalih mjesta na kojem studenti mogu naučiti znanja i vještine koji ih osposobljavaju ne samo u kritičkom posredovanju između demokratskih vrijednosti i zahtjeva korporativne moći, nego i u razlikovanju između identiteta temeljenih na demokratskim principima i identiteta prožetih oblicima kompetitivnog, neograničenog individualizma koji uzvisuje vlastite interese, stvaranje profita i pohlepu. Drugim riječima, visoko obrazovanje ne bi trebalo miješati obrazovanje s uvježbavanjem, niti bi trebalo sugerirati da je jedina obaveza građanstva potrošnja.

Visoko je obrazovanje demokratsko postignuće izvojevano teškom borbom, i vrijeme je da roditelji, fakulteti, studenti, alumni i zainteresirani građani počinju zahtijevati da visoko obrazovanje ponovno postane temeljno javno dobro, a ne puko uvježbavalište za korporativne interese, vrijednosti i profit. Obrazovanje nije samo stvar rada i ekonomije –ma koliko ovi mogli biti važni, nego i stvar pravednosti, slobode i sposobnosti za demokratsko djelovanje, akciju te promjenu, kao i s tim povezana pitanja moći, isključivanja i građanstva. U najboljem slučaju, zadaća obrazovanja je osposobljavanje studenata da ozbiljno uzmu u obzir kako bi trebali živjeti svoje živote, podupirati ideale pravednog društva, učiti kako proslijediti osobne probleme u domenu javne rasprave, te djelovati u skladu s čvrsto demokratskim jamstvima. Ovo su obrazovna i politička pitanja i treba ih se tretirati kao dio šire skrbi za obnovom borbe za društvenu pravednost i demokraciju. Dajmo našim studentima obrazovanje u suštinskoj demokraciji koje zaslužuju. Školovanje nudi više od obećanja pristojna posla, koliko god to postalo teško shvatljivo; još važnije, ono nudi obećanje pravednog i demokratskog društva.

Henry A. Giroux

S engleskoga preveo: Goran Pavlić

Vezani članci

  • 10. listopada 2019. Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve