Ljetna škola – Henry A. Giroux: Obrazovanje u korporativnom škripcu – Je li visokom obrazovanju potrebno moralno spašavanje?

Nakon teksta poglavlja “Kapitalizam i kriza” Josepha Choonare koji smo objavili u prošlom nastavku online ljetne škole Slobodnog Filozofskog, ovaj put donosimo prijevod teksta Henry A. Girouxa “Obrazovanje u korporativnom škripcu”, prvotno objavljenog u online-magazinu Counterpunch, 8. rujna 2009.



Početkom školske godine fakulteti i sveučilišta u Sjevernoj Americi čine sve što je moguće kako bi privukli studente, uključujući preobrazbu imidža u visoko sofisticirani šoping-centar ili cool brend. Neke institucije studentima daruju besplatne Appleove iPhoneove i iPodove s mogućnošću spajanja na Internet. Drugi, pak, grade atraktivne sportske objekte, proširuju ponudu dućana na kampusu i pružaju mnoštvo specijaliziranih kafića. Neki ovu promjenu pozdravljaju kao briljantnu tržišnu strategiju dok drugi vjeruju kako svako kozmetičko uljepšavanje poboljšava često nezanimljivu akademsku predodžbu kojom mnogi fakulteti zrače.

Unatoč tome što je sve više i više studenata isključeno iz sfera pristojnog obrazovanja zbog recesije, čini se da su obrazovni službenici manje zabrinuti stanjem siromašnih studenata nego time kako pronaći pravi brend pod kojim bi se prodali kako bi privukli nove studente. Ali ovdje se ipak radi o puno značajnijoj stvari nego što je razvijanje nove estetika kampusa ili osvještenja da se studente sada poima klijentima koji predstavljaju važnu tržišnu nišu.

Postoji također i usmjerenje mnogih sveučilišta prema usvajanju tržišnih mehanizama kao načina redefiniranja gotovo svih aspekata sveučilišnog života – unatoč propasti i ekscesima takvog sustava čemu svjedoči i skandal Bernie Madoff, sumanutim bonusima izvršnih tijela, financijskoj korupciji, krizi na tržištu drugorazrednih hipotekarnih kredita, i korporativnoj pohlepi koja je prouzročila aktualnu ekonomsku recesiju. Umjesto propitivanja ekonomske neodgovornosti, ekološke štete, ljudske patnje i kulture okrutnosti razularene slobodnotržišnim fundamentalizmom, visoko obrazovanje izgleda kao najdosljedniji branitelj takvih uvjeta, nekritički prihvaćajući samopoimanje utemeljeno na tržišnom modelu sveučilišnog sustava.

Čini se da je malo dionika obrazovnog sustava shvatilo da sveučilišta potrebuju moralno spašavanje, uzimajući u obzir da prihvaćaju upravo one tržišne vrijednosti, identitete i socijalne relacije koji ne samo da su perpetuirali bešćutne vrijednosti koje su prouzročile ekonomsku krizu, nego su sama ta sveučilišta doveli u strašnu financijsku krizu koju upravo proživljavaju. Korporativni škripac u kojem se visoko obrazovanje nalazi sve više jača, neovisno o tome koliko je tržišni fundamentalizam obezvrijeđen za vrijeme najveće ekonomske krize koju su Sjedinjene Države ikada iskusile. Vapeći za novcem i sve se više definirajući jezikom korporativne kulture, mnoga sveučilišta djeluju kao da ih manje zanima visoko obrazovanje od postajanja licenciranim izlozima korporativnih brendova –prodajući prostor, zgrade i dobro plaćena mjesta bogatim korporativnim donatorima. Nije stoga iznenađujuće što se studente sad naziva »klijentima«, dok se neki predsjednici sveučilišta čak zalažu da se profesore etiketira kao »sveučilišne poduzetnike«. Umjesto da svoje položaje koriste kako bi se dotakli relevantnih društvenih problema, predsjednici sveučilišta se sad nazivaju CEO-ovi (izvršni upravitelji) i poimaju se primarno kao pribavljači financijskih sredstava.

U doba novca i profita akademski subjekti zavređuju svoj status skoro isključivo svojom razmjenskom vrijednošću na tržištu. Većina studenata završava svoj glavni studij u području studija poslovanja, što je dvostruko više nego u bilo kojem drugom području. Humanistika sve više postaje puki ornament, umirući trag doba kojim nisu dominirali suvišak i dostupnost dobara Zlatnog doba. Dok je nekoć sveučilište bilo cijenjeno kao mjesto gdje studenti uče kako postati angažirani građani, educirani u znanjima, vještinama, vrijednostima i vrlinama demokracije, danas ih se poučava kako biti što bolji radnici i potrošači.Obrazovne se vrijednosti sada mjere prema formulama za izračunavanje utroška/dobitka, i jedina racionalnost koja uopće dolazi u obzir je ona ekonomske razmjene.

Obrazovanje se sve više reducira na usku instrumentalnu logiku koja se prepoznaje samo kao oblik uvježbavanja, dok je poučavanje izbrisano iz diskursa društvene i moralne odgovornosti, kritičke imaginacije i građanske hrabrosti. U doba povećane specijalizacije, obrazaca plati-za-ocjenu, pretjeranog instrumentalizma i povećanog prijezira prema kritičkom mišljenju visoko obrazovanje stvara uvijek nove oblike političke i građanske nepismenosti, proizvodeći studente koji gotovo da i ne razumiju kompleksnosti vanjskog svijeta, bivajući uz to nesvjesni svoje moći kao društvenih čimbenika i odmaknuti od sposobnosti koje kombiniraju kritiku i čežnju za društvenom pravednošću, znanjem i društvenom promjenom, učenjem i suosjećanjem za druge. Rezultat se može vidjeti u rastućoj generaciji mladih ljudi i odraslih koji jedva da su pismeni, koji žive u potpuno privatiziranom svijetu i indiferentni su, ili pak suglasni s rastućom kulturom okrutnosti.

Budući da se visoko obrazovanje transformira u biznis ili pak sve više militarizira, mladi se ljudi nalaze na kampusima koji izgledaju više poput šoping-centara ili novačkih postaja države nacionalne sigurnosti. Povrh toga, poučavaju ih profesori koji su zaposleni kao honorarci, imaju nepristojno puno posla i jedva zarađuju dostatno da prežive. Fakultetski zaposlenici sa stalnim statusom angažirani su na pribavljanju donacija, uspostavljanju bliskih partnerstava s korporacijama te poučavanju kolegija koji imaju praktičnu vrijednost na tržištu. Ono što je nekad bio prikriveni kurikulum mnogih sveučilišta – podređivanje visokog obrazovanja korporativnim vrijednostima – sada je postala otvorena i naveliko slavljena politika javnog i privatnog visokog obrazovanja. Malo je toga u ovakvoj viziji sveučilišta koje bi mlade ljude smatralo kritičkim građanima i kritičkim čimbenicima koji su obrazovani kako bi ozbiljno shvatili svoju ulogu propitivača važnih društvenih pitanja i preuzeli odgovornost za jačanje i širenje dosega stvarne i suštinske demokracije. Propitivanje obrazovanja kao demokratskog pokušaja počinje prepoznavanjem činjenice da je visoko obrazovanje nešto više od prilike za investiciju, da građanstvo podrazumijeva više od potrošnje, da je učenje više nego pripremanje za posao, i konačno, da je demokracija više od lažnih izbora koje nude normirajuća korporativna država i tržište.

Visoko obrazovanje zacijelo je jedno od rijetkih preostalih mjesta na kojem studenti mogu naučiti znanja i vještine koji ih osposobljavaju ne samo u kritičkom posredovanju između demokratskih vrijednosti i zahtjeva korporativne moći, nego i u razlikovanju između identiteta temeljenih na demokratskim principima i identiteta prožetih oblicima kompetitivnog, neograničenog individualizma koji uzvisuje vlastite interese, stvaranje profita i pohlepu. Drugim riječima, visoko obrazovanje ne bi trebalo miješati obrazovanje s uvježbavanjem, niti bi trebalo sugerirati da je jedina obaveza građanstva potrošnja.

Visoko je obrazovanje demokratsko postignuće izvojevano teškom borbom, i vrijeme je da roditelji, fakulteti, studenti, alumni i zainteresirani građani počinju zahtijevati da visoko obrazovanje ponovno postane temeljno javno dobro, a ne puko uvježbavalište za korporativne interese, vrijednosti i profit. Obrazovanje nije samo stvar rada i ekonomije –ma koliko ovi mogli biti važni, nego i stvar pravednosti, slobode i sposobnosti za demokratsko djelovanje, akciju te promjenu, kao i s tim povezana pitanja moći, isključivanja i građanstva. U najboljem slučaju, zadaća obrazovanja je osposobljavanje studenata da ozbiljno uzmu u obzir kako bi trebali živjeti svoje živote, podupirati ideale pravednog društva, učiti kako proslijediti osobne probleme u domenu javne rasprave, te djelovati u skladu s čvrsto demokratskim jamstvima. Ovo su obrazovna i politička pitanja i treba ih se tretirati kao dio šire skrbi za obnovom borbe za društvenu pravednost i demokraciju. Dajmo našim studentima obrazovanje u suštinskoj demokraciji koje zaslužuju. Školovanje nudi više od obećanja pristojna posla, koliko god to postalo teško shvatljivo; još važnije, ono nudi obećanje pravednog i demokratskog društva.

Henry A. Giroux

S engleskoga preveo: Goran Pavlić

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve