Priopćenje za javnost, 8.rujna 2009.

U medijima su se zadnjih dana pojavila različita nagađanja povodom pitanja organizacijskog sudjelovanja studentskog plenuma zagrebačkog Filozofskog fakulteta u najavljenim prosvjedima koje je inicirala Hrvatska udruga sindikata. Pritom se, nažalost, nije uvijek uvažavalo osnovne činjenice: predstavnici HUS-a su se 2. rujna obratili Plenumu s pozivom da se studenti na “ravnopravnoj osnovi” uključe u organizaciju najavljenih “građanskih prosvjeda”. S obzirom na to da predstavnici HUS-a u tom trenutku nisu mogli iznijeti konkretnu programsku platformu na kojoj bi se prosvjedi trebali temeljiti, Plenum je zaključio da nije u mogućnosti unaprijed se obvezati na suorganizaciju bez prethodnog uvida u program i zahtjeve. Dogovoreno je da će HUS pozvati delegate Plenuma na sastanke svoje stručne skupine za izradu “smjernicâ za izlazak iz krize”. To je određeno kao osnovni uvjet razmatranja moguće suradnje. Plenum je izglasao svoje delegate, a HUS se obvezao na vrijeme uputiti poziv na sastanak svoje radne skupine.

Sedmog rujna održan je sljedeći Plenum. Budući da se HUS do tog trenutka nije javio s pozivom, Plenum je zaključio da uvjeti za moguću organizacijsku suradnju u najavljenim prosvjedima nisu zadovoljeni, s obzirom na to da su konkretne programske smjernice i zahtjevi HUS-a i dalje ostali nepoznati. Nasuprot nekim medijskim interpretacijama, razlog za nerealiziranu suradnju oko organizacije nije spornost uključivanja zahtjeva za besplatnim obrazovanjem u HUS-ove šire prosvjedne zahtjeve. Nemamo razloga sumnjati da HUS neće zastupati i zahtjev za besplatnim obrazovanjem. Pravo na obrazovanje ne tiče se samo trenutne studentske populacije ili studenata aktivno uključenih u akcije Plenuma, nego predstavlja fundamentalno socijalno pravo od prvorazredne društvene važnosti.

Studenti od samoga početka svojih akcija borbu za pravo na besplatno obrazovanje shvaćaju kao aspekt šire i dalekosežnije borbe protiv sustavnog političkog napada na stečena socijalna prava najširih, radnih, slojeva društva u korist interesa vrlo uskog sloja ekonomskih elita. Već zato odluka o sudjelovanju na prosvjedima nije mogla biti donesena isključivo po kriteriju zahtjeva za besplatnim obrazovanjem. Činjenica da se Plenum zbog navedenih razloga nije uključio u organizaciju HUS-ovih prosvjeda nipošto ne znači da su studenti indiferentni spram pitanja radničkih prava i sve zaoštrenijeg političkog napada na životni standard većine. Štoviše, čvrsta smo uvjerenja da su “strategije izlaska iz krize” koje socijalni teret samorazumljivom lakoćom svaljuju na radnike potpuno neprihvatljive. Zazivanje krize nije i ne može biti legitimacija za još agresivniji napad na prava i standard radne većine. Ako globalna ekonomska kriza nešto doista fundamentalno dovodi u pitanje, onda je to prije svega legitimitet neoliberalnog ekonomskog modela koji ju je proizveo. Političke elite koje krizu pokušavaju “riješiti” tako što će neumanjenom agresijom, a pod krinkom “mjera spašavanja”, nastaviti u smjeru neoliberalnih “strukturnih reformi” i otvorenog napada na standard radne većine, interese te većine više ne zastupaju. Upravo zato smatramo izrazito važnim javno, pa i putem prosvjedâ, postavljati pitanja o demokratskom legitimitetu takve politike i njezinih provoditelja.

Unatoč fragmentiranosti i unutarnjim antagonizmima, sindikalna scena ostaje institucionalni društveni faktor koji nosi mandat najneposrednijih branitelja radničkih prava. A pogotovo bi to trebala biti u političkom kontekstu u kojemu je kompletna parlamentarna stranačka nomenklatura pristala na manje ili više otvoreno podređivanje pravâ radnikâ interesima profita, pod šifrom obveze da skrbi o “zahtjevima tržišta”.

Plenum je od početka otvoren svim građanima, pa tako i predstavnicima sindikatâ. Nerealizirana suradnja s HUS-om ne znači da se Plenum na bilo koji način svrstao na polju unutarnjih podjela na sindikalnoj sceni. Niti bi to bio slučaj i da se suradnja s HUS-om ostvarila. Načelna otvorenost svima nosi sa sobom i svjesnu načelnu odluku da onima, koji makar nominalno zastupaju ista načela socijalne pravde na kojima počiva i naš zahtjev, pristupamo uz inicijalno povjerenje u vjerodostojnost njihovih namjera, neovisno o njihovim sukobima s drugim društvenim akterima ili “konkurentskim” organizacijama. U tom smislu su promašeni i senzacionalistički medijski konstrukti o “izdaji” ili “iskorištavanju” studenata od strane sindikata. Činjenica je da razjedinjenost sindikalne scene uvelike olakšava provedbu politike koja je usmjerena protiv interesâ radnikâ. Medijski obračuni i kampanje dio su mehanizama fragmentacije i dodatnog slabljenja te pozicije. Već i stoga osjećamo se obveznima jasno se ograditi od ovakvog tipa senzacionalističkih medijskih fabrikacija.

Samim radnicima – koji ostaju nesumnjivo najveći gubitnici ovakvoga stanja stvari – poručili bismo da studentski primjer pokazuje bar to da se ponekad nužno neposredno angažirati u borbi za prava kada formalna predstavnička tijela to iz različitih razloga nisu u stanju činiti. Izgledi za pozitivne pomake neusporedivo su veći tamo gdje postoji organiziran pritisak odozdo. Radnički plenumi predstavljali bi oblik direktne organizacije takvog pritiska.

Plenum FFZG-a

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve