Igor Lasić: Kadrovi javni, profiti tajni – Komercijalizacija visokog školstva kao ozakonjena pljačka javnog novca

I dok se po javnim fakultetima godinama trača o sustavu koji profesorima šutke tolerira očite prekršaje formalnopravnih sveučilišnih ograničenja, privatni visokoučilišni sektor glorificira slobodno tržište. Oslobođeno prvenstveno od javnog interesa baš kao što nam je ovih dana nabacio ideju MMF: Hrvatska mora olakšati posao ulagačima, smanjiti državni udio u ekonomiji i državne poticaje te prerasporediti socijalne doprinose. Probajmo zamisliti što bi to značilo za, primjerice, ovdašnjih tridesetak privatnih visokih učilišta koja zasad uglavnom samo kadrovski iscrpljuju javni sektor.


Da su nas privoljeli da pod normalno otiremo nos rukavom ili da redovito buljimo u nečije teške fizičke mane, bile bi to nepristojnosti kudikamo manje gnjusne od toga što su nas baš navukli da komuniciramo preko kojekakvih tzv. službi za odnose s javnošću, glasnogovorništava i tomu sličnog posredništva što efikasnošću tampona upija samu mogućnost društvenog dijaloga. Ta se himera poduzetničkog, pravničkog i medijskog, koja ima misiju strukturiranja društva samog, namećući mu totalitarni diskurs što se već barem desetljeće oblikuje u javnom prostoru posttranzicijske Hrvatske, naime, javila prošlog tjedna i u ovim novinama, s demantijem nekih dijelova teksta pod naslovom „Od srca vam želim ekonomski slom“ (Novi list, 26. rujna).

U tome se članku ovdje potpisani novinar bavio notornim američkim “guruima” marketinga, konkurentnosti i menadžmenta (Philip Kotler, Michael Porter i Jack Welch), koji posljednjih godina u Zagrebu održavaju predavanja nadahnuta predatorskim apetitom ekonomskog neoliberalizma, a na ta ih gostovanja – gdje domaća poduzetnička elita plaća kartu od četiri do 11 tisuća kuna – pozivaju određena privatna zagrebačka visoka učilišta. Ali, voditelj Službe za odnose s javnošću jednoga od njih, Veleučilišta VERN, nije uzeo opovrgavati ništa kazano u prethodnoj rečenici, nego pretpostavku da se njihovi studenti, koji rado pohađaju gornje obredne skupove, „vjerojatno nikad neće zalagati za javno financirano visoko obrazovanje“…

„Mogli bismo reći“, stoji u demantiju koji također zvuči kao da potječe iz jedne od onih privatnih novinarskih škola, „da je vjerojatnije da će se zalagati za njegovo proširenje na kvalitetno privatno visoko obrazovanje koje danas moraju plaćati iz vlastitog džepa“. I, da svedemo primjedbe na bitno, još im je zasmetala opaska da su privatna visoka učilišta u nas – nelojalna konkurencija javnim. S glasnogovornicima nećemo polemizirati u rubrici „Reagiranja“, međutim, jer je tek ono među njima govoreno ispotiha dostojno pažnje, nego ćemo iskoristiti šlagvort za proširenje konteksta u kojem se ta učilišta dodiruju, čak sljubljuju s ekonomskom ideologijom dubioznom već i zbog toga što simultano vezuje pridjeve – divna li slučaja! – (neo)liberalnog i (neo)konzervativnog.

Točka u kojoj spomenute dvije pojave strasno postaju jedno te isto, opet nimalo slučajnom jezičkom igrom nosi ime baš onoga što pokušava uzurpirati naš nesuđeni korespondent iz Službe za odnose s javnošću, dakle, upravo: odnos s javnošću. Pa, kakav je utoliko ekonomski te politički odnos s javnošću institucija poput VERN-a, ustvari većine tako sklonih javnom antigovoru u izvedbi public relationsa, od sličnih nositelja tzv. stručnih studija do vlade, od korporacija do Crkve? Ili, kakav je odnos gotovo svih privatnih visokih učilišta u Hrvatskoj, te vrle mezimčadi privatno-poduzetnički nastrojene Bolonjske reforme, prema javnim sveučilištima i drugim javnim visokim učilištima, koliko god se potonja u raznim vidovima i sama zapuštala?

Takav da na njihovim nastavničko-kadrovskim listama možete kao znatnu većinu prepoznati stručnjake već dugo zaposlene na, recimo, Sveučilištu u Zagrebu, o javnom trošku… Štoviše, nerijetko se iste ljude viđa na više takvih privatnih lista, pa u npr. VERN-u drže tezgu čak dvojica iz čelnog trojca onih koji su lani po medijima povlačeni kao šampioni hrvatskog akademskog fuša. Ako gdješto, pak, i jest riječ o zakonski prihvatljivim postocima, za to se red zahvaliti isključivo aktualnoj vladi s donedavnim ministrom znanosti i obrazovanja Draganom Primorcem; taj je ekskluzivno za visoka učilišta, ne i javna sveučilišta, prije dvije godine smanjio obaveznu kvotu stalno zaposlenih nastavnika s 50 na laganih 30 posto.

I dok se po javnim fakultetima godinama trača o sustavu koji profesorima šutke tolerira bjelodane prekršaje formalnopravnih sveučilišnih ograničenja, kao što je primjer bio i s kadrom u zdravstvu, privatni visokoučilišni sektor glorificira slobodno tržište. Oslobođeno prvenstveno od javnog interesa, ne samo u visokom obrazovanju i znanosti, te zdravstvu, nego generalno i temeljito, baš kao što nam je ovih dana nabacio ideju europski odjel MMF-a: Hrvatska mora olakšati posao ulagačima, smanjiti državni udio u ekonomiji i državne poticaje, te prerasporediti socijalne doprinose. Probajmo zamisliti što bi to značilo za, primjerice, ovdašnjih tridesetak privatnih visokih učilišta koja zasad uglavnom samo kadrovski iscrpljuju javni sektor.

A i ne moramo zamišljati: dojavili su nam s VERN-a. Biser kojim izokola bljeska Služba za odnose s javnošću u citiranom pismu, o “proširenju javno financiranog visokog obrazovanja na privatno visoko obrazovanje”, već je elaborirao novi dekan VERN-a Goran Radman, i to proljetos, tumačeći razloge blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, potom i mnogima drugim. Radman, nekadašnji socijalistički wunderkind u rukovođenju javnim sektorom, potom glavni Microsoftov čovjek u Hrvatskoj, prokazao je tada javne visokoobrazovne institucije kao “trome, učmale i korumpirane”, pa je po njemu “loše stanje visokog obrazovanja” rezultiralo buntom, što je grub falsifikat vrlo jasno artikuliranih studentskih zahtijeva i stavova.

“Ja se i dalje zalažem da visoko obrazovanje bude javno, no država treba financirati studente, a ne institucije. Studenti trebaju sami odlučiti gdje će i što studirati, bez obzira je li riječ o državnim, gradskim ili privatnim učilištima”, dodao je tom zgodom Goran Radman, lijepo opisujući kako bi preuredio društvo u kojem bi se višak vrijednosti odlijevao k privatnom vlasniku. I još je zaključio da bi trebalo izaći ususret “tržištu rada”, vezivanjem punih dviju trećina studenata uz visoka učilišta – kapacitete bi nadogradio privatni kapital – koja ih za to tržište educiraju. Opremajući ih npr. tehničkim, poduzetničkim ekonomskim vještinama po mjeri aktualne svjetske prakse, da bi im za inicijaciju pripustili npr. Michaela Portera i njegove gotove, visokoparne teorijske recepte.

Pa, upravo ponajviše ta privatna visoka učilišta ekonomskog usmjerenja, koja svoje studente, kao kupce znanja na tržištu, ne dave odveć makroekonomskim informacijama niti ih podsjećaju na socijalnu dimenziju ekonomije, upravo ona često pristaju uz huk globalne postblokovske kontrarevolucije. Komercijalizacija visokog školstva u tome duhu, a zapravo tek ozakonjena pljačka javnog novca – da ponovimo formulaciju na koju je ona ista Služba za odnose s javnošću imala prigovor – tako bi srozala javno obrazovanje i uopće javni interes u znanosti, naročito humanistici, tržišno slabo aplikativnoj, da bi nam doskora ponestalo onih koji uopće razabiru što se zbiva… A baš to, neuvaženi glasnogovornici, to su vam ti odnosi s javnošću.

Igor Lasić
*članak prvotno objavljen u prilogu Pogled riječkog Novog lista, 17. listopada 2009. godine

Vezani članci

  • 2. kolovoza 2020. Pobuna protiv laži opasnih po život "Jedna od posledica protesta koja se već može primetiti jeste manji strah koji građani imaju od kritike aktuelnog režima, a tako nešto je od suštinskog značaja u slabljenju jednog autokratskog sistema sa elementima diktature. Najbolji primer toga je proglas neformalne grupe medicinskih radnika „Ujedinjeni protiv kovida“ u kojem od Vlade traže smenu aktuelnog Kriznog štaba i formiranje novog, nezavisnu istragu protiv namernog zataškavanja podataka, kao i da se stane na put zastrašivanju i politizaciji lekara. Ovo otvoreno pismo Vladi prvobitno je potpisalo 350 lekara, a samo četiri dana kasnije taj broj se povećao na skoro 2 500 medicinskih radnika i radnica."
  • 31. srpnja 2020. Iza leđa korone: rad, kuća i vrijeme Višak vremena za dokolicu, prividno nataložen u kućanstvima tijekom pandemije korona virusa, zakriva diferencijaciju rada po klasnim, rodnim i rasnim linijama, što autorica razmatra na podlozi teorije socijalne reprodukcije. Uz intenzifikaciju kućanskog, javnog odnosno komodificiranog orodnjenog reproduktivnog rada, na pretpostavljeni stambeni prostor eksternaliziran je i dio proizvodnog rada, bez adresiranja svih njegovih materijalnih dimenzija i pojačano prekarne izvedbe, dok je istovremeno veliki broj radnica i radnika van kućanstava nastavio obavljati onaj rad koji je neophodan za svakodnevno namirivanje potreba društva.
  • 26. srpnja 2020. Liberali još uvijek misle da će utvrđivanje činjenica zaustaviti desnicu "Za današnje liberale, standardni pristup borbi protiv desnice provjera je činjenica koje iznosi. Međutim, konzervativci nisu natjecatelji u debati: vode političku borbu i usmjereni su na pobjedu. Utvrđivanje činjenica neće nas spasiti."
  • 26. srpnja 2020. Toplinski valovi globalno su sve dulji i učestaliji "Nova studija donosi „nedvosmislene indikatore“ da globalno zagrijavanje nije samo u tijeku, već da i ubrzava. Znanstvenici i znanstvenice inzistiraju kako je „vrijeme za pasivnost prošlo“."
  • 26. srpnja 2020. Službeno je – Steven Pinker priča gluposti "Kada Steven Pinker uporno tvrdi da se stanje u svijetu sve više poboljšava, dobar dio njegova argumenta temelji se na tvrdnjama o smanjenju globalnog siromaštva. Međutim, novi izvještaj UN-ova stručnjaka za temu siromaštva poništava navedeni argument, demonstrirajući kako je globalno siromaštvo ostalo gotovo nepromijenjeno tijekom posljednjih četrdeset godina."
  • 19. srpnja 2020. Kako je Heidegger postao glavni filozof ekstremne desnice? "U Njemačkoj je Heideggerova popularnost na ekstremnoj desnici povezana s načinima na koje njegova filozofija legitimizira regionalni environmentalizam, populizam i kulturni rasizam ekstremne desnice. Njegova vizija nacionalnog tubitka (Dasein), specifičnog kolektivnog bića utemeljenog na zajedničkom duhu, tradiciji i uronjenost u lokalno, pruža suvremenoj njemačkoj ekstremnoj desnici viziju bijelog identiteta koji ujedinjuje „narod“ i „elitu“ na temelju privrženosti lokalnom i „običnim ljudima“ te njegovu glorifikaciju putem rasijalizacije inferiornog kulturnog i religijskog „Drugog“."
  • 19. srpnja 2020. Izvještaj s 218. plenuma Filozofskog fakulteta + izjava za medije Na 218. plenumu Filozofskog fakulteta u Zagrebu, održanom 13. srpnja, raspravljalo se o nepravilnostima u procesu izbora dekana FFZG-a i održavanju sjednice Senata na kojoj je valjalo odlučiti hoće li kandidatura većinski izglasanog profesora Jovanovića biti prihvaćena, o prirodi smjene dekanice Filozofskog Vesne Vlahović-Štetić i postavljanja o. d. dekana Miljenka Šimprage na čelo istog. Izglasane su tri točke (odbijanje razrješenja dekanice i postavljanja Šimprage za o. d. dekana, te umjesto njega potvrđivanje demokratski izabranog o. d. dekana Bagića), koje su usmjerene prema Senatu. Uspostavljene su radne grupe i najavljene daljnje akcije te širenje fronte.
  • 19. srpnja 2020. Ne možemo govoriti o rasizmu bez razumijevanja bjelačkosti "Bijeli životi već su bitniji od drugih, stoga proklamirati da su bitni znači pridati im dodatnu vrijednost, što nas opasno približava terenu bjelačke supremacije. To ne znači da su sve bijele osobe u zapadnim društvima materijalno dobro zbrinute ili da ne trpe oskudicu, nego da to nije posljedica činjenice da su bijeli. Crni životi i dalje su obezvrjeđeni, a kako bismo došli do željene situacije u kojoj su svi životi (uistinu) bitni, prvo oni moraju ostvariti paritet tako što će postati bitni. Ovo uistinu nije toliko teško razumjeti, osim ako to odabirete ne razumjeti."
  • 12. srpnja 2020. Argumenti u korist javne prehrane Dok globalno 820 milijuna ljudi gladuje, a 57 milijuna u najbogatijim zemljama koristi besplatno dijeljenu hranu, najmanje trećina proizvedene hrane propada prije konzumacije. Postojeća proizvodnja, alokacija i priprema hrane bazirana je na tržišnim odnosima, kupovnoj moći pojedinaca i pojedinki te kućanskom radu. Javno zdravstvo, školstvo i skrb pokazuju da u nekim domenama postoje optimalnije i efikasnije solucije. Sustav javne prehrane dostupne cijelom stanovništvu mogao bi uključiti kapacitete privatnog sektora, osigurati pravedan otkup lokalno proizvedene hrane i staviti naglasak na ekološki održiva rješenja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve