Igor Lasić: Kadrovi javni, profiti tajni – Komercijalizacija visokog školstva kao ozakonjena pljačka javnog novca

I dok se po javnim fakultetima godinama trača o sustavu koji profesorima šutke tolerira očite prekršaje formalnopravnih sveučilišnih ograničenja, privatni visokoučilišni sektor glorificira slobodno tržište. Oslobođeno prvenstveno od javnog interesa baš kao što nam je ovih dana nabacio ideju MMF: Hrvatska mora olakšati posao ulagačima, smanjiti državni udio u ekonomiji i državne poticaje te prerasporediti socijalne doprinose. Probajmo zamisliti što bi to značilo za, primjerice, ovdašnjih tridesetak privatnih visokih učilišta koja zasad uglavnom samo kadrovski iscrpljuju javni sektor.

Da su nas privoljeli da pod normalno otiremo nos rukavom ili da redovito buljimo u nečije teške fizičke mane, bile bi to nepristojnosti kudikamo manje gnjusne od toga što su nas baš navukli da komuniciramo preko kojekakvih tzv. službi za odnose s javnošću, glasnogovorništava i tomu sličnog posredništva što efikasnošću tampona upija samu mogućnost društvenog dijaloga. Ta se himera poduzetničkog, pravničkog i medijskog, koja ima misiju strukturiranja društva samog, namećući mu totalitarni diskurs što se već barem desetljeće oblikuje u javnom prostoru posttranzicijske Hrvatske, naime, javila prošlog tjedna i u ovim novinama, s demantijem nekih dijelova teksta pod naslovom „Od srca vam želim ekonomski slom“ (Novi list, 26. rujna).

U tome se članku ovdje potpisani novinar bavio notornim američkim “guruima” marketinga, konkurentnosti i menadžmenta (Philip Kotler, Michael Porter i Jack Welch), koji posljednjih godina u Zagrebu održavaju predavanja nadahnuta predatorskim apetitom ekonomskog neoliberalizma, a na ta ih gostovanja – gdje domaća poduzetnička elita plaća kartu od četiri do 11 tisuća kuna – pozivaju određena privatna zagrebačka visoka učilišta. Ali, voditelj Službe za odnose s javnošću jednoga od njih, Veleučilišta VERN, nije uzeo opovrgavati ništa kazano u prethodnoj rečenici, nego pretpostavku da se njihovi studenti, koji rado pohađaju gornje obredne skupove, „vjerojatno nikad neće zalagati za javno financirano visoko obrazovanje“…

„Mogli bismo reći“, stoji u demantiju koji također zvuči kao da potječe iz jedne od onih privatnih novinarskih škola, „da je vjerojatnije da će se zalagati za njegovo proširenje na kvalitetno privatno visoko obrazovanje koje danas moraju plaćati iz vlastitog džepa“. I, da svedemo primjedbe na bitno, još im je zasmetala opaska da su privatna visoka učilišta u nas – nelojalna konkurencija javnim. S glasnogovornicima nećemo polemizirati u rubrici „Reagiranja“, međutim, jer je tek ono među njima govoreno ispotiha dostojno pažnje, nego ćemo iskoristiti šlagvort za proširenje konteksta u kojem se ta učilišta dodiruju, čak sljubljuju s ekonomskom ideologijom dubioznom već i zbog toga što simultano vezuje pridjeve – divna li slučaja! – (neo)liberalnog i (neo)konzervativnog.

Točka u kojoj spomenute dvije pojave strasno postaju jedno te isto, opet nimalo slučajnom jezičkom igrom nosi ime baš onoga što pokušava uzurpirati naš nesuđeni korespondent iz Službe za odnose s javnošću, dakle, upravo: odnos s javnošću. Pa, kakav je utoliko ekonomski te politički odnos s javnošću institucija poput VERN-a, ustvari većine tako sklonih javnom antigovoru u izvedbi public relationsa, od sličnih nositelja tzv. stručnih studija do vlade, od korporacija do Crkve? Ili, kakav je odnos gotovo svih privatnih visokih učilišta u Hrvatskoj, te vrle mezimčadi privatno-poduzetnički nastrojene Bolonjske reforme, prema javnim sveučilištima i drugim javnim visokim učilištima, koliko god se potonja u raznim vidovima i sama zapuštala?

Takav da na njihovim nastavničko-kadrovskim listama možete kao znatnu većinu prepoznati stručnjake već dugo zaposlene na, recimo, Sveučilištu u Zagrebu, o javnom trošku… Štoviše, nerijetko se iste ljude viđa na više takvih privatnih lista, pa u npr. VERN-u drže tezgu čak dvojica iz čelnog trojca onih koji su lani po medijima povlačeni kao šampioni hrvatskog akademskog fuša. Ako gdješto, pak, i jest riječ o zakonski prihvatljivim postocima, za to se red zahvaliti isključivo aktualnoj vladi s donedavnim ministrom znanosti i obrazovanja Draganom Primorcem; taj je ekskluzivno za visoka učilišta, ne i javna sveučilišta, prije dvije godine smanjio obaveznu kvotu stalno zaposlenih nastavnika s 50 na laganih 30 posto.

I dok se po javnim fakultetima godinama trača o sustavu koji profesorima šutke tolerira bjelodane prekršaje formalnopravnih sveučilišnih ograničenja, kao što je primjer bio i s kadrom u zdravstvu, privatni visokoučilišni sektor glorificira slobodno tržište. Oslobođeno prvenstveno od javnog interesa, ne samo u visokom obrazovanju i znanosti, te zdravstvu, nego generalno i temeljito, baš kao što nam je ovih dana nabacio ideju europski odjel MMF-a: Hrvatska mora olakšati posao ulagačima, smanjiti državni udio u ekonomiji i državne poticaje, te prerasporediti socijalne doprinose. Probajmo zamisliti što bi to značilo za, primjerice, ovdašnjih tridesetak privatnih visokih učilišta koja zasad uglavnom samo kadrovski iscrpljuju javni sektor.

A i ne moramo zamišljati: dojavili su nam s VERN-a. Biser kojim izokola bljeska Služba za odnose s javnošću u citiranom pismu, o “proširenju javno financiranog visokog obrazovanja na privatno visoko obrazovanje”, već je elaborirao novi dekan VERN-a Goran Radman, i to proljetos, tumačeći razloge blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, potom i mnogima drugim. Radman, nekadašnji socijalistički wunderkind u rukovođenju javnim sektorom, potom glavni Microsoftov čovjek u Hrvatskoj, prokazao je tada javne visokoobrazovne institucije kao “trome, učmale i korumpirane”, pa je po njemu “loše stanje visokog obrazovanja” rezultiralo buntom, što je grub falsifikat vrlo jasno artikuliranih studentskih zahtijeva i stavova.

“Ja se i dalje zalažem da visoko obrazovanje bude javno, no država treba financirati studente, a ne institucije. Studenti trebaju sami odlučiti gdje će i što studirati, bez obzira je li riječ o državnim, gradskim ili privatnim učilištima”, dodao je tom zgodom Goran Radman, lijepo opisujući kako bi preuredio društvo u kojem bi se višak vrijednosti odlijevao k privatnom vlasniku. I još je zaključio da bi trebalo izaći ususret “tržištu rada”, vezivanjem punih dviju trećina studenata uz visoka učilišta – kapacitete bi nadogradio privatni kapital – koja ih za to tržište educiraju. Opremajući ih npr. tehničkim, poduzetničkim ekonomskim vještinama po mjeri aktualne svjetske prakse, da bi im za inicijaciju pripustili npr. Michaela Portera i njegove gotove, visokoparne teorijske recepte.

Pa, upravo ponajviše ta privatna visoka učilišta ekonomskog usmjerenja, koja svoje studente, kao kupce znanja na tržištu, ne dave odveć makroekonomskim informacijama niti ih podsjećaju na socijalnu dimenziju ekonomije, upravo ona često pristaju uz huk globalne postblokovske kontrarevolucije. Komercijalizacija visokog školstva u tome duhu, a zapravo tek ozakonjena pljačka javnog novca – da ponovimo formulaciju na koju je ona ista Služba za odnose s javnošću imala prigovor – tako bi srozala javno obrazovanje i uopće javni interes u znanosti, naročito humanistici, tržišno slabo aplikativnoj, da bi nam doskora ponestalo onih koji uopće razabiru što se zbiva… A baš to, neuvaženi glasnogovornici, to su vam ti odnosi s javnošću.

Igor Lasić
*članak prvotno objavljen u prilogu Pogled riječkog Novog lista, 17. listopada 2009. godine

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve