Igor Lasić: Kadrovi javni, profiti tajni – Komercijalizacija visokog školstva kao ozakonjena pljačka javnog novca

Da su nas privoljeli da pod normalno otiremo nos rukavom ili da redovito buljimo u nečije teške fizičke mane, bile bi to nepristojnosti kudikamo manje gnjusne od toga što su nas baš navukli da komuniciramo preko kojekakvih tzv. službi za odnose s javnošću, glasnogovorništava i tomu sličnog posredništva što efikasnošću tampona upija samu mogućnost društvenog dijaloga. Ta se himera poduzetničkog, pravničkog i medijskog, koja ima misiju strukturiranja društva samog, namećući mu totalitarni diskurs što se već barem desetljeće oblikuje u javnom prostoru posttranzicijske Hrvatske, naime, javila prošlog tjedna i u ovim novinama, s demantijem nekih dijelova teksta pod naslovom „Od srca vam želim ekonomski slom“ (Novi list, 26. rujna).

U tome se članku ovdje potpisani novinar bavio notornim američkim “guruima” marketinga, konkurentnosti i menadžmenta (Philip Kotler, Michael Porter i Jack Welch), koji posljednjih godina u Zagrebu održavaju predavanja nadahnuta predatorskim apetitom ekonomskog neoliberalizma, a na ta ih gostovanja – gdje domaća poduzetnička elita plaća kartu od četiri do 11 tisuća kuna – pozivaju određena privatna zagrebačka visoka učilišta. Ali, voditelj Službe za odnose s javnošću jednoga od njih, Veleučilišta VERN, nije uzeo opovrgavati ništa kazano u prethodnoj rečenici, nego pretpostavku da se njihovi studenti, koji rado pohađaju gornje obredne skupove, „vjerojatno nikad neće zalagati za javno financirano visoko obrazovanje“…

„Mogli bismo reći“, stoji u demantiju koji također zvuči kao da potječe iz jedne od onih privatnih novinarskih škola, „da je vjerojatnije da će se zalagati za njegovo proširenje na kvalitetno privatno visoko obrazovanje koje danas moraju plaćati iz vlastitog džepa“. I, da svedemo primjedbe na bitno, još im je zasmetala opaska da su privatna visoka učilišta u nas – nelojalna konkurencija javnim. S glasnogovornicima nećemo polemizirati u rubrici „Reagiranja“, međutim, jer je tek ono među njima govoreno ispotiha dostojno pažnje, nego ćemo iskoristiti šlagvort za proširenje konteksta u kojem se ta učilišta dodiruju, čak sljubljuju s ekonomskom ideologijom dubioznom već i zbog toga što simultano vezuje pridjeve – divna li slučaja! – (neo)liberalnog i (neo)konzervativnog.

Točka u kojoj spomenute dvije pojave strasno postaju jedno te isto, opet nimalo slučajnom jezičkom igrom nosi ime baš onoga što pokušava uzurpirati naš nesuđeni korespondent iz Službe za odnose s javnošću, dakle, upravo: odnos s javnošću. Pa, kakav je utoliko ekonomski te politički odnos s javnošću institucija poput VERN-a, ustvari većine tako sklonih javnom antigovoru u izvedbi public relationsa, od sličnih nositelja tzv. stručnih studija do vlade, od korporacija do Crkve? Ili, kakav je odnos gotovo svih privatnih visokih učilišta u Hrvatskoj, te vrle mezimčadi privatno-poduzetnički nastrojene Bolonjske reforme, prema javnim sveučilištima i drugim javnim visokim učilištima, koliko god se potonja u raznim vidovima i sama zapuštala?

Takav da na njihovim nastavničko-kadrovskim listama možete kao znatnu većinu prepoznati stručnjake već dugo zaposlene na, recimo, Sveučilištu u Zagrebu, o javnom trošku… Štoviše, nerijetko se iste ljude viđa na više takvih privatnih lista, pa u npr. VERN-u drže tezgu čak dvojica iz čelnog trojca onih koji su lani po medijima povlačeni kao šampioni hrvatskog akademskog fuša. Ako gdješto, pak, i jest riječ o zakonski prihvatljivim postocima, za to se red zahvaliti isključivo aktualnoj vladi s donedavnim ministrom znanosti i obrazovanja Draganom Primorcem; taj je ekskluzivno za visoka učilišta, ne i javna sveučilišta, prije dvije godine smanjio obaveznu kvotu stalno zaposlenih nastavnika s 50 na laganih 30 posto.

I dok se po javnim fakultetima godinama trača o sustavu koji profesorima šutke tolerira bjelodane prekršaje formalnopravnih sveučilišnih ograničenja, kao što je primjer bio i s kadrom u zdravstvu, privatni visokoučilišni sektor glorificira slobodno tržište. Oslobođeno prvenstveno od javnog interesa, ne samo u visokom obrazovanju i znanosti, te zdravstvu, nego generalno i temeljito, baš kao što nam je ovih dana nabacio ideju europski odjel MMF-a: Hrvatska mora olakšati posao ulagačima, smanjiti državni udio u ekonomiji i državne poticaje, te prerasporediti socijalne doprinose. Probajmo zamisliti što bi to značilo za, primjerice, ovdašnjih tridesetak privatnih visokih učilišta koja zasad uglavnom samo kadrovski iscrpljuju javni sektor.

A i ne moramo zamišljati: dojavili su nam s VERN-a. Biser kojim izokola bljeska Služba za odnose s javnošću u citiranom pismu, o “proširenju javno financiranog visokog obrazovanja na privatno visoko obrazovanje”, već je elaborirao novi dekan VERN-a Goran Radman, i to proljetos, tumačeći razloge blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, potom i mnogima drugim. Radman, nekadašnji socijalistički wunderkind u rukovođenju javnim sektorom, potom glavni Microsoftov čovjek u Hrvatskoj, prokazao je tada javne visokoobrazovne institucije kao “trome, učmale i korumpirane”, pa je po njemu “loše stanje visokog obrazovanja” rezultiralo buntom, što je grub falsifikat vrlo jasno artikuliranih studentskih zahtijeva i stavova.

“Ja se i dalje zalažem da visoko obrazovanje bude javno, no država treba financirati studente, a ne institucije. Studenti trebaju sami odlučiti gdje će i što studirati, bez obzira je li riječ o državnim, gradskim ili privatnim učilištima”, dodao je tom zgodom Goran Radman, lijepo opisujući kako bi preuredio društvo u kojem bi se višak vrijednosti odlijevao k privatnom vlasniku. I još je zaključio da bi trebalo izaći ususret “tržištu rada”, vezivanjem punih dviju trećina studenata uz visoka učilišta – kapacitete bi nadogradio privatni kapital – koja ih za to tržište educiraju. Opremajući ih npr. tehničkim, poduzetničkim ekonomskim vještinama po mjeri aktualne svjetske prakse, da bi im za inicijaciju pripustili npr. Michaela Portera i njegove gotove, visokoparne teorijske recepte.

Pa, upravo ponajviše ta privatna visoka učilišta ekonomskog usmjerenja, koja svoje studente, kao kupce znanja na tržištu, ne dave odveć makroekonomskim informacijama niti ih podsjećaju na socijalnu dimenziju ekonomije, upravo ona često pristaju uz huk globalne postblokovske kontrarevolucije. Komercijalizacija visokog školstva u tome duhu, a zapravo tek ozakonjena pljačka javnog novca – da ponovimo formulaciju na koju je ona ista Služba za odnose s javnošću imala prigovor – tako bi srozala javno obrazovanje i uopće javni interes u znanosti, naročito humanistici, tržišno slabo aplikativnoj, da bi nam doskora ponestalo onih koji uopće razabiru što se zbiva… A baš to, neuvaženi glasnogovornici, to su vam ti odnosi s javnošću.