Igor Lasić: Kadrovi javni, profiti tajni – Komercijalizacija visokog školstva kao ozakonjena pljačka javnog novca

I dok se po javnim fakultetima godinama trača o sustavu koji profesorima šutke tolerira očite prekršaje formalnopravnih sveučilišnih ograničenja, privatni visokoučilišni sektor glorificira slobodno tržište. Oslobođeno prvenstveno od javnog interesa baš kao što nam je ovih dana nabacio ideju MMF: Hrvatska mora olakšati posao ulagačima, smanjiti državni udio u ekonomiji i državne poticaje te prerasporediti socijalne doprinose. Probajmo zamisliti što bi to značilo za, primjerice, ovdašnjih tridesetak privatnih visokih učilišta koja zasad uglavnom samo kadrovski iscrpljuju javni sektor.


Da su nas privoljeli da pod normalno otiremo nos rukavom ili da redovito buljimo u nečije teške fizičke mane, bile bi to nepristojnosti kudikamo manje gnjusne od toga što su nas baš navukli da komuniciramo preko kojekakvih tzv. službi za odnose s javnošću, glasnogovorništava i tomu sličnog posredništva što efikasnošću tampona upija samu mogućnost društvenog dijaloga. Ta se himera poduzetničkog, pravničkog i medijskog, koja ima misiju strukturiranja društva samog, namećući mu totalitarni diskurs što se već barem desetljeće oblikuje u javnom prostoru posttranzicijske Hrvatske, naime, javila prošlog tjedna i u ovim novinama, s demantijem nekih dijelova teksta pod naslovom „Od srca vam želim ekonomski slom“ (Novi list, 26. rujna).

U tome se članku ovdje potpisani novinar bavio notornim američkim “guruima” marketinga, konkurentnosti i menadžmenta (Philip Kotler, Michael Porter i Jack Welch), koji posljednjih godina u Zagrebu održavaju predavanja nadahnuta predatorskim apetitom ekonomskog neoliberalizma, a na ta ih gostovanja – gdje domaća poduzetnička elita plaća kartu od četiri do 11 tisuća kuna – pozivaju određena privatna zagrebačka visoka učilišta. Ali, voditelj Službe za odnose s javnošću jednoga od njih, Veleučilišta VERN, nije uzeo opovrgavati ništa kazano u prethodnoj rečenici, nego pretpostavku da se njihovi studenti, koji rado pohađaju gornje obredne skupove, „vjerojatno nikad neće zalagati za javno financirano visoko obrazovanje“…

„Mogli bismo reći“, stoji u demantiju koji također zvuči kao da potječe iz jedne od onih privatnih novinarskih škola, „da je vjerojatnije da će se zalagati za njegovo proširenje na kvalitetno privatno visoko obrazovanje koje danas moraju plaćati iz vlastitog džepa“. I, da svedemo primjedbe na bitno, još im je zasmetala opaska da su privatna visoka učilišta u nas – nelojalna konkurencija javnim. S glasnogovornicima nećemo polemizirati u rubrici „Reagiranja“, međutim, jer je tek ono među njima govoreno ispotiha dostojno pažnje, nego ćemo iskoristiti šlagvort za proširenje konteksta u kojem se ta učilišta dodiruju, čak sljubljuju s ekonomskom ideologijom dubioznom već i zbog toga što simultano vezuje pridjeve – divna li slučaja! – (neo)liberalnog i (neo)konzervativnog.

Točka u kojoj spomenute dvije pojave strasno postaju jedno te isto, opet nimalo slučajnom jezičkom igrom nosi ime baš onoga što pokušava uzurpirati naš nesuđeni korespondent iz Službe za odnose s javnošću, dakle, upravo: odnos s javnošću. Pa, kakav je utoliko ekonomski te politički odnos s javnošću institucija poput VERN-a, ustvari većine tako sklonih javnom antigovoru u izvedbi public relationsa, od sličnih nositelja tzv. stručnih studija do vlade, od korporacija do Crkve? Ili, kakav je odnos gotovo svih privatnih visokih učilišta u Hrvatskoj, te vrle mezimčadi privatno-poduzetnički nastrojene Bolonjske reforme, prema javnim sveučilištima i drugim javnim visokim učilištima, koliko god se potonja u raznim vidovima i sama zapuštala?

Takav da na njihovim nastavničko-kadrovskim listama možete kao znatnu većinu prepoznati stručnjake već dugo zaposlene na, recimo, Sveučilištu u Zagrebu, o javnom trošku… Štoviše, nerijetko se iste ljude viđa na više takvih privatnih lista, pa u npr. VERN-u drže tezgu čak dvojica iz čelnog trojca onih koji su lani po medijima povlačeni kao šampioni hrvatskog akademskog fuša. Ako gdješto, pak, i jest riječ o zakonski prihvatljivim postocima, za to se red zahvaliti isključivo aktualnoj vladi s donedavnim ministrom znanosti i obrazovanja Draganom Primorcem; taj je ekskluzivno za visoka učilišta, ne i javna sveučilišta, prije dvije godine smanjio obaveznu kvotu stalno zaposlenih nastavnika s 50 na laganih 30 posto.

I dok se po javnim fakultetima godinama trača o sustavu koji profesorima šutke tolerira bjelodane prekršaje formalnopravnih sveučilišnih ograničenja, kao što je primjer bio i s kadrom u zdravstvu, privatni visokoučilišni sektor glorificira slobodno tržište. Oslobođeno prvenstveno od javnog interesa, ne samo u visokom obrazovanju i znanosti, te zdravstvu, nego generalno i temeljito, baš kao što nam je ovih dana nabacio ideju europski odjel MMF-a: Hrvatska mora olakšati posao ulagačima, smanjiti državni udio u ekonomiji i državne poticaje, te prerasporediti socijalne doprinose. Probajmo zamisliti što bi to značilo za, primjerice, ovdašnjih tridesetak privatnih visokih učilišta koja zasad uglavnom samo kadrovski iscrpljuju javni sektor.

A i ne moramo zamišljati: dojavili su nam s VERN-a. Biser kojim izokola bljeska Služba za odnose s javnošću u citiranom pismu, o “proširenju javno financiranog visokog obrazovanja na privatno visoko obrazovanje”, već je elaborirao novi dekan VERN-a Goran Radman, i to proljetos, tumačeći razloge blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, potom i mnogima drugim. Radman, nekadašnji socijalistički wunderkind u rukovođenju javnim sektorom, potom glavni Microsoftov čovjek u Hrvatskoj, prokazao je tada javne visokoobrazovne institucije kao “trome, učmale i korumpirane”, pa je po njemu “loše stanje visokog obrazovanja” rezultiralo buntom, što je grub falsifikat vrlo jasno artikuliranih studentskih zahtijeva i stavova.

“Ja se i dalje zalažem da visoko obrazovanje bude javno, no država treba financirati studente, a ne institucije. Studenti trebaju sami odlučiti gdje će i što studirati, bez obzira je li riječ o državnim, gradskim ili privatnim učilištima”, dodao je tom zgodom Goran Radman, lijepo opisujući kako bi preuredio društvo u kojem bi se višak vrijednosti odlijevao k privatnom vlasniku. I još je zaključio da bi trebalo izaći ususret “tržištu rada”, vezivanjem punih dviju trećina studenata uz visoka učilišta – kapacitete bi nadogradio privatni kapital – koja ih za to tržište educiraju. Opremajući ih npr. tehničkim, poduzetničkim ekonomskim vještinama po mjeri aktualne svjetske prakse, da bi im za inicijaciju pripustili npr. Michaela Portera i njegove gotove, visokoparne teorijske recepte.

Pa, upravo ponajviše ta privatna visoka učilišta ekonomskog usmjerenja, koja svoje studente, kao kupce znanja na tržištu, ne dave odveć makroekonomskim informacijama niti ih podsjećaju na socijalnu dimenziju ekonomije, upravo ona često pristaju uz huk globalne postblokovske kontrarevolucije. Komercijalizacija visokog školstva u tome duhu, a zapravo tek ozakonjena pljačka javnog novca – da ponovimo formulaciju na koju je ona ista Služba za odnose s javnošću imala prigovor – tako bi srozala javno obrazovanje i uopće javni interes u znanosti, naročito humanistici, tržišno slabo aplikativnoj, da bi nam doskora ponestalo onih koji uopće razabiru što se zbiva… A baš to, neuvaženi glasnogovornici, to su vam ti odnosi s javnošću.

Igor Lasić
*članak prvotno objavljen u prilogu Pogled riječkog Novog lista, 17. listopada 2009. godine

Vezani članci

  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva "Prije svega, nužno je da razumijemo na koji se način akumulacija kapitala historijski odvija kroz mrežu života, a ne na mreži života, kako se to uglavnom tumači. Priroda nije samo stvar, odnosno resurs ili, u slučaju ljudske prirode, izvor neplaćenog ili najamnog rada. Na djelu je puno aktivniji i dinamičniji proces. Kapitalizam prolazi kroz mrežu života i sudjeluje u stvaranju prirode, dok istovremeno mreža života prolazi kroz kapitalizam i oblikuje ga. Radi se o koprodukciji."
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
  • 31. prosinca 2019. Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 31. prosinca 2019. Foucault i revizija liberalizma "Foucaultova predavanja o liberalizmu i neoliberalizmu nisu teorijska slijepa ulica (poput njegovih ranijih eksperimentiranja s arheologijom znanja), dok nam produbljena historijska obrada, proizašla iz drugog vala recepcije, omogućuje da idemo onkraj samog Foucaulta, do ključnih pitanja za suvremenu ljevicu."
  • 31. prosinca 2019. Protiv recikliranja "Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."
  • 31. prosinca 2019. Kurdsko pitanje nekada i danas "Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"
  • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam U vrijeme degradiranja osnovnih materijalnih uvjeta za uspostavu održivog i pravednog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos prema prirodi i neljudskim životinjama, imajući istovremeno u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih borbi otvorio politički prostor revolucionarnijem djelovanju, koje će moći ponuditi odgovore na trenutnu klimatsku krizu. Donosimo osvrt na 16. konferenciju Historical Materialism “Claps of Thunder: Disaster Communism, Extinction Capitalism and How to Survive Tomorrow”, održanu u studenom u Londonu, s programskim naglascima na promišljanju socijalističke budućnosti u kontekstu globalne ekološke krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve