Potpora vukovarskim srednjoškolcima od plenuma Filozofskog fakulteta
Obrazovanje bi u Hrvatskoj, kao što je zajamčeno Ustavom, trebalo biti dostupno svima. No iz dana u dan se sve više vidi da je od toga ostalo samo golo slovo na papiru. Pokazali su to proljetošnji masovni studentski prosvjedi kojima su studenti tražili da obrazovanje bude dostupno svima neovisno o njihovim financijskim mogućnostima. Na taj su se način suprotstavili jednom od vidova komercijalizacije obrazovanja.
Situacija pak u mnogim dijelovima zemlje pokazuje da komercijalizacija obrazovanja postoji i izvan sfere visokoga školstva te da i polje obrazovanja sve više postaje oblik proizvodnje i učvršćivanja društvenih nejednakosti, i to od samih početaka školovanja. To je očito već po velikim troškovima koji se nameću roditeljima da bi se njihova djeca mogla školovati. Osnovno školovanje već sada je obavezno, srednje će to ubrzo postati. Tako se otvara golemo tržište za profit na tiskanju školskih udžbenika, a ako je suditi po odlukama vladajućih, pitanje profita sve više zasjenjuje interese većine.
Država je pod pritiskom krize (za koju obični ljudi i radnici nisu ni krivi, ali su, prema očitom mišljenju političke i gospodarske nomenklature, dužni na svojim leđima iznijeti njezine posljedice) uspjela “zaboraviti” čak i to da se učenicima mora omogućiti sâm fizički pristup školovanju. Tako imamo apsurdnu situaciju da se u mnogim krajevima Hrvatske za mjesečne pokaze, koji su nužni da bi mnoga djeca mogla uopće doći do škole, plaćaju iznosi i do 1200 kn po djetetu (što je jednako iznosu mjesečnih prihoda nekih građana). I ovdje se postavlja pitanje skrbi li država o interesima pojedinih privatnih prijevoznika ili interesima većine svojih građana.
Kako je moguće osnovno, a uskoro i srednje školovanje, proglasiti obaveznim i svima dostupnim, a istovremeno ne voditi računa o tome mogu li si svi uopće priuštiti prijevoz do mjesta školovanja? Kakav to napredak društva odgovorni zamišljaju ako ne mare za činjenicu da su mnogima već najniže razine školovanja nedostupne ili teške priuštive?
I na ovim primjerima se pokazuje pogubni učinak prepuštanja pitanja od presudnog društvenog značaja silama „tržišta“ – tj. nekontroliranoj međuigri sukobljenih privatnih interesâ. Država koja doista skrbi o boljitku svih svojih građana, ne može cinično dizati ruke od odgovornosti da učini sve da omogući svima jednak pristup školovanju. Ako ne drugačije, a onda stavljanjem pod državni i društveni nadzor pitanjâ poput tiskanja i distribucije školskih udžbenika i prijevoza učenikâ do škole.
U tom svjetlu izrazito ohrabrujućim i pohvalnim smatramo nedavni primjer vukovarskih srednjoškolaca koji su nam svima pokazali kako se treba boriti za javni interes. Nekoliko stotina vukovarskih srednjoškolaca odbilo je pohađati nastavu sve dok im se svima ne omogući besplatan prijevoz do škole. Pritom su pokazali nevjerojatnu zrelost i odlučnost na više razinâ. Odbili su pristati na politikantska polurješenja. Umjesto da nasjednu prodavanju magle, odlučno su krenuli u direktnu akciju i borbu za obranu svojih prava. Posebno treba pohvaliti solidarnost s kojom su se učenici iz samoga grada pridružili prosvjedu kolegâ iz okolice Vukovara koji ispaštaju zbog besramno skupog naplaćivanja školskog prijevoza.
Plenum Filozofskog fakulteta u Zagrebu im stoga pruža potpunu podršku u njihovima nastojanjima i borbi za svoja prava i općedruštveni napredak. Radnici, studenti i učenici su u ovome zajedno: jedan svijet – jedna borba!