Viktor Ivančić: Tko će bandi pružiti odmor?
Ne čini li vam se kako novinari i urednici “Jutarnjeg lista” ulažu previše radnih napora u to da nam dokažu kako smo neradnici? Da malo manje rade na tome, možda bismo im i povjerovali, ali ovako je nešto teže: sit gladnome ne vjeruje, kao ni odmoran umornome. Možemo tek, uz blagodati dokolice, ispijajući kavicu sa šlagom, uživati u prizoru koji je i zabavan i imbecilan: koliko se samo vrijednih ljudi ubija od posla dramatizirajući temu nacionalne lijenosti!
Najprominentnije glasilo Europapress holdinga, praćeno ostalim korporacijskim izdanjima, već dva mjeseca vodi neku vrstu svetoga rata protiv “landranja” i parazitskog mentaliteta, i sva je prilika da će u sljedećem naletu medijska bojna zatražiti uvođenje prijekih sudova, formiranje gestapovskih patrola u proizvodnim pogonima i izricanje mjera javnoga bičevanja za one koji dobrodušnim poslodavcima ne uzvraćaju odgovarajućom količinom iscijeđenog znoja.
Još od famoznoga izvještaja Svjetske banke − točnije, njegova tendencioznog falsifikata − agilni dnevni list sipa neizmjerne količine uvreda i poduzima nesmiljenu harangu protiv ovdašnje radničke klase, koju u tim prigodama od milja naziva “Hrvatima”. Odabir termina nije slučajan, jer se zapravo i radi o montaži nacionalističke šasije na motor nove podvale, naime − pokušaju da se klasni usud formulira kao nacionalna dužnost.
“Svjetska banka razotkrila skandalozni hrvatski nerad i lijenost!” glasio je naslov na prvoj stranici s kojim je započela tabloidna proizvodnja moralne panike. Svjetska banka, naravno, nije sačinila izvještaj o mentalitetu, niti o radnim navikama, nego je, kao vjerna sluškinja krupnog kapitala, ukazala na socijalna prava koja hrvatski radnici uživaju, a prema uzusima neoliberalnog izrabljivanja takvo im što ne bi trebalo omogućiti. Ipak, “Jutarnji” se opredijelio za “kulturološki” pristup temi, s mnogo više uskličnika nego argumenata, pa je u razradi vrisnuo novi naslov: “Hrvati ne žele raditi, uživaju u povlasticama i novcu države, a imaju najveće plaće u regiji!”
Sljedećih dana uslijedili su “senzacionalni” prilozi o neradu školskih nastavnika i sveučilišnih profesora, garnirani sumnjivim statistikama, o nespremnosti radnika da zbog posla mijenjaju mjesta prebivališta, o sramotnoj navadi “Hrvata” da odbijaju bijedno plaćene poslove, premda su nadnice “najveće u regiji”, o nesnosnim mukama koje trpe poslodavci jer ne mogu otpustiti nepoželjne radnike ako im ne isplate zakonom zajamčene otpremnine; Hrvatske šume i Hrvatska elektroprivreda razapete su na stup srama zbog nekoliko odmarališta gdje su njihovi radnici ljetovali po povoljnijim cijenama, umnažajući tako nezaslužene privilegije, umjesto da se spomenuta odmarališta prodaju poznatim hotelskim lancima i napune elitnom klijentelom…
Udarnički rad na prokazivanju nerada rezultirao je velikim finalem u prošlu subotu, ovaj put bez pomoći Svjetske banke, objavom da je − sada dublje udahnite − “16.700 čitatelja portala Jutarnji.hr sudjelovalo u najvećem razbijanju predrasuda ikad”. To “najveće razbijanje predrasuda ikad” na naslovnici je, poput dobro centrirane pljuske, sažeto pod dvije masno otisnute riječi − “Zabluda” i “Istina”. “Zabluda” je da “previše radimo, premalo se odmaramo i slabo smo plaćeni”; “Istina” je da “imamo najviše godišnjeg u Europi i najveće plaće u regiji”.
Naslov unutar novina prostro se, pak, na dvije trećine duplerice, i zbog literarne ljepote, koliko god to bilo neekonomično, vrijedi ga citirati u cijelosti: “Kviz koji je srušio 10 hrvatskih mitova: Dosta je iluzija! Nismo crkveni miševi, pristojno zarađujemo, ali živimo iznad svojih mogućnosti!” Podnaslov je nešto koncizniji: “Imamo najveće plaće u regiji, a plačemo da su premale. Imamo najdulji godišnji odmor u Europi, a htjeli bismo još landrati.”
Naivniji čitatelj, koji ne prezire vlastiti život, može ostati pomalo zbunjen. Misli: Zbog čega ne bismo smatrali da su nam plaće premale čak i ako su one “najveće u regiji” (a nisu)? Ili: Zašto ne bismo htjeli još “landrati” čak i ako imamo “najdulji godišnji odmor u Europi” (a nemamo)? Namjera je “Jutarnjeg lista”, međutim, da se zbog toga postidimo. Još više od toga: da se ozbiljno zamislimo nad osobnim i kolektivnim moralnim ustrojstvom i razmjerima štete koju činimo napaćenoj domovini. Tko može biti toliko devijantan da želi pristojnu plaću i što duže “landranje” na godišnjem odmoru? Živite bolje nego što zaslužujete, poručuje medijska inkvizicija, odnosno − ne zaslužujete da živite.
“Radi se o ozbiljnom poremećaju percepcije, o velikom jazu između onog što nam se čini kako živimo i onoga kako doista živimo”, veli istraživački tim u uvodnome tekstu. Zašto je taj “poremećaj percepcije” uopće važan? Zato što je došlo do “neutemeljenog populizma” koji je “zemljom drmao mjesecima”, kaže se, a rezultirao je podmuklom studentskom pobunom i prosvjedima na Facebooku. Ukoliko “neutemeljeni populizam” ne bude demontiran i zamijenjen onim “utemeljenim”, nakon što nam tutori objasne kako doista živimo i koliko smo moralno iskvareni što mislimo da živimo drugačije, tko zna što će se zbivati ove jeseni.
“Hrvati” su, u najkraćem, uvjereni da imaju niske plaće i mirovine, malo odmora, skupu hranu i visoke troškove života, ali “ipak priznajemo da nismo dovoljno marljivi i efikasni, nismo kvalificirani, te da smo jako dobro zaštićeni od otkaza”. Što u ovom paradoksu − kao ishodu specifičnog istraživanja koje je nazvano “kvizom” − prepoznaju autori “Jutarnjeg lista”? “Taj paradoks objašnjava zašto na ekonomske studije reagiramo napadima − mi smo u biti svjesni da nam treba radikalna promjena, ali od toga bježimo kao od vraga, grčevito se držeći predrasuda koje nam pomažu da živimo sami sa sobom.”
Tu je već trenutak da se zapitamo jesu li novinari i urednici “Jutarnjeg lista” obični debili. Ako je, naime, “Istina” da “imamo najveće plaće u regiji” i “najdulji godišnji odmor u Europi”, da “nismo crkveni miševi”, nego “pristojno zarađujemo” i imamo zavidan standard, zašto bismo, do vraga, uzgajali svijest da nam treba “radikalna promjena”? I zbog čega bismo se obmanjivali predrasudama koje nam “pomažu da živimo sami sa sobom”, odnosno da ne umremo od stida? No, udarnici “Jutarnjeg” nisu obični debili, nego debili koji su preuzeli ideološki jezik u svome najvulgarnijem izdanju, uz popratne moralne osude: Kako vas nije sram što ne želite više raditi za niže plaće i kraće godišnje odmore?! Kako se usuđujete protiviti otkazima bez otpremnina?!
“Radikalne promjene”, dakako, žele se nametnuti, ali je njihovim promotorima nepojmljivo da ih ne zagovaraju oni kojima će donijeti samo štetu. Ako se one provedu, a “neutemeljeni populizam” ne bude razdrobljen, tko zna kakve nas nevolje čekaju? Neoliberalni projekt budućnosti na hrvatski način − s oktroiranim medijima i elitom sastavljenom od biranih tranzicijskih muljatora − tako je, logično, zamahnuo teškom ideološkom toljagom. S obzirom na to da je tradicija (bila) odviše kratka da se razvije smisao za nijanse i bolje manire, najuputnije je protivničku klasu izložiti baražnome denunciranju, proglašavajući je moralno izopačenom svjetinom lišenom savjesti i odgovornosti, a kompletno radništvo svrstati u zloglasni deponij “ostataka socijalizma”. Računa se da bi epidemija samoprezira bila solidna baza za oporavak i ponovni rast profita.
Očisti li se od “kvizovskih” magli i statističkih opsjena, osnovna teza “Jutarnjeg lista” vrlo je prosta: poslodavci su velikodušna gospoda, a radnici nezahvalna govna. Ovaj potpisnik nema naročitih problema s takvom kategorizacijom − pošto svatko ima pravo tumačiti stvarnost kako god ga je volja − ali se, dok ispija kavu sa šlagom i pokušava razmišljati praktično, lakonski pita: Pa što onda? Kolega za susjednim stolom, koji u radno vrijeme čita novine i srče pelinkovac, ima nešto radikalniji stav: Živo mi se jebe!
Bio bi to jedini dostojan odgovor udarnicima iz “Jutarnjeg” koji uzrok ekonomske krize iznalaze u privilegijama radničke klase. Zato objekte svojih napada i ne nazivaju radnicima, nego “Hrvatima”, polazeći od toga da je nacionalizacija klasne sudbine nešto što će “Hrvati” lakše popušiti. Odricanje od elementarnih socijalnih prava i zaštite, pokorno prihvaćanje minimalnog klasnog standarda, plasirano je kao nacionalna obveza, kolektivni moralni imperativ, nešto bez čega nećemo moći “živjeti sami sa sobom”.
Kakvi su tu “Hrvati” poželjni jasno je već nakon prvoga testnog pitanja u spomenutom “kvizu”. Na tvrdnju da “Hrvati u prosjeku imaju preniske plaće” većina anketiranih odgovorila je potvrdno, ali odgovor je pogrešan, kažu vrijedni istraživači, jer “imamo veće plaće od svih zemalja u regiji”. S izuzetkom Slovenije, dodaje se u nastavku, pošto su tamo plaće za 30 posto veće nego u nas. Ali Slovenci su produktivniji, objašnjavaju istraživači, pa se to ne računa, mada je testno pitanje o produktivnosti tek pod rednim brojem četiri. Znači − zanemari Slovence i stavljaj “najveće plaće u regiji” u podnaslov! Osim toga, usporedbe s Bugarskom ili Mađarskom “još su poraznije”: tamo su plaće niže nego kod nas, a produktivnost je veća. “Dakle, Mađar ili Bugarin za manje para odradi više nego mi.”
Ergo, dobar Hrvat − kojemu je navučen nacionalni dres da sakrije njegov radnički identitet − imao bi biti visokoproduktivan i loše plaćen, poput Mađara ili Bugarina. Kome je taj dobar Hrvat uistinu dobar? Svakako ne sebi. Dobar Hrvat nije i zadovoljan Hrvat. Zadovoljan Hrvat − kao i svaki drugi čovjek, Bugarin, Mađar ili Nijemac − onaj je koji je što bolje plaćen za što manje utrošene radne energije. Nije, dakle, poanta u tome što prosječan Hrvat može biti zadovoljniji od prosječnoga Mađara ili Bugarina, nego u tome da je lošiji od njih jer manje radi i više zarađuje. Budući da je preuzeo ideološki jezik, “Jutarnji list” ne kani inducirati zadovoljne, nego dobre Hrvate. Dobar Hrvat osigurava zadovoljstvo nekome drugom, pa zato i jest dobar. Zadovoljan Hrvat prividno je izvan interesa ovog istraživanja i nazire se tek u pozadini cijele operacije. Zadovoljan Hrvat je onaj koji ubire profit od rada dobroga Hrvata.
Potpuno je ista logika primijenjena i kod testnoga pitanja o visini mirovina, gdje se konstatira da “većina penzionera nije zaslužila penziju jer je prerano radnu stolicu zamijenila kućnom foteljom”, pa se onda “šlepaju na račun onih koji rade”. Istina je, međutim, da je “većina penzionera” prisilno umirovljena nakon tajkunskih privatizacija i uništenja poduzeća, kao i to da je iznos prijevremene mirovine znatno niži nego one stečene punim radnim stažem, pa se − osim tzv. branitelja − za nju tek rijetki dobrovoljno odlučuju.
Favorit ovog potpisnika testna je tvrdnja pod brojem sedam − da je “hrvatskom poslodavcu izuzetno teško otpustiti svog zaposlenika” − uz koju slijedi komentar: “Ako se, primjerice, radnik pokaže lijenčinom, pijancem ili naprosto nekompetentnim, da bi ga se otpustilo i dalo priliku nekome drugom potrebno mu je isplatiti 39 tjedana plaće, daleko najviše u regiji. (…) Dakle, mislimo da loše živimo, ali ipak priznajemo kako nismo suviše marljivi, i znamo da smo itekako dobro zaštićeni od otkaza.”
Podatak da otkaz podrazumijeva isplatu “39 tjedana plaće”, dakako, nije istinit, jer se iznos otpremnine izračunava na osnovi dotadašnjeg radnikova staža u poduzeću. Ako je pak “39 tjedana plaće” izračunato kao prosjek dosadašnjih otpremnina, to samo znači da su radnici u Hrvatskoj dobivali otkaze nakon 20 i više godina staža. Iz naravi te statističke manipulacije najbolje se razaznaju stvarne namjere medijskih trudbenika. Napokon, u Europapress holdingu su bez problema uručili otkaze novinarki Nataši Škaričić i novinaru Igoru Lasiću − jer su se, nesmotreno, protivili cenzuriranju svojih tekstova − ali ostaje nejasno jesu li ih u internim aktima evidentirali kao “lijenčine”, “pijance” ili “naprosto nekompetentne”.
No, medijski rudari zapravo se ne bave mentalitetom. Stvarni podtekst sistematskog denunciranja radničke klase, odnosno “Hrvata”, koje traje mjesecima, zapravo je napad na preostale institucionalne oblike solidarnosti. Stvarna je namjera “radikalno promijeniti” − a to će reći ukinuti − već stečena socijalna prava i mehanizme zaštite. Žurna je potreba reformirati mirovinski sustav, dokinuti zadnje besplatne elemente u sektorima školstva i zdravstva, a radno zakonodavstvo prilagoditi potrebama poslodavaca. Akutna medijska agresija nije ništa drugo nego pokušaj da se od hrvatskih radnika, od “Hrvata”, natjeranih na samoprezir, umjesto solidarnosti što bi je gajili jedni prema dugima, iznudi solidarnost prema eliti koja nad njima vlada i pedantno ih cijedi.
Zanimljivo je da se na “neutemeljeni populizam” nasrnulo upravo tabloidnim − dakle populističkim − metodama, što svjedoči koliko se silno vapi za tim da ista kolektivna energija zadobije ispravno “utemeljenje”: ono koje će udovoljavati predatorskim ambicijama vlasnika kapitala.
Nama moralno izvitoperenima, koji ljenčarimo preko svake mjere, imamo “najveće plaće u regiji”, “najdulje godišnje odmore u Europi” i nitko nam ne može dati otkaz, ostaje tek baciti sažaljiv pogled prema urednicima i novinarima prominentnog dnevnog lista, jer se polomiše od posla nad našim neradom, a od kapitala čijem bujanju krvavo služe pouzdano neće dobiti ni crno ispod nokta.
Radni ljudi “Jutarnjeg lista”! Braćo! Ohladite malo! Čemu toliko znoja? Popijte kavicu ili gemišt u radno vrijeme! Iskažite nešto solidarnog razumijevanja i prema nama iz ostatka zemlje! Ako već crnčite za dobrobit vlasnika, zašto slijepo vjerujete da je ta dobrobit opća? Što ako je obratno? Razmišljajte statistički: kada biste smanjili intenzitet svoga posla, pa radili toliko da “Jutarnji list” može izlaziti svakoga četvrtog dana, razmjeri društvene štete koju proizvodite bili bi četverostruko manji. Ohrabrite se, drugovi, pružite bandi odmor!