Viktor Ivančić: Tko će bandi pružiti odmor?

Ukoliko ste posljednjih tjedana imali prilike uzeti u ruke Jutarnji list, svjesni ste da je prije nekog vremena taj popularni tabloid krenuo u misiju “razotkrivanja” kako se stvarno živi u Hrvatskoj, te saznao da hrvatski radnici imaju najviše plaće u regiji, najnižu produktivnost, najduže godišnje odmore i općenito žive puno bolje nego što imaju pravo na to. Kako Viktor Ivančić zaključuje u ovom tekstu, koji prenosimo iz Tjednika Novosti (br. 512, objavljen 10. listopada), stvarni je podtekst te medijske kampanje zapravo napad na preostale institucionalne oblike solidarnosti, s ciljem smanjenja ili potpunog ukidanja stečenih socijalnih prava i mehanizama zaštite, te nastojanje da se od hrvatskih radnika, umjesto solidarnosti što bi je gajili jedni prema dugima, iznudi solidarnost prema eliti koja nad njima vlada i pedantno ih cijedi. Pročitajte cijeli članak.


Ne čini li vam se kako novinari i urednici “Jutarnjeg lista” ulažu previše radnih napora u to da nam dokažu kako smo neradnici? Da malo manje rade na tome, možda bismo im i povjerovali, ali ovako je nešto teže: sit gladnome ne vjeruje, kao ni odmoran umornome. Možemo tek, uz blagodati dokolice, ispijajući kavicu sa šlagom, uživati u prizoru koji je i zabavan i imbecilan: koliko se samo vrijednih ljudi ubija od posla dramatizirajući temu nacionalne lijenosti!

Najprominentnije glasilo Europapress holdinga, praćeno ostalim korporacijskim izdanjima, već dva mjeseca vodi neku vrstu svetoga rata protiv “landranja” i parazitskog mentaliteta, i sva je prilika da će u sljedećem naletu medijska bojna zatražiti uvođenje prijekih sudova, formiranje gestapovskih patrola u proizvodnim pogonima i izricanje mjera javnoga bičevanja za one koji dobrodušnim poslodavcima ne uzvraćaju odgovarajućom količinom iscijeđenog znoja.

Još od famoznoga izvještaja Svjetske banke − točnije, njegova tendencioznog falsifikata − agilni dnevni list sipa neizmjerne količine uvreda i poduzima nesmiljenu harangu protiv ovdašnje radničke klase, koju u tim prigodama od milja naziva “Hrvatima”. Odabir termina nije slučajan, jer se zapravo i radi o montaži nacionalističke šasije na motor nove podvale, naime − pokušaju da se klasni usud formulira kao nacionalna dužnost.

Ne zaslužujete da živite

“Svjetska banka razotkrila skandalozni hrvatski nerad i lijenost!” glasio je naslov na prvoj stranici s kojim je započela tabloidna proizvodnja moralne panike. Svjetska banka, naravno, nije sačinila izvještaj o mentalitetu, niti o radnim navikama, nego je, kao vjerna sluškinja krupnog kapitala, ukazala na socijalna prava koja hrvatski radnici uživaju, a prema uzusima neoliberalnog izrabljivanja takvo im što ne bi trebalo omogućiti. Ipak, “Jutarnji” se opredijelio za “kulturološki” pristup temi, s mnogo više uskličnika nego argumenata, pa je u razradi vrisnuo novi naslov: “Hrvati ne žele raditi, uživaju u povlasticama i novcu države, a imaju najveće plaće u regiji!”

Sljedećih dana uslijedili su “senzacionalni” prilozi o neradu školskih nastavnika i sveučilišnih profesora, garnirani sumnjivim statistikama, o nespremnosti radnika da zbog posla mijenjaju mjesta prebivališta, o sramotnoj navadi “Hrvata” da odbijaju bijedno plaćene poslove, premda su nadnice “najveće u regiji”, o nesnosnim mukama koje trpe poslodavci jer ne mogu otpustiti nepoželjne radnike ako im ne isplate zakonom zajamčene otpremnine; Hrvatske šume i Hrvatska elektroprivreda razapete su na stup srama zbog nekoliko odmarališta gdje su njihovi radnici ljetovali po povoljnijim cijenama, umnažajući tako nezaslužene privilegije, umjesto da se spomenuta odmarališta prodaju poznatim hotelskim lancima i napune elitnom klijentelom…

Udarnički rad na prokazivanju nerada rezultirao je velikim finalem u prošlu subotu, ovaj put bez pomoći Svjetske banke, objavom da je − sada dublje udahnite − “16.700 čitatelja portala Jutarnji.hr sudjelovalo u najvećem razbijanju predrasuda ikad”. To “najveće razbijanje predrasuda ikad” na naslovnici je, poput dobro centrirane pljuske, sažeto pod dvije masno otisnute riječi − “Zabluda” i “Istina”. “Zabluda” je da “previše radimo, premalo se odmaramo i slabo smo plaćeni”; “Istina” je da “imamo najviše godišnjeg u Europi i najveće plaće u regiji”.

Naslov unutar novina prostro se, pak, na dvije trećine duplerice, i zbog literarne ljepote, koliko god to bilo neekonomično, vrijedi ga citirati u cijelosti: “Kviz koji je srušio 10 hrvatskih mitova: Dosta je iluzija! Nismo crkveni miševi, pristojno zarađujemo, ali živimo iznad svojih mogućnosti!” Podnaslov je nešto koncizniji: “Imamo najveće plaće u regiji, a plačemo da su premale. Imamo najdulji godišnji odmor u Europi, a htjeli bismo još landrati.”

Naivniji čitatelj, koji ne prezire vlastiti život, može ostati pomalo zbunjen. Misli: Zbog čega ne bismo smatrali da su nam plaće premale čak i ako su one “najveće u regiji” (a nisu)? Ili: Zašto ne bismo htjeli još “landrati” čak i ako imamo “najdulji godišnji odmor u Europi” (a nemamo)? Namjera je “Jutarnjeg lista”, međutim, da se zbog toga postidimo. Još više od toga: da se ozbiljno zamislimo nad osobnim i kolektivnim moralnim ustrojstvom i razmjerima štete koju činimo napaćenoj domovini. Tko može biti toliko devijantan da želi pristojnu plaću i što duže “landranje” na godišnjem odmoru? Živite bolje nego što zaslužujete, poručuje medijska inkvizicija, odnosno − ne zaslužujete da živite.

Ideološka toljaga

“Radi se o ozbiljnom poremećaju percepcije, o velikom jazu između onog što nam se čini kako živimo i onoga kako doista živimo”, veli istraživački tim u uvodnome tekstu. Zašto je taj “poremećaj percepcije” uopće važan? Zato što je došlo do “neutemeljenog populizma” koji je “zemljom drmao mjesecima”, kaže se, a rezultirao je podmuklom studentskom pobunom i prosvjedima na Facebooku. Ukoliko “neutemeljeni populizam” ne bude demontiran i zamijenjen onim “utemeljenim”, nakon što nam tutori objasne kako doista živimo i koliko smo moralno iskvareni što mislimo da živimo drugačije, tko zna što će se zbivati ove jeseni.

“Hrvati” su, u najkraćem, uvjereni da imaju niske plaće i mirovine, malo odmora, skupu hranu i visoke troškove života, ali “ipak priznajemo da nismo dovoljno marljivi i efikasni, nismo kvalificirani, te da smo jako dobro zaštićeni od otkaza”. Što u ovom paradoksu − kao ishodu specifičnog istraživanja koje je nazvano “kvizom” − prepoznaju autori “Jutarnjeg lista”? “Taj paradoks objašnjava zašto na ekonomske studije reagiramo napadima − mi smo u biti svjesni da nam treba radikalna promjena, ali od toga bježimo kao od vraga, grčevito se držeći predrasuda koje nam pomažu da živimo sami sa sobom.”

Tu je već trenutak da se zapitamo jesu li novinari i urednici “Jutarnjeg lista” obični debili. Ako je, naime, “Istina” da “imamo najveće plaće u regiji” i “najdulji godišnji odmor u Europi”, da “nismo crkveni miševi”, nego “pristojno zarađujemo” i imamo zavidan standard, zašto bismo, do vraga, uzgajali svijest da nam treba “radikalna promjena”? I zbog čega bismo se obmanjivali predrasudama koje nam “pomažu da živimo sami sa sobom”, odnosno da ne umremo od stida? No, udarnici “Jutarnjeg” nisu obični debili, nego debili koji su preuzeli ideološki jezik u svome najvulgarnijem izdanju, uz popratne moralne osude: Kako vas nije sram što ne želite više raditi za niže plaće i kraće godišnje odmore?! Kako se usuđujete protiviti otkazima bez otpremnina?!

“Radikalne promjene”, dakako, žele se nametnuti, ali je njihovim promotorima nepojmljivo da ih ne zagovaraju oni kojima će donijeti samo štetu. Ako se one provedu, a “neutemeljeni populizam” ne bude razdrobljen, tko zna kakve nas nevolje čekaju? Neoliberalni projekt budućnosti na hrvatski način − s oktroiranim medijima i elitom sastavljenom od biranih tranzicijskih muljatora − tako je, logično, zamahnuo teškom ideološkom toljagom. S obzirom na to da je tradicija (bila) odviše kratka da se razvije smisao za nijanse i bolje manire, najuputnije je protivničku klasu izložiti baražnome denunciranju, proglašavajući je moralno izopačenom svjetinom lišenom savjesti i odgovornosti, a kompletno radništvo svrstati u zloglasni deponij “ostataka socijalizma”. Računa se da bi epidemija samoprezira bila solidna baza za oporavak i ponovni rast profita.

Nacionalizacija klasne sudbine

Očisti li se od “kvizovskih” magli i statističkih opsjena, osnovna teza “Jutarnjeg lista” vrlo je prosta: poslodavci su velikodušna gospoda, a radnici nezahvalna govna. Ovaj potpisnik nema naročitih problema s takvom kategorizacijom − pošto svatko ima pravo tumačiti stvarnost kako god ga je volja − ali se, dok ispija kavu sa šlagom i pokušava razmišljati praktično, lakonski pita: Pa što onda? Kolega za susjednim stolom, koji u radno vrijeme čita novine i srče pelinkovac, ima nešto radikalniji stav: Živo mi se jebe!

Bio bi to jedini dostojan odgovor udarnicima iz “Jutarnjeg” koji uzrok ekonomske krize iznalaze u privilegijama radničke klase. Zato objekte svojih napada i ne nazivaju radnicima, nego “Hrvatima”, polazeći od toga da je nacionalizacija klasne sudbine nešto što će “Hrvati” lakše popušiti. Odricanje od elementarnih socijalnih prava i zaštite, pokorno prihvaćanje minimalnog klasnog standarda, plasirano je kao nacionalna obveza, kolektivni moralni imperativ, nešto bez čega nećemo moći “živjeti sami sa sobom”.

Kakvi su tu “Hrvati” poželjni jasno je već nakon prvoga testnog pitanja u spomenutom “kvizu”. Na tvrdnju da “Hrvati u prosjeku imaju preniske plaće” većina anketiranih odgovorila je potvrdno, ali odgovor je pogrešan, kažu vrijedni istraživači, jer “imamo veće plaće od svih zemalja u regiji”. S izuzetkom Slovenije, dodaje se u nastavku, pošto su tamo plaće za 30 posto veće nego u nas. Ali Slovenci su produktivniji, objašnjavaju istraživači, pa se to ne računa, mada je testno pitanje o produktivnosti tek pod rednim brojem četiri. Znači − zanemari Slovence i stavljaj “najveće plaće u regiji” u podnaslov! Osim toga, usporedbe s Bugarskom ili Mađarskom “još su poraznije”: tamo su plaće niže nego kod nas, a produktivnost je veća. “Dakle, Mađar ili Bugarin za manje para odradi više nego mi.”

Kome je dobar Hrvat uistinu dobar?

Ergo, dobar Hrvat − kojemu je navučen nacionalni dres da sakrije njegov radnički identitet − imao bi biti visokoproduktivan i loše plaćen, poput Mađara ili Bugarina. Kome je taj dobar Hrvat uistinu dobar? Svakako ne sebi. Dobar Hrvat nije i zadovoljan Hrvat. Zadovoljan Hrvat − kao i svaki drugi čovjek, Bugarin, Mađar ili Nijemac − onaj je koji je što bolje plaćen za što manje utrošene radne energije. Nije, dakle, poanta u tome što prosječan Hrvat može biti zadovoljniji od prosječnoga Mađara ili Bugarina, nego u tome da je lošiji od njih jer manje radi i više zarađuje. Budući da je preuzeo ideološki jezik, “Jutarnji list” ne kani inducirati zadovoljne, nego dobre Hrvate. Dobar Hrvat osigurava zadovoljstvo nekome drugom, pa zato i jest dobar. Zadovoljan Hrvat prividno je izvan interesa ovog istraživanja i nazire se tek u pozadini cijele operacije. Zadovoljan Hrvat je onaj koji ubire profit od rada dobroga Hrvata.

Potpuno je ista logika primijenjena i kod testnoga pitanja o visini mirovina, gdje se konstatira da “većina penzionera nije zaslužila penziju jer je prerano radnu stolicu zamijenila kućnom foteljom”, pa se onda “šlepaju na račun onih koji rade”. Istina je, međutim, da je “većina penzionera” prisilno umirovljena nakon tajkunskih privatizacija i uništenja poduzeća, kao i to da je iznos prijevremene mirovine znatno niži nego one stečene punim radnim stažem, pa se − osim tzv. branitelja − za nju tek rijetki dobrovoljno odlučuju.

Favorit ovog potpisnika testna je tvrdnja pod brojem sedam − da je “hrvatskom poslodavcu izuzetno teško otpustiti svog zaposlenika” − uz koju slijedi komentar: “Ako se, primjerice, radnik pokaže lijenčinom, pijancem ili naprosto nekompetentnim, da bi ga se otpustilo i dalo priliku nekome drugom potrebno mu je isplatiti 39 tjedana plaće, daleko najviše u regiji. (…) Dakle, mislimo da loše živimo, ali ipak priznajemo kako nismo suviše marljivi, i znamo da smo itekako dobro zaštićeni od otkaza.”

Podatak da otkaz podrazumijeva isplatu “39 tjedana plaće”, dakako, nije istinit, jer se iznos otpremnine izračunava na osnovi dotadašnjeg radnikova staža u poduzeću. Ako je pak “39 tjedana plaće” izračunato kao prosjek dosadašnjih otpremnina, to samo znači da su radnici u Hrvatskoj dobivali otkaze nakon 20 i više godina staža. Iz naravi te statističke manipulacije najbolje se razaznaju stvarne namjere medijskih trudbenika. Napokon, u Europapress holdingu su bez problema uručili otkaze novinarki Nataši Škaričić i novinaru Igoru Lasiću − jer su se, nesmotreno, protivili cenzuriranju svojih tekstova − ali ostaje nejasno jesu li ih u internim aktima evidentirali kao “lijenčine”, “pijance” ili “naprosto nekompetentne”.

Napad na preostale oblike solidarnosti

No, medijski rudari zapravo se ne bave mentalitetom. Stvarni podtekst sistematskog denunciranja radničke klase, odnosno “Hrvata”, koje traje mjesecima, zapravo je napad na preostale institucionalne oblike solidarnosti. Stvarna je namjera “radikalno promijeniti” − a to će reći ukinuti − već stečena socijalna prava i mehanizme zaštite. Žurna je potreba reformirati mirovinski sustav, dokinuti zadnje besplatne elemente u sektorima školstva i zdravstva, a radno zakonodavstvo prilagoditi potrebama poslodavaca. Akutna medijska agresija nije ništa drugo nego pokušaj da se od hrvatskih radnika, od “Hrvata”, natjeranih na samoprezir, umjesto solidarnosti što bi je gajili jedni prema dugima, iznudi solidarnost prema eliti koja nad njima vlada i pedantno ih cijedi.

Zanimljivo je da se na “neutemeljeni populizam” nasrnulo upravo tabloidnim − dakle populističkim − metodama, što svjedoči koliko se silno vapi za tim da ista kolektivna energija zadobije ispravno “utemeljenje”: ono koje će udovoljavati predatorskim ambicijama vlasnika kapitala.

Nama moralno izvitoperenima, koji ljenčarimo preko svake mjere, imamo “najveće plaće u regiji”, “najdulje godišnje odmore u Europi” i nitko nam ne može dati otkaz, ostaje tek baciti sažaljiv pogled prema urednicima i novinarima prominentnog dnevnog lista, jer se polomiše od posla nad našim neradom, a od kapitala čijem bujanju krvavo služe pouzdano neće dobiti ni crno ispod nokta.

Radni ljudi “Jutarnjeg lista”! Braćo! Ohladite malo! Čemu toliko znoja? Popijte kavicu ili gemišt u radno vrijeme! Iskažite nešto solidarnog razumijevanja i prema nama iz ostatka zemlje! Ako već crnčite za dobrobit vlasnika, zašto slijepo vjerujete da je ta dobrobit opća? Što ako je obratno? Razmišljajte statistički: kada biste smanjili intenzitet svoga posla, pa radili toliko da “Jutarnji list” može izlaziti svakoga četvrtog dana, razmjeri društvene štete koju proizvodite bili bi četverostruko manji. Ohrabrite se, drugovi, pružite bandi odmor!

Viktor Ivančić

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve