Viktor Ivančić: Tko će bandi pružiti odmor?

Ukoliko ste posljednjih tjedana imali prilike uzeti u ruke Jutarnji list, svjesni ste da je prije nekog vremena taj popularni tabloid krenuo u misiju “razotkrivanja” kako se stvarno živi u Hrvatskoj, te saznao da hrvatski radnici imaju najviše plaće u regiji, najnižu produktivnost, najduže godišnje odmore i općenito žive puno bolje nego što imaju pravo na to. Kako Viktor Ivančić zaključuje u ovom tekstu, koji prenosimo iz Tjednika Novosti (br. 512, objavljen 10. listopada), stvarni je podtekst te medijske kampanje zapravo napad na preostale institucionalne oblike solidarnosti, s ciljem smanjenja ili potpunog ukidanja stečenih socijalnih prava i mehanizama zaštite, te nastojanje da se od hrvatskih radnika, umjesto solidarnosti što bi je gajili jedni prema dugima, iznudi solidarnost prema eliti koja nad njima vlada i pedantno ih cijedi. Pročitajte cijeli članak.

Ne čini li vam se kako novinari i urednici “Jutarnjeg lista” ulažu previše radnih napora u to da nam dokažu kako smo neradnici? Da malo manje rade na tome, možda bismo im i povjerovali, ali ovako je nešto teže: sit gladnome ne vjeruje, kao ni odmoran umornome. Možemo tek, uz blagodati dokolice, ispijajući kavicu sa šlagom, uživati u prizoru koji je i zabavan i imbecilan: koliko se samo vrijednih ljudi ubija od posla dramatizirajući temu nacionalne lijenosti!

Najprominentnije glasilo Europapress holdinga, praćeno ostalim korporacijskim izdanjima, već dva mjeseca vodi neku vrstu svetoga rata protiv “landranja” i parazitskog mentaliteta, i sva je prilika da će u sljedećem naletu medijska bojna zatražiti uvođenje prijekih sudova, formiranje gestapovskih patrola u proizvodnim pogonima i izricanje mjera javnoga bičevanja za one koji dobrodušnim poslodavcima ne uzvraćaju odgovarajućom količinom iscijeđenog znoja.

Još od famoznoga izvještaja Svjetske banke − točnije, njegova tendencioznog falsifikata − agilni dnevni list sipa neizmjerne količine uvreda i poduzima nesmiljenu harangu protiv ovdašnje radničke klase, koju u tim prigodama od milja naziva “Hrvatima”. Odabir termina nije slučajan, jer se zapravo i radi o montaži nacionalističke šasije na motor nove podvale, naime − pokušaju da se klasni usud formulira kao nacionalna dužnost.

Ne zaslužujete da živite

“Svjetska banka razotkrila skandalozni hrvatski nerad i lijenost!” glasio je naslov na prvoj stranici s kojim je započela tabloidna proizvodnja moralne panike. Svjetska banka, naravno, nije sačinila izvještaj o mentalitetu, niti o radnim navikama, nego je, kao vjerna sluškinja krupnog kapitala, ukazala na socijalna prava koja hrvatski radnici uživaju, a prema uzusima neoliberalnog izrabljivanja takvo im što ne bi trebalo omogućiti. Ipak, “Jutarnji” se opredijelio za “kulturološki” pristup temi, s mnogo više uskličnika nego argumenata, pa je u razradi vrisnuo novi naslov: “Hrvati ne žele raditi, uživaju u povlasticama i novcu države, a imaju najveće plaće u regiji!”

Sljedećih dana uslijedili su “senzacionalni” prilozi o neradu školskih nastavnika i sveučilišnih profesora, garnirani sumnjivim statistikama, o nespremnosti radnika da zbog posla mijenjaju mjesta prebivališta, o sramotnoj navadi “Hrvata” da odbijaju bijedno plaćene poslove, premda su nadnice “najveće u regiji”, o nesnosnim mukama koje trpe poslodavci jer ne mogu otpustiti nepoželjne radnike ako im ne isplate zakonom zajamčene otpremnine; Hrvatske šume i Hrvatska elektroprivreda razapete su na stup srama zbog nekoliko odmarališta gdje su njihovi radnici ljetovali po povoljnijim cijenama, umnažajući tako nezaslužene privilegije, umjesto da se spomenuta odmarališta prodaju poznatim hotelskim lancima i napune elitnom klijentelom…

Udarnički rad na prokazivanju nerada rezultirao je velikim finalem u prošlu subotu, ovaj put bez pomoći Svjetske banke, objavom da je − sada dublje udahnite − “16.700 čitatelja portala Jutarnji.hr sudjelovalo u najvećem razbijanju predrasuda ikad”. To “najveće razbijanje predrasuda ikad” na naslovnici je, poput dobro centrirane pljuske, sažeto pod dvije masno otisnute riječi − “Zabluda” i “Istina”. “Zabluda” je da “previše radimo, premalo se odmaramo i slabo smo plaćeni”; “Istina” je da “imamo najviše godišnjeg u Europi i najveće plaće u regiji”.

Naslov unutar novina prostro se, pak, na dvije trećine duplerice, i zbog literarne ljepote, koliko god to bilo neekonomično, vrijedi ga citirati u cijelosti: “Kviz koji je srušio 10 hrvatskih mitova: Dosta je iluzija! Nismo crkveni miševi, pristojno zarađujemo, ali živimo iznad svojih mogućnosti!” Podnaslov je nešto koncizniji: “Imamo najveće plaće u regiji, a plačemo da su premale. Imamo najdulji godišnji odmor u Europi, a htjeli bismo još landrati.”

Naivniji čitatelj, koji ne prezire vlastiti život, može ostati pomalo zbunjen. Misli: Zbog čega ne bismo smatrali da su nam plaće premale čak i ako su one “najveće u regiji” (a nisu)? Ili: Zašto ne bismo htjeli još “landrati” čak i ako imamo “najdulji godišnji odmor u Europi” (a nemamo)? Namjera je “Jutarnjeg lista”, međutim, da se zbog toga postidimo. Još više od toga: da se ozbiljno zamislimo nad osobnim i kolektivnim moralnim ustrojstvom i razmjerima štete koju činimo napaćenoj domovini. Tko može biti toliko devijantan da želi pristojnu plaću i što duže “landranje” na godišnjem odmoru? Živite bolje nego što zaslužujete, poručuje medijska inkvizicija, odnosno − ne zaslužujete da živite.

Ideološka toljaga

“Radi se o ozbiljnom poremećaju percepcije, o velikom jazu između onog što nam se čini kako živimo i onoga kako doista živimo”, veli istraživački tim u uvodnome tekstu. Zašto je taj “poremećaj percepcije” uopće važan? Zato što je došlo do “neutemeljenog populizma” koji je “zemljom drmao mjesecima”, kaže se, a rezultirao je podmuklom studentskom pobunom i prosvjedima na Facebooku. Ukoliko “neutemeljeni populizam” ne bude demontiran i zamijenjen onim “utemeljenim”, nakon što nam tutori objasne kako doista živimo i koliko smo moralno iskvareni što mislimo da živimo drugačije, tko zna što će se zbivati ove jeseni.

“Hrvati” su, u najkraćem, uvjereni da imaju niske plaće i mirovine, malo odmora, skupu hranu i visoke troškove života, ali “ipak priznajemo da nismo dovoljno marljivi i efikasni, nismo kvalificirani, te da smo jako dobro zaštićeni od otkaza”. Što u ovom paradoksu − kao ishodu specifičnog istraživanja koje je nazvano “kvizom” − prepoznaju autori “Jutarnjeg lista”? “Taj paradoks objašnjava zašto na ekonomske studije reagiramo napadima − mi smo u biti svjesni da nam treba radikalna promjena, ali od toga bježimo kao od vraga, grčevito se držeći predrasuda koje nam pomažu da živimo sami sa sobom.”

Tu je već trenutak da se zapitamo jesu li novinari i urednici “Jutarnjeg lista” obični debili. Ako je, naime, “Istina” da “imamo najveće plaće u regiji” i “najdulji godišnji odmor u Europi”, da “nismo crkveni miševi”, nego “pristojno zarađujemo” i imamo zavidan standard, zašto bismo, do vraga, uzgajali svijest da nam treba “radikalna promjena”? I zbog čega bismo se obmanjivali predrasudama koje nam “pomažu da živimo sami sa sobom”, odnosno da ne umremo od stida? No, udarnici “Jutarnjeg” nisu obični debili, nego debili koji su preuzeli ideološki jezik u svome najvulgarnijem izdanju, uz popratne moralne osude: Kako vas nije sram što ne želite više raditi za niže plaće i kraće godišnje odmore?! Kako se usuđujete protiviti otkazima bez otpremnina?!

“Radikalne promjene”, dakako, žele se nametnuti, ali je njihovim promotorima nepojmljivo da ih ne zagovaraju oni kojima će donijeti samo štetu. Ako se one provedu, a “neutemeljeni populizam” ne bude razdrobljen, tko zna kakve nas nevolje čekaju? Neoliberalni projekt budućnosti na hrvatski način − s oktroiranim medijima i elitom sastavljenom od biranih tranzicijskih muljatora − tako je, logično, zamahnuo teškom ideološkom toljagom. S obzirom na to da je tradicija (bila) odviše kratka da se razvije smisao za nijanse i bolje manire, najuputnije je protivničku klasu izložiti baražnome denunciranju, proglašavajući je moralno izopačenom svjetinom lišenom savjesti i odgovornosti, a kompletno radništvo svrstati u zloglasni deponij “ostataka socijalizma”. Računa se da bi epidemija samoprezira bila solidna baza za oporavak i ponovni rast profita.

Nacionalizacija klasne sudbine

Očisti li se od “kvizovskih” magli i statističkih opsjena, osnovna teza “Jutarnjeg lista” vrlo je prosta: poslodavci su velikodušna gospoda, a radnici nezahvalna govna. Ovaj potpisnik nema naročitih problema s takvom kategorizacijom − pošto svatko ima pravo tumačiti stvarnost kako god ga je volja − ali se, dok ispija kavu sa šlagom i pokušava razmišljati praktično, lakonski pita: Pa što onda? Kolega za susjednim stolom, koji u radno vrijeme čita novine i srče pelinkovac, ima nešto radikalniji stav: Živo mi se jebe!

Bio bi to jedini dostojan odgovor udarnicima iz “Jutarnjeg” koji uzrok ekonomske krize iznalaze u privilegijama radničke klase. Zato objekte svojih napada i ne nazivaju radnicima, nego “Hrvatima”, polazeći od toga da je nacionalizacija klasne sudbine nešto što će “Hrvati” lakše popušiti. Odricanje od elementarnih socijalnih prava i zaštite, pokorno prihvaćanje minimalnog klasnog standarda, plasirano je kao nacionalna obveza, kolektivni moralni imperativ, nešto bez čega nećemo moći “živjeti sami sa sobom”.

Kakvi su tu “Hrvati” poželjni jasno je već nakon prvoga testnog pitanja u spomenutom “kvizu”. Na tvrdnju da “Hrvati u prosjeku imaju preniske plaće” većina anketiranih odgovorila je potvrdno, ali odgovor je pogrešan, kažu vrijedni istraživači, jer “imamo veće plaće od svih zemalja u regiji”. S izuzetkom Slovenije, dodaje se u nastavku, pošto su tamo plaće za 30 posto veće nego u nas. Ali Slovenci su produktivniji, objašnjavaju istraživači, pa se to ne računa, mada je testno pitanje o produktivnosti tek pod rednim brojem četiri. Znači − zanemari Slovence i stavljaj “najveće plaće u regiji” u podnaslov! Osim toga, usporedbe s Bugarskom ili Mađarskom “još su poraznije”: tamo su plaće niže nego kod nas, a produktivnost je veća. “Dakle, Mađar ili Bugarin za manje para odradi više nego mi.”

Kome je dobar Hrvat uistinu dobar?

Ergo, dobar Hrvat − kojemu je navučen nacionalni dres da sakrije njegov radnički identitet − imao bi biti visokoproduktivan i loše plaćen, poput Mađara ili Bugarina. Kome je taj dobar Hrvat uistinu dobar? Svakako ne sebi. Dobar Hrvat nije i zadovoljan Hrvat. Zadovoljan Hrvat − kao i svaki drugi čovjek, Bugarin, Mađar ili Nijemac − onaj je koji je što bolje plaćen za što manje utrošene radne energije. Nije, dakle, poanta u tome što prosječan Hrvat može biti zadovoljniji od prosječnoga Mađara ili Bugarina, nego u tome da je lošiji od njih jer manje radi i više zarađuje. Budući da je preuzeo ideološki jezik, “Jutarnji list” ne kani inducirati zadovoljne, nego dobre Hrvate. Dobar Hrvat osigurava zadovoljstvo nekome drugom, pa zato i jest dobar. Zadovoljan Hrvat prividno je izvan interesa ovog istraživanja i nazire se tek u pozadini cijele operacije. Zadovoljan Hrvat je onaj koji ubire profit od rada dobroga Hrvata.

Potpuno je ista logika primijenjena i kod testnoga pitanja o visini mirovina, gdje se konstatira da “većina penzionera nije zaslužila penziju jer je prerano radnu stolicu zamijenila kućnom foteljom”, pa se onda “šlepaju na račun onih koji rade”. Istina je, međutim, da je “većina penzionera” prisilno umirovljena nakon tajkunskih privatizacija i uništenja poduzeća, kao i to da je iznos prijevremene mirovine znatno niži nego one stečene punim radnim stažem, pa se − osim tzv. branitelja − za nju tek rijetki dobrovoljno odlučuju.

Favorit ovog potpisnika testna je tvrdnja pod brojem sedam − da je “hrvatskom poslodavcu izuzetno teško otpustiti svog zaposlenika” − uz koju slijedi komentar: “Ako se, primjerice, radnik pokaže lijenčinom, pijancem ili naprosto nekompetentnim, da bi ga se otpustilo i dalo priliku nekome drugom potrebno mu je isplatiti 39 tjedana plaće, daleko najviše u regiji. (…) Dakle, mislimo da loše živimo, ali ipak priznajemo kako nismo suviše marljivi, i znamo da smo itekako dobro zaštićeni od otkaza.”

Podatak da otkaz podrazumijeva isplatu “39 tjedana plaće”, dakako, nije istinit, jer se iznos otpremnine izračunava na osnovi dotadašnjeg radnikova staža u poduzeću. Ako je pak “39 tjedana plaće” izračunato kao prosjek dosadašnjih otpremnina, to samo znači da su radnici u Hrvatskoj dobivali otkaze nakon 20 i više godina staža. Iz naravi te statističke manipulacije najbolje se razaznaju stvarne namjere medijskih trudbenika. Napokon, u Europapress holdingu su bez problema uručili otkaze novinarki Nataši Škaričić i novinaru Igoru Lasiću − jer su se, nesmotreno, protivili cenzuriranju svojih tekstova − ali ostaje nejasno jesu li ih u internim aktima evidentirali kao “lijenčine”, “pijance” ili “naprosto nekompetentne”.

Napad na preostale oblike solidarnosti

No, medijski rudari zapravo se ne bave mentalitetom. Stvarni podtekst sistematskog denunciranja radničke klase, odnosno “Hrvata”, koje traje mjesecima, zapravo je napad na preostale institucionalne oblike solidarnosti. Stvarna je namjera “radikalno promijeniti” − a to će reći ukinuti − već stečena socijalna prava i mehanizme zaštite. Žurna je potreba reformirati mirovinski sustav, dokinuti zadnje besplatne elemente u sektorima školstva i zdravstva, a radno zakonodavstvo prilagoditi potrebama poslodavaca. Akutna medijska agresija nije ništa drugo nego pokušaj da se od hrvatskih radnika, od “Hrvata”, natjeranih na samoprezir, umjesto solidarnosti što bi je gajili jedni prema dugima, iznudi solidarnost prema eliti koja nad njima vlada i pedantno ih cijedi.

Zanimljivo je da se na “neutemeljeni populizam” nasrnulo upravo tabloidnim − dakle populističkim − metodama, što svjedoči koliko se silno vapi za tim da ista kolektivna energija zadobije ispravno “utemeljenje”: ono koje će udovoljavati predatorskim ambicijama vlasnika kapitala.

Nama moralno izvitoperenima, koji ljenčarimo preko svake mjere, imamo “najveće plaće u regiji”, “najdulje godišnje odmore u Europi” i nitko nam ne može dati otkaz, ostaje tek baciti sažaljiv pogled prema urednicima i novinarima prominentnog dnevnog lista, jer se polomiše od posla nad našim neradom, a od kapitala čijem bujanju krvavo služe pouzdano neće dobiti ni crno ispod nokta.

Radni ljudi “Jutarnjeg lista”! Braćo! Ohladite malo! Čemu toliko znoja? Popijte kavicu ili gemišt u radno vrijeme! Iskažite nešto solidarnog razumijevanja i prema nama iz ostatka zemlje! Ako već crnčite za dobrobit vlasnika, zašto slijepo vjerujete da je ta dobrobit opća? Što ako je obratno? Razmišljajte statistički: kada biste smanjili intenzitet svoga posla, pa radili toliko da “Jutarnji list” može izlaziti svakoga četvrtog dana, razmjeri društvene štete koju proizvodite bili bi četverostruko manji. Ohrabrite se, drugovi, pružite bandi odmor!

Viktor Ivančić

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve