Izjava za medije, 17. studenoga 2009.

Nedavna događanja vezana za studentsku problematiku obvezuju nas na javno istupanje. Dva događaja pritom zaslužuju posebnu pažnju.

Prvi je otvoreno pismo predsjedničke kandidatkinje Vesne Pusić studentima. U njemu autorica izražava neslaganje s pretvaranjem obrazovanja u robu i daljni rast studentskih participacija u školarinama. Predsjednička kandidatkinja tvrdi da time staje na stranu studentskog zahtjeva za besplatnim obrazovanjem za sve, ali i vizije egalitarnog društva. Zaključne rečenice pisma sve bi to trebale potvrditi:

“Radi svega navedenog podupirem vaša nastojanja u borbi protiv daljnjeg povećanja participacije studenata u školarinama. I zato, ponavljam svoj stav da trebamo osigurati sustav školovanja u kojemu se dobri studenti nagrađuju besplatnim školovanjem, a onima drugima omogući školovanje uz što manje izdatke.”

Svatko tko je upoznat sa studentskim zahtjevom za besplatnim obrazovanjem prepoznat će ove formulacije kao iskrivljenje, ako ne i pokušaj naknadne falsifikacije. Pod izgovorom podrške Vesna Pusić potpuno izokreće sadržaj onoga čemu podršku tobože daje. Pismo Vesne Pusić predstavlja očit pokušaj skupljanja simboličkog i političkog kapitala tamo gdje vjeruje da ga je isplativo potražiti. Vesna Pusić nalazi se u predizbornoj kampanji i žanrovska pravila te igre nalažu da se poeni skupljaju bez previše skrupulâ, a to znači i pod cijenu prozirnih blefova i fingiranih dodvaranja.

Međutim, stupanj prozirnosti blefa u ovome slučaju poručuje nešto i o tome kako predsjednička kandidatkinja procjenjuje inteligenciju onih kojima se javno obraća. U nedavnom intervjuu na internetskom portalu H-Alter nije se libila do kraja razjasniti svoje mišljenje o tom pitanju. Vesna Pusić misli da nije realno očekivati da studenti doista razumiju što žele, niti što je društveno poželjno ili moguće. Zato studentski protest i artikulaciju koja ga je pratila valja uvažiti samo kao praznu formu u koju će konkretan politički sadržaj naknadno upisivati ljudi poput nje – pripadnici profesionalnih političkih elita. A po shvaćanjima profesionalne političarke i sveučilišne profesorice Vesne Pusić pravo na svima jednako dostupno, besplatno, obrazovanje moguće je pojmiti samo u smislu “nagrade” za manjinu studenata.

Iz naše perspektive potrebno je reći samo još ovo: Ako se predodžbe o poželjnom društvenom uređenju predsjedničke kandidatkinje Vesne Pusić svode na tumačenje pravâ kao privilegijâ za manjine, a predodžbe o demokraciji na odricanje smislenosti izrazima političke volje svih dijelova društva izvan birokratskih i političkih elita kojima i sama pripada, onda je svoje pismo uputila krivome adresatu. Vesna Pusić to ili ne shvaća ili odbija shvaćati. U slučaju da je riječ o ovome prvome, to baca vrlo zabrinjavajuće svjetlo na političke kategorije kroz koje prosuđuje društvenu stvarnost; u slučaju da je riječ o drugome, imamo posla sa (samo još jednim) slučajem politikantskog oportunizma odozgo.

Druga stvar tiče se kontrole iksicâ u studentskim menzama. U medijima ta akcija je prezentirana kao pokušaj da se spriječe zlouporabe i time smanje nepotrebni državni izdaci u vrijeme krize. U sveučilišnim kuloarima priča se da je Studentski centar “prisiljen” ući u ovaj pokušaj “rezanja troškova” jer ministarstvo odbija izvršavati svoje financijske obveze.

Osnovne činjenice međutim govore da redovni student koji stječe pravo na subvencioniranu ishranu u menzama dijeljenjem svoje iksice oštećuje prije svega sebe, a ne državni proračun. Mjesečni iznos subvencija je fiksan i iznosi 300 kn za studente iz Zagreba i 700 kn za studente iz drugih gradova. U slučaju da studenti ne potroše uplaćeni iznos u roku od mjesec dana, on se briše. Prekoračenja limita su unaprijed isključena. Dakle: maksimum koji neki student može dobiti je unaprijed zadan. Posuđivanje iksice nekome kolegi ili kolegici ne uvećava ga, nego ga samo umanjuje za izvornog vlasnika iksice. Već zbog toga nije vjerojatno da će netko svoju iksicu drugome davati olako. Tamo gdje je to ipak slučaj, nužno je to na vlastitu materijalnu štetu. Ako je i formalno nelegalno, u krajnoj liniji riječ je o gesti studentske solidarnosti, a ne o strategiji smišljena oštećivanja države.

Uprava SC-a je međutim odlučila kriminalizirati i tu praksu. U tu svrhu je unajmila privatne zaštitare da legitimiraju studente koji se koriste menzom. Privatni zaštitari međutim ne rade besplatno, pa predstavljaju vrlo neobičan korak u smjeru racionalizacije troškova i štednje. Prije svega međutim predstavljaju nedvosmislen korak prema uvođenju parapolicijske kontrole i regulacije unutar prostora Zagrebačkog sveučilišta. Političke implikacije upravne geste koja dopušta zaštitarima prekidati studente pri objedu da bi ih legitimirali daleko premašuju pitanje (ionako upitne) financijske uštede u slučaju obustave povremena međusobnog posuđivanja iksica među studentima. Osim što kriminalizira studente i neformalne prakse svakodnevne solidarnosti, ona jasno svjedoči i o sve izraženijoj tendenciji rješavanja socijalnih problema čak i unutar autonomnog prostora sveučilišta. Upravni aparat koji se nađe u funkcionalnim poteškoćama pokušava ih “riješiti” time što kriminalizira korisnike kojima bi trebao služiti.

Formalna legalnost postupka ne može ni sakriti ni opravdati dubinsku pervertiranost logike iz koje proizlazi. Kao što ne može sakriti ni kukavičluk strategije koja uvođenje parapolicijskog nadzora i prijetnje kažnjavanjem pokušava pravdati s nekoliko navodno ukradenih ručaka.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve