Izjava za medije, 17. studenoga 2009.

Nedavna događanja vezana za studentsku problematiku obvezuju nas na javno istupanje. Dva događaja pritom zaslužuju posebnu pažnju.

Prvi je otvoreno pismo predsjedničke kandidatkinje Vesne Pusić studentima. U njemu autorica izražava neslaganje s pretvaranjem obrazovanja u robu i daljni rast studentskih participacija u školarinama. Predsjednička kandidatkinja tvrdi da time staje na stranu studentskog zahtjeva za besplatnim obrazovanjem za sve, ali i vizije egalitarnog društva. Zaključne rečenice pisma sve bi to trebale potvrditi:

“Radi svega navedenog podupirem vaša nastojanja u borbi protiv daljnjeg povećanja participacije studenata u školarinama. I zato, ponavljam svoj stav da trebamo osigurati sustav školovanja u kojemu se dobri studenti nagrađuju besplatnim školovanjem, a onima drugima omogući školovanje uz što manje izdatke.”

Svatko tko je upoznat sa studentskim zahtjevom za besplatnim obrazovanjem prepoznat će ove formulacije kao iskrivljenje, ako ne i pokušaj naknadne falsifikacije. Pod izgovorom podrške Vesna Pusić potpuno izokreće sadržaj onoga čemu podršku tobože daje. Pismo Vesne Pusić predstavlja očit pokušaj skupljanja simboličkog i političkog kapitala tamo gdje vjeruje da ga je isplativo potražiti. Vesna Pusić nalazi se u predizbornoj kampanji i žanrovska pravila te igre nalažu da se poeni skupljaju bez previše skrupulâ, a to znači i pod cijenu prozirnih blefova i fingiranih dodvaranja.

Međutim, stupanj prozirnosti blefa u ovome slučaju poručuje nešto i o tome kako predsjednička kandidatkinja procjenjuje inteligenciju onih kojima se javno obraća. U nedavnom intervjuu na internetskom portalu H-Alter nije se libila do kraja razjasniti svoje mišljenje o tom pitanju. Vesna Pusić misli da nije realno očekivati da studenti doista razumiju što žele, niti što je društveno poželjno ili moguće. Zato studentski protest i artikulaciju koja ga je pratila valja uvažiti samo kao praznu formu u koju će konkretan politički sadržaj naknadno upisivati ljudi poput nje – pripadnici profesionalnih političkih elita. A po shvaćanjima profesionalne političarke i sveučilišne profesorice Vesne Pusić pravo na svima jednako dostupno, besplatno, obrazovanje moguće je pojmiti samo u smislu “nagrade” za manjinu studenata.

Iz naše perspektive potrebno je reći samo još ovo: Ako se predodžbe o poželjnom društvenom uređenju predsjedničke kandidatkinje Vesne Pusić svode na tumačenje pravâ kao privilegijâ za manjine, a predodžbe o demokraciji na odricanje smislenosti izrazima političke volje svih dijelova društva izvan birokratskih i političkih elita kojima i sama pripada, onda je svoje pismo uputila krivome adresatu. Vesna Pusić to ili ne shvaća ili odbija shvaćati. U slučaju da je riječ o ovome prvome, to baca vrlo zabrinjavajuće svjetlo na političke kategorije kroz koje prosuđuje društvenu stvarnost; u slučaju da je riječ o drugome, imamo posla sa (samo još jednim) slučajem politikantskog oportunizma odozgo.

Druga stvar tiče se kontrole iksicâ u studentskim menzama. U medijima ta akcija je prezentirana kao pokušaj da se spriječe zlouporabe i time smanje nepotrebni državni izdaci u vrijeme krize. U sveučilišnim kuloarima priča se da je Studentski centar “prisiljen” ući u ovaj pokušaj “rezanja troškova” jer ministarstvo odbija izvršavati svoje financijske obveze.

Osnovne činjenice međutim govore da redovni student koji stječe pravo na subvencioniranu ishranu u menzama dijeljenjem svoje iksice oštećuje prije svega sebe, a ne državni proračun. Mjesečni iznos subvencija je fiksan i iznosi 300 kn za studente iz Zagreba i 700 kn za studente iz drugih gradova. U slučaju da studenti ne potroše uplaćeni iznos u roku od mjesec dana, on se briše. Prekoračenja limita su unaprijed isključena. Dakle: maksimum koji neki student može dobiti je unaprijed zadan. Posuđivanje iksice nekome kolegi ili kolegici ne uvećava ga, nego ga samo umanjuje za izvornog vlasnika iksice. Već zbog toga nije vjerojatno da će netko svoju iksicu drugome davati olako. Tamo gdje je to ipak slučaj, nužno je to na vlastitu materijalnu štetu. Ako je i formalno nelegalno, u krajnoj liniji riječ je o gesti studentske solidarnosti, a ne o strategiji smišljena oštećivanja države.

Uprava SC-a je međutim odlučila kriminalizirati i tu praksu. U tu svrhu je unajmila privatne zaštitare da legitimiraju studente koji se koriste menzom. Privatni zaštitari međutim ne rade besplatno, pa predstavljaju vrlo neobičan korak u smjeru racionalizacije troškova i štednje. Prije svega međutim predstavljaju nedvosmislen korak prema uvođenju parapolicijske kontrole i regulacije unutar prostora Zagrebačkog sveučilišta. Političke implikacije upravne geste koja dopušta zaštitarima prekidati studente pri objedu da bi ih legitimirali daleko premašuju pitanje (ionako upitne) financijske uštede u slučaju obustave povremena međusobnog posuđivanja iksica među studentima. Osim što kriminalizira studente i neformalne prakse svakodnevne solidarnosti, ona jasno svjedoči i o sve izraženijoj tendenciji rješavanja socijalnih problema čak i unutar autonomnog prostora sveučilišta. Upravni aparat koji se nađe u funkcionalnim poteškoćama pokušava ih “riješiti” time što kriminalizira korisnike kojima bi trebao služiti.

Formalna legalnost postupka ne može ni sakriti ni opravdati dubinsku pervertiranost logike iz koje proizlazi. Kao što ne može sakriti ni kukavičluk strategije koja uvođenje parapolicijskog nadzora i prijetnje kažnjavanjem pokušava pravdati s nekoliko navodno ukradenih ručaka.

Vezani članci

  • 4. svibnja 2019. Neoliberalizam, migrantkinje i komodifikacija brige Statistički podaci jasno ukazuju da je europsko tržište rada strogo rodno i rasno uvjetovano. Istovremeno s rastom nezaposlenosti među muškarcima, ona je među ženama u padu. Međutim, ovi naizgled suprotni učinci krize ne ukazuju na privilegirani položaj radnica, već na proces ubrzane feminizacije migracija, kao rezultat porasta potražnje za radnom snagom u tradicionalno „ženskim“ poljima kućanskog rada i rada brige. Autorica objašnjava što nam sudbina migrantkinja može reći o sve lošijem položaju radništva u cjelini. Sara R. Farris održat će 7. svibnja u 19h u kinu Europa predavanje pod naslovom „U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma“, u sklopu ovogodišnjeg 12. Subversive festivala.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve