Izjava za medije, 23. 11.2009.

Odluku o ponovnoj blokadi nastave plenum Filozofskog fakulteta nije donio olako. Ova odluka nije proizvod mladenačkog avanturizma i iracionalne usijanosti onih koji su je donijeli. Ona je direktna posljedica razvoja stvarî od dana obustave proljetne blokade. Na ovaj korak odlučili smo se nakon mnogo promišljanja. Svjesni smo težine uloga i težine implikacijâ, kako po nas studente, tako i po profesore i fakultet na kojem smo nastavu odlučili blokirati. Pokušat ćemo u nekoliko crta iznijeti okolnosti koje nas obvezuju na ponovno djelovanje. Vjerujemo da će to odluku o ponovnom pokretanju blokade učiniti razumljivom i široj javnosti.

Povjerenstvo za promjenu zakonske regulative o visokom obrazovanju, u kojemu su pored ljudî iz resornog ministarstva trebali sudjelovati i predstavnici sveučilištâ i predstavnici studenata, sastalo se svega dva puta. Nažalost, sve što je u tim prilikama uspjelo utvrditi bili su vlastita suvišnost i nefunkcionalnost. S “obrazloženjem” da “masa” od dvadesetak ljudi onemogućava “ozbiljan” rad, mandat za izradu prijedloga zakona ponovno je predan užoj skupini stručnjaka o čijem sastavu odlučuje isključivo Ministarstvo. Ta skupina sastaje se iza zatvorenih vrata i zasad ne istupa u javnost. Tako je potiho, iza kulisâ, okončan prvi čin komedije o “demokratskoj participaciji” šire stručne javnosti u izradi novoga zakona.

Kada je počelo kuloarsko šuškanje o ponovnom pokretanju studentskih akcija, objavljena je informacija o reformiranju povjerenstva o čijem se sastavu pouzdano znaju samo dvije stvari: da u njemu ne sjedi nijedan predstavnik Ministarstva te da mu je na čelo potpuno proizvoljno postavljen čovjek koji se ni na koji način ovom problematikom nije bavio, osim u funkciji prigodničarskog proizvođača medijski atraktivnih aforizama i dosjetki. Ministarstvo je, dakle, ponovno izuzimanje čak i užeg kruga zainteresirane stručne javnosti iz procesa pisanja novog zakona odlučilo medijski kamuflirati osnivanjem pseudopovjerenstva u kojemu je Žarka Puhovskog dopala uloga personificiranog alibija. Nije na nama da spekuliramo o razlozima koji su Žarka Puhovskog naveli da preuzme takvu ulogu, ali je jasno kakav tip računice stoji u pozadini takvog imenovanja. Guranje u prvi plan figure čija je medijski utvrđena uloga ona dežurnog stručnjaka za sve i sva treba stvoriti dimnu zavjesu iza koje će Ministarstvo “u miru” formulirati i progurati novi zakon, oslobođeno utjecaja odozdo. Da bi se unaprijed otklonila mogućnost prigovora da je pravo na utjecaj odozdo istoznačno sa smislom riječi “demokracija”, unajmljen je čovjek čiji medijski imidž tobože stoji u najužoj vezi s obranom demokracije same. Međutim, neovisno o ovakvim kalkulacijama, po sveučilišnim se kuloarima ipak vrlo brzo pročulo da je funkcija novoga povjerenstva čisto ornamentalna – po dovršetku pisanja prijedloga novoga zakona, na njemu je da ga naknadno medijski blagoslovi i tako začepi usta svima koji bi htjeli prigovarati o demokratskom deficitu i birokratskoj samovolji. Tako je zamišljen drugi čin komedije u režiji resornog ministarstva.

Odlučili smo da nema smisla čekati taj trenutak koji bi se svodio na prihvaćanje gotovog čina. Javnost ima pravo već sada znati u kojem smjeru stvari teku. A dovoljno je što neslužbenih što poluslužbenih indikatora smjera kretanja. Ono što je od informacijâ o novom zakonu procurilo potvrđuje još odlučnije kretanje u smjeru komercijalizacije visokog obrazovanja, kretanje koje ide i dublje od pitanja školarinâ (vidi: apendiks FAQ-a u prilogu). Ministarstvo se odlučilo pritajiti i nastaviti u smjeru koji je čvrsto zacrtan još prije proljetne blokade. Jedini “ustupak” demokratskoj interferenciji taktička je odluka da se i s izlaženjem nacrta novog prijedloga zakona pričeka dok se buka i prašina ne slegnu dovoljno da bi stvari mogle ići dalje uobičajenim tokom: po logici čvrste podjele na medijska prenemaganja i lažne ustupke s jedne i zakulisna manevriranja s figom u džepu s druge strane. Neovisno o pitanju besplatnog obrazovanja, takva praksa ostaje neprihvatljiva i duboko nedemokratska. Nepristanak na takvu logiku i njezino prihvaćanje kao tobože nepromjenjive društvene datosti pred kojom je moguće samo slijegati ramenima već je dovoljan razlog za odlučnu ponovnu akciju.

Povrh toga ostaje međutim i pitanje prava na obrazovanje i jednakosti prilikâ. Indikativno je da je to aspekt koji je potrebno svaki put iznova naglašavati jer se u dominantnoj medijskoj prezentaciji i govoru političarâ svaki put iznova izgubi. Obveza obrane pravâ međutim nije stvar izbora. Kada je riječ o pravima neprihvatljivo je postaviti pitanje: “Koliko pravâ si možemo priuštiti?”. U kontekstu govora o krizi i fiskalnim ograničenjima jedino legitimno pitanje glasi: “Što je potrebno učiniti na planu fiskalne i porezne politike da bi fundamentalna prava ostala zajamčena i ostvariva?”. Izbor između tih dvaju pitanja uključuje implicitno odluku o prioritetima i krajnjim društvenim ciljevima. On odlučuje o pitanju kakvo društvo želimo i čemu državni aparat uopće služi. Ako političari i veliki medijski koncerni pitanje obrazovanja (ali i drugih socijalnih prava) dosljedno formuliraju u korist prve varijante pitanja, time nam daju do znanja u korist kakve vizije društva rade. A taj izbor unaprijed degradira interese većine na razinu pitanja od drugorazredne važnosti. I time se ponovno postavlja pitanje o smislu riječi demokracija i vjernosti njezinim obvezama od strane političkih i gospodarskih elita. Najavljeni potezi novog sastava Vlade RH, daljnje privatizacije i napadi na socijalni standard većine, predstavljaju nedvosmislen nastavak kretanja po takvoj liniji. Takav prešutni konsenzus na štetu većine obvezuje nas na djelovanje da bi se stvari na tom planu promijenile.

Ovoga trenutka oko sedamdeset fakulteta u Europi nalazi se pod blokadom, najvećim dijelom iz sličnih razloga. U Hrvatskoj, međutim, participacije u školarinama već sada i u apsolutnim i u relativnim brojkama iznose više nego u većini zemalja Europe. Širina međunarodnog pokreta je dokaz činjenice da naši razlozi za stupanje u novu blokadu nisu posljedica promašena subjektivnog zanosa i avanturizma, dok statističke činjenice samo potvrđuju da su naši razlozi objektivno akutniji nego u većini drugih država.


Ne pristajemo na licitaciju pravima – jednakost nije na prodaju!

Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve