Izjava za medije, 23. 11.2009.

Odluku o ponovnoj blokadi nastave plenum Filozofskog fakulteta nije donio olako. Ova odluka nije proizvod mladenačkog avanturizma i iracionalne usijanosti onih koji su je donijeli. Ona je direktna posljedica razvoja stvarî od dana obustave proljetne blokade. Na ovaj korak odlučili smo se nakon mnogo promišljanja. Svjesni smo težine uloga i težine implikacijâ, kako po nas studente, tako i po profesore i fakultet na kojem smo nastavu odlučili blokirati. Pokušat ćemo u nekoliko crta iznijeti okolnosti koje nas obvezuju na ponovno djelovanje. Vjerujemo da će to odluku o ponovnom pokretanju blokade učiniti razumljivom i široj javnosti.

Povjerenstvo za promjenu zakonske regulative o visokom obrazovanju, u kojemu su pored ljudî iz resornog ministarstva trebali sudjelovati i predstavnici sveučilištâ i predstavnici studenata, sastalo se svega dva puta. Nažalost, sve što je u tim prilikama uspjelo utvrditi bili su vlastita suvišnost i nefunkcionalnost. S “obrazloženjem” da “masa” od dvadesetak ljudi onemogućava “ozbiljan” rad, mandat za izradu prijedloga zakona ponovno je predan užoj skupini stručnjaka o čijem sastavu odlučuje isključivo Ministarstvo. Ta skupina sastaje se iza zatvorenih vrata i zasad ne istupa u javnost. Tako je potiho, iza kulisâ, okončan prvi čin komedije o “demokratskoj participaciji” šire stručne javnosti u izradi novoga zakona.

Kada je počelo kuloarsko šuškanje o ponovnom pokretanju studentskih akcija, objavljena je informacija o reformiranju povjerenstva o čijem se sastavu pouzdano znaju samo dvije stvari: da u njemu ne sjedi nijedan predstavnik Ministarstva te da mu je na čelo potpuno proizvoljno postavljen čovjek koji se ni na koji način ovom problematikom nije bavio, osim u funkciji prigodničarskog proizvođača medijski atraktivnih aforizama i dosjetki. Ministarstvo je, dakle, ponovno izuzimanje čak i užeg kruga zainteresirane stručne javnosti iz procesa pisanja novog zakona odlučilo medijski kamuflirati osnivanjem pseudopovjerenstva u kojemu je Žarka Puhovskog dopala uloga personificiranog alibija. Nije na nama da spekuliramo o razlozima koji su Žarka Puhovskog naveli da preuzme takvu ulogu, ali je jasno kakav tip računice stoji u pozadini takvog imenovanja. Guranje u prvi plan figure čija je medijski utvrđena uloga ona dežurnog stručnjaka za sve i sva treba stvoriti dimnu zavjesu iza koje će Ministarstvo “u miru” formulirati i progurati novi zakon, oslobođeno utjecaja odozdo. Da bi se unaprijed otklonila mogućnost prigovora da je pravo na utjecaj odozdo istoznačno sa smislom riječi “demokracija”, unajmljen je čovjek čiji medijski imidž tobože stoji u najužoj vezi s obranom demokracije same. Međutim, neovisno o ovakvim kalkulacijama, po sveučilišnim se kuloarima ipak vrlo brzo pročulo da je funkcija novoga povjerenstva čisto ornamentalna – po dovršetku pisanja prijedloga novoga zakona, na njemu je da ga naknadno medijski blagoslovi i tako začepi usta svima koji bi htjeli prigovarati o demokratskom deficitu i birokratskoj samovolji. Tako je zamišljen drugi čin komedije u režiji resornog ministarstva.

Odlučili smo da nema smisla čekati taj trenutak koji bi se svodio na prihvaćanje gotovog čina. Javnost ima pravo već sada znati u kojem smjeru stvari teku. A dovoljno je što neslužbenih što poluslužbenih indikatora smjera kretanja. Ono što je od informacijâ o novom zakonu procurilo potvrđuje još odlučnije kretanje u smjeru komercijalizacije visokog obrazovanja, kretanje koje ide i dublje od pitanja školarinâ (vidi: apendiks FAQ-a u prilogu). Ministarstvo se odlučilo pritajiti i nastaviti u smjeru koji je čvrsto zacrtan još prije proljetne blokade. Jedini “ustupak” demokratskoj interferenciji taktička je odluka da se i s izlaženjem nacrta novog prijedloga zakona pričeka dok se buka i prašina ne slegnu dovoljno da bi stvari mogle ići dalje uobičajenim tokom: po logici čvrste podjele na medijska prenemaganja i lažne ustupke s jedne i zakulisna manevriranja s figom u džepu s druge strane. Neovisno o pitanju besplatnog obrazovanja, takva praksa ostaje neprihvatljiva i duboko nedemokratska. Nepristanak na takvu logiku i njezino prihvaćanje kao tobože nepromjenjive društvene datosti pred kojom je moguće samo slijegati ramenima već je dovoljan razlog za odlučnu ponovnu akciju.

Povrh toga ostaje međutim i pitanje prava na obrazovanje i jednakosti prilikâ. Indikativno je da je to aspekt koji je potrebno svaki put iznova naglašavati jer se u dominantnoj medijskoj prezentaciji i govoru političarâ svaki put iznova izgubi. Obveza obrane pravâ međutim nije stvar izbora. Kada je riječ o pravima neprihvatljivo je postaviti pitanje: “Koliko pravâ si možemo priuštiti?”. U kontekstu govora o krizi i fiskalnim ograničenjima jedino legitimno pitanje glasi: “Što je potrebno učiniti na planu fiskalne i porezne politike da bi fundamentalna prava ostala zajamčena i ostvariva?”. Izbor između tih dvaju pitanja uključuje implicitno odluku o prioritetima i krajnjim društvenim ciljevima. On odlučuje o pitanju kakvo društvo želimo i čemu državni aparat uopće služi. Ako političari i veliki medijski koncerni pitanje obrazovanja (ali i drugih socijalnih prava) dosljedno formuliraju u korist prve varijante pitanja, time nam daju do znanja u korist kakve vizije društva rade. A taj izbor unaprijed degradira interese većine na razinu pitanja od drugorazredne važnosti. I time se ponovno postavlja pitanje o smislu riječi demokracija i vjernosti njezinim obvezama od strane političkih i gospodarskih elita. Najavljeni potezi novog sastava Vlade RH, daljnje privatizacije i napadi na socijalni standard većine, predstavljaju nedvosmislen nastavak kretanja po takvoj liniji. Takav prešutni konsenzus na štetu većine obvezuje nas na djelovanje da bi se stvari na tom planu promijenile.

Ovoga trenutka oko sedamdeset fakulteta u Europi nalazi se pod blokadom, najvećim dijelom iz sličnih razloga. U Hrvatskoj, međutim, participacije u školarinama već sada i u apsolutnim i u relativnim brojkama iznose više nego u većini zemalja Europe. Širina međunarodnog pokreta je dokaz činjenice da naši razlozi za stupanje u novu blokadu nisu posljedica promašena subjektivnog zanosa i avanturizma, dok statističke činjenice samo potvrđuju da su naši razlozi objektivno akutniji nego u većini drugih država.


Ne pristajemo na licitaciju pravima – jednakost nije na prodaju!

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.
  • 9. listopada 2023. Kad ti petsto zakonskih prijedloga radi o glavi Liberalna i neoliberalna legislativa te pravni okviri, kako u Europi tako i Americi, očekivano, uspješno i brzo apsorbiraju ultrakonzervativne pritiske i transfobnu artikulaciju koja direktno utječe na trans populaciju. Donose se diskriminatorni zakoni koji zatiru prava jedne društvene skupine i u sebi sadržavaju opasne eradikcionističke elemente koji prijete genocidnim nasiljem.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve