Izjava za medije, 25.11.2009.

U najnovijim javnim istupima resorni je ministar nominalno uvažio učinak političkog pritiska studentskih akcija te time pokušao sugerirati kako će studentski zahtjev za potpuno javno financiranim obrazovanjem biti ispunjen novim zakonom. Međutim, čak i površna analiza modela koji predlaže ministar, a podržava premijerka, nedvosmisleno ukazuje na sljedeću činjenicu: on nije ono što studenti traže. Štoviše, od četiri postojeća mehanizma naplaćivanja studija, ministrov model eliminira jedino onaj “studija za osobne potrebe”, dok ostali, tj. naplaćivanje izvanrednog studija, naplaćivanje ECTS-bodova i naplaćivanje po linearnom modelu prema proizvoljno definiranim pragovima uspješnosti, i dalje ostaju dijelom sustava. Također, taj model uopće ne predviđa javno financiranje postdiplomskog studija. Iz toga je jasno da tzv. novi prijedlog zakona ne donosi ništa više od nove formulacije i eventualno preciznije regulacije modela koji već postoji. Istog onog zbog kojeg su studenti i započeli svoju akciju.

Predsjednica Vlade Jadranka Kosor na novinarsko pitanje o točnoj definiciji praga uspješnosti u utorak je odgovorila: “Oni koji ispunjavaju obveze znači oni koji ispunjavaju obveze”. Sustavno izbjegavanje da se prazne fraze kao što je “kriterij uspješnosti” ili “linearni model” napune konkretnim sadržajem ukazuju na nevoljkost izvršne vlasti da se obveže na minimum transparentnosti. Prepoznali su to i studenti s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i Sveučilišta u Splitu koji se u utorak i srijedu blokadama svojih fakulteta pridružuju već započetoj akciji.

Pojedini mediji prihvatili su stajalište po kojem ministrovi usmeno izneseni nacrti prijedloga zakona u potpunosti koincidiraju sa studentskim zahtjevom. Izostanak konkretne usporedbe koja bi precizno uočila fundamentalne razlike između studentskog i ministrovog prijedloga zakona prikriven je moralističkom diskreditacijom borbe za opće dobro i senzacionalističkim naslovima koji sugeriraju iracionalnost studenata. Proglašavanje metode akcije nasilnom i plenumskog odlučivanja nedemokratskim samo zamagljuje dubinsku logiku sistemskog nasilja koje se manifestira uvođenjem financijskih barijera u akademski sustav i demokratskim deficitom koji je to uvođenje pratio. Konkretno: u postojećem sustavu, koji predložene izmjene neće bitnije promijeniti, širokim slojevima socijalno ugroženih onemogućen je pristup visokom obrazovanju. O tome iza zatvorenih vrata odlučuju malobrojni sveučilišni i državni administratori. Blokade fakulteta upravo razotkrivaju tu sistemsku logiku i osiguravaju prostor za demokratsko odlučivanje o socijalnim pitanjima koji se tiču svih.



DODATAK

Zašto novi prijedlog zakona ministra Fuchsa nije prihvatljiv?

Model obrazovanja po kojem bi redovni studenti koji ne bi pali godinu svi studirali besplatno, o kojem govore vladajući birokrati (premda samo u formi usmenih obećanja) nije model besplatnog obrazovanja niti je ono što studenti traže. Kao prvo, u tom sustavu ostaju izvanredni studenti koji i dalje plaćaju svoj studij. Kao drugo, školarine na postdiplomskim studijima (koje su nevjerojatno visoke) također ostaju. Kao treće, sasvim je izvjesno da bi u takvom sustavu postojalo i plaćanje ECTS-bodova. No tu je glavni problem u tome što tu plaćanje studija i dalje ostaje dio sustava. A svaki model obrazovanja u kojem postoji bilo koji vid plaćanja nosi u sebi klicu daljnje komercijalizacije. Sasvim je realno pretpostaviti da bi mnogi fakulteti, nakon uvođenja ovoga sustava kojim bi nestalo redovnih studenata koji plaćaju (tj. onih koji studiraju za “osobne potrebe”), jednostavno onaj broj studenata za “osobne potrebe” zamijenili istim brojem “izvanrednih” studenata (ta se kategorija novim modelom ne bi ukinula) i opet bismo bili na istom, osim što se studenti koji plaćaju više ne bi nazivali studentima “za osobne potrebe” nego “izvanrednim” studentima. Da su takve manipulacije sasvim realne, očito je prema primjer zagrebačkoga Pravnoga i Ekonomskoga fakulteta koji upisuju jako puno “izvanrednih” studenata (koji nisu pravi izvanredni studenti jer ne rade uz studij), više nego što bi to zapravo mogli u odnosu na realne kapacitete svojih fakulteta, samo zato da bi od njih mogli naplatiti (skupe) školarine. Isto tako, ako bi studij plaćali studenti koji padnu godinu, prilično je očito što bi se vrlo brzo dogodilo. Kriteriji za prolaznost bi se postrožili (tim više što po bolonjskom sustavu više ni nema klasičnog padanja i ponavljanja godinâ), više studenata bi padalo i samim time plaćalo školarine. Padanje jednog ispita godišnje bi tako moglo srušiti studenta na plaćanje studija. Mnogi bi fakulteti na to vjerojatno bili neizravno i prisiljeni time što iz proračuna ne bi dobivali dovoljno sredstava za funkcioniranje. Tu valja također još jednom ponoviti kako su u sadašnji sustav visokog obrazovanja već ugrađene zaštitne mjere koje praktički onemogućuju famozno “vječno studiranje”, kojim se inače često pravda sustavno ukidanje prava na obrazovanje manje imućnima. Komercijalizacija obrazovanja se ne može zaustaviti traženjem novih modela koji u sebi sadržavaju neki vid plaćanja.