Izjava za medije, 25.11.2009.

U najnovijim javnim istupima resorni je ministar nominalno uvažio učinak političkog pritiska studentskih akcija te time pokušao sugerirati kako će studentski zahtjev za potpuno javno financiranim obrazovanjem biti ispunjen novim zakonom. Međutim, čak i površna analiza modela koji predlaže ministar, a podržava premijerka, nedvosmisleno ukazuje na sljedeću činjenicu: on nije ono što studenti traže. Štoviše, od četiri postojeća mehanizma naplaćivanja studija, ministrov model eliminira jedino onaj “studija za osobne potrebe”, dok ostali, tj. naplaćivanje izvanrednog studija, naplaćivanje ECTS-bodova i naplaćivanje po linearnom modelu prema proizvoljno definiranim pragovima uspješnosti, i dalje ostaju dijelom sustava. Također, taj model uopće ne predviđa javno financiranje postdiplomskog studija. Iz toga je jasno da tzv. novi prijedlog zakona ne donosi ništa više od nove formulacije i eventualno preciznije regulacije modela koji već postoji. Istog onog zbog kojeg su studenti i započeli svoju akciju.

Predsjednica Vlade Jadranka Kosor na novinarsko pitanje o točnoj definiciji praga uspješnosti u utorak je odgovorila: “Oni koji ispunjavaju obveze znači oni koji ispunjavaju obveze”. Sustavno izbjegavanje da se prazne fraze kao što je “kriterij uspješnosti” ili “linearni model” napune konkretnim sadržajem ukazuju na nevoljkost izvršne vlasti da se obveže na minimum transparentnosti. Prepoznali su to i studenti s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i Sveučilišta u Splitu koji se u utorak i srijedu blokadama svojih fakulteta pridružuju već započetoj akciji.

Pojedini mediji prihvatili su stajalište po kojem ministrovi usmeno izneseni nacrti prijedloga zakona u potpunosti koincidiraju sa studentskim zahtjevom. Izostanak konkretne usporedbe koja bi precizno uočila fundamentalne razlike između studentskog i ministrovog prijedloga zakona prikriven je moralističkom diskreditacijom borbe za opće dobro i senzacionalističkim naslovima koji sugeriraju iracionalnost studenata. Proglašavanje metode akcije nasilnom i plenumskog odlučivanja nedemokratskim samo zamagljuje dubinsku logiku sistemskog nasilja koje se manifestira uvođenjem financijskih barijera u akademski sustav i demokratskim deficitom koji je to uvođenje pratio. Konkretno: u postojećem sustavu, koji predložene izmjene neće bitnije promijeniti, širokim slojevima socijalno ugroženih onemogućen je pristup visokom obrazovanju. O tome iza zatvorenih vrata odlučuju malobrojni sveučilišni i državni administratori. Blokade fakulteta upravo razotkrivaju tu sistemsku logiku i osiguravaju prostor za demokratsko odlučivanje o socijalnim pitanjima koji se tiču svih.



DODATAK

Zašto novi prijedlog zakona ministra Fuchsa nije prihvatljiv?

Model obrazovanja po kojem bi redovni studenti koji ne bi pali godinu svi studirali besplatno, o kojem govore vladajući birokrati (premda samo u formi usmenih obećanja) nije model besplatnog obrazovanja niti je ono što studenti traže. Kao prvo, u tom sustavu ostaju izvanredni studenti koji i dalje plaćaju svoj studij. Kao drugo, školarine na postdiplomskim studijima (koje su nevjerojatno visoke) također ostaju. Kao treće, sasvim je izvjesno da bi u takvom sustavu postojalo i plaćanje ECTS-bodova. No tu je glavni problem u tome što tu plaćanje studija i dalje ostaje dio sustava. A svaki model obrazovanja u kojem postoji bilo koji vid plaćanja nosi u sebi klicu daljnje komercijalizacije. Sasvim je realno pretpostaviti da bi mnogi fakulteti, nakon uvođenja ovoga sustava kojim bi nestalo redovnih studenata koji plaćaju (tj. onih koji studiraju za “osobne potrebe”), jednostavno onaj broj studenata za “osobne potrebe” zamijenili istim brojem “izvanrednih” studenata (ta se kategorija novim modelom ne bi ukinula) i opet bismo bili na istom, osim što se studenti koji plaćaju više ne bi nazivali studentima “za osobne potrebe” nego “izvanrednim” studentima. Da su takve manipulacije sasvim realne, očito je prema primjer zagrebačkoga Pravnoga i Ekonomskoga fakulteta koji upisuju jako puno “izvanrednih” studenata (koji nisu pravi izvanredni studenti jer ne rade uz studij), više nego što bi to zapravo mogli u odnosu na realne kapacitete svojih fakulteta, samo zato da bi od njih mogli naplatiti (skupe) školarine. Isto tako, ako bi studij plaćali studenti koji padnu godinu, prilično je očito što bi se vrlo brzo dogodilo. Kriteriji za prolaznost bi se postrožili (tim više što po bolonjskom sustavu više ni nema klasičnog padanja i ponavljanja godinâ), više studenata bi padalo i samim time plaćalo školarine. Padanje jednog ispita godišnje bi tako moglo srušiti studenta na plaćanje studija. Mnogi bi fakulteti na to vjerojatno bili neizravno i prisiljeni time što iz proračuna ne bi dobivali dovoljno sredstava za funkcioniranje. Tu valja također još jednom ponoviti kako su u sadašnji sustav visokog obrazovanja već ugrađene zaštitne mjere koje praktički onemogućuju famozno “vječno studiranje”, kojim se inače često pravda sustavno ukidanje prava na obrazovanje manje imućnima. Komercijalizacija obrazovanja se ne može zaustaviti traženjem novih modela koji u sebi sadržavaju neki vid plaćanja.

Vezani članci

  • 4. svibnja 2019. Neoliberalizam, migrantkinje i komodifikacija brige Statistički podaci jasno ukazuju da je europsko tržište rada strogo rodno i rasno uvjetovano. Istovremeno s rastom nezaposlenosti među muškarcima, ona je među ženama u padu. Međutim, ovi naizgled suprotni učinci krize ne ukazuju na privilegirani položaj radnica, već na proces ubrzane feminizacije migracija, kao rezultat porasta potražnje za radnom snagom u tradicionalno „ženskim“ poljima kućanskog rada i rada brige. Autorica objašnjava što nam sudbina migrantkinja može reći o sve lošijem položaju radništva u cjelini. Sara R. Farris održat će 7. svibnja u 19h u kinu Europa predavanje pod naslovom „U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma“, u sklopu ovogodišnjeg 12. Subversive festivala.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve