Jelena Lovrić: Obama s filozofije

U kontekstu izvještaja plasiranih iz novinskih centrala EuropaPress Holdinga, tekst Jelene Lovrić se čini kao odmak od ustaljenog i dekretom utvrđenog pravca (dez)informiranja i poluinformiranja što je očito postala (po)etika određenih medijskih kuća koji ne kriju svoju “režimsku” pripadnost. Isto tako u kontekstu besplatnog preuzimanja “platnih” tvornica (što Lovrić jasno ističe), zahtjev za besplatnim obrazovanjem dobiva u hrvatskoj stvarnosti dodatnu snagu u izbjegavanju ulaska u (post)tranzicijsku neoliberalnu kaljužu.


Na studentsku pobunu proljetos nadležno je ministarstvo reagiralo diskvalifikacijama i višednevnim skrivanjem ministra. Sada žurnom izjavom da studenti kucaju na otvorena vrata i da će se već iduće godine na fakultete upisivati bez ikakvog plaćanja školarina.

Oni koji su prije nekoliko mjeseci studentska zborovanja bezobrazno uspoređivali s plenumima komunističke partije, sada izjavljuju da su studentski prosvjedi opravdano ukazali na postojeće nepravde. Benevolentnost je znak da se možda nešto naučilo? Svojedobni napadi imali su učinak gašenja vatre benzinom. Ili se sada možda samo lukavije postupa?

Ministarstvo tvrdi da je većina studentskih zahtjeva već ispunjena. Možda na razini obećanja. Studenti nemaju ništa na papiru. Novi se model financiranja visokog obrazovanja tek kroji. Ekipa za izradu novog zakona uspjela se sastati samo dva puta.

Usto, studentske se blokade, baš kao i u prvom navratu, medijski pokušavaju ocrniti osporavanjem njihova demokratskog legitimiteta ili prozivanjem njihova tobožnjeg financijskog autizma, slijepog za duboko posrnule ekonomske mogućnosti zemlje.

Napadajući proljetos studentsku pobunu, nekadašnji ministar a danas premijerkin savjetnik Borislav Škegro docirao je kako nigdje nema besplatnog ručka, pa je tako nemoguće i besplatno studiranje. Nema besplatnog ručka, ali je bilo besplatnih tvornica i drugih hrvatskih divota. Studentski prosvjedi zaslužuju podršku, prvo, zato što je za Hrvatsku i njenu budućnost jako dobro da su se mladi probudili iz višedecenijskog sna. Stanje pobune mnogo je bolje od stanja letargije.

Predugo se studente nije vidjelo i nije čulo, kao da ne postoje, što je sigurno problematičnije od njihova novopokrenutog angažmana. Njihov je primjer i socijalno vrlo koristan. Može podići opću političku kulturu nacije.

Držanje je studenata mirno i dostojanstveno, bez bilo kakvih ispada, retorika uzorno demokratska. Usto, u totalno pasiviziranoj Hrvatskoj, gdje se golemo nezadovoljstvo ne transformira u akciju, nego se pretvara u močvaru, njihov primjer može biti poticajan za dinamiziranje ukupnog društva. Još u ovoj zemlji ima boraca.

Drugo, studentske blokade treba podržati jer su one izraz masovne čežnje za boljom Hrvatskom. Najeksplicitniji su zahtjevi za besplatnim obrazovanjem i protivljenje komercijalizaciji visokog školstva. Zbog visokih školarina fakulteti postaju nedostupni za široke slojeve stanovništva. Trenutno je sedamdesetak europskih sveučilišta blokirano iz istih razloga, pa tako hrvatski studenti svojom akcijom korespondiraju s Europom. Ali studentska je pobuna sinkronizirana i sa specifičnim hrvatskim problemima. Treba je razumjeti kao prosvjed protiv socijalne nepravde i deprivilegiranosti, protiv bezdušnog, predatorskog kapitalizma. U biti ona je zahtjev za socijalno osjetljivijom i pravednijom državom. Naposljetku, riječ je o pobuni intelektualnog proletarijata, koji se pretvorio u jednog od velikih gubitnika hrvatske tranzicije. Treće, studentske prosvjede treba podržati jer su ohrabrujući znak da plemeniti ideali još nisu mrtvi.

Političke elite, potrošene i bezidejne, uspjele su da u naciji ubiju svaki zanos. Hrvatska nema svoga Obamu, ali, eto, klinci s filozofije svojevrsni su glasnici nade. Prije osamnaest godina ista su takva djeca jurišala u rat i obranu.

Jelena Lovrić

Vezani članci

  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve