Ljetna škola – Reinhard Kühnl: Oblici građanske vladavine – liberalizam – fašizam

4. Nedosljednosti i protuslovlja:
liberalizam kao obrambena ideologija

Liberalizam je obznanio i napredak u ime svih ljudi. Liberalna se država pozivala na zajedničku volju, liberalni su ustavi govorili općenito o građanima i ljudima. Tek otuda postaju pojmljive energije koje bude patos slobode i ljudskih prava i formiraju ga u revolucionarni pokret. Valja ipak naglasiti da su liberalne teorije od samoga početka sadržavale niz nedosljednosti, budući da su klasni interesi građanstva bili samo djelomično identični s emancipacijom cijeloga društva. Robespierre je ovu razliku jasno istakao kad je razgraničio žirondince od jakobinaca: “Oni žele konstituirati republiku za sebe, ovi za narod. Oni će se potruditi da oblik vlade isprave prema aristokratskim načelima i u interesu bogatih, ovi će pokušati načiniti vladu na načelu jednakosti i zajedničke dobrobiti.”[53]

a) Ograničenje građanskih prava

Čovjek u smislu liberalne teorije, to jest politički zreo i privredno nezavisan čovjek, jest vlasnik. Privredno nesamostalni ostali su isključeni iz građanskih prava, i to s obrazloženjem da posjednik daje poreze o namjeni kojih treba odlučivati, i time stječe pravo suodlučivanja u javnim poslovima; a jedino on raspolaže nužnom nezavisnošću da bi sebi mogao dopustiti samostalan sud. Osim toga, potreban se uvid može očekivati jedino od obrazovanih; a pristup obrazovanju ovisio je opet o tomu da li se raspolaže s dovoljno vlasništva.

U slijedećem su razmatranju Benjamina Constanta ujedinjeni svi bitni argumenti ove teorije: “Koga privredna prinuda drži u vječnoj zavisnosti i osuđuje ga na nadničarski rad, taj nije ništa bolje upoznat s javnim poslovima od djece, i on se za nacionalnu dobrobit, elemente koje ne pozna i u čijim prednostima samo indirektno sudjeluje, ne zanima više nego stranci. Za izborno je pravo dakle potreban još jedan uvjet osim zakonskih propisa državljanstva i donje granice starosti. Taj je uvjet slobodno vrijeme koje je neophodno kako bi se čovjek prosvijetio i zadobio pravi sud. Jedino vlasništvo pribavlja slobodno vrijeme, jedino vlasništvo osposobljava čovjeka da vrši politička prava.”[54] A kod Kanta stoji: “Za to je nužna kvaliteta (osim prirodne, da nije dijete, da nije žena) jedino: da je on svoj vlastiti gospodar, odnosno da ima bilo kakvo vlasništvo (u što se može ubrojiti i svako umijeće, obrt, lijepa umjetnost ili znanost) koje ga hrani. Kućna posluga, trgovački pomoćnici, nadničari, čak i frizeri naprosto su operarii a ne artifices pa nisu članovi države, a time nisu kvalificirani ni da budu građani.”[55]

Primjereno ovoj teoriji, izborno je pravo u liberalnim ustavima ograničeno na posjednike. Na primjer u Engleskoj, klasičnoj zemlji liberalnog parlamentarizma, nakon revolucije 1688. samo je 2% stanovništva imalo pravo glasa. Nakon prve izborne reforme 1832. udio onih koji su imali pravo glasa popeo se na okruglo pet postotaka. O raspravama povodom druge izborne reforme iz 1867, koja je povećala broj birača od tri na pet milijuna, citirajmo Andréa Mauroisa: “Nedavno je torijevska vlada kanila dati pravo glasa svakom biraču koji plaća više od deset funti stanarine, a vigovska opozicija galami da je to sramota, te da osam funti predstavlja zdravu granicu ljudskih prava. Doskora vigovski parlament predlaže sedam funti, a derby na usta svoga proroka Disraelija tvrdi da to znači prepustiti Englesku svim opasnostima demagogije. U stvarnosti se cijelo pitanje vrti oko toga kojoj će se od velikih partija okrenuti novi birači. Ali Gladstone govori riječima ćudorednoga zgražanja o onima koji pokušavaju pomoću izbornih statistika procijeniti jačinu narodnih masa, kao da se radi o neprijateljskoj vojsci što je prodrla u zemlju. ‘Ljudi na koje se odnose oni prigovori naša su braća, kršćani kao i mi, meso našega mesa i krv naše krvi.’ Na što ga jedan torijevac upita kako to da naše meso i krv kod sedam funti gubi svoju vrijednost.”[56] (Uostalom, pri tom se radilo samo o povećanju glasova za 400 000.) Konačno je izborna reforma iz 1884, koja je još uvijek iz izbornog prava isključivala trećinu muškaraca i sve žene, ostvarena tek putem snažnoga pritiska industrijskoga radništva.

Otpor protiv ove “uravnilovke” trajao je do 1918. Kad je konzervativni ministar Puttkammer 1883. prusko trorazredno izborno pravo označio[57] “kao dragocjeno dobro koje vlada nije sklona napustiti”, mogao je biti siguran u suglasnost krupne buržoazije. Nacionalnoliberalni povjesničar Treitschke u općem je izbornom pravu vidio “ogrubljenje i osirovljenje javnoga života”, mogućnost razvoja za “sile gluposti” praznovjerja, zločestoće i laži, sile sirovih egoističkih interesa” kojima bi se morali suprotstaviti “viši staleži, zbiljski obrazovane klase”.[58] Godine 1893. u Belgiji je uvedeno stupnjevito izborno pravo koje je pojedinom građaninu – već prema imanju, obrazovanju i poziciji u javnom životu – priznavalo do tri glasa. Još je 1909. Saska uz podršku liberala dobila slično izborno pravo, po kojemu je najveći broj od četiri glasa dobio onaj koji je raspolagao i visokim dohotkom i značajnim zemljoposjedom. Neki govornik nacionalliberala primijetio je o tomu: “Nije važan jedino broj glasova, nego i njihova težina.”[59] A jedan kasniji apologet nacionalliberalizma komentira godine 1957: “Pluralističko je izborno pravo usmjeravalo izbor u nacionalnoliberalnom smislu, ono je potvrđivalo počasnu politiku elite.”[60]

Još su se rigoroznije probijali klasni interesi građanstva nasuprot idejama pravne jednakosti i opće emancipacije u pitanju ropstva. Engleski teoretičar John Locke, koji još i danas vrijedi kao krunski svjedok liberalnoga duha, ne samo da je osobno financijski sudjelovao u trgovini robljem nego je ropstvo i pravno sankcionirano u nacrtu ustava što ga je pripravio za Sjevernu Karolinu. U Sjedinjenim Američkim Državama, kojima pripada povijesna zasluga što su prvi put obznanile opća ljudska prava, ropstvo je narednih desetljeća činilo gotovo osnovu značajnih dijelova narodne privrede. Pravna jednakost obojenih i bijelih tamo nije do današnjega dana potpuno ostvarena.

Ovakvo deklasiranje nije pogađalo samo crne robove, koji su uz velike gubitke u ljudstvu, ali ipak s golemim profitima prevoženi iz Afrike u Ameriku, nego općenito kolonijalno stanovništvo ostalih dijelova zemaljske kugle. Doduše, ropstvo je službeno ukinuto u engleskim kolonijama 1833, ali se ipak u realnoj životnoj situaciji robova u prvi mah nije mnogo izmijenilo. Lord Justice Farwell sasvim je pragmatički obrazložio diskriminaciju kolonijalnoga stanovništva: “Istina je da bi u zemljama što ih nastavaju urođenici koji su brojniji nego bijelo stanovništvo ovakvi zakoni, iako su tvrđava slobode u Ujedinjenom Kraljevstvu, vrlo lako mogli postati smrtnom osudom bijelih, kad bi tamo bili primijenjeni.”[61] Sloboda se ovdje sasvim otvoreno i naivno reducira na slobodu vladajućih.

Kao što je ovdje liberalizam još jednom rigorozno suzio pojam jednakosti, koji je i inače bio ograničen na formalno-pravno područje, kako bi bili osigurani građanski klasni interesi nasuprot neposjednicima, tako su odsječene radikalne konsekvencije pojmu narodnoga suvereniteta, koji je od prosvjetiteljstva vrijedio kao jedina umna osnova legitimnosti države. To je bilo – s gledišta građanstva – utoliko potrebnije, ukoliko se izborno pravo sve više širilo prema dolje. Za ograničenje narodnoga suvereniteta poslužile su ustanove i ideje koje su u prvi mah – u borbi protiv apsolutizma i staleške države – imale naprednu funkciju: podjela vlasti, osnovna prava i predstavništvo.

b) Podjela vlasti

Podjela vlasti između zakonodavne i izvršne vlasti proizvod je građanske oslobodilačke borbe. U situaciji kad monarhistički apsolutizam više nije bio dovoljno jak da sam vrši političku vlast, a građanstvo još nije bilo dovoljno jako da mu otme svu vlast, došlo je do kompromisa: građanstvo, koje je u parlamentu posjedovalo odlučujući utjecaj, osvojilo je zakonodavstvo i time pravo da raspolaže budžetom i da samo regulira zahvate u slobodu i vlasništvo. Monarhiji, koja se oslanjala na plemstvo, ostala je moć raspolaganja vojskom i upravnim aparatom. Podjela vlasti odgovarala je dakle stadiju privremene klasne ravnoteže između građanstva u usponu i padajuće feudalne aristokracije. S rastućom ekonomskom snagom građanstvo je moralo stremiti preko ovoga kompromisa i konačno osvojiti i posljednju tvrđavu monarhove moći, to jest, i izvršnu vlast politički podvrgnuti načelu narodnoga suvereniteta, a socijalno utjecaju građanstva. Tek je parlamentarna republika, u kojoj vlada djeluje kao izvršni organ narodnoga predstavništva, odgovarala unutrašnjoj logici liberalne ideje i socijalnoj situaciji interesa građanstva.

Ali kad su tokom 19. stoljeća predstavnici manualnih radnika u rastućoj mjeri prodrli u parlamente, zaprijetila je opasnost da će se načelo narodnoga suvereniteta okrenuti protiv samoga građanstva. Tada se građanstvu izvršna vlast učinila kao faktor moći pomoću kojega bi možda moglo uspjeti držati na uzdi opasnosti demokracije. Naime, privremeno se nije trebalo bojati da bi socijalističke partije putem obrazovanja parlamentarnih većina mogle osvojiti vladu. Radilo se, dakle, o tomu da se naglasi samostalnost izvršne vlasti i da se ograniče parlamentarne mogućnosti kontrole. To je bilo to lakše što se zahtjev za javnošću i demokratskom kontrolom i tako odbio od hijerarhijski izgrađenih aparata vojske i uprave. Zahtjev za jakom izvršnom vlašću, koja bi po mogućnosti bila nezavisna od parlamenta i narodne volje, nije stoga slučajno bitni sastavni dio svih desnih programa, usmjerenih na očuvanje postojećih odnosa vlasti.

Isto je tako bilo važno držati pravosuđe izvan utjecaja narodne volje. Već je socijalni izbor putem akademskog studija jamčio da najamni radnici ne mogu osvojiti nikakav položaj u pravosuđu. Takav studij mogli su sebi priuštiti samo pripadnici posjedničke klase. Građanstvo je dakle moralo zahtijevati nezavisnost treće vlasti. Vezanost za zakon što ga je donijelo narodno predstavništvo podjelom vlasti nije doduše formalno narušena, ali je tumačenje zakona ipak bilo prepušteno sucima.

Zbog toga po starijim liberalnim teorijama pravosuđu nije pripadao rang posebne vlasti. Montesquieu je govorio kako suci nisu ništa drugo “nego usta koja obznanjuju riječi zakona, neživa bića”. A Rousseau je zahtijevao: “Riječ o sudskom stvaralaštvu prava … mora biti iskorijenjena iz našega rječnika. U državi koja ima ustav, zakonodavstvo, jurisprudencija sudova nije ništa drugo nego zakon.”[62] Ako postoji sumnja u interpretaciju zakona, sudac se mora obratiti zakonodavcu.

Ali je stvarno sucu građanske demokracije ostao širok prostor za tumačenje zakona. Već se Code civil Napoleona I izjasnio izričito za sučevu slobodu interpretacije, a ova je sloboda značila zapaženu poziciju moći, koja je moć rasla istom mjerom kojom se kompliciralo zakonodavstvo i zakonodavac posezao u područje društva, to jest kako se građanska država udaljavala od liberalnog pojma zakona (općenita, apstraktna, unaprijed određena norma).

Teoretičari, poput Richarda Templea, pri tom su sasvim otvoreno priznavali da se radi o ograničenju demokratskoga načela: on je zakonodavnu vlast svrstao pod demokratski, pravosuđe pod aristokratski, a izvršnu vlast pod monarhistički princip i vidio je najbolje rješenje u mješavini svih triju oblika.

Da bi se opravdala podjela vlasti, konstruirana je ideologija koja još danas vrijedi kao duhovni temelj građanske pravne države: velika je opasnost za slobodu ako je suviše moći koncentrirano u jednoj instanci. Stoga moć mora biti raspodijeljena na različite nosioce koji su u stanju uzajamno se sputavati i kontrolirati. Takav sistem ravnoteže moći predstavlja podjela vlasti.

Lako je uvidjeti kako se ova teorija orijentira prema modelu liberalne konkurentske privrede. Iako su već antički teoretičari, poput Aristotela i Polibija, razvili slične predodžbe o ublažavanju sile, ipak je tek liberalno razdoblje proizvelo ono mnoštvo teorija ravnoteže za sva životna područja.[63] Za državnu se organizaciju nije zahtijevala samo ravnoteža između zakonodavne i izvršne vlasti nego i određena ravnoteža unutar zakonodavne vlasti – teorija koju je Carl Schmitt s pravom nazvao “metafizika dvopartijskog sistema”[64].

Teorija o konkurenciji različitih snaga koje bi se uzajamno morale držati u ravnoteži zvuči doista jasno, ali ipak ostaje sumnja da je formalna podjela vlasti na različite instance neplodna, ako tim instancama vladaju snage koje shvaćaju demokraciju kao opasnost za njihove društvene privilegije. Činjenica što je građanska pravna država u svojoj povijesti često prevedena u jedan autoritarni ili fašistički sistem vladavine govori ovdje jasnim jezikom. Po svom političkom i socijalnom sadržaju podjela vlasti znači da su izvršna i sudska vlast u velikoj mjeri izvučene ispod utjecaja narodne volje, da se demokracija i narodni suverenitet ograničavaju na relativno usko područje. Zato u većini suvremenih građanskih demokracija, koje sve počivaju na podjeli vlasti, nije uspjelo podvrgnuti vojsku, upravu i sudstvo djelotvornoj kontroli demokratske javnosti.

c) Odnos osnovnih prava i narodnoga suvereniteta

I učenje o osnovnim pravima, koje pripada među najznačajnija dostignuća građanske revolucije, dobilo je u razdoblju rastuće demokratizacije naglaske koji su usmjereni protiv načela narodnoga suvereniteta. Pufendorf, teoretičar prirodnoga prava, još je sasvim dosljedno učio da u demokraciji, gdje su onaj koji zapovijeda i onaj koji sluša identični, suveren, to znači narod, može po svojoj želji mijenjati zakon i ustav.[65] Proklamirajući, međutim, da osnovna prava predstavljaju predzakonsko i nadzakonsko pravo, ovo je područje izvučeno iz demokratskog oblikovanja volje. A time što je građanstvo proglasilo pravo na privatno vlasništvo osnovnim pravom, dapače dominantnim osnovnim pravom, dobio je sustav vlasništva građanskoga društva aureolu nadvremenskoga i nepovredivoga. “Sa zaštitom vlasništva u njegovoj se svijesti podudara sve što mu je dragocjeno i skupo: život, sloboda i vjerovanje.”[66] U inače radikalno-demokratskom francuskom ustavu iz 1793. stoji u članu 16: “Pravo vlasništva je pravo svakoga građanina da po svojoj volji uživa i raspolaže svojim imanjem, svojim dohotkom, plodovima svoga rada i svoje marljivosti.” Da bi toj garanciji vlasništva pribavio potrebnu težinu, konvent je iste godine zaključio uvođenje smrtne kazne za svakoga tko je zahtijevao mjere protiv privrednoga vlasništva. U John Lockea zaštita vlasništva gotovo je motiv za tvorbu države. U njegovoj se teoriji može prepoznati potreba “da se prirodnopravno ne legitimira samo privatno vlasništvo, nego i neograničeni proces akumulacije, pa i razlike u dohotku koje otuda rezultiraju”[67]. Za građanske teoretičare od Hobbesa do Adama Smitha i Kanta gotovo je samorazumljivo da je glavna svrha države očuvanje privatnoga vlasništva. (Središnja pozicija sustava vlasništva nije slučajna i, uostalom, nije ograničena na liberalizam, jer “vlasništvo pruža svom vlasniku slobodu od rada i vlast raspolaganja radom drugih, a ovdje leži bit svake društvene vladavine, ma koji oblik ona poprimila”[68].)

Ljevica, koja je odmah stavila na raspravu u parlamentima sferu proizvodnje i raspodjele dobara, koja je napadala socijalnu nejednakost i zahtijevala podruštvljavanje sredstava za proizvodnju, pojavljivala se prema tomu ne samo kao protivnik određenoga društvenog poretka nego kao protivnik prava i morala uopće. Time što je moć odlučivanja naroda i narodnoga predstavništva ograničena okvirom građanskoga poretka vlasništva oduzeta je načelu najopasnija žaoka, demokracija je reducirana na sistem formalnih pravila postupanja, koji se činio neopasnim za socijalne privilegije posjedničkih klasa.[69]

Nasuprot njihovoj pretenziji, liberalni ustavi sadrže dakle materijalnu odluku o društvenom poretku, i to u smislu građanskih klasnih interesa. “Slobodna igra snaga” unaprijed je ograničena na taj okrug. Liberalna tolerancija nalazi svoju granicu tamo gdje se stavlja u pitanje građanski sustav vlasništva. I takva se navodno slaba liberalna država pokazala uvijek dovoljno jakom da odbije napade ove vrste – u nuždi angažiranjem policije i vojske. Pri tom je prema ideji kao i u zbiljnosti bilo potpuno nevažno ima li liberalna država većinu naroda za sebe ili protiv sebe. Privatno je vlasništvo uvijek stajalo više nego načelo demokracije.

d) Predstavnički sistem

Istim je ciljevima služio predstavnički sistem. Primjereno logici načela narodnog suvereniteta, parlament bi valjalo odrediti kao organ izvršenja narodnoga suvereniteta. Čak je i John Locke, koji je bio vrlo udaljen od proklamacije neograničenoga narodnog suvereniteta, priznao narodu pravo “opozvati ili promijeniti zakonodavnu vlast ako misli da ona radi protiv poklonjenog joj povjerenja”[70]. Nasuprot tomu, predstavnički ustav reducira odnos između birača i izabranih na minimum: poslanik nije vezan ni za kakve upute ili naredbe svojih birača, nego može, kad je jednom izabran, po svojoj volji slobodno odlučivati. Narod doduše ostaje nominalno vrhunski suveren, ali faktički biva jako ograničen u svojoj vlasti odlučivanja. On nema nikakve mogućnosti da donosi materijalne odluke ili da utječe na takve odluke poslanika. Prepušta mu se jedino izbor vladajućeg osoblja u području zakonodavne vlasti.[71]

Ideološko opravdavanje predstavničkoga sistema dao je engleski konzervativni liberal Edmund Burke, koji je jasno uočio opasnosti demokratskih tendencija za građansko društvo, kako su se one otvoreno očitovale već u francuskoj revoluciji.[72] Osnovni je motiv isto kao kod ograničenja izbora: samo elita raspolaže potrebnom mjerom uma i uvida da bi spoznala što zahtijeva opće dobro. Očito je da se ovdje radi o logički dosta neutemeljenoj defenzivnoj ideologiji: ako se pretpostavi da je narod suviše glup da donese pravilne materijalne odluke, nema razloga za pretpostavku da je dovoljno pametan da bi donio pravilne kadrovske odluke. Nasuprot učenju liberalnoga historičara i političara Guizota, da je predstavnički sistem podoban da skupi i izrazi um koji je raspodijeljen u masi, s pravom je isticao konzervativac Robert von Mohl: “Gdje je jamstvo da su ovi izabrani upravo nosioci komadića uma?”.[73] Rousseau je jednostavno poricao mogućnost predstavništva: “Suverenitet ne može biti predstavljen iz istoga razloga iz kojega ne može biti otuđen: on po svojoj biti počiva na općenitoj volji, a volja se ne može zastupati … Poslanici naroda nisu prema tome predstavnici i ne mogu to biti; oni su samo njegovi opunomoćenici.”[74]

Naglašavanje nezavisnosti izabranih nasuprot biračima zadobilo je veće značenje u situaciji kad je pravo glasa bilo sve više prošireno prema dolje, dok su u parlamentima još dugo dominirali posjednički i obrazovani slojevi. Dominacija građanskih predstavnika u parlamentima još u vrijeme kad su najamni radnici već činili najjaču društvenu grupu ima različite razloge: manualni su radnici trebali duže vremena da bi postali svjesni svojih interesa pa da bi suprotstavili vlastite partije građanstvu. To se temeljilo, prije svega, na čvrstoj ukorijenjenosti u tradicionalnim, osobito religioznim oblicima mišljenja i života, te na malim mogućnostima obrazovanja, koje nisu dostajale da bi se njihovo mišljenje promijenilo u kritičkom smjeru. Posljedica je ove situacije bila da su konzervativci – suprotno njihovim strahovanjima – imali koristi od uvođenja općega prava glasa, jer su im bili sigurni upravo glasovi politički posve neobrazovanih, prije svega seoskoga stanovništva i žena. Ali to se temeljilo i na općenito utvrdivoj činjenici što su donje klase bile u visokom stupnju duhovno ovisne od gornjih klasa. Ove, naime, općenito, raspolažu nužnim sredstvima vladanja (novinstvo, sistem odgoja, religija, itd.), kako bi svoj pogled na svijet tendencijski napravile pogledom na svijet svih i kako bi uvjerile donje klase da njihovi interesi ni kod koga nisu tako sačuvani kao kod moćnika. Ideologija vladajućih uvijek je dakle težila da postane vladajućom ideologijom, ali ta je tendencija bivala to jačom što se rafiniranije razvijao sistem masovnih medija. Pored ovih uzvišenih oblika ovisnosti na djelu su, dakako, bili i grublji oblici. Kad su, primjerice, radnici s imanja istočno od Elbe “marširali u zbijenoj koloni s polja u izborni lokal pod paskom inspektora”, bila je zajamčena odluka u smislu vladajućih; zemljoposjednik koji je igrao ulogu voditelja izbora primao je izborne listiće “pri čemu se ponekad služio praznom kutijom od cigara ili otvorenom zdjelom za juhu kao izbornom urnom”[75].

Ali čak kad su donje klase postale svjesne svojih interesa, stajale su na putu njihova prodora u parlament mnoge zapreke. Budući da do prijelaza u 20. stoljeće poslanici nisu dobivali nikakve hranarine, luksuz političkoga mandata mogli su sebi priuštiti samo imućni. Za politiku je mogao živjeti jedino onaj koji nije morao živjeti od politike, tko je bio “opskrbljen”. Stoga je već Edmund Burke zahtijevao od predstavnika da “mogu donekle slobodno raspolagati svojim vremenom i da stoje iznad kmetske ovisnosti”[76]. Ovakvom je praksom bar za duže prijelazno razdoblje bila osigurana prevlast građanstva. Tek kad su donje klase obrazovale jake, strogo organizirane masovne partije, koje su mogle svoje funkcionare namjestiti i platiti iz priloga svojih članova, one su bile u stanju poslati veći broj svojih predstavnika u parlamente.

Ipak je predstavnički sistem ostao faktor koji je sprečavao razvitak narodnoga suvereniteta. Budući da se efektivna demokratska kontrola izabranih narodnih predstavnika za vrijeme legislativnoga razdoblja pokazala nemogućom, predstavnička su se tijela mogla sve više osamostaljivati prema narodnoj volji, tako da je i u predstavničkoj demokraciji politika samo s ograničenjem bila stvar naroda. Prema instancama odlučivanja ona je ostala stvar društvene elite koja je znala čuvati socijalne privilegije gornjih klasa.

e) Dvodomni sistem

I dvodomni sistem predstavlja podjelu vlasti, ali ipak mora biti promatran kao vlastiti konstruktivni element građanske države. On je izvorno nastao kao kompromis između ofenzivnoga građanstva i plemstva potisnutog u defenzivu: dok se narodno predstavništvo legitimiralo demokratskim izborima, prvi je dom počivao na privilegijama po rođenju. Liberalizam je u početku stremio razvlaštenju gornjega doma, ali je porastom moći narodnih masa spoznao prednosti ovakvoga gremija odlučivanja koji je izmaknut narodnoj volji. Badenski je liberal Rottek vidio tu povezanost u svoj jasnoći: dok se o narodnom predstavništvu još odlučivalo prema posjedu i obrazovanju, gornji dom nije bio bezuvjetno potreban. On je postao neophodan tek kad je postojala opasnost majorizacije od strane donjih klasa.[77] Friedrich Christoph Dahlmann, jedan od glasnogovornika liberala u parlamentu Pavlove crkve, precizirao je: pored plemstva i krupnog zemljoposjeda moraju u gornjem domu biti zastupljeni oni koji su “za to podobni raznovrsnim uvidima, učenošću i poslovnim iskustvom”. Članove valja pozivati doživotno; dio mandata treba biti nasljedan. Gornji dom treba spram narodnoga predstavništva vrijediti kao ravnopravan u svakom pogledu.[78]

Bilo je, prema tomu, samo dosljedno kad liberali nisu u Pruskoj zahtijevali ukidanje “gornjeg doma”, nego tek jaču zastupljenost građanstva. “Do sadašnjega vremena u liberalizmu postoji konkretan ideal gornjeg doma. Prema tomu, prvi je dom gremium elite, koji uključuje što je moguće više duhovnih, političkih i ekonomijskih kvaliteta i posebnih stavova.”[79] Tako se prema prijedlozima što su ih razvile građanske partije Zapadnih zona 1945. prvi dom trebao sastojati od “uglednih osoba javnoga života”, od predstavnika univerziteta, crkava, komuna i privrednih saveza, ukratko: od predstavnika posjeda i obrazovanja. Senat Bavarske doista je sastavljen prema sličnim načelima.

Ovdje predložena interpretacija ne teži svestrano izložiti načela i ustanove liberalne države u njihovim prednostima i nedostacima. Na primjer, u političkoj i znanstvenoj diskusiji nisu navedeni pragmatički razlozi za predstavnički sistem (on jamči stabilitet i kontinuitet, pogoduje obrazovanju kvalificirane političke elite) ili protiv neograničenog narodnoga suvereniteta (tako se ne može zajamčiti pravo manjina, ne može se prakticirati neposredna demokracija) koji su sigurno vrijedni točnijega ispitivanja. Ovdje se radi tek o tomu da se razjasni socijalna funkcija liberalnih institucija i teorija u određenoj historijskoj konstelaciji, a ona se u stvari sastojala u tome da se brani vladavina posjedničkog građanstva protiv “izopačenosti demokracije”, to jest protiv neposjedničkih klasa. Ustavni i privredni povjesničar Georg von Below rekao je to bez uvijanja u svojoj kritici vajmarske demokracije: radi se sada o tomu “da se zlo zahvati u korijenu, to jest da se demokracija nužno ograniči, prije svega dvodomnim sistemom i samostalnom pozicijom predsjednika Reicha, bilo da ga se nazove predjednikom ili monarhom”[80].

U ovim nedosljednostima i protuslovljima liberalne teorije simptomatički dolazi do izražaja da je borba za emancipaciju građanstva protiv plemstva i apsolutizma od samoga početka samo djelomično identična sa slobodom i humanitetom općenito. Doduše, liberalni su ideali obznanjeni u ime svih ljudi, ali se nakon pobjede nad aristokracijom i apsolutizmom vrlo brzo pokazalo kako je liberalna sloboda bila sloboda posjedničkoga građanstva, a ne sloboda čovjeka. Edmund Burke, ideolog engleske krupne buržoazije, argumentirao je u odnosu na radikalne tendencije francuske revolucije: “U Francuskoj vlada nije u rukama vlasnika. Prema tomu, neizbježno je uništenje vlasništva, a nestala je umna sloboda.”[81] Glavna je dakle zadaća liberalne ustavne teorije i državne organizacije trebalo biti poduzimanje mjera da vlada ostane u rukama vlasnika. Oružana je sila stajala spremna z aslučaj da narodne mase pokušaju realizirati svoje zahtjeve neposrednom akcijom. U “Zakonu protiv okupljanja gomile” francuske narodne skupštine iz 1789. stoji kratko i jasno: “Ako se masa ne raziđe na zahtjev, oružana sila treba otvoriti vatru.”[82] “Masakr iz Peterloa”, što ga je engleska policija priredila 1819. među engleskim radnicima – bilo je 11 mrtvih i 400 povrijeđenih – pokazuje kako je liberalna država nesumnjivo mogla obistiniti ovakve prijetnje.

Ipak je nauk o narodnom suverenitetu bio golem povijesni napredak, premda je ovaj nauk u prvi mah bio samo obznanjen, a nije bio ozbiljen. A Deklaracija ljudskih prava postavila je nova mjerila za oblike ljudskoga zajedničkog života, iako je građansko društvo u prvi mah ova prava samo objavilo (a tek u začecima ozbiljilo).

Oštrouman teoretičar poput Rousseaua rano je zamijetio nedosljednosti liberalne teorije. Tako je on razvio model demokracije koja je bila dosljedno usmjerena na načelo narodnoga suvereniteta i stoga nije znala ni za podjelu vlasti ni za nezavisnost izabranih spram njihovih birača. (On je dakako ostao zarobljen klasnim sadržajem građanske revolucije utoliko što je i on privatno vlasništvo brojio u prava čovjeka.) Njemu je bilo jasno da narodna volja nije mogla doći do riječi ako se upusti u ovakva ograničenja. Stoga nije slučajno što je socijalistička demokracija, koja liberalizam tako reći uzima za riječ i postavlja sebi cilj prevesti u praksu čovjekova prava što ih je obznanio liberalizam, a demokraciju oblikovati kao zbiljsku vladavinu naroda, posegla za Rousseauovom teorijom. “Građanska je revolucija bez sumnje u većini točaka bila više građanska nego revolucija, ali ona nije samo obavila golem dio čišćenja – poput ukidanja privilegija, ona zaista sadrži u sebi i ono obećanje i onaj utopijsko-konkretni sadržaj obećanja za koji se zbiljska revolucija može uhvatiti … sadržaj ljudskih prava … sloboda, jednakost, bratstvo, pokušana ortopedija uspravnoga hoda, muškoga ponosa, ljudskoga dostojanstva ukazuju daleko preko građanskoga horizonta.”[83]

f) Problem slobode i jednakosti

Ova se socijalna suprotnost teorijski očitovala u sporu o odnosu slobode i jednakosti koje su – zajedno s bratstvom – činile borbenu parolu francuske revolucije. Naime, za donje klase sloboda nije bila više nego lijepa formula, dok su god one ostale siromašne i ekonomski zavisne, te dok su bile prisiljene prihvaćati radne uvjete poduzetnika. Za njih je socijalna jednakost bila elementarna pretpostavka za realnu mogućnost osobne slobode. Nasuprot tomu, posjedničko je građanstvo moralo u jednakosti vidjeti najveću opasnost za svoje socijalne privilegije. Liberalni su teoretičari odmah proglasili da sloboda i jednakost odstranjuje istinsku slobodu, da se, dakle, mora birati između njih dviju, te da je sloboda viša vrijednost.[84]

Tako je od slobode koju je obznanio liberalizam ostalo u socijalnom realitetu jedva nešto više od slobode vlasništva i obrta, to jest slobode posjednika kapitala na izrabljivanje najamno ovisnih. Pod uvjetima kapitalističke proizvodnje masi je manualnih radnika ostala zatvorena svaka mogućnost da se doista koriste liberalnim ustavnim jamstvima. Za to im je nedostajala kako potrebna mjera socijalne sigurnosti i slobodnoga vremena tako i temeljna pretpostavka raspolaganja svojom vlastitom osobom, svojim radnim uvjetima i svojim obrazovnim interesima. Teret dnevnog rada i briga za golo održanje egzistencije nisu ostavljali prostora za pravno zajamčen slobodni razvitak ličnosti.

Ali čak je i posjednicima u tom sistemu bilo nemoguće svestrano razvijanje njihovih sposobnosti. I njihov je život određivalo otuđenje. Po cijenu privredne propasti bili su prisiljeni koncentrirati sve snage na maksimiranje profita i izrabljivanje, kako bi mogli opstati u konkurentskoj borbi, jer “kapital u svom formalno najčišćem obliku pretpostavlja … borbu čovjeka s čovjekom”[85]. Kapitalizam je vodio do duhovnog sakaćenja svih sudionika, iako je posjednicima kapitala pri tom bila dodijeljena relativno ugodnija uloga.

Liberalizam nije doduše mogao opozvati opasno načelo jednakosti, ali je ipak mogao u velikoj mjeri ograničiti njegovu vrijednost. Tako je jednakost decimirana na puku “jednakost pred zakonom”, i time joj je oduzeta njezina socijalna djelotvornost. Nedosljednost je doduše očita: “time nije pokriven golem ostatak druge nejednakosti”[86]. Socijalna konstelacija kao i unutrašnja logika morale su voditi do zahtjeva za zbiljskom jednakošću, do stanja “u kojemu nikom više nije potrebno, dapače nitko nije u položaju da drugomu bude vuk”[87]. U tom je smislu objavio Marat, heroj masa u francuskoj revoluciji: “Jednakost prava vodi do jednakosti užitaka, i tek se na ovoj osnovi može misao počinuti.”[88] Liberalizam je morao izazvati socijalizam kao vlastitu posljedicu; “proleteri su uhvatili građanstvo za riječ”, kako je to točno primijetio Friedrich Engels. Babeuf, koji je privatno vlasništvo već krajem 18. stoljeća napadao kao izvor svega zla, bio je 1797. ubijen zbog zavjere. Tek nekoliko desetljeća kasnije počeli su se najamni radnici organizirati kao socijalistički pokret.

Horkheimer i Adorno istakli su načelne prigovore protiv interpretacije građansko-revolucionarnoga pokreta kao pokreta koji je u načelu usmjeren na emancipaciju, koji je dakako ograničen građanskim klasnim interesima, ali ga u njegovu emancipatorskom sadržaju valja pojmiti kao predstupanj socijalističkih tendencija.[89] Oni pokušavaju dokazati kako su u građansko-revolucionarnom pokretu od samoga početka usađeni nehumani elementi, koji su možda čak i dominirali, a koji su potom u fašizmu došli u prvi plan u brutalnoj otvorenosti: neprijateljstvo prema radosti, ideologija narodnoga zajedništva, podređivanje uma čisto materijalnim interesima, obožavanje privredne proizvodnosti, ukratko: redukcija ljudske egzistencije na kategorije proračunljivosti i korisnosti. Iako se ovim oštroumnim analizama ne može odreći element istine, mora se insistirati na fundamentalnoj razlici između građanskog pokreta u njegovoj “herojskoj fazi” i uspostavljenoga građanskoga društva. Ernst Bloch uvjerljivo je pokazao kako se ovdje koriste pojedine crte građanske revolucije “da bi se na kraju pretpostavio zajednički nazivnik između juriša na Bastilju i Hitlerova paljenja Reichstaga”. Tako on može pokazati “kamo dospijeva teorija koja poriče građansku revoluciju kao matično stablo proleterske, a umjesto toga istodobno je navrće fašizmu”[90]. Ovdje razvijeno shvaćanje povijesti orijentirano je stoga prema shvaćanju Ernsta Blocha.

5. Ideja i zbiljnost

Pokazano je kako već teorijske konstrukcije liberalizma očituju niz protuslovlja i nedosljednosti koje proizlaze otuda što su opći interesi i posebni klasni interesi građanstva bili samo djelomično identični. Tako su obećanja prosvjetiteljstva i nadanja masa, koja su svoj izraz našla u građanskoj revoluciji, samo djelomično ispunjena u liberalnim ustavnim sistemima uspostavljenoga građanskog društva. Mora se međutim naglasiti da se ove liberalne teorije, unatoč svim njihovim nedostacima, ističu izuzetnom progresivnošću u usporedbi s praksom liberalizma u državi i društvu. Ovu praksu, na koju smo se u prethodnim poglavljima samo povremeno osvrtali, valja bar s nekoliko primjera sažeto skicirati.

Dok je građanstvo u Engleskoj 18. stoljeća razorilo merkantilističke okove, ograničilo monarhovu poziciju moći i poziciju moći aristokracije, te razvilo klasične teorije privrednoga liberalizma, parlament je postao potpuno reakcionarnim sredstvom vladavine, koje je sredstvo jamčilo politički utjecaj samo plemstvu i krupnoj buržoaziji. Pravnodržavna jamstva bila su doduše zakonski utvrđena, ali su malo mijenjala na diktatorskoj poziciji moći mirovnoga suca koje je istodobno bio policijska, kaznena i žalbena instancija, te koji je radne klase držao u najstrožoj zavisnosti. Financijska buržoazija, koja je vladala gradskim sektorom, nije bila zainteresirana za promjenu vlasti nego jedino za podjelu vlasti s aristokracijom, koja je u svojoj vlasti držala seosku samoupravu. Leo Kofler stoga je s dobrim razlogom govorio o “klasnom društvu neofeudalnoga značaja”[91].

Parlament je doduše već vrlo rano dobio odlučujuću ulogu, ali valja se sjetiti da je npr. godine 1739. od 537 članova samo trećina bila izabrana, a nasuprot tomu 270 je bilo naručeno od vlade, a da je ostatak bio rezerviran za privilegirane osobe, pri čemu još valja imati na umu da je pri izboru značajnu ulogu igrala korupcija.[92]

Malo je, dakle, razloga da se iz postojanja parlamentarizma i samouprave zaključi kako je Engleska bila klasična zemlja narodne slobode. Od pravnodržavnih garancija imali su koristi uglavnom krupnoburžoaski i aristokratski slojevi. Sloboda novinstva i mišljenja bijahu u parlamentarnoj Engleskoj isto tako nepoznate kao i u Francuskoj kojom je vladao apsolutizam. Da bi spriječio sličan pokret masa u Engleskoj, sistem, koji je ustanovljen 1794. kao reakcija na francusku revoluciju, i formalno se odrekao državnopravnih garancija. Prilike su se promijenile tek tokom 19. stoljeća – ali ne željom liberalnoga građanstva, nego pod pritiskom radništva. Tvorničkim je zakonom iz 1833. ipak zabranjeno upošljavanje djece ispod devet godina; slijedila je zabrana rada žena u ugljenokopima. Ali i ovdje je bio dug put od donošenja zakona do njihovih ostvarenja, budući da parlament nije odobrio nikakve novce da bi se ovi zakoni ostvarili unatoč otporu tvorničara. Tko pogleda diskrepanciju između zakona o rasnoj integraciji i stvarnosti u Sjedinjenim državama, dobiva očiglednu jednadžbu za te konflikte, koja uostalom sama spada u rubriku “ideja i realitet građanske demokracije”.

Osobito je upadljiv i za široke mase osobito težak bio rascjep između pretenzija i zbiljnosti liberalizma u socioekonomijskom području. Pri tom se može sasvim priznati kako se pretenzija liberalizma da potiče emancipaciju svih ne može jednostavno proglasiti pukom ideologijom zamagljivanja zbog isključivanja nesamostalnih iz građanskih prava. Ali vjerojatnost liberalne pretenzije sigurno je ovisila o tomu da li je slobodna konkurentska privreda doista svakomu davala realnu priliku da stekne status vlasnika.

Na primjer, materijalistima koji su u Enciklopediji izložili novu sliku svijeta (Diderot, Helvétius, Lamettrie i dr.) bilo je potpuno jasno kako prekomjerna socijalna nejednakost ugrožava zajedničko dobro. A Concordet je obznanio: “Naša nadanja u buduće stanje ljudskoga roda daju se svesti na tri važne točke: razorenje nejednakosti među nacijama, napredovanje jednakosti unutar jednoga naroda i, konačno, zbiljsko usavršavanje čovjeka.”[93] Ipak je dominirao nazor da će se potrebna mjera socijalne jednakosti uspostaviti slobodnom igrom snaga sama od sebe. Zahtjev hebertista, najradikalnije grupe jakobinaca, za potpunom jednakošću išao je čak i za Robespierrea suviše daleko: on ih je 1794. poslao pod giljotinu.

Faktički je kapitalizam od samoga početka bio upućen na slobodni najamni rad, to jest na postojanje onih koji nisu samo pravno slobodni nego i ekonomijski prinuđeni prodavati svoju radnu snagu. Usporedo s usponom kapitalističkoga načina proizvodnje i raspadom feudalnih i staleških spona teče proces razvlaštenja i proletariziranja dotad samostalnih sitnih vlasnika u obrtu, trgovini i poljoprivredi. Nasuprot silnom poletu proizvodnih snaga, znanosti i tehnici ovladanja prirodom stoji socijalno i psihičko osiromašenje širokih masa koje je zahvatila ova proletarizacija.

Pretkapitalističko je društvo svojim članovima, unatoč pravnoj nejednakosti, političkom potlačivanju i privrednom izrabljivanju od strane vladajuće klase, nudilo stanovitu sigurnost. Doduše, budući da dohodak kmetova, sluškinja i pomoćnika nije dostajao da bi se prehranila obitelj, bili su doneseni strogi zakoni o ženidbi kako bi se spriječilo neželjeno osiromašenje ovih socijalnih grupa; ipak radno je vrijeme bilo strogo ograničeno komunalnim zakonima. Ono je u 15. stoljeću u rudnicima iznosilo oko 36 sati tjedno.[94] Izobrazba naučnika provodila se prema zakonskim propisima. Privatna, crkvena i komunalna briga za sirotinju ublažavala je bar najgoru bijedu. Konačno, pomoćnik je imao izvjesnu šansu da jednog dana sam postane majstor i otvori vlastitu radnju, pa makar putem ženidbe neke majstorove udovice.

Pobjedom liberalizma odstranjene su socijalne zaštitne mjere: one se nisu mogle sjediniti s načelima slobodnoga razvitka privrede, pravne jednakosti pojedinaca i s nemiješanjem države u društvo. Pod ovim se liberalnim parolama sada zbivalo brzo povećanje radnoga vremena, sve veća primjena jeftinoga ženskog i dječjeg rada, bezobzirno izrabljivanje neposjedničkih klasa. Iznenada je književnost bila puna žalopojki o lijenosti radnika koji se odaju besposličarenju.[95] Budući da su zakoni zabranjivali svako okupljanje radnika, pogođeni se nisu mogli braniti i morali su prihvatiti uvjete rada što su ih diktirali poduzetnici, ako nisu htjeli umrijeti od gladi. Istodobno mnogi su seljaci, oslobođeni feudalnih spona, “vrlo oštrim sredstvima prinude”[96] odvojeni od zemlje. Tko se nije zaposlio u tvornici, bio je npr. u Engleskoj “stavljen u radnu kuću s njezinom vrlo strogom disciplinom”[97]. Discipliniranje u poslušne tvorničke radnike nije naprosto bilo moguće bez angažiranja građanske države.

Napredak u medicini već je smanjenjem smrtnosti dojenčadi uzrokovao rapidan porast stanovništva koje se koncentriralo u gradovima.[98] Tako je uvijek stajala na raspolaganju dovoljna ponuda radnih snaga koja je držala najamnine na egzistencijalnom minimumu.[99] Sloboda ugovora zabranjivala je, intervencijom države, sprečavati primjerice radnike u prodaji vlastite radne snage po formalno slobodno dogovorenim uvjetima. Na prijedlog svoga ministra da zabrani rad nedjeljom, odgovorio je Napoleon I mješavinom kalvinističkog etosa rada i liberalne ideologije slobode: “Budući da narod svaki dan jede, mora mu biti dopušteno i da svaki dan radi.”[100]

Duhovno osakaćenje, međutim, nije ništa lakše nego materijalno osiromašenje koje pogađa neposredno. U pretkapitalističkom je društvu postojala samo podjela rada između različitih obrta. Međutim, manufaktura je stvorila pretpostavke “da se svaki proizvodni proces razloži u neograničeno mnogo mehaničkih radnih operacija”[101]. Time je tek sada postala moguća primjena žena i djece, bogalja, staraca, pa čak i duhovno bolesnih. Obrazovane su radne snage jedva još bile korištene, a obrtničke su sposobnosti zakržljale. Rad, dosad još bar u ograničenoj mjeri očitovanje ljudskoga samoozbiljenja, postao je pukom mukom. Marxov se pojam otuđenja ne odnosi samo na odvajanje proizvođača od njihovih sredstava za proizvodnju i od proizvoda, nego na otupjelost i besmislenost samoga ovog rada.

Evidentno je da su za proletere koji su morali raditi dnevno 14 do 16 sati, za djecu koja su često već u dobi od pet ili šest godina bila slana u tvornicu i tamo morala izvoditi uvijek iste pokrete rukama, za ljude koji su u tvornici bili potčinjeni strogom sistemu naređivanja i koji su u slobodno vrijeme stanovali u bijednim stanovima, dostignuća liberalne države – razvitak ličnosti, nepovredivost ljudskoga dostojanstva, sloboda ugovora i vlasništva – bili jedva nešto više od beznačajnih fraza.[102]

Protuslovlje između liberalne teorije i zbiljnosti liberalnoga društva zaoštreno je suprotnošću između rapidno rastućih proizvodnih snaga i bijede masa. Ovaj sistem očito nije mogao, unatoč rastućem bogatstvu, svima zajamčiti opstanak dostojan čovjeka. Liberalni nauk o narodnoj privredi nije – nasuprot optimizmu ranijega liberalizma – ostavljao nikakvu nadu: prema Davidu Ricardu, najamnina se nije na duže vrijeme mogla udaljiti od egzistencijalnog minimuma. Budući da se više nije moglo govoriti o realnoj prilici da se, primjereno liberalnoj teoriji, marljivošću i valjanošću izbori status vlasnika, jedina je mogućnost poboljšanja vlastitog socijalnog položaja bila prevladavanje liberalizma: nakon dugih borbi iznuđeni zakoni o ograničenju radnog vremena (1833. u Engleskoj na 12 sati), zabrana dječjega rada[103] i dozvola osnivanja sindikata (najprije 1824. u Engleskoj) već su probili bitna načela liberalizma, pri čemu su se poduzetnici svaki put glasno tužili zbog povrede građanskih sloboda (i osim toga najavljivali privredni slom). Marx je upravo ovo ograničenje formalne slobode ugovora spoznao kao značajan napredak, budući da su “radnici iznudili jedan državni zakon koji njih same sprečava da sebe i svoj rod dobrovoljnim ugovorom prodaju u smrt i ropstvo”[104]. Radničkom pokretu, koji se sada formirao, bilo je jasno da se ne moraju mijenjati samo nadnice i radno vrijeme nego društveni poredak u cjelini, prije svega poredak vlasništva, ako liberalni postulati o slobodnom razvitku i ljudskom dostojanstvu treba da postanu zbiljnost.

Usporedo s formiranjem socijalističkoga pokreta obrazovale su se dakako tendencije koje su jedini spas vidjele u povratku društvu sitnih proizvođača i srednjovjekovnom obrtništvu. One su svoj književni izraz našle u romantici. U slojevima sitnih samostalnih one do danas igraju bitnu ulogu: u razdobljima konjunkture izvlače otuda golemu dobit liberalne partije, koje obećavaju zaštitu “srednjega staleža”; u ekonomijskim kriznim situacijama s očiglednim tendencijama proletarizacije ovih slojeva fašistički pokreti ovdje nalaze svoj najvažniji rezervoar.

6. Opravdanje socijalne nejednakosti

Usporedo s usponom građanstva razvila se ideologija koja je bila podobna da mobilizira sve snage za ekonomijski napredak i da ujedno priskrbi čistu savjest onima koji su uspjeli nasuprot žrtvama ovoga napretka. Tu je funkciju ispunjavao kalvinizam koji – suprotno od starijih religijskih varijanata – nije dozvoljavao bijeg pred svijetom, nego je pojmio kapitalističko stjecanje i unutarsvjetsku askezu kao bogom željeni zadatak, a ekonomski uspjeh kao dokaz božanske izabranosti. “Ni u jednoj drugoj crkvi ili religiji nije postojala tako moćna, nesvjesno rafinirana ustanova za odgoj kapitalističkih pojedinaca.” Kalvinizam je radništvu “kao nadnicu za njegova asketska predavanja pozivu i njegov pristanak na bezobzirno iskorištavanje od strane kapitalizma stavljao u izgled vječno blaženstvo”, koje je tada “predstavljao sasvim drugu stvarnost nego danas”.[105]

Socijalna bijeda, što ju je kapitalizam sobom donio širokim slojevima, nije samo objektivno značila opovrgavanje liberalnoga nauka kako se zajedničkom dobru najbolje služi ako svatko egoistički teži za svojom vlastitom korišću, nego je značila konačno i konkretnu opasnost za građanski društveni poredak. Što je bivalo očiglednije da ova bijeda nije proizlazila iz nepotpune provedbe konkurencijskog kapitalizma nego iz njega samoga, to su više u prvi plan stupale ideologijske varijante, koje su smjerale na opravdanje postojeće socijalne nejednakosti. Pri tom su religiozne ideologije, što su u ranom kapitalizmu još igrale najvažniju ulogu, postupno zamijenjene prirodnoznanstveno preobučenim ideologijama.[106]

Do kraja 17. stoljeća siromaštvo je vrijedilo kao nesreća koju valja zahvaliti nesretnim okolnostima. Brzim rastom trgovine i proizvodnje – prije svega u Engleskoj – rasla je, međutim, i potražnja radne snage, te je sada siromaštvo interpretirano u sve većoj mjeri kao posljedica lijenosti, kako bi se mase držale u pokornosti pod uvjetima industrijskoga rada. Sada se prešlo na stvaranje planova i institucija kako bi se u svih zdravih siromaha izoštrila kršćanska dužnost prema radu i prema poslušnosti. Biskup od Norvicha ovako je propovijedao godine 1755: “Moraju postojati takvi koji se muče raznim poslovima (rad je tu cijepanje drva, nošenje vode, tako kaže Sveto pismo); moraju postojati oni koji savjetuju upravljače države; oni koji svima prednjače: vladari … Naše rođenje određuje kojoj klasi pripadamo; to osobito vrijedi za one niska roda … ti su siročići rođeni da bi cijeloga života bili radnici – oni će morati svoj kruh zarađivati u znoju lica svoga.”[107]

Drugima su već sirotinjske škole za koje se zalagao biskup išle suviše daleko, budući da su djeca tamo pored stege i pokornosti učila također čitati, pisati i računati. Prema Bernardu Mandevilleu, bilo je dovoljno ako bi djeca nedjeljom išla u crkvu, a radnim bi danom imala vremena za koristan rad. Siromaštvo da je i tako jedino sredstvo da bi se našlo dovoljno radne snage za najteži i najprljaviji rad.[108] Doista su se doskora probile nedjeljne škole. O ciljevima ove nastave izvještava nas slijedeći katalog pitanja:

“Jesu li časni radnici koji razbacuju i uništavaju sirovine i alate što ih trebaju za svoj rad?
(Odgovor: Ne.)
Kome naime pripadaju te stvari?
(Odgovor: Našem majstoru.)
Čije vas oko gleda kad majstor nije u blizini?
(Odgovor: Oko Gospodnje.)
Odobrava li Bog takve čine?
(Odgovor: Ne.)
Što će Bog učiniti s lopovima svih vrsta?
(Odgovor: On će ih kazniti.)
Za što zapravo gospodari plaćaju svoju služinčad?
(Odgovor: Za njihovo radno vrijeme.)
Pretpostavimo da neki muškarac, žena, momak, djevojka lijenčare dio vremena koji su obećali raditi – što oni zapravo time čine?
(Odgovor: Oni nešto kradu svojim gospodarima.)
A je li to isto kao kad bi svojim gospodarima krali novac iz džepova?
(Odgovor: Jest.)”[109]

Doduše, i više su klase upozoravane na moralno usavršavanje i kršćansku sućut, ali je bilo prepušteno njihovoj vlastitoj volji da otuda izvuku praktičke zaključke.

Jačanjem liberalizma krajem 18. stoljeća počeo je dominirati nazor da je obični puk odgovoran za sebe sama, a da “više klase” nisu nadležne ni za pribavljanje rada ni za brigu oko siromašnih. Prema mišljenju Edmunda Burkea, moralo se zadržati strah pred glađu, jer je jedino on mogao natjerati radnike da naloženi rad izvrše rado i savjesno.[110] I za Thomasa R. Malthusa siromaštvo je bilo “glavni podstrek za radinost”, ali ipak potpuna beznadnost “lako razara svaki snažni napor”[111]. Malthus je pokušao dokazati da se stalno brže množi stanovništvo nego mogućnosti ishrane. On je smatrao da socijalnu pomoć siromasima valjda odbaciti već stoga što ih ona zavodi na velik broj djece, čime još povećavaju svoju bijedu. Dok je Burke tek tvrdio da je egoizam posjednika identičan sa zajedničkim dobrom, Malthus je pretendirao na to da je otkrio nezaobilazni prirodni zakon. Time je bila gotovo moralna dužnost viših klasa da siromahe ostave u njihovoj bijedi i da ih podržavaju pored ostalog u seksualnom odricanju, prije svega u kasnom sklapanju braka. Tako su sve nevolje kapitalizma mogle biti vrednovane kao prirodni zakon, a privredni uspjesi posjednika kao dokaz njihove moralne kvalifikacije.[112]

Kad su se radnici počeli formirati u samostalan politički pokret,[113] odgovorili su poduzetnici novim naglašavanjem zajedničkoga interesa, koje je naglašavanje odustalo od svakoga prezira puka, ali koje je zahtijevalo moralno vodstvo za poduzetnike. Nije se promijenilo njihovo odlučno odbijanje svakoga radničkog zakonodavstva i svakoga obrazovanja radničkih udruženja. Oni su striktno zadržavali liberalnu teoriju da se svaki vrijedan čovjek može uspeti, i da je svaki posjednik ovu mogućnost primjerom dokazao.[114] Sada je napuštena dotle vladajuća predodžba o siromaštvu kao korisnom poticaju za vrijedan rad i zamijenjena je liberalnim optimizmom uspona: najbolji lijek za “naše obrtnike i priučene radnike sastoji se u tome da pod svim uvjetima postanu kapitalisti”[115]. Udruživanje u sindikate može naprotiv samo donijeti štetu.

U Sjedinjenim Američkim Državama liberalno se vjerovanje u uspon vrijednih zbog posebnih uvjeta zemlje zadržalo još i tada kad je u Evropi već bilo očito opovrgnuto privrednom koncentracijom i učvršćenjem klasne strukture. Liberalni list The Nation još je 1888. tvrdio: današnji su kapitalisti jučerašnji radnici, a današnji radnici sutrašnji kapitalisti.[116] Uspješni poslovni čovjek važio je kao socijalni uzor uopće.


link na cijeli tekst s fusnotama u pdf formatu