Novoblokadni FAQ

Novoblokadni FAQ je četvrti FAQ kojeg objavljujemo nakon postblokadnog FAQ-a koji je bio namijenjen prvenstveno brucošima i prva dva FAQ-a (1. dio, 2. dio), objavljena prije prve blokade, koja su nastojala obrazložiti metode i razloge studentskih akcija. U novom FAQ-u donosimo, primjerice, odgovore na pitanja zašto novi zakon i obećanje besplatnog studija za brucoše ne predstavljaju ispunjenje našeg konačnog cilja, zašto blokirati tijekom recesije i što je zapravo “izvrsnost” te apendiks o komercijalizaciji obrazovanja u sadašnjim i budućim zakonima RH.


  1. Zašto model obrazovanja “besplatno za one koji ne padnu” nije besplatno obrazovanje?
  2. Zašto opet blokada? Ima li to smisla ako prošlom blokadom nismo postigli svoj konačan cilj?
  3. Nije li blokada već potrošena metoda?
  4. Možda sada nije pravo vrijeme za akciju? Zašto ne čekati prijedlog novog zakona pa onda reagirati?
  5. Zašto prijedlozi MZOŠ-a i rektorata (“prva godina besplatno”) nisu besplatno obrazovanje?
  6. Što ne valja s konceptom “izvrsnosti” koji vladajuće strukture predlažu?
  7. Kako se može tražiti besplatno obrazovanje u trenucima ekonomske krize?
  8. APPENDIX
  9. Kako komercijalizacija obrazovanja izgleda u sadašnjim i budućim zakonima RH?



P:Zašto model obrazovanja “besplatno za one koji ne padnu” nije besplatno obrazovanje?
O:Model obrazovanja po kojem bi redovni studenti koji ne bi pali godinu svi studirali besplatno, o kojem govore vladajući birokrati (premda samo u formi usmenih obećanja), nije model besplatnog obrazovanja niti je ono što studenti traže. Kao prvo, u tom sustavu ostaju izvanredni studenti koji i dalje plaćaju svoj studij. Kao drugo, školarine na postdiplomskim studijima (koje su nevjerojatno visoke) također ostaju. Kao treće, sasvim je izvjesno da bi u takvom sustavu postojalo i plaćanje ECTS-bodova. No glavni je problem u tome što tu plaćanje studija i dalje ostaje dio sustava. A svaki model obrazovanja u kojem postoji bilo koji vid plaćanja nosi u sebi klicu daljnje komercijalizacije. Sasvim je realno pretpostaviti da bi mnogi fakulteti, nakon uvođenja ovoga sustava kojim bi nestalo redovnih studenata koji plaćaju (tj. onih koji studiraju za “osobne potrebe”), jednostavno onaj broj studenata za “osobne potrebe” zamijenili istim brojem “izvanrednih” studenata (ta se kategorija novim modelom ne bi ukinula) i opet bismo bili na istom, osim što se studenti koji plaćaju više ne bi nazivali studentima “za osobne potrebe” nego “izvanrednim” studentima. Da su takve manipulacije sasvim realne, očito je prema primjeru zagrebačkoga Pravnoga i Ekonomskoga fakulteta koji upisuju jako puno “izvanrednih” studenata (koji nisu pravi izvanredni studenti jer ne rade uz studij), više nego što bi to zapravo mogli u odnosu na realne kapacitete svojih fakulteta, samo zato da bi od njih mogli naplatiti (skupe) školarine. Isto tako, ako bi studij plaćali studenti koji padnu godinu, prilično je očito što bi se vrlo brzo dogodilo. Kriteriji za prolaznost bi se postrožili (tim više što po bolonjskom sustavu više ni nema klasičnog padanja i ponavljanja godinâ), više studenata bi padalo i samim time plaćalo školarine. Padanje jednog ispita godišnje bi tako moglo srušiti studenta na plaćanje studija. Mnogi bi fakulteti na to vjerojatno bili neizravno i prisiljeni time što iz proračuna ne bi dobivali dovoljno sredstava za funkcioniranje. Tu valja također još jednom ponoviti kako su u sadašnji sustav visokog obrazovanja već ugrađene zaštitne mjere koje praktički onemogućuju famozno “vječno studiranje”, kojim se inače često pravda sustavno ukidanje prava na obrazovanje manje imućnima. Komercijalizacija obrazovanja se ne može zaustaviti traženjem novih modela koji u sebi sadržavaju neki vid plaćanja.

P: Zašto opet blokada? Ima li to smisla ako prošlom blokadom nismo postigli svoj konačan cilj?
O: Iako konačan cilj – besplatno visoko obrazovanje za sve – prošlom blokadom nije ostvaren, bilo bi krivo proglasiti je neuspješnom. Kao i prosvjedi prije nje, blokada je proizvela mnoge važne i pozitivne učinke. Osim što su se, na prije blokade nezamisliv način, studenti konačno pokrenuli i pretvorili u bitan politički faktor, stvorivši pritom i progresivan organ studentskoga direktnodemokratskoga odlučivanja (plenum), postignuti su i neki vrlo opipljivi rezultati: a) proces komercijalizacije školstva je bar privremeno usporen; b) diplomski studiji su u ovoj i prošloj akademskoj godini besplatni za sve (da nije bilo prosvjedâ i blokadâ, danas bi ih svi plaćali – prosvjedi i sama prijetnja blokadom su naveli nadležne na kratkoročne ustupke, misleći da će tako utišati studente), c) cijene školarinâ na preddiplomskim studijima se nisu povećavale (da nije bilo prosvjedâ i blokadâ, danas bi nedvojbeno bile više na većini fakultetâ), d) odgođeno je donošenje izrazito lošega novoga Zakona o sveučilištima (vidi Appendix) koji bi uveo nove mjere komercijalizacije u visokoobrazovni sektor.

Treba biti svjestan činjenice da su ovakve političke akcije dugotrajne i da se malo što može riješiti u svega nekoliko tjedana. Rezultat može doći tek kao posljedica dugotrajne borbe. To što konačni cilj nije postignut nakon prve blokade ne znači da je cilj nemoguć ili loš. Komercijalizacija obrazovanja nije proces koji se dogodio slučajno, kao plod nedužne greške inače dobronamjernih birokrata. Stoga se ne može očekivati da će se obustaviti sâm od sebe, pogotovo s obzirom na goleme financijske interese koji su tu u igri. To međutim nije razlog za defetizam. Riječ je o objektivnim datostima kojih treba biti svjestan. Umjesto da nas obeshrabre, one predstavljaju neotklonjiv razlog za ustrajnost u nastavku borbe.

P: Nije li blokada već potrošena metoda?
O: Blokada je golem pritisak na vladajuće strukture iako one to, iz razumljivih razloga, skrivaju od javnosti. Vlast se najviše boji povezivanja studenata s drugim društvenim skupinama u sličnom položaju (radnicima, seljacima itd.). Također, blokada matičnoga fakulteta nipošto ne znači da se ne mogu organizirati i neke druge, dodatne akcije (blokiranje alternativnih lokacija, blokiranja ministarstva, rektorata, prometnicâ itd.). Blokada fakulteta je jednostavno temelj za sve ostale akcije i osnovno mjesto artikulacije našega političkoga zahtjeva.

Osim toga, tako osnovna metoda stvaranja pritiska na sveučilištu kao što je blokada, ne može se “potrošiti” samo nakon jednoga takvog iskustva, kao što se metoda štrajka u tvornicama ne može “potrošiti” ako se izvodi više puta. Svake se godine blokiraju deseci fakultetâ širom svijeta te nema smisla o tome govoriti kao o potrošnoj metodi. Ako se na akciju blokade nastave gleda na taj način, to znači da se niječe dinamičnost i snaga pritiska koju blokada nesumnjivo stvara, svodeći je na besmisleni jednokratni spektakl, što je upravo ono što smo načinom organizacije prošle blokade nastojali izbjeći. Blokiranje rada neke institucije nužno znači pritisak na državne strukture koje bi njezin normalan rad morale jamčiti. Dapače, dalo bi se argumentirati u suprotnom smjeru: što češće do takvih onemogućavanja normalnog toka rada dođe, to većim problemom za nadležne to potencijalno postaje. Misliti isključivo prema logici potrebe za “inovacijom” znači zanemariti sve to u korist ispraznog formalizma proizvodnje uvijek novih spektakala.

P: Možda sada nije pravo vrijeme za akciju? Zašto ne čekati prijedlog novog zakona pa onda reagirati?
O: Ako se stalno čeka na “pravo vrijeme za akciju”, ono nikada neće doći. Trenutak za iznošenje našega zahtjeva određujemo mi, a ne ministarstvo ili vlada. Studenti moraju biti aktivan, a ne pasivan čimbenik koji će samo čekati na neki potez vladajućih struktura. Pokret se može dalje širiti samo kroz velike akcije, a samo snažnim i beskompromisnim akcijama možemo doći do konačnoga cilja – besplatnoga obrazovanja dostupnoga svima.

Strukture vlasti namjerno odugovlače s donošenjem novog zakona o sveučilištima te ga namjerno vode posve netransparentno. Prvotno osnovano povjerenstvo u pola se godine sastalo svega dva puta, a zatim je rasformirano i trenutno se još čeka da novosastavljeno povjerenstvo počne s poslom. U svakom slučaju, prema svim raspoloživim informacijama, novi zakon sasvim sigurno neće biti ono što su studenti tražili (besplatno obrazovanje za sve na svim razinama) te samo uvodi dodatne mjere komercijalizacije školstva (vidi Appendix). S obzirom na okolnosti, ništa se neće postići čekanjem da vlasti donesu novi zakon. One će ga nesumnjivo iznijeti u javnost u vrijeme kada to studentima bude najmanje odgovaralo (u vrijeme ispitnih rokova ili pred ljeto/tijekom ljeta). Pasivno promatranje i čekanje da proces dospije do trenutka u kojemu će postati gotovo nemoguće utjecati na sadržaj zakona ne može biti opravdano nikakvim strategijskim kalkulacijama. Upravo iz gledišta elementarne strategijske racionalnosti proizlazi da treba činiti sve da se pritisak vrši sada, dok stvar još nije odmakla do točke nepovrata. A to nas obvezuje da djelujemo sada.

P: Zašto prijedlozi MZOŠ-a i rektorata (“prva godina besplatno”) nisu besplatno obrazovanje?
O: Kao prvo, riječ je o neslužbenim i proturječnim informacijama koje su iznijete ponajprije zato da bi, po već prokušanoj metodi, omele moguće studentske akcije. Kako bi takav model točno trebao izgledati – koliki će postotak studenata plaćati nakon prve godine, što će biti s izvanrednim studentima, što će biti s plaćanjem ECTS-bodova, kolike će biti školarine itd. – ništa od toga nije poznato, osim da će svega toga biti. Postdiplomski studiji se tu uopće pak ne spominju, što znači da se podrazumijeva da će se kao i dosad nastaviti skupo naplaćivati. Takav sustav ne donosi nikakve bitne promjene. I bez dodatnih poznatih detalja, jasno je da bi velik dio studenata i u takvom sustavu plaćao za obrazovanje (školarine, ECTS-bodovi itd.), a nema nikakvog jamstva da se broj studenata koji plaćaju ne bi mogao i dalje (kao i dosad) povećavati i da školarine ne bi i dalje mogle rasti. Cijena se ECTS-bodova, sasvim sigurno, ne bi mogla odrediti zakonom te ništa ne bi sprječavalo njezin nekontroliran rast. Nepotrebno je posebno i spominjati da bi, u situaciji kada bi veći broj padova donosio fakultetima više novaca, bilo nemoguće spriječiti namjerno postroženje praga prolaznosti. Besplatna prva godina studija nije isto što i jednak pristup obrazovanju za sve – to je jednak pristup obrazovanju samo na prvoj godini preddiplomskoga studija. Ministarstvo, rektorat i mediji posebno su drski nazivajući linearni model (model u kojem većina, oko 70% studenata, plaća, ali različit iznos školarinâ) besplatnim obrazovanjem, pri čemu očito ljude smatraju dovoljno glupima da ne shvate razliku između “besplatnoga za sve” i “besplatnoga za ‘izvrsne'” (tj. besplatnoga studija za još manje studenata nego što ih sada studira besplatno).

Posebna perfidnost je kritiku takvog modela nazivati zagovorom lijenosti i društvenog parazitizma. Kada ministarstvo govori o nagrađivanju “izvrsnih”, to je samo pokušaj da se prikrije da će većina studenata ipak plaćati. Uspješnost studija je međutim već definirana prolazom i zadanim vremenskim rokovima poslije kojih se gubi pravo studiranja. Reći da najboljih 10 posto neće plaćati u tom kontekstu znači samo prešutno i nelegitimno proglasiti sve te postojeće kriterije utvrđivanja uspješnosti studiranja ništavnima, s ciljem da se pod svaku cijenu većinu prisili na plaćanje. To nazivati poticajem na izvrsnost marketinška je podvala i svjedočanstvo dubokog cinizma. A kad je o parazitizmu riječ treba istaknuti da javne obrazovne ustanove poput fakulteta trebaju služiti javnosti i obrazovanju. Logika koja u njima vidi prije svega institucije za proizvodnju profita im je izvanjska i kao takva upravo – parazitska.

Studentski zahtjev je jasan i nedvosmislen: besplatno (tj. javno financirano) obrazovanje na svim razinama, što znači ukidanje svih vidova plaćanja (školarinâ, upisninâ, participacijâ, plaćanja ECTS-bodova itd.).

P: Što ne valja s konceptom “izvrsnosti” koji vladajuće strukture predlažu?
O: Tobožnji koncept “izvrsnosti” je samo birokratska šifra za model školovanja u kojem će većina studenata plaćati svoj studij. To je koncept kojim se pokušava verbalno maskirati ideja oduzimanja osnovnih socijalnih prava većini na način zakrinkavanja iste u tobože “pozitivan” i “progresivan” koncept “izvrsnosti”. Po konceptu “izvrsnosti”, naime, samo najbolji studenti ne bi plaćali svoj studij, dok bi ga svi ostali plaćali (s razlikama u visini školarinâ). Taj se model, koji se već primjenjuje na mnogim fakultetima, zove linearni model. S tim modelom postoji čitav niz problema. Po linearnom modelu većina studenata (bar 70%) plaća svoj studij, a taj model, osim toga, u potpunosti uništava svaki trag studentske solidarnosti i horizontalnoga učenja među studentima. Linearni model od studenata čini suparnike i natjecatelje, a ne kolege i suradnike. Tako se gubi bitan aspekt studiranja – međusobno studentsko potpomaganje i suradnja. Tko će pomagati svojim kolegama znajući da mu na taj način pomaže da možda zauzme njegovo mjesto na listi onih koji ne plaćaju studij?

No osim toga, treba reći da takav model zapravo nije model prave “izvrsnosti”, tj. model po kojem nitko tko je “izvrstan” ne bi ništa plaćao. Naime, zamislimo recimo doista natprosječnu generaciju studenata na nekom fakultetu, gdje bi svi imali ocjene iznad prosjeka od recimo 4,6. Ti bi svi studenti bili doista izvrsni, no opet bi i u takvom slučaju samo oko 30% studenata moglo studirati besplatno te bismo imali smiješnu situaciju da za studij moraju plaćati i oni studenti koji imaju recimo prosjek 4,7 ili viši. Taj nam primjer, koji čak nije ni nemoguć u stvarnosti na nekim manjim fakultetima/odjelima, pokazuje da linearni model zapravo nije model “izvrsnosti”, nego da je “izvrsnost”, kako je rečeno na početku, samo šifra za model u kojem većina opet plaća za svoj studij.

Treba reći još jednu bitnu stvar koja se kosi s neoliberalnim meritokratskim i socijaldarvinističkim pristupom obrazovanju. U društvu nikada svi pojedinci ne mogu biti “genijalci”. Većinu društva čine “obični”, “prosječni” ljudi. I društvu itekako trebaju i ti “obični” ljudi. Tako je i među studentima. Je li pošteno u tom slučaju svima koji nisu u samom vrhu po ocjenama naplaćivati studij (pri čemu treba napomenuti i to da mnogi, koji bi inače bili sposobni biti “izvrsni”, ne mogu imati najbolje ocjene zato što moraju raditi uza studij ili zato što se bave i nekim drugim aktivnostima osim studija). Ništa manje nije važan ni argument, koji nam je svima iz prakse dobro poznat, da izvrsne ocjene tijekom studija (kao ni dužina studiranja!) vrlo često nisu ni u kakvoj korelaciji s uspjehom i doprinosom društvu pojedinca u kasnijem životu. Upravo zato sve studente koji zadovolje zahtjeve za upis na pojedini studij treba smatrati uspješnim studentima i treba im omogućiti besplatno studiranje.

P: Kako se može tražiti besplatno obrazovanje u trenucima ekonomske krize?
O: Pravo na besplatno obrazovanje je jedno od osnovnih ljudskih prava. Prava nisu na prodaju i pravima se ne licitira. Pa ni u doba krize. Pri čemu treba napomenuti da je komercijalizacija obrazovanja posljedica iste one neoliberalne politike koja nas je u ekonomsku krizu i dovela. Ima li smisla neoliberalni model obrazovnog sustava braniti krizom tog istog neoliberalnog ekonomskog sustava?

Osim toga, problem školarinâ ne može se nikako povezati sa strukturnim problemima hrvatske ekonomije – deficitom platne bilance (više uvozimo nego što izvozimo) i teškim stanjem u realnom sektoru (deindustrijalizacija – premalo se proizvodi). To su dugotrajni problemi, nisu nastali nedavno i ne mogu se riješiti u jednom potezu. Oni se mogu promijeniti samo potpunim zaokretom u ekonomskoj politici, a ne štednjom u javnom sektoru. Količina novca potrebna za ispunjenje studentskih zahtjeva isuviše je minorna da bi kao stavka u državnom proračunu bila element destabilizacije ekonomske politike, a obrazovanje i znanost trebaju biti središnje pitanje svakog društva, a ne ono na čemu se štedi. Kratkoročni učinci kresanja javnog sektora ne smiju imati prvenstvo nad dugoročnim planiranjem i razvojem ključnog društvenog sektora. Problem reprodukcije društvene nejednakosti ne može se odstraniti iz javne diskusije pod prijetnjom medijski proizvedenog izvanrednog stanja koje nalaže bespogovorno prihvaćanje rješenja serviranih od strane političkog establišmenta koji nas je u ovakvo stanje i doveo. Podsjetimo se, MZOŠ i dalje nema nikakvih podataka o strukturi proračuna pojedinih sastavnica sveučilištâ, niti odgovorni birokrati znaju kakvu funkciju školarine imaju u proračunima pojedinih fakulteta.

Nedopustivo je da se kriza prelama preko leđâ studenata, radnikâ, seljakâ i umirovljenikâ, dok političko-gospodarske elite koje su nas u takvu situaciju dovele ostaju neokrznute i svoj “program” temelje na tome da svima nama poruče da moramo još više stegnuti remen.

APPENDIX

Kako komercijalizacija obrazovanja izgleda u sadašnjim i budućim zakonima RH?
1) Prepuštanje studijâ tržištu
Prilažemo izvadak iz Pravilnika o osnovama financiranja Sveučilišta u Zagrebu (donesen na sjednici Senata Sveučilišta u Zagrebu 24. listopada 2007, ali koji će stupiti na snagu tek s donošenjem novoga Zakona o sveučilištima čije su očekivano donošenje u ljeto 2009. godine spriječile blokade fakultetâ):

Modeli financiranja PND [programa nastavne djelatnosti]
Članak 12.
(1) U skladu s utvrđenim kapacitetom za svaki pojedini studij utvrđuje se upisna kvota te troškovi studija. Nakon pregovora s nadležnim ministarstvom utvrđuje se jedan od modaliteta financiranja studija iz Državnog proračuna:
1. studij se do punog kapaciteta financira iz Državnog proračuna,
2. studij se u određenom dijelu kapaciteta financira iz Državnog proračuna, a preostali dio do punog kapaciteta se financira na teret upisanih studenata plaćanjem participacije, te
3. studij se ne financira iz Državnog proračuna i prepušta se tržištu.
(2) U slučaju kada se studij ne financira iz Državnog proračuna tj. kad se prepušta tržištu smatra se dopunskom djelatnošću, a studenti u cijelosti podmiruju trošak studija plaćanjem školarine.
(3) Visinu participacije i školarine za svaku akademsku godinu utvrđuju sastavnice, a potvrđuje Senat.


Ono što dakle u navedenom izvatku piše jest da ovisno o ishodu pregovorâ sveučilišta i ministarstva o financiranju pojedini studiji mogu biti: 1) besplatni (= u potpunosti javno financirani), 2) besplatni (= javni financirani) za samo dio studenata (kao što je to sada slučaj za većinu studijâ) i, nova mogućnost, 3) prepušteni u potpunosti tržištu – to znači da će takve studije plaćati svi, i to po tržišnoj cijeni, tj. po puno višoj cijeni nego što iznose današnje “participacije” za studij, koje bi trebale predstavljati samo dio ukupne cijene studija. Ministarstvo zapravo ne zna kolika je ukupna cijena studija jer ne postoje takvi izračuni, ali može se računati da bi tržišna cijena studija mogla biti i do nekoliko desetaka tisuća kuna (godina studija na privatnim visokim učilištima, koja imaju tržišne cijene, stoji oko 30 000 kn). Koji će studiji biti “prepušteni tržištu” te će tako postati dostupni samo imućnima ili kreditno sposobnima, ne može se znati.

2) Uvođenje neoliberalnoga načela kompetitivnosti na sveučilište
Prilažemo izvadak iz nacrta već spomenuta novoga Zakona o sveučilištima koji je u pripremi:

IV. FINANCIRANJE SVEUČILIŠTA Sredstva Državnog proračuna Republike Hrvatske Članak 20.

(1) Djelatnost javnih sveučilišta financira se sredstvima Državnog proračuna Republike Hrvatske, sukladno njihovim potrebama te vodeći računa o kvaliteti provedbe njihove misije i zadaća sukladno članku 6. i 7. ovog Zakona.
(…)
(4) Razvojni proračun obuhvaća sredstva kojima se ostvaruju strateški i razvojni ciljevi sveučilišta. Razvojni proračun obuhvaća do 20% ukupnog proračuna, temelji se na proračunskoj formuli kojom se, prilikom kalkulacije, u obzir uzimaju kvalitativni i kvantitativni indikatori rada svakog pojedinog sveučilišta. Proračunsku formulu i indikatore te kriterije za utvrđivanje visine udjela razvojnog proračuna u ukupnom proračunu propisuje uredbom Vlada Republike Hrvatske po prethodno pribavljenom mišljenju Nacionalnog vijeća za znanost i visoko obrazovanje

Što podcrtani dijelovi zapravo znače? Oni znače da se prema novom zakonu državna sredstva sveučilištima više neće dodjeljivati, kao sada, prema njihovim potrebama (broju studenata, broju zaposlenog osoblja, predviđenim troškovima, projektima itd.), pri čemu se ne vodi razlika o tome gdje se koji studij nalazi, koji profesori ondje rade, jesu li studiji popularni (tj. tržišno isplativi) ili ne itd., nego se svi fakulteti u državi financiraju po istim kriterijima i tretiraju se jednakima. Međutim, novi Zakon o sveučilištima uvodi u financiranje načelo “kvalitete provedbe”, tj. “kvalitativne indikatore”. To se na prvi pogled doima sasvim nevino, pa možda čak i korisno, ali zapravo je riječ o uvođenju neoliberalnoga i kompetitivnoga načela na sveučilište, čime se u potpunosti mijenja stari princip funkcioniranja sveučilišta temeljen na suradnji i zajedništvu, a novi sveučilišni sustav postaje sve hijerarhiziraniji i pun unutarnjih nejednakosti. Takav će model dovesti do rascjepa na “elitna” sveučilišta, koja će dobivati više sredstava od države i koja će, može se pretpostaviti, imati više školarine (u svim novim zakonima i pravilnicima u proceduri se govori o tome da će fakultet dobivati to više novaca od države, što ih više sâm zaradi – to služi, među ostalim, i poticanju suradnje s privatnim sektorom, tj. u interese privatnoga sektora), i na neelitna sveučilišta koja će dobivati manje sredstava od države, koja će se prvenstveno fokusirati na podučavanje (a ne na istraživanje), koja će (kao neelitna) imati previše studenata za svoje kapacitete i koja će, svojim vjerojatnim nižim školarinama, biti koliko-toliko dostupna i manje imućnima (ali ne i najsiromašnijima).

Postavlja se pitanje – kako možemo biti sigurni da će se to baš tako odviti? Odgovor je – prema iskustvima zemalja koje su već iskusile neoliberaliziranje visokoga obrazovanja u većoj mjeri od Hrvatske. Donosimo u nastavku kratak prikaz situacije u Velikoj Britaniji (prema tekstu Universities in a Neoliberal World Alexa Callinicosa, dostupnu na internetu; tekst će uskoro izići i u hrvatskom prijevodu), gdje se već više godina primjenjuju zakoni kakvi su kod nas tek u pripremi.

U Velikoj Britaniji se svakih nekoliko godina ocjenjuje kvaliteta istraživanjâ na pojedinim fakultetima (riječ je o iznimno skupu, iracionalnu i netransparentnu postupku). Nakon toga, fakulteti koji su proglašeni najboljima (i koji onda imaju najviše “zvjezdica”) dobivaju najviše novaca za istraživanje (2000-1. godine je 15 fakulteta dobilo 60-68% svih financijskih sredstava za istraživanje), dok se ostali uglavnom svedu na fakultete na kojima se samo predaje (u lošim uvjetima jer moraju pokriti prevelik broj studenata) bez znanstvenih istraživanja. Kako sredstva koja se dobivaju od države u velikoj mjeri ovise o mjerenju kvalitete istraživanja, sveučilišta na različite načine pokušavaju zavarati državu (zapošljavajući neke profesore samo kao predavače i sl.). U takvoj raspodjeli novaca posebno loše prolaze humanistički i umjetnički studiji. Kako profesorima karijera u velikoj mjeri ovisi o prosudbi kvalitete njihova istraživanja, mnogi se koncentriraju samo na svoja vlastita istraživanja, zanemarujući pritom suradnju s kolegama, predavanja i mentoriranje studenata (koja se nerijetko prepuštaju asistentima postdiplomcima). Kada se neki fakultet jednom kvalificira kao “nekvalitetan”, dolazi u začaran krug i teško se iz toga može izvući što onda dovodi do demoralizacije, manje sredstava itd. te time i do još lošijih rezultata. Cilj je takve logike stvoriti sveučilišni sustav sličan američkomu, s manjim brojem elitnih sveučilišta, zatim s većim brojem prosječnih sveučilišta na kojima će se raditi i nešto istraživanjâ, ali će uglavnom biti nastavnička sveučilišta te s najlošijim fakultetima (pandanima američkih “community colleges”) za siromašne studente iz radničke klase. Britanska se sveučilišta sve više vode kao korporacije – gleda se samo na profit, vode ih profesionalni menadžeri i sve više surađuju s privatnim sektorom.

3) državno financiranje privatnih visokih učilišta
Iz već važećega Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju:

Financiranje visokih učilišta Članak 109.

(2) Iz državnog proračuna mogu se financirati i privatna visoka učilišta prema pravilima koje utvrđuje Nacionalno vijeće, uzimajući u obzir raspoloživa sredstva i kvalitetu tih učilišta te vodeći računa o tome odgovaraju li njihovi kapaciteti potrebama za obrazovanjem na određenom znanstvenom, umjetničkom ili stručnom području.

Ovakav zakon uopće ne treba posebno ni komentirati. Ako država tobože nema dovoljno novca ni za financiranje javnih sveučilišta, kako onda može imati novca za financiranje privatnih sveučilišta, osnovanih isključivo radi privatnoga profita, koja pohađaju samo oni koji si mogu priuštiti školarine od 30 000 kn naviše?

Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve