Snimka govora Wendy Brown: deset posljedica privatizacije sveučilišta

Kako smo već izvjestili na Slobodnom Filozofskom, Kalifornijsko se Sveučilište ove godine suočava s drastičnim rezanjima budžeta, smanjivanjem upisnih kvota, otpuštanjem radnika te povećanjima školarina za nevjerojatnih 30%. Kako bi raspravili krizu financiranja Sveučilišta i upozorili na moguće posljedice ovakvog razvoja događaja, nastavnici Sveučilišta u Berkeleyu organizirali su 23. rujna javnu raspravu, na kojoj je Wendy Brown, profesorica političkih znanosti na Berkeleyu, upozorila da je privatizacija Kalifornijskog Sveučilišta veoma realna mogućnost i nabrojala posljedice kojima bi takav razvoj događaja rezultirao.

Privatizacija sveučilišta, objašnjava Brown, ne znači samo prebacivanje tereta financiranja sveučilišta na studente, sve veći upliv korporativnog novca u obrazovanje, nužno da bi se financirala istraživanja, veću ovisnost o donacijama i slično – privatizacija ustvari znači da će sveučilište kao institucija koja služi javnoj svrsi biti transformirano u instituciju kojoj je cilj prodavati proizvode kupcima: studentima koji kupuju obrazovanje, investitorima koji kupuju rezultate istraživanja.

Privatizacija je jedna od dimenzija neoliberalizma, koji u svojoj osnovi predstavlja širenje tržišnih vrijednosti kako bi one obuhvatile sve sfere ljudske aktivnosti, kako bi tržišni principi organizirali i vladali svakom oblasti ljudskog postojanja. Prema Brown, uvođenje tržišnih principa na sveučilišta putem privatizacije dovelo bi do nezaustavljivog pogoršanja nekih situacija koje već jesu donekle prisutne na sveučilištima, a koje je pobrojala u sljedećih deset točaka:

1) privatizacija sveučilišta smanjila bi pristup obrazovanju, te bi mogućnost školovanja ovisila o kupovnoj moći pojedinca; 2) privatizacija bi dovela do smanjenja osjećaja da različiti segmenti sveučilišta djeluju u zajedničku svrhu; 3) potpora za sve segmente sveučilišta koji nisu dovoljno poduzetnički bila bi smanjena; 4) financirala bi se primjenjiva istraživanja dok bi istraživanja koja nisu primjenjiva ili unovčiva gubila potporu; 5) jedna od posljedica zasigurno bi bilo i prilagođavanje istraživanja kako bi se zadovoljile potrebe onih koji ih financiraju, čime se riskira kompromitiranje ili korupcija; 6) akademska bi sloboda bila izuzetno ograničena na mnogim razinama uslijed potrebe da se udovolji privatnim interesima; 7) eksploatacija radnika bi se povećala; 8) došlo bi do smanjivanja i napuštanja pothvata koji služe javnim vrijednostima ili se bave javnim problemima; 9) dijeljeno upravljanje sveučilištem bilo bi zamjenjeno onim koje se temelji na poslovnim principima, uz sve veće uključivanje neakademskih osoba u odlučivanje o akademskim pitanjima; 10) obrazovanje bi bilo organizirano tako da proizvede “učinkovite sustave davanja poduke” i rezultira ljudskim kapitalom, drugim riječima, odbacilo bi se bogato, duboko, široko i kritičko obrazovanje u svrhu proizvodnje pukih “dijelova mašinerije”.

Pogledajte snimku čitavog govora (na engleskom).

[06:25]

“… is list 10 things that privatization generates as it brings market principles into the very heart of the university. Each of these is already present in the university in some form, but each of these dire consequences would be extended by the intense and rapid privatization with which we are now threatened. So, pr…ivatization entails first: something we’ve all talked about – decreased commitment to educating California’s best students – a shift from meritocracy to plutocracy, a turn away from equal opportunity. As the rush toward out-of-state admissions for revenue purposes makes clear, student access will be, with privatization, increasingly driven by purchase power rather than by who belongs here or whom a public institution is meant to serve. Let alone by the commitment to generating social equality through education, that several of the previous speakers have talked about. So that’s what privatization means first. Second, it means increasing inequality in every strand and strata of the university and a diminished sense of shared purpose within the university. Concretely, this takes the form of huge and unprecedented salary differentials across faculty, within and between departments, it means huge and unprecedented differentials in departmental resources, in graduate student funding packages, and in the cost of under-graduate majors and degrees. It also means the departure from the principle that the diverse teaching and research needs and the diverse revenue generating capacities of the university as a whole that necessarily carry each other that that principle will be departed from. Some research and teaching requires expensive labs or field work, others require only a great library, some research has ready external grant support, others doesn’t, some subjects can be taught only in small venues, like languages, others can be taught in grand lecture halls, it’s only when the whole university has a shared purpose that these differences can be balanced and accommodated. And it’s that shared purpose that is absolutely undone by the dissemination of entrepreneurial principles across the university. Third: privatization means decreased support for all elements of the university that are not as you’d often put it ‘entrepreneurial’. It means decreased support for all aspects of curriculum and research that are not readily applicable or commodifiable. And that obviously especially affects the humanities and arts, the soft social sciences, but it’s not only them. Because privatization also means fourth: deteriorating support for basic research as opposed to applied research. That is, it means not just favouring business over arts and engineering over Shakespeare, it means declining support for exploratory, speculative research in all fields, and that’s the kind of research, widely understood by scholars as the knowledge fundament from which all applications develop. In other words, privatization means ‘out with Einstein’, ‘out with Darwin’, ‘out with Aristotle’, ‘in with Bill Gates’, ‘in with genetic food modifiers’ and ‘in with campaign strategies’. Privatization means fifth: research increasingly contoured by and to corporate and state funders. That is – research that’s not only curbed toward its sponsors, but which often risks overt compromise or corruption, by the very need to serve or attract sponsors. This is already a very familiar story in the sciences, and the corrupting effects of Big Pharma in medical schools is a growing scandal, not only at Harvard, although it’s a very big scandal at Harvard. Just as Department of Defence recognition that anthropology can be useful to counter-insurgency campaigns is bringing a shower of money, but also controversy to corners of that discipline. Sixth, and related: privatization means constricted academic freedom on many levels. From containing the free range of imagination and innovation that results from pressure toward application and obtaining corporate sponsorship to literally silencing faculty who are seen as standing in the way of lending big private donors, and nothing captured this last more chillingly than a tiny incident several years ago, during the British petroleum energy and bio-sciences institute controversy, when our chancellor, formerly quite zealous about academic freedom, privately warned a brave young member of the science faculty that persisting in his objections to the BP deal would discredit him and harm his future. Seventh: privatization means increased exploitation of workers. Privatized institutions and especially privatizing institutions are historically more hostile to unions, more effective in breaking them, subject to fewer labour regulations and contracts and more inclined to make use of part-time work that keeps worker associations and bargaining positions weak. More generally, eight: privatization means shrinking from all public values and public concerns. Consider: when the University of Oregon, affiliated with a watch-dog agency merely monitoring work conditions of American companies in the third world, just checking out the sweat-shops and the child-labour phenomenons, the president of Nike quietly withdrew his thirty million dollar gift to the University of Oregon, and that story has many variations and repetitions over recent years. More generally, as more and more scientific and especially medical research is funded by corporations, incentives openly diminish for research that would serve public purposes. Harvard medical school, to pick an example, now has three professorships endowed by leading sleep medications and none, of course, oriented toward the ravaging effects of malaria and AIDS in the Third world. And that story, too, is repeated over and over… Nine: privatization means replacing shared governance with business management principles, it means increased influence and involvement by non-academics in academic matters. This takes the concrete form of participation by funders and departments and institutes, and again – we saw that with the British petroleum and also Novartis events, but it also takes the form of managerially minded university presidents eschewing the power of faculty to set standards and compass points for their university. Finally, tenth: privatization means education increasingly organized to produce, what president Yudof has called, efficient instructional delivery systems – that’s us, and to generate human capital – that’s you – those were his terms for what UC does and what it offers to the State. And, again, I don’t think he is the problem, but he is a symptom in this language of what privatization entails. Now, efficient instructional delivery systems generating human capital do not represent education on the model that has just been spoken about – developing, deepening, broadening the mind with perspective, with discernment, with historical consciousness, with diverse knowledge’s and literacy’s. Efficient instructional delivery systems generating human capital are not producing thinkers who can apprehend the very processes I am describing, who can trace its history, who can theorize its power, who can calculate its destructiveness, who can limit its losses in art or in poetry. Rather, instructional delivery systems generating human capital are literally producing cogs for the machine or to update the metaphor, generating new bits of linked-in human capital …”

Vezani članci

  • 12. svibnja 2025. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju peti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2025. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 6. lipnja 2025. Vidimo se!
  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve