Tom Holert: Zauzeti i razumjeti

Objavljujemo prijevod teksta Toma Holerta o studenskoj blokadi na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, originalno objavljen u listu “Der Standard” (27. listopada 2009.). Holert, povjesničar umjetnosti i kulturni kritičar, u svom se članku osvrće na način na koji studentska kritika specifičnih problema visokoškolskih institucija istovremeno zahvaća šire probleme promjene obrazovanja, dok se njihova borba za partikularne interese vodi u sklopu, i uz svjesnost o širem kontekstu internacionalne borbe protiv rastućih nejednakosti.


To što je štrajkaški pokret studenata počeo upravo na jednoj umjetničkoj visokoj školi, dakle na mjestu za estetske protuprojekte, od velike je simboličke vrijednosti za političku relevanciju konflikta.

Možda je neoklasicistička aula Akademije likovnih umjetnosti na Schillerovom trgu savršena pozornica za ustanak. U toj sakralnoj dvorani, koja je kao estetski statement svoga arhitekta Theophila Hansena tako lijepo dovoljna samoj sebi, možemo i moramo se zapravo ponašati samo neprilično. A to je enormna strateška prednost. Plenarni skupovi, sastanci radnih grupa, partyji i predavanja, koja se ovdje održavaju od prošlog utorka koriste tu prednost i produciraju znakovite kontraste – između klasicističkog apela na tiho zadubljenje i intenziteta kolektivne debate, između krute geometrije mjesta i koliko god je moguće otvorene i pokretne samoorganizirane prakse.

Događanja koji su doveli do štrajka na Akademiji likovnih umjetnosti i do njezina zaposjedanja, različitog su stupnja. Ako je, s jedne strane, kritika usmjerena na veoma lokalna, specifična stanja na ovoj visokoj školi (proturječja između razvojnog plana, pripremanog mjesecima u radnim tijelima, i ekonomske stvarnosti o čijem oblikovanju na kraju odlučuje rektorat; pregovori o ugovornim davanjima između rektorata i ministarstva znanosti itd.), ta kritika cilja, s druge strane, ipak na zamašnije promjene obrazovanja (protiv široke ekonomizacije i gubitka demokratičnosti u istraživanjima i nastavi; protiv oštrog reza između elitnih studija i bachelor-tvornica – za zahtjevima za samoodređenje u učenju i poučavanju itsl.).

Međutim, ono što od tekućih događaja stvara “događaj” u smislu loma, jest način na koji oni pokazuju da su mikro i makro nerazdvojivi. Partikularni interesi moraju se zastupati u kontekstu internacionalnih bitaka za pristup obrazovanju i za preraspodjelu nadležnosti u znanju:

Želimo li govoriti o odnosu bachelor/master, ne smijemo šutjeti o neoliberalnoj racionalnosti. Osim toga, pogoršavanje uvjeta izobrazbe umjetnika/ica, arhitekata, umjetničkih odgajatelja, kulturnih znanstvenika i restauratora ne pogađa samo jednu ekskluzivnu manjinu već ukazuju na zatvaranja prostora za socijalno djelovanje, za demokratske odnose i za životne forme općenito.

Nije reprezentativno…

Aktivisti i aktivistkinje na Akademiji, studenti i nastavnici, potpuno su svjesni visokog stupnja umreženosti vlastitih problema. Uvijek iznova u njihovim prilozima iskazuje se znanje o tome kako je borba za emancipacijske strukture obrazovanja povezana s borbom protiv rastućih nejednakosti u cijelom svijetu.

Stoga bi bilo krivo tvrditi da na Schillerovu trgu vlada singularnost. Kao umjetničko sveučilište Akademija možda nije reprezentativna za obrazovni sustav, ali ona je upravo sve drugo samo ne iznimka. Rasprave koje se vode na tome mjestu (usp. http://malen-nach-zahlen.at/) ne privlače samo puno ljudi iz drugih obrazovnih i istraživačkih područja nego sudjeluju u proširenju akcija štrajka i zaposjedanja na Sveučilištu Beč i Sveučilištu Karl Franzen u Grazu.

… ali je simptomatično

Na konfliktu u Akademiji može se osim toga očitati koliko je velika postala ovisnost o jednoj političkoj ekonomiji “krize” upravo tamo gdje “sloboda” (umjetnosti i znanosti, ali također i sloboda življenja drugačijeg života) navodno predstavlja nedodirljivo dobro. Ako se ne može štititi čak ni prostor koji je prema jednoj žilavoj ideologiji odabran baš za to da razvija estetske protuprojekte postojećem poretku, kako li tek stoji s neovisnošću političkog i znanstvenog mišljenja koje se suprotstavlja sugestijama sa svih strana o nepostojanju alternativa ekonomskoj logici?

To da se na sveučilištima trenutno zbiva nešto što ne slijedi nikakav predzadani scenario, jer je kroz susretanje i sumišljenje različitih pozicija, tema i političkih formi izražavanja nastala situacija koju tek treba razumjeti (a ne oduvijek već razumljena), može se vrednovati kao prvi uspjeh. Aule i predavaonice su zauzete. Trebale bi to i ostati. I to u više nego jednom značenju.

Vezani članci

  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve