Danijela Dolenec: Ukidanje školarina je ukidanje komercijalizacije

I danas, tri godine nakon objavljivanja, studija Danijele Dolenec (zajedno s Iris Marušić i Sašom Puzićem) je jedina relevantna studija o odnosu školarina u sustavu visokog obrazovanja i uspješnosti studenata. Autori ove studije, međuostalim tvrde: “Čini se, dakle, da su se uzroci nedovoljno efikasnog studiranja skloni pripisivati samim studentima i njihovu odnosu prema studiranju, a manje samom sustavu i mogućim uzrocima njegove neučinkovitosti”. Na koji način ukidanje školarina može utjecati na sustav i njegovu rastuću komercijalizaciju (te ga u konačnici mijenjati) u tekstu Danijele Dolenec.

Proljetni, kao i sada ponovljeni studentski prosvjedi i blokade sveučilišta po mom mišljenju predstavljaju reakciju na višegodišnje zanemarivanje sustava visokog obrazovanja u Hrvatskoj, koje se kataliziralo upravo na pitanju školarina.

U visokom obrazovanju u Hrvatskoj se ne vodi dovoljno računa o kvaliteti studija, o sprečavanju korupcije i neetičkog ponašanja, niti o socijalnoj dimenziji, a te probleme dodatno usložnjava postojanje nepravednog i nereguliranog sustava školarina. Budući da ne postoji sustavna razvojna politika visokog obrazovanja, sustav karakterizira niska prolaznost i mali udio studenata koji završavaju studij, predugo prosječno vrijeme studiranja, gotovo nepostojeća mobilnost, visok stupanj društvene reprodukcije kao signal da sustav javnog obrazovanja ne zadovoljava kriterije društvene pravednosti, korupcijske istrage te međunarodno neprepoznatljiva sveučilišta.

Ukidanje školarina je važno kako bi se prekinulo s komercijalizacijom javnog sustava obrazovanja koja stvara niz negativnih poticaja sudionicima u sustavu. Iz pozicije države, uvođenjem i širenjem naplate školarina počeo se napuštati koncept zajedničke odgovornosti za sustav obrazovanja koji se financira sredstvima poreznih obveznika, odnosno zajedničke brige za njegovu kvalitetu i ishode. To se dogodilo bez da je u sveučilišnoj zajednici i/ili vladi promišljeno što se time želi postići (osim krpanja sveučilišnih proračuna). Iz pozicije sveučilišta, školarine vode u sukob interesa prekomjernog povećanja upisnih kvota kako bi se namakla dodatna sredstva, pri čemu se žrtvuje kvaliteta nastave, kao i vrijeme koje bi sveučilišni nastavnici trebali odvajati za znanstveni rad. Osim toga, naplaćivanje školarina stvara poticaj za zadržavanje studenata u sustavu i kada ne zadovoljavaju akademske uvjete, budući da sveučilištu to donosi prihode.

Iz perspektive studenata, plaćanje studija na sveučilištima koja su financirana iz državnog proračuna stvara neopravdane nejednakosti. Studentski status morao bi biti jedinstven, kao što i jest u zapadnoeuropskim zemljama: onaj tko zadovolji uvjete za upis (a zatim i za prolazak ispita i upis viših godina studija) je meritokratskim procesom, temeljenim na trudu i znanju, zaslužio pravo na visoko obrazovanje. Dijeliti nakon toga studente koji su na taj način stekli studentska prava na platiše i neplatiše, linearne ili bilo kakve druge, sasvim je arbitrarno, odnosno zanemaruje postojeća pravila upisa, polaganja ispita, skupljanja ECTS bodova i ostala pravila studiranja koja su (valjda?!) temeljena na akademskim kriterijima. Ne manje važno, ukidanje školarina je bitno kako bi se uklonila jedna od financijskih prepreka studiranju pojedincima koji dolaze iz obitelji nižeg socioekonomskog statusa.

Zahtjev za ukidanjem školarina je u (na početku opisanim) uvjetima nekvalitetnog sustava visokog obrazovanja opravdan, ali predstavlja samo dio rješenja. U sustavu koji ne uzima u obzir imovinski status i/ili druge otegotne okolnosti kod studenata i njihovih obitelji, rezultat može biti da oni koji ne mogu podnijeti troškove studiranja i dalje ostanu isključeni iz visokog obrazovanja. Nadalje, ukidanje školarina ne rješava probleme niske stope prolaznosti, dugog prosječnog vremena studiranja, prevelikog broja studenata na postojeće kapacitete sveučilišta i druge probleme koji se odnose na kvalitetu studija. Rješenja za te probleme mogu se pronaći tek sustavnim oblikovanjem javnih politika u visokom obrazovanju, temeljenim na podacima i pokazateljima (eng. evidence-based policy making) i jasno formuliranim željenim ishodima. Nadalje, važan preduvjet za razvojnu politiku u visokom obrazovanju su povećana javna ulaganja.

Zašto bismo trebali povećati javna ulaganja i sustavno oblikovati javne politike u visokom obrazovanju u Hrvatskoj? Ovdje možemo ponuditi dvije linije argumentacije: principe solidarnosti i društvene pravednosti s jedne, te principe gospodarskog razvoja i međunarodne konkurentnosti s druge. Argumentacija o solidarnosti veže se uz socijaldemokratske vrijednosti, dok se argumentacija o primatu ekonomskog razvoja veže uz vrijednosti ekonomskog liberalizma, u kojem socijalni ciljevi igraju tek sekundarnu ulogu, odnosno uvažavaju se u mjeri u kojoj pridonose povećanju ukupne gospodarske produktivnosti. No, iako se temelje na vrijednosno drugačijim postavkama, obje argumentacije vode ka istom rješenju.

Ukoliko želimo stvarati društvo koje će biti socijalno uključivo, koje će kroz sustav obrazovanja promicati društvenu mobilnost i uključivanje različitih skupina i pojedinaca u aktivno građanstvo, sustav visokog obrazovanja ne možemo prepustiti tržišnim mehanizmima, već se o njemu trebamo brinuti kao javnom, zajedničkom dobru. To znači da se pristup institucijama visokog obrazovanja koje su javno financirane treba omogućiti svima koji zadovoljavaju akademske kriterije. Paralelno s tim, da bi se pojedinci iz obitelji nižeg socioekonomskog statusa ili drugih rizičnih grupa uključivali u sustav visokog obrazovanja potrebno je sustav visokog obrazovanja urediti prema principima socijalne osjetljivosti.

Preduvjet za to je integrirana obrazovna politika koja sustav visokog obrazovanja povezuje sa ranijim obrazovnim ciklusima budući da osobe iz obitelji s nižim socioekonomskim statusom često do visokog obrazovanja uopće niti ne dođu budući da češće upisuju trogodišnje strukovne škole. Za pojedince iz podzastupljenih skupina koji uspiju ući u sustav visokog obrazovanja, potrebno je osigurati programe stipendiranja, potpore za životne troškove i druge oblike institucijske pomoći.

Ukoliko smo motivirani ciljem gospodarskog razvoja i postizanjem međunarodne konkurentnosti, modeli razvoja europskih i drugih razvijenih zemalja jasno ukazuju kako je te ciljeve nemoguće postići bez razvijenog sustava visokog obrazovanja i znanosti. U Lisabonskom procesu Europske unije, koji predstavlja strategiju za modernizaciju europskih ekonomija, obrazovanje igra središnju ulogu. Iako je Hrvatskoj deklarirani cilj što prije doseći razvijene zemlje, prema glavnim pokazateljima hrvatski je sustav visokog obrazovanja pod-financiran: dok je prosječni udio financiranja visokog obrazovanja u BDP-u u OECD zemljama 1,3%, u Hrvatskoj iznosi 0,8% Nadalje, prosječni udio financiranja visokog obrazovanja u odnosu na ukupna proračunska sredstva u zemljama OECD-a iznosi 3,1%, dok je u Hrvatskoj 2,2%. Na kraju, ukoliko se ukupna javna izdvajanja za visoko obrazovanje podijele sa brojem studenata u Hrvatskoj, javno financiranje po studentu iznosi 20,100 Kn, odnosno otprilike $4060, u odnosu na OECD prosjek od $8400. Prema tome, čak i iz usko ekonomske logike catch-up procesa, odnosno razvojne politike usmjerene k nadoknađivanju razlike u razvijenosti u odnosu na zapadne zemlje, mudro je ulagati u visoko obrazovanje koje nosi potencijal transformacije društva u ono temeljeno na znanju i tehnologiji.

Na kraju, obje linije argumentacije o potrebi većih javnih ulaganja i sustavnog razvoja visokog obrazovanja počivaju na pretpostavci da se svi zajedno, a akademska zajednica prvenstveno, pozabavimo kvalitetom studija u Hrvatskoj.

Nekvalitetni studiji ne nose niti gospodarsko razvojni niti društveno-emancipatorski potencijal, bez obzira plaćali ih svi porezni obveznici ili samo studenti i njihovi roditelji.

Danijela Dolenec

Ovaj tekst je objavljen u sklopu kolumne „Javne politike visokog obrazovanja”. Kolumna je jedna od aktivnosti projekta „Platforma za sudjelovanje organizacija civilnog društva u praćenju, oblikovanju i zagovaranju javnih politika obrazovanja u Hrvatskoj” koji provodi Institut za razvoj obrazovanja. H-Alter je partner na projektu, a projekt podupire Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.

Popis ostalih tekstova objavljenih u sklopu kolumne možete pronaći na internetskoj stranici www.iro.hr u rubrici „Kolumna”.

Vezani članci

  • 12. svibnja 2025. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju peti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2025. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 6. lipnja 2025. Vidimo se!
  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve