Danijela Dolenec: Ukidanje školarina je ukidanje komercijalizacije

I danas, tri godine nakon objavljivanja, studija Danijele Dolenec (zajedno s Iris Marušić i Sašom Puzićem) je jedina relevantna studija o odnosu školarina u sustavu visokog obrazovanja i uspješnosti studenata. Autori ove studije, međuostalim tvrde: “Čini se, dakle, da su se uzroci nedovoljno efikasnog studiranja skloni pripisivati samim studentima i njihovu odnosu prema studiranju, a manje samom sustavu i mogućim uzrocima njegove neučinkovitosti”. Na koji način ukidanje školarina može utjecati na sustav i njegovu rastuću komercijalizaciju (te ga u konačnici mijenjati) u tekstu Danijele Dolenec.


Proljetni, kao i sada ponovljeni studentski prosvjedi i blokade sveučilišta po mom mišljenju predstavljaju reakciju na višegodišnje zanemarivanje sustava visokog obrazovanja u Hrvatskoj, koje se kataliziralo upravo na pitanju školarina.

U visokom obrazovanju u Hrvatskoj se ne vodi dovoljno računa o kvaliteti studija, o sprečavanju korupcije i neetičkog ponašanja, niti o socijalnoj dimenziji, a te probleme dodatno usložnjava postojanje nepravednog i nereguliranog sustava školarina. Budući da ne postoji sustavna razvojna politika visokog obrazovanja, sustav karakterizira niska prolaznost i mali udio studenata koji završavaju studij, predugo prosječno vrijeme studiranja, gotovo nepostojeća mobilnost, visok stupanj društvene reprodukcije kao signal da sustav javnog obrazovanja ne zadovoljava kriterije društvene pravednosti, korupcijske istrage te međunarodno neprepoznatljiva sveučilišta.

Ukidanje školarina je važno kako bi se prekinulo s komercijalizacijom javnog sustava obrazovanja koja stvara niz negativnih poticaja sudionicima u sustavu. Iz pozicije države, uvođenjem i širenjem naplate školarina počeo se napuštati koncept zajedničke odgovornosti za sustav obrazovanja koji se financira sredstvima poreznih obveznika, odnosno zajedničke brige za njegovu kvalitetu i ishode. To se dogodilo bez da je u sveučilišnoj zajednici i/ili vladi promišljeno što se time želi postići (osim krpanja sveučilišnih proračuna). Iz pozicije sveučilišta, školarine vode u sukob interesa prekomjernog povećanja upisnih kvota kako bi se namakla dodatna sredstva, pri čemu se žrtvuje kvaliteta nastave, kao i vrijeme koje bi sveučilišni nastavnici trebali odvajati za znanstveni rad. Osim toga, naplaćivanje školarina stvara poticaj za zadržavanje studenata u sustavu i kada ne zadovoljavaju akademske uvjete, budući da sveučilištu to donosi prihode.

Iz perspektive studenata, plaćanje studija na sveučilištima koja su financirana iz državnog proračuna stvara neopravdane nejednakosti. Studentski status morao bi biti jedinstven, kao što i jest u zapadnoeuropskim zemljama: onaj tko zadovolji uvjete za upis (a zatim i za prolazak ispita i upis viših godina studija) je meritokratskim procesom, temeljenim na trudu i znanju, zaslužio pravo na visoko obrazovanje. Dijeliti nakon toga studente koji su na taj način stekli studentska prava na platiše i neplatiše, linearne ili bilo kakve druge, sasvim je arbitrarno, odnosno zanemaruje postojeća pravila upisa, polaganja ispita, skupljanja ECTS bodova i ostala pravila studiranja koja su (valjda?!) temeljena na akademskim kriterijima. Ne manje važno, ukidanje školarina je bitno kako bi se uklonila jedna od financijskih prepreka studiranju pojedincima koji dolaze iz obitelji nižeg socioekonomskog statusa.

Zahtjev za ukidanjem školarina je u (na početku opisanim) uvjetima nekvalitetnog sustava visokog obrazovanja opravdan, ali predstavlja samo dio rješenja. U sustavu koji ne uzima u obzir imovinski status i/ili druge otegotne okolnosti kod studenata i njihovih obitelji, rezultat može biti da oni koji ne mogu podnijeti troškove studiranja i dalje ostanu isključeni iz visokog obrazovanja. Nadalje, ukidanje školarina ne rješava probleme niske stope prolaznosti, dugog prosječnog vremena studiranja, prevelikog broja studenata na postojeće kapacitete sveučilišta i druge probleme koji se odnose na kvalitetu studija. Rješenja za te probleme mogu se pronaći tek sustavnim oblikovanjem javnih politika u visokom obrazovanju, temeljenim na podacima i pokazateljima (eng. evidence-based policy making) i jasno formuliranim željenim ishodima. Nadalje, važan preduvjet za razvojnu politiku u visokom obrazovanju su povećana javna ulaganja.

Zašto bismo trebali povećati javna ulaganja i sustavno oblikovati javne politike u visokom obrazovanju u Hrvatskoj? Ovdje možemo ponuditi dvije linije argumentacije: principe solidarnosti i društvene pravednosti s jedne, te principe gospodarskog razvoja i međunarodne konkurentnosti s druge. Argumentacija o solidarnosti veže se uz socijaldemokratske vrijednosti, dok se argumentacija o primatu ekonomskog razvoja veže uz vrijednosti ekonomskog liberalizma, u kojem socijalni ciljevi igraju tek sekundarnu ulogu, odnosno uvažavaju se u mjeri u kojoj pridonose povećanju ukupne gospodarske produktivnosti. No, iako se temelje na vrijednosno drugačijim postavkama, obje argumentacije vode ka istom rješenju.

Ukoliko želimo stvarati društvo koje će biti socijalno uključivo, koje će kroz sustav obrazovanja promicati društvenu mobilnost i uključivanje različitih skupina i pojedinaca u aktivno građanstvo, sustav visokog obrazovanja ne možemo prepustiti tržišnim mehanizmima, već se o njemu trebamo brinuti kao javnom, zajedničkom dobru. To znači da se pristup institucijama visokog obrazovanja koje su javno financirane treba omogućiti svima koji zadovoljavaju akademske kriterije. Paralelno s tim, da bi se pojedinci iz obitelji nižeg socioekonomskog statusa ili drugih rizičnih grupa uključivali u sustav visokog obrazovanja potrebno je sustav visokog obrazovanja urediti prema principima socijalne osjetljivosti.

Preduvjet za to je integrirana obrazovna politika koja sustav visokog obrazovanja povezuje sa ranijim obrazovnim ciklusima budući da osobe iz obitelji s nižim socioekonomskim statusom često do visokog obrazovanja uopće niti ne dođu budući da češće upisuju trogodišnje strukovne škole. Za pojedince iz podzastupljenih skupina koji uspiju ući u sustav visokog obrazovanja, potrebno je osigurati programe stipendiranja, potpore za životne troškove i druge oblike institucijske pomoći.

Ukoliko smo motivirani ciljem gospodarskog razvoja i postizanjem međunarodne konkurentnosti, modeli razvoja europskih i drugih razvijenih zemalja jasno ukazuju kako je te ciljeve nemoguće postići bez razvijenog sustava visokog obrazovanja i znanosti. U Lisabonskom procesu Europske unije, koji predstavlja strategiju za modernizaciju europskih ekonomija, obrazovanje igra središnju ulogu. Iako je Hrvatskoj deklarirani cilj što prije doseći razvijene zemlje, prema glavnim pokazateljima hrvatski je sustav visokog obrazovanja pod-financiran: dok je prosječni udio financiranja visokog obrazovanja u BDP-u u OECD zemljama 1,3%, u Hrvatskoj iznosi 0,8% Nadalje, prosječni udio financiranja visokog obrazovanja u odnosu na ukupna proračunska sredstva u zemljama OECD-a iznosi 3,1%, dok je u Hrvatskoj 2,2%. Na kraju, ukoliko se ukupna javna izdvajanja za visoko obrazovanje podijele sa brojem studenata u Hrvatskoj, javno financiranje po studentu iznosi 20,100 Kn, odnosno otprilike $4060, u odnosu na OECD prosjek od $8400. Prema tome, čak i iz usko ekonomske logike catch-up procesa, odnosno razvojne politike usmjerene k nadoknađivanju razlike u razvijenosti u odnosu na zapadne zemlje, mudro je ulagati u visoko obrazovanje koje nosi potencijal transformacije društva u ono temeljeno na znanju i tehnologiji.

Na kraju, obje linije argumentacije o potrebi većih javnih ulaganja i sustavnog razvoja visokog obrazovanja počivaju na pretpostavci da se svi zajedno, a akademska zajednica prvenstveno, pozabavimo kvalitetom studija u Hrvatskoj.

Nekvalitetni studiji ne nose niti gospodarsko razvojni niti društveno-emancipatorski potencijal, bez obzira plaćali ih svi porezni obveznici ili samo studenti i njihovi roditelji.

Danijela Dolenec


Ovaj tekst je objavljen u sklopu kolumne „Javne politike visokog obrazovanja”. Kolumna je jedna od aktivnosti projekta „Platforma za sudjelovanje organizacija civilnog društva u praćenju, oblikovanju i zagovaranju javnih politika obrazovanja u Hrvatskoj” koji provodi Institut za razvoj obrazovanja. H-Alter je partner na projektu, a projekt podupire Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.

Popis ostalih tekstova objavljenih u sklopu kolumne možete pronaći na internetskoj stranici www.iro.hr u rubrici „Kolumna”.

Vezani članci

  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
  • 17. srpnja 2019. Syriza je poražena, ali Tsiprasov pohod na lijevi centar se nastavlja Na nedavnim prijevremenim grčkim općim izborima pobijedila je desna stranka Nova demokracija. Stranka Alexisa Tsiprasa, Syriza, napušta vlast, ali na osnovu izbornog rezultata od 31,5% ostaje u parlamentu, gdje će svoj imidž pokušati graditi hegemonizacijom lijevog centra, u svrhu čega su već implementirana određena kadrovska rješenja te marketinško-ideološki rebrending. Najveći izazov predstavlja joj iznalaženje kompenzacije za aktivnost u stranačkoj bazi, koju je ova „kartel-stranka“ neutralizirala još tijekom Tsiprasova konsolidiranja unutarstranačke moći oko uskog kruga suradnika.
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.
  • 30. lipnja 2019. O povijesnoj genezi autorskih prava Naturalizacija legalističkog pristupa pitanju autorstva, koja u javnom diskursu i danas hrani mit o umjetniku kao geniju, počiva na marginalizaciji historijata konceptualnih prijepora i društveno-političkih borbi koje su još u 18. stoljeću oblikovale i iznjedrile institut autora i autorskih prava.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve