Danijela Dolenec: Ukidanje školarina je ukidanje komercijalizacije

I danas, tri godine nakon objavljivanja, studija Danijele Dolenec (zajedno s Iris Marušić i Sašom Puzićem) je jedina relevantna studija o odnosu školarina u sustavu visokog obrazovanja i uspješnosti studenata. Autori ove studije, međuostalim tvrde: “Čini se, dakle, da su se uzroci nedovoljno efikasnog studiranja skloni pripisivati samim studentima i njihovu odnosu prema studiranju, a manje samom sustavu i mogućim uzrocima njegove neučinkovitosti”. Na koji način ukidanje školarina može utjecati na sustav i njegovu rastuću komercijalizaciju (te ga u konačnici mijenjati) u tekstu Danijele Dolenec.

Proljetni, kao i sada ponovljeni studentski prosvjedi i blokade sveučilišta po mom mišljenju predstavljaju reakciju na višegodišnje zanemarivanje sustava visokog obrazovanja u Hrvatskoj, koje se kataliziralo upravo na pitanju školarina.

U visokom obrazovanju u Hrvatskoj se ne vodi dovoljno računa o kvaliteti studija, o sprečavanju korupcije i neetičkog ponašanja, niti o socijalnoj dimenziji, a te probleme dodatno usložnjava postojanje nepravednog i nereguliranog sustava školarina. Budući da ne postoji sustavna razvojna politika visokog obrazovanja, sustav karakterizira niska prolaznost i mali udio studenata koji završavaju studij, predugo prosječno vrijeme studiranja, gotovo nepostojeća mobilnost, visok stupanj društvene reprodukcije kao signal da sustav javnog obrazovanja ne zadovoljava kriterije društvene pravednosti, korupcijske istrage te međunarodno neprepoznatljiva sveučilišta.

Ukidanje školarina je važno kako bi se prekinulo s komercijalizacijom javnog sustava obrazovanja koja stvara niz negativnih poticaja sudionicima u sustavu. Iz pozicije države, uvođenjem i širenjem naplate školarina počeo se napuštati koncept zajedničke odgovornosti za sustav obrazovanja koji se financira sredstvima poreznih obveznika, odnosno zajedničke brige za njegovu kvalitetu i ishode. To se dogodilo bez da je u sveučilišnoj zajednici i/ili vladi promišljeno što se time želi postići (osim krpanja sveučilišnih proračuna). Iz pozicije sveučilišta, školarine vode u sukob interesa prekomjernog povećanja upisnih kvota kako bi se namakla dodatna sredstva, pri čemu se žrtvuje kvaliteta nastave, kao i vrijeme koje bi sveučilišni nastavnici trebali odvajati za znanstveni rad. Osim toga, naplaćivanje školarina stvara poticaj za zadržavanje studenata u sustavu i kada ne zadovoljavaju akademske uvjete, budući da sveučilištu to donosi prihode.

Iz perspektive studenata, plaćanje studija na sveučilištima koja su financirana iz državnog proračuna stvara neopravdane nejednakosti. Studentski status morao bi biti jedinstven, kao što i jest u zapadnoeuropskim zemljama: onaj tko zadovolji uvjete za upis (a zatim i za prolazak ispita i upis viših godina studija) je meritokratskim procesom, temeljenim na trudu i znanju, zaslužio pravo na visoko obrazovanje. Dijeliti nakon toga studente koji su na taj način stekli studentska prava na platiše i neplatiše, linearne ili bilo kakve druge, sasvim je arbitrarno, odnosno zanemaruje postojeća pravila upisa, polaganja ispita, skupljanja ECTS bodova i ostala pravila studiranja koja su (valjda?!) temeljena na akademskim kriterijima. Ne manje važno, ukidanje školarina je bitno kako bi se uklonila jedna od financijskih prepreka studiranju pojedincima koji dolaze iz obitelji nižeg socioekonomskog statusa.

Zahtjev za ukidanjem školarina je u (na početku opisanim) uvjetima nekvalitetnog sustava visokog obrazovanja opravdan, ali predstavlja samo dio rješenja. U sustavu koji ne uzima u obzir imovinski status i/ili druge otegotne okolnosti kod studenata i njihovih obitelji, rezultat može biti da oni koji ne mogu podnijeti troškove studiranja i dalje ostanu isključeni iz visokog obrazovanja. Nadalje, ukidanje školarina ne rješava probleme niske stope prolaznosti, dugog prosječnog vremena studiranja, prevelikog broja studenata na postojeće kapacitete sveučilišta i druge probleme koji se odnose na kvalitetu studija. Rješenja za te probleme mogu se pronaći tek sustavnim oblikovanjem javnih politika u visokom obrazovanju, temeljenim na podacima i pokazateljima (eng. evidence-based policy making) i jasno formuliranim željenim ishodima. Nadalje, važan preduvjet za razvojnu politiku u visokom obrazovanju su povećana javna ulaganja.

Zašto bismo trebali povećati javna ulaganja i sustavno oblikovati javne politike u visokom obrazovanju u Hrvatskoj? Ovdje možemo ponuditi dvije linije argumentacije: principe solidarnosti i društvene pravednosti s jedne, te principe gospodarskog razvoja i međunarodne konkurentnosti s druge. Argumentacija o solidarnosti veže se uz socijaldemokratske vrijednosti, dok se argumentacija o primatu ekonomskog razvoja veže uz vrijednosti ekonomskog liberalizma, u kojem socijalni ciljevi igraju tek sekundarnu ulogu, odnosno uvažavaju se u mjeri u kojoj pridonose povećanju ukupne gospodarske produktivnosti. No, iako se temelje na vrijednosno drugačijim postavkama, obje argumentacije vode ka istom rješenju.

Ukoliko želimo stvarati društvo koje će biti socijalno uključivo, koje će kroz sustav obrazovanja promicati društvenu mobilnost i uključivanje različitih skupina i pojedinaca u aktivno građanstvo, sustav visokog obrazovanja ne možemo prepustiti tržišnim mehanizmima, već se o njemu trebamo brinuti kao javnom, zajedničkom dobru. To znači da se pristup institucijama visokog obrazovanja koje su javno financirane treba omogućiti svima koji zadovoljavaju akademske kriterije. Paralelno s tim, da bi se pojedinci iz obitelji nižeg socioekonomskog statusa ili drugih rizičnih grupa uključivali u sustav visokog obrazovanja potrebno je sustav visokog obrazovanja urediti prema principima socijalne osjetljivosti.

Preduvjet za to je integrirana obrazovna politika koja sustav visokog obrazovanja povezuje sa ranijim obrazovnim ciklusima budući da osobe iz obitelji s nižim socioekonomskim statusom često do visokog obrazovanja uopće niti ne dođu budući da češće upisuju trogodišnje strukovne škole. Za pojedince iz podzastupljenih skupina koji uspiju ući u sustav visokog obrazovanja, potrebno je osigurati programe stipendiranja, potpore za životne troškove i druge oblike institucijske pomoći.

Ukoliko smo motivirani ciljem gospodarskog razvoja i postizanjem međunarodne konkurentnosti, modeli razvoja europskih i drugih razvijenih zemalja jasno ukazuju kako je te ciljeve nemoguće postići bez razvijenog sustava visokog obrazovanja i znanosti. U Lisabonskom procesu Europske unije, koji predstavlja strategiju za modernizaciju europskih ekonomija, obrazovanje igra središnju ulogu. Iako je Hrvatskoj deklarirani cilj što prije doseći razvijene zemlje, prema glavnim pokazateljima hrvatski je sustav visokog obrazovanja pod-financiran: dok je prosječni udio financiranja visokog obrazovanja u BDP-u u OECD zemljama 1,3%, u Hrvatskoj iznosi 0,8% Nadalje, prosječni udio financiranja visokog obrazovanja u odnosu na ukupna proračunska sredstva u zemljama OECD-a iznosi 3,1%, dok je u Hrvatskoj 2,2%. Na kraju, ukoliko se ukupna javna izdvajanja za visoko obrazovanje podijele sa brojem studenata u Hrvatskoj, javno financiranje po studentu iznosi 20,100 Kn, odnosno otprilike $4060, u odnosu na OECD prosjek od $8400. Prema tome, čak i iz usko ekonomske logike catch-up procesa, odnosno razvojne politike usmjerene k nadoknađivanju razlike u razvijenosti u odnosu na zapadne zemlje, mudro je ulagati u visoko obrazovanje koje nosi potencijal transformacije društva u ono temeljeno na znanju i tehnologiji.

Na kraju, obje linije argumentacije o potrebi većih javnih ulaganja i sustavnog razvoja visokog obrazovanja počivaju na pretpostavci da se svi zajedno, a akademska zajednica prvenstveno, pozabavimo kvalitetom studija u Hrvatskoj.

Nekvalitetni studiji ne nose niti gospodarsko razvojni niti društveno-emancipatorski potencijal, bez obzira plaćali ih svi porezni obveznici ili samo studenti i njihovi roditelji.

Danijela Dolenec

Ovaj tekst je objavljen u sklopu kolumne „Javne politike visokog obrazovanja”. Kolumna je jedna od aktivnosti projekta „Platforma za sudjelovanje organizacija civilnog društva u praćenju, oblikovanju i zagovaranju javnih politika obrazovanja u Hrvatskoj” koji provodi Institut za razvoj obrazovanja. H-Alter je partner na projektu, a projekt podupire Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.

Popis ostalih tekstova objavljenih u sklopu kolumne možete pronaći na internetskoj stranici www.iro.hr u rubrici „Kolumna”.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve