Danijela Dolenec: Ukidanje školarina je ukidanje komercijalizacije

I danas, tri godine nakon objavljivanja, studija Danijele Dolenec (zajedno s Iris Marušić i Sašom Puzićem) je jedina relevantna studija o odnosu školarina u sustavu visokog obrazovanja i uspješnosti studenata. Autori ove studije, međuostalim tvrde: “Čini se, dakle, da su se uzroci nedovoljno efikasnog studiranja skloni pripisivati samim studentima i njihovu odnosu prema studiranju, a manje samom sustavu i mogućim uzrocima njegove neučinkovitosti”. Na koji način ukidanje školarina može utjecati na sustav i njegovu rastuću komercijalizaciju (te ga u konačnici mijenjati) u tekstu Danijele Dolenec.


Proljetni, kao i sada ponovljeni studentski prosvjedi i blokade sveučilišta po mom mišljenju predstavljaju reakciju na višegodišnje zanemarivanje sustava visokog obrazovanja u Hrvatskoj, koje se kataliziralo upravo na pitanju školarina.

U visokom obrazovanju u Hrvatskoj se ne vodi dovoljno računa o kvaliteti studija, o sprečavanju korupcije i neetičkog ponašanja, niti o socijalnoj dimenziji, a te probleme dodatno usložnjava postojanje nepravednog i nereguliranog sustava školarina. Budući da ne postoji sustavna razvojna politika visokog obrazovanja, sustav karakterizira niska prolaznost i mali udio studenata koji završavaju studij, predugo prosječno vrijeme studiranja, gotovo nepostojeća mobilnost, visok stupanj društvene reprodukcije kao signal da sustav javnog obrazovanja ne zadovoljava kriterije društvene pravednosti, korupcijske istrage te međunarodno neprepoznatljiva sveučilišta.

Ukidanje školarina je važno kako bi se prekinulo s komercijalizacijom javnog sustava obrazovanja koja stvara niz negativnih poticaja sudionicima u sustavu. Iz pozicije države, uvođenjem i širenjem naplate školarina počeo se napuštati koncept zajedničke odgovornosti za sustav obrazovanja koji se financira sredstvima poreznih obveznika, odnosno zajedničke brige za njegovu kvalitetu i ishode. To se dogodilo bez da je u sveučilišnoj zajednici i/ili vladi promišljeno što se time želi postići (osim krpanja sveučilišnih proračuna). Iz pozicije sveučilišta, školarine vode u sukob interesa prekomjernog povećanja upisnih kvota kako bi se namakla dodatna sredstva, pri čemu se žrtvuje kvaliteta nastave, kao i vrijeme koje bi sveučilišni nastavnici trebali odvajati za znanstveni rad. Osim toga, naplaćivanje školarina stvara poticaj za zadržavanje studenata u sustavu i kada ne zadovoljavaju akademske uvjete, budući da sveučilištu to donosi prihode.

Iz perspektive studenata, plaćanje studija na sveučilištima koja su financirana iz državnog proračuna stvara neopravdane nejednakosti. Studentski status morao bi biti jedinstven, kao što i jest u zapadnoeuropskim zemljama: onaj tko zadovolji uvjete za upis (a zatim i za prolazak ispita i upis viših godina studija) je meritokratskim procesom, temeljenim na trudu i znanju, zaslužio pravo na visoko obrazovanje. Dijeliti nakon toga studente koji su na taj način stekli studentska prava na platiše i neplatiše, linearne ili bilo kakve druge, sasvim je arbitrarno, odnosno zanemaruje postojeća pravila upisa, polaganja ispita, skupljanja ECTS bodova i ostala pravila studiranja koja su (valjda?!) temeljena na akademskim kriterijima. Ne manje važno, ukidanje školarina je bitno kako bi se uklonila jedna od financijskih prepreka studiranju pojedincima koji dolaze iz obitelji nižeg socioekonomskog statusa.

Zahtjev za ukidanjem školarina je u (na početku opisanim) uvjetima nekvalitetnog sustava visokog obrazovanja opravdan, ali predstavlja samo dio rješenja. U sustavu koji ne uzima u obzir imovinski status i/ili druge otegotne okolnosti kod studenata i njihovih obitelji, rezultat može biti da oni koji ne mogu podnijeti troškove studiranja i dalje ostanu isključeni iz visokog obrazovanja. Nadalje, ukidanje školarina ne rješava probleme niske stope prolaznosti, dugog prosječnog vremena studiranja, prevelikog broja studenata na postojeće kapacitete sveučilišta i druge probleme koji se odnose na kvalitetu studija. Rješenja za te probleme mogu se pronaći tek sustavnim oblikovanjem javnih politika u visokom obrazovanju, temeljenim na podacima i pokazateljima (eng. evidence-based policy making) i jasno formuliranim željenim ishodima. Nadalje, važan preduvjet za razvojnu politiku u visokom obrazovanju su povećana javna ulaganja.

Zašto bismo trebali povećati javna ulaganja i sustavno oblikovati javne politike u visokom obrazovanju u Hrvatskoj? Ovdje možemo ponuditi dvije linije argumentacije: principe solidarnosti i društvene pravednosti s jedne, te principe gospodarskog razvoja i međunarodne konkurentnosti s druge. Argumentacija o solidarnosti veže se uz socijaldemokratske vrijednosti, dok se argumentacija o primatu ekonomskog razvoja veže uz vrijednosti ekonomskog liberalizma, u kojem socijalni ciljevi igraju tek sekundarnu ulogu, odnosno uvažavaju se u mjeri u kojoj pridonose povećanju ukupne gospodarske produktivnosti. No, iako se temelje na vrijednosno drugačijim postavkama, obje argumentacije vode ka istom rješenju.

Ukoliko želimo stvarati društvo koje će biti socijalno uključivo, koje će kroz sustav obrazovanja promicati društvenu mobilnost i uključivanje različitih skupina i pojedinaca u aktivno građanstvo, sustav visokog obrazovanja ne možemo prepustiti tržišnim mehanizmima, već se o njemu trebamo brinuti kao javnom, zajedničkom dobru. To znači da se pristup institucijama visokog obrazovanja koje su javno financirane treba omogućiti svima koji zadovoljavaju akademske kriterije. Paralelno s tim, da bi se pojedinci iz obitelji nižeg socioekonomskog statusa ili drugih rizičnih grupa uključivali u sustav visokog obrazovanja potrebno je sustav visokog obrazovanja urediti prema principima socijalne osjetljivosti.

Preduvjet za to je integrirana obrazovna politika koja sustav visokog obrazovanja povezuje sa ranijim obrazovnim ciklusima budući da osobe iz obitelji s nižim socioekonomskim statusom često do visokog obrazovanja uopće niti ne dođu budući da češće upisuju trogodišnje strukovne škole. Za pojedince iz podzastupljenih skupina koji uspiju ući u sustav visokog obrazovanja, potrebno je osigurati programe stipendiranja, potpore za životne troškove i druge oblike institucijske pomoći.

Ukoliko smo motivirani ciljem gospodarskog razvoja i postizanjem međunarodne konkurentnosti, modeli razvoja europskih i drugih razvijenih zemalja jasno ukazuju kako je te ciljeve nemoguće postići bez razvijenog sustava visokog obrazovanja i znanosti. U Lisabonskom procesu Europske unije, koji predstavlja strategiju za modernizaciju europskih ekonomija, obrazovanje igra središnju ulogu. Iako je Hrvatskoj deklarirani cilj što prije doseći razvijene zemlje, prema glavnim pokazateljima hrvatski je sustav visokog obrazovanja pod-financiran: dok je prosječni udio financiranja visokog obrazovanja u BDP-u u OECD zemljama 1,3%, u Hrvatskoj iznosi 0,8% Nadalje, prosječni udio financiranja visokog obrazovanja u odnosu na ukupna proračunska sredstva u zemljama OECD-a iznosi 3,1%, dok je u Hrvatskoj 2,2%. Na kraju, ukoliko se ukupna javna izdvajanja za visoko obrazovanje podijele sa brojem studenata u Hrvatskoj, javno financiranje po studentu iznosi 20,100 Kn, odnosno otprilike $4060, u odnosu na OECD prosjek od $8400. Prema tome, čak i iz usko ekonomske logike catch-up procesa, odnosno razvojne politike usmjerene k nadoknađivanju razlike u razvijenosti u odnosu na zapadne zemlje, mudro je ulagati u visoko obrazovanje koje nosi potencijal transformacije društva u ono temeljeno na znanju i tehnologiji.

Na kraju, obje linije argumentacije o potrebi većih javnih ulaganja i sustavnog razvoja visokog obrazovanja počivaju na pretpostavci da se svi zajedno, a akademska zajednica prvenstveno, pozabavimo kvalitetom studija u Hrvatskoj.

Nekvalitetni studiji ne nose niti gospodarsko razvojni niti društveno-emancipatorski potencijal, bez obzira plaćali ih svi porezni obveznici ili samo studenti i njihovi roditelji.

Danijela Dolenec


Ovaj tekst je objavljen u sklopu kolumne „Javne politike visokog obrazovanja”. Kolumna je jedna od aktivnosti projekta „Platforma za sudjelovanje organizacija civilnog društva u praćenju, oblikovanju i zagovaranju javnih politika obrazovanja u Hrvatskoj” koji provodi Institut za razvoj obrazovanja. H-Alter je partner na projektu, a projekt podupire Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.

Popis ostalih tekstova objavljenih u sklopu kolumne možete pronaći na internetskoj stranici www.iro.hr u rubrici „Kolumna”.

Vezani članci

  • 28. lipnja 2022. Palmino ulje: mazivo imperija Iako se to na prvi pogled možda ne čini, palmino ulje igra iznimno važnu ulogu u kontekstu suvremenog globalnog kapitalizma. Činjenica da ga pronalazimo u gotovo 50% prehrambenih proizvoda u našim dućanima samo je vrh ledenog brijega. Od kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje, podmazivanje, raznih aditiva u brojnim industrijama, palmino ulje je zaslužno za nevjerojatno veliki broj predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir, kao i za brojne svakodnevne prakse. Njegova obimna proizvodnja samim tim zahtijeva velike površine zemlje, enormne količine rada, te emitiranje nezanemarive količine zagađenja. Od ekonomskih do ekoloških učinaka i njegove bitne povijesne uloge u rasističkim kolonijalnim praksama, palmino ulje zbilja zaslužuje titulu podmazivača kapitalističkog imperija.
  • 22. lipnja 2022. Kriptovalute su beskorisne za društvene potrebe "Kriza omogućava zatvaranje ili spajanje nekompetitivnih kompanija koje ne stoje dobro; prolaženje kroz niz bankrota; otpuštanje radnika kako ih ne biste morali plaćati; zaustavljanje investicija u nove tehnologije itd. Oni koji prežive krizu potom mogu iznova pokrenuti ekonomiju uz višu profitnu stopu i nastaviti s proizvodnjom. Kapitalizam tako funkcionira i napreduje – ne ide u korist običnih ljudi. U ovakvoj se, prilično teškoj situaciji, nalazimo trenutno."
  • 17. lipnja 2022. Je li životinjska agrikultura jednako loša kao izgaranje fosilnih goriva? Iako ne polazi uvijek iz antispecističke pozicije, svijest o neodrživosti i štetnim utjecajima stočarstva pomalo jača u aktivističkim krugovima, ali i popularnoj kulturi. "Ljudi pojedu samo 55% kalorija svjetskih usjeva, dok je 36% stočna hrana (9% otpada na biogoriva). Ova ionako užasavajuća statistika zapravo je obrnuta diljem globalnog sjevera, Rusije i Brazila, pa 62% žitarica koje se uzgajaju u EU konzumira stoka. Unatoč apsurdnom argumentu da su vegani jednako odgovorni za klimatski krah, 77% soje u svijetu uzgaja se za prehranu životinja (samo 7% je za ljudsku prehranu)."
  • 30. svibnja 2022. Proglas Kolektiva rijeke Combahee Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
  • 15. svibnja 2022. Upravljanje stresom je podvala Cinizam korporativnih modela upravljanja stresom mjerljiv je samo time koliko je stres nusproizvod kapitalističkog sistema akumulacije profita. Rješenja koja neće biti puko palijativna treba tražiti u domeni politike namjesto u individualistički postavljenom idealu brige o sebi.
  • 9. svibnja 2022. Deficiti „dioničarske demokracije“ Lajtmotiv tačerizma, dioničarska demokracija, na tragu neoklasične maksime glasovanja novčanikom, daleko je od toga da bi bila dostojna da je nazivamo ekonomskom demokracijom, već se ispostavlja kao mehanizam reprodukcije nejednakosti, s detrimentalnim posljedicama po sustav mirovinskog osiguranja koji je postao isprepleten s financijskim sektorom, kao još jedan segment života koji je potpao pod štetni utjecaj financijalizacije.
  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 19. travnja 2022. „Crveni“ New Deal u Kini? Politike kineske države s obzirom na regulaciju nekih novih fleksibilnih oblika radnih praksi i aranžmana te slobodnotržišnih ambicija korporativnih giganata daju naslutiti pozitivne pomake u kineskom političko-ekonomskom krajoliku. Međutim, motivacija u njihovoj pozadini nije progresivna već izvire iz potrebe stabilizacije bujajućeg kineskog kapitalizma.
  • 8. travnja 2022. Protiv novog Hladnog rata Zabrinjavajuće intenziviranje kinesko-američkih odnosa u analizama dijela ljevice dovelo je do usporedbe s hladnoratovskom situacijom prošloga stoljeća. Iako umnogome neodgovarajuća, ova analogija ima smisla kada su u pitanju tropi i ideje koje su bile karakteristične za navedeni period. Od kempizma do idealizacije autoritarne Kine, dio ljevice nije u stanju kritički preispitati i situirati ovaj geopolitički sukob, a to je vidljivo i na primjeru nekih poznatijih figura poput Davida Harveyja i Naomi Klein. Razlog tome leži u nedostatku izvora, zastupljenosti i popularnosti gledišta kineske dijaspore, te slabom fokusu na postojeće alternativne izvore koji ukazuju na drugačije perspektive.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve