Ida Prester: Iritantni kadrovi s Filozofskog

Već šest mjeseci ignoriram studentske prosvjede. Ne pišem o tome, u mom društvu to nije glavna tema, zabila glavu u zemlju i čekam da prođe. Imam ja svoje probleme, utjerivanje honorara, porast kamata za kredit, gripu, rat s medijskim lešinarima, mitesere… stvari koje razumijem i koje me se direktno tiču. Studentica sam bila, bilo je ok, preživjela sam, hvala lijepa doviđenja. Nek se klinci snađu, ja sam u nekim drugim lobi grupama.

E pa nije kul. Eto mene, pravi hamburger od čovjeka. Tetrapak proizvod fast food kulture sebičnjaka i socijalnih autista. Neću tako, to nisam ja kakvu želim, nit društvo u kojem želim živjeti. Ove teme, ruku na srce, ne bi ni bilo da prije par dana nisam upoznala nekoliko genijalnih curki i dečki (jebiga još izlazim na mjesta za mlade), koji su me malo posramili. Možda po prvi puta osjetila sam se nekako staro, umorno i “učipljeno” u sistem s kojim sam se više-manje pomirila.

Ono što nama “odraslima” nikako da uđe u glavu, a zapravo nas već pomalo i iritira pa kolutamo očima čim vidimo u Dnevniku kadrove s Filozofskog – zašto pobogu ti studenti ne odustanu??? Šta nas više dave s tih svojih par kuna upisnine? Dajte se predajte, ko što smo i mi svi – radnici, seljaci, umirovljenici, zaposlenici Peveca, tete na blagajnama, razočarani birači… odite više smotat đoint i igrat playstation il što već normalni polaznici fakulteta rade. Nema vam tu kruha, čujete li, prčurlijo? Pogni glavu, šuti, radi i sanjaj o “boljem životu” ko Dragiša Popadić.

Sad stoput recite da sam romantičnija od svih romana Danielle Steel zajedno, al meni su ti studenti super. Daju mi nadu da još nije sve propalo, da se nismo utopili u vlastitoj nemoći i konformizmu. Svih ovih pet-šest koje sam upoznala su pametni, obrazovani, prate politiku, znaju sve te ministre, prodekane, zakonske akte, proučili su tu nesretnu Bolognu, a pritom imaju i ono što se rijetko danas viđa čak i na TV-u – žar u očima. I to ne bilo kakav. Slučajno ili ne, četvero njih ne plaća studij. Znači mogli bi komotno doma čitat wikipediju il igrat Pictionary, problem školarina njih se tiče koliko i štrajk radnika Petrokemije. A oni su ipak svaki dan po plenumima, rade transparente, skriptiraju neke dosadne, nikom razumljive pravne dokumente koje im šibaju iz Ministarstva. Uvjeravaju me da je veliki broj stalne ekipe “blokadaša” oslobođen plaćanja za fakultet i da imaju visok prosjek. Možda im je ovo zabavnije raditi? Neka simulacija društvenog utjecaja? Može biti. Al ki će ga Vrag znati, jel stvarno tako teško povjerovati da se u tim novim klincima nekom genetskom greškom rodila mrva solidarnosti?

Solidarnost je riječ koja se danas rijetko izgovara. Nekako zvuči retro, pregažena vremenom, ko da je možeš kupiti još samo na Hreliću, u nekoj partijskoj knjižici. Podsjeća gadno na ona zabranjena vremena. Danas je doba egocentrizma, shopping mallova i Trenutka istine. Pobjednik ili ridikul, bos il hadžija. Ako si “najslabija karika”, siromašan, invalid, peder, čak i debela žena – jebiga, loša sreća. Karte se dijele vrlo rano, a ako izvučeš Crnog Petra, što ćemo ti mi. Starci ti nemaju 12.000 kuna godišnje samo za školarinu za tebe i brata? Zaposli se ko tajnica, šta će ti Veterina… Studirati na teret države u moje vrijeme je bilo ko popit čašu vode. Skoro 90 posto studenata nije ništa plaćalo. Danas “harač” plaća svaki drugi. Pritom su i školarine debelo nabujale. Apetiti rastu iz dana u dan, sky is the limit.

Kuda idu ti novci? Jel fakulteti odjednom imaju vrhunske strane predavače, science fiction laboratorije, klimatizirane moderne predavaone, organiziraju skupe seminare? Koliko mi je poznato, najveći napredak je ponegdje power point, umjesto starog grafoskopa. Sve se čini da je komercijalizacija obrazovanja politički korektan izraz za još jednu legaliziranu otimačinu bogatih od siromašnih. Nešto kao i tzv. krizni porez i rast PDV-a. I kazne Zagreb parkinga koje su proglašene protuzakonite, al to stupa na snagu tek za godinu i pol. Nešto kao hrpa pričica i žalopojki koje smo popušili zadnjih godina. I sad se nađe par stotina balavaca koji se ne daju, ne samo zbog sebe, već zbog svojih kolega. Ubojito. Besplatno visoko obrazovanje za sve ili gotovo sve po meni je vrijednost za koju se isplati boriti.

Treba biti realan, nismo bogata zemlja, nemamo naftu, rudnike dijamanata, Obamu ni Nokiu, a i nismo nešto sposobni ni produktivni. Ali ovo je luksuz koji si, vjerujem, možemo i moramo priuštiti. Gradimo crkve, grandomanske mostove i obijesne sportske dvorane, trošak godišnjeg proračunskog izdatka za besplatno studiranje za sve iznosi četvrtinu dosad ulupanih državnih para za rukometne dvorane! Plaćam za sport koji me ne zanima, crkve u koje ulazim samo na Božić zbog bake, plaćat ću još tih par stotina kuna godišnje i za studentariju, i moju buduću djecu uostalom. A dam se kladit da skupimo svu pokradenu imovinu ekipe iz HAC-a, Podravke i Hrvatskih željeznica – mogla bi cijela generacija džabe do doktorata.
Studenti – imate moj glas.