Ida Prester: Iritantni kadrovi s Filozofskog

Zašto ne igramo Pictionary ili s glavom u pijesku ne čekamo “bolji život”? Zašto smo toliko iritantni i onda još moramo svojom iritantnošću iritirati iziritirane voditelje i gledatelje Dnevnika? Mi igramo Pictionary dok redarimo u hodnicima faxa čekajući bolji život za kojeg se borimo, a s vremena na vrijeme prije plenuma pogledamo i iritantni Dnevnik. O tome koliko je tko iritantan u tekstu kolumnistice Glasa Istre – Ide Prester.


Već šest mjeseci ignoriram studentske prosvjede. Ne pišem o tome, u mom društvu to nije glavna tema, zabila glavu u zemlju i čekam da prođe. Imam ja svoje probleme, utjerivanje honorara, porast kamata za kredit, gripu, rat s medijskim lešinarima, mitesere… stvari koje razumijem i koje me se direktno tiču. Studentica sam bila, bilo je ok, preživjela sam, hvala lijepa doviđenja. Nek se klinci snađu, ja sam u nekim drugim lobi grupama.

E pa nije kul. Eto mene, pravi hamburger od čovjeka. Tetrapak proizvod fast food kulture sebičnjaka i socijalnih autista. Neću tako, to nisam ja kakvu želim, nit društvo u kojem želim živjeti. Ove teme, ruku na srce, ne bi ni bilo da prije par dana nisam upoznala nekoliko genijalnih curki i dečki (jebiga još izlazim na mjesta za mlade), koji su me malo posramili. Možda po prvi puta osjetila sam se nekako staro, umorno i “učipljeno” u sistem s kojim sam se više-manje pomirila.

Ono što nama “odraslima” nikako da uđe u glavu, a zapravo nas već pomalo i iritira pa kolutamo očima čim vidimo u Dnevniku kadrove s Filozofskog – zašto pobogu ti studenti ne odustanu??? Šta nas više dave s tih svojih par kuna upisnine? Dajte se predajte, ko što smo i mi svi – radnici, seljaci, umirovljenici, zaposlenici Peveca, tete na blagajnama, razočarani birači… odite više smotat đoint i igrat playstation il što već normalni polaznici fakulteta rade. Nema vam tu kruha, čujete li, prčurlijo? Pogni glavu, šuti, radi i sanjaj o “boljem životu” ko Dragiša Popadić.

Sad stoput recite da sam romantičnija od svih romana Danielle Steel zajedno, al meni su ti studenti super. Daju mi nadu da još nije sve propalo, da se nismo utopili u vlastitoj nemoći i konformizmu. Svih ovih pet-šest koje sam upoznala su pametni, obrazovani, prate politiku, znaju sve te ministre, prodekane, zakonske akte, proučili su tu nesretnu Bolognu, a pritom imaju i ono što se rijetko danas viđa čak i na TV-u – žar u očima. I to ne bilo kakav. Slučajno ili ne, četvero njih ne plaća studij. Znači mogli bi komotno doma čitat wikipediju il igrat Pictionary, problem školarina njih se tiče koliko i štrajk radnika Petrokemije. A oni su ipak svaki dan po plenumima, rade transparente, skriptiraju neke dosadne, nikom razumljive pravne dokumente koje im šibaju iz Ministarstva. Uvjeravaju me da je veliki broj stalne ekipe “blokadaša” oslobođen plaćanja za fakultet i da imaju visok prosjek. Možda im je ovo zabavnije raditi? Neka simulacija društvenog utjecaja? Može biti. Al ki će ga Vrag znati, jel stvarno tako teško povjerovati da se u tim novim klincima nekom genetskom greškom rodila mrva solidarnosti?

Solidarnost je riječ koja se danas rijetko izgovara. Nekako zvuči retro, pregažena vremenom, ko da je možeš kupiti još samo na Hreliću, u nekoj partijskoj knjižici. Podsjeća gadno na ona zabranjena vremena. Danas je doba egocentrizma, shopping mallova i Trenutka istine. Pobjednik ili ridikul, bos il hadžija. Ako si “najslabija karika”, siromašan, invalid, peder, čak i debela žena – jebiga, loša sreća. Karte se dijele vrlo rano, a ako izvučeš Crnog Petra, što ćemo ti mi. Starci ti nemaju 12.000 kuna godišnje samo za školarinu za tebe i brata? Zaposli se ko tajnica, šta će ti Veterina… Studirati na teret države u moje vrijeme je bilo ko popit čašu vode. Skoro 90 posto studenata nije ništa plaćalo. Danas “harač” plaća svaki drugi. Pritom su i školarine debelo nabujale. Apetiti rastu iz dana u dan, sky is the limit.

Kuda idu ti novci? Jel fakulteti odjednom imaju vrhunske strane predavače, science fiction laboratorije, klimatizirane moderne predavaone, organiziraju skupe seminare? Koliko mi je poznato, najveći napredak je ponegdje power point, umjesto starog grafoskopa. Sve se čini da je komercijalizacija obrazovanja politički korektan izraz za još jednu legaliziranu otimačinu bogatih od siromašnih. Nešto kao i tzv. krizni porez i rast PDV-a. I kazne Zagreb parkinga koje su proglašene protuzakonite, al to stupa na snagu tek za godinu i pol. Nešto kao hrpa pričica i žalopojki koje smo popušili zadnjih godina. I sad se nađe par stotina balavaca koji se ne daju, ne samo zbog sebe, već zbog svojih kolega. Ubojito. Besplatno visoko obrazovanje za sve ili gotovo sve po meni je vrijednost za koju se isplati boriti.

Treba biti realan, nismo bogata zemlja, nemamo naftu, rudnike dijamanata, Obamu ni Nokiu, a i nismo nešto sposobni ni produktivni. Ali ovo je luksuz koji si, vjerujem, možemo i moramo priuštiti. Gradimo crkve, grandomanske mostove i obijesne sportske dvorane, trošak godišnjeg proračunskog izdatka za besplatno studiranje za sve iznosi četvrtinu dosad ulupanih državnih para za rukometne dvorane! Plaćam za sport koji me ne zanima, crkve u koje ulazim samo na Božić zbog bake, plaćat ću još tih par stotina kuna godišnje i za studentariju, i moju buduću djecu uostalom. A dam se kladit da skupimo svu pokradenu imovinu ekipe iz HAC-a, Podravke i Hrvatskih željeznica – mogla bi cijela generacija džabe do doktorata.
Studenti – imate moj glas.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve