kolumna
2. prosinca 2009.
Izjava za medije – 2.12.2009.
Jučerašnji prosvjed studenata Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu ispred Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa bio je upućen onima koji iza njegovih vrata donose odluke o budućnosti prosvjednika. Odgovor je međutim stigao s druge adrese, iz Ministarstva unutarnjih poslova. Ministarstvo kojemu je na čelu Radovan Fuchs akciju i zahtjeve prosvjednika odlučilo je shvatiti kao isključivo redarstveni problem, pa je odgovornost za njega prebacilo na državnu instancu koju očito smatra kompetentnijom za rješavanje ovoga pitanja. Apel na odgovornost tako je proizveo medijski spektakl sučeljavanja studenata s interventnom policijom.No, bilo bi krivo u takvom razvoju događaja vidjeti nešto bitno novo u držanju Ministarstva. Krunski dokaz za to su kuloarske informacije o nacrtu novoga Zakona o sveučilištima. Zakon je već više-manje napisan, ali Ministarstvo čeka jenjavanje javnog pritiska i radoznalosti koje je blokada fakultetâ proizvela da ga potiho progura mimo svake javne rasprave. Umjesto interventne policije, u ovome slučaju netransparentnost igra ulogu zaklona od obaveze odgovora na pritisak odozdo. Povjerenstvu kojemu je na čelu Žarko Puhovski u toj priči je namijenjena dvostruka funkcija: u prvoj fazi treba simulirati sudjelovanje zainteresirane i stručne javnosti u izradi zakona; u drugoj gotov tekst Zakona treba blagosloviti kao rezultat široke javne participacije koja se nije dogodila i tako mu osigurati demokratski legitimitet.
Ono što se međutim o novome zakonu već sada zna upućuje u drugom smjeru. Predviđeno plaćanje ECTS-bodova kao tobožnja “alternativa” participacijama u školarinama vodi u potencijalno veće financijsko opterećene studenata nego fiksne školarine. Ovo je izričito priznao sâm predsjednik Povjerenstva. Jučerašnje izjave Duje Bonaccija pred prosvjednicima ispred Ministarstva pod medijski dopadljivim sloganom “kriterija uspješnosti” pravo na obrazovanje i dalje svode na privilegiju male manjine.
Novi Zakon o sveučilištima ne predstavlja međutim samo napad na socijalna prava, nego i otvoren napad na autonomiju sveučilišta. Koliko-toliko demokratske procedure odlučivanja o upravljanju sveučilištem ukidaju se u korist sve naglašenijeg podčinjavanja sveučilišta Ministarstvu. Mehanizmi kojima to ima biti postignuto sežu od fragmentacije do sve otvorenije komercijalizacije. Programirana financijska nesigurnost sveučilišta kao posljedica povećanja ovlasti Ministarstva nad odlukama o raspoređivanju sredstava – pod krinkom povećanja financijske odgovornosti sveučilišta – sredstvo je direktna slabljenja utjecaja sveučilišta nad programom studiranja. Ovo su samo neki aspekti onoga što se sprema.
Umjesto da se bavi ekscesom policijske intervencije, javnost bi se trebala usmjeriti na razorne posljedice koje će prijedlog novoga zakona proizvesti i po pitanju socijalnih prava i po pitanju autonomije sveučilišta i budućnosti obrazovanja. Ne zato što prebacivanja odgovornosti na policiju ne bi predstavljalo skandal, nego zato što predstavlja samo mali simptom puno dalekosežnijih procesa. Činjenica da se ti procesi odvijaju iza kulisâ i izvan dometa reflektorâ problem čini samo još akutnijim.
DODATAK
O sastanku povjerenstva za izradu prijedloga zakonskog okvira promjena u visokoškolskom obrazovanju
Mediji su nakon sastanka povjerenstva za izradu novog zakona o obrazovanju pod predsjedanjem Žarka Puhovskog istakli da je riječ o ispunjavanju studentskih zahtjeva za besplatnim (tj. javno financiranim) obrazovanjem. No mnogi važni detalji nisu spomenuti.
Riječ je o povjerenstvu koje se u javno dostupnom zapisniku sastanka Rektorata Sveučilišta u Zagrebu naziva “paravanom”. O ozbiljnosti dotičnoga povjerenstva i njegova sastanka u ponedjeljak 30.11. govori i činjenica da članovi povjerenstva nisu uopće znali o čemu bi točno trebali raspravljati, a na sastanku nije čak vođen ni zapisnik. Na sastanku uopće nije bilo riječi o izvanrednim studentima ni o postdiplomskim studijima. Podsjećamo, studenti su tražili ukidanje svih vidova naplaćivanja (uključujući i naplaćivanje studija izvanrednim studentima) i na svim razinama (uključujući i postdiplomske studije). Neformalni su zaključci povjerenstva bili da više neće biti školarinâ (iako je ostalo nejasno odnosi li se to samo na prvu godinu preddiplomskoga studija ili na cijeli preddiplomski studij), nego će se plaćati “zakasnine” po ECTS-bodu ako se ne ispune sve obveze na pojedinoj studijskoj godini. Problem je s takvim prijedlogom što on opet uvodi novčanu penalizaciju u studij te kao takav nije model besplatnog obrazovanja. Također, prema otvorenom priznanju predsjednika povjerenstva, takvo plaćanje “zakasninâ” može biti skuplje od školarinâ. Cijena ECTS-bodova ne bi bila regulirana zakonom nego bi njezino određivanje bilo prepušteno pojedinim fakultetima. Podsjetimo, već su sada ECTS-bodovi izrazito skupi na nekim fakultetima (primjerice, 360 kn na Kineziološkom fakultetu u Splitu), a pojedini ispiti na nekim fakultetima nose i do 10 ECTS-bodova. Dakle, nije uopće nezamislivo da bi se samo jedan nepoloženi ispit mogao plaćati i po više tisuća kuna. Nije ni potrebno govoriti koliko je tu manipulacija moguće. S obzirom na trenutnu politiku mnogih fakulteta, sasvim je realno pretpostaviti da će se radi novčane koristi namjerno ići na postrožavanje kriterijâ i “rušenje” studenata. Na kraju bismo takvim zakonom mogli opet doći do situacije da većina studenata plaća za svoje obrazovanje.
Izjave o tobožnjoj “nemoralnosti” toga da se kolegiji koji se ponovno slušaju ne plaćaju, potpuno su proizvoljni. Odavna je dokazano da novčana penalizacija nikako ne pridonosi uspjehu, dužini i kvaliteti studiranja. Podsjetimo, “vječno studiranje” je po bolonjskom sustavu nemoguće. Tko ne položi isti kolegij dva puta zaredom, gubi pravo na studiranje dotičnoga studija.
O novom Zakonu o sveučilištima
Već je neko vrijeme u pripremi novi Zakon o sveučilištima, u kojem se vide neki drugi pogubni aspekti komercijalizacije obrazovanja protiv koje se studenti bore. Riječ je nacrtu zakona koji se uspješno skriva od javnosti i od najvećega dijela akademske zajednice. Takva netransparentnost i nedemokratičnost je nedopustiva i javnost bi svakako trebala dobiti uvid u dotični nacrt zakona iako je, kako ćemo vidjeti, riječ o posve neprihvatljivu zakonu.
Dotičnim se nacrtom zakona u potpunosti ruši autonomija sveučilištâ. Sveučilišta gube mogućnost samostalnog upravljanja samim sobom te se stavljaju pod izravni nadzor državnih struktura (preko tzv. Sveučilišnog vijeća) koje preuzimaju gotovo sve ovlasti koje se tiču financijâ, cijepanja sveučilištâ itd. Valja reći da ni autonomija sveučilišta ni državni nadzor nad sveučilištima nisu a priori sasvim negativne ili sasvim pozitivne činjenice, ali u ovom je slučaju nesumnjivo riječ o korporativizaciji sveučilišta i rušenju sadašnjih koliko-toliko demokratskih predstavničkih struktura unutar sveučilištâ. U nacrtu zakona se, među ostalim, donose i temelji za buduću elitizaciju sveučilištâ, tj. podjelu sveučilištâ na “elitna” i “neelitna”. Riječ je o procesu koji se već dogodio u nekim zapadnim zemljama, primjerice Velikoj Britaniji, i koji je poguban za opće interese i budućnost sveučilišta.
