Joseph Choonara: Vrijednost kod Marxa

Pročitajte drugo poglavlje “Vrijednost kod Marxa” iz knjige Josepha Choonare “Razotkrivanje kapitalizma” o kojemu će se u ponedjeljak, 14. prosinca u 19 h u A-001 diskutirati na kružoku “Osnove političke ekonomije”. Da biste sudjelovali na kružoku, nije potrebno imati ikakvo predznanje, dovoljno je tek pročitati tekst kojeg se treba pripremiti za taj kružok.

Kapital započinje jednostavnim pitanjem: što omogućava razmjenu jedne vrste robe za drugu? Kako je moguće da litra mlijeka košta jednako kao i primjerak dnevnih novina? Te dvije robe su različite i po načinu upotrebe i po karakteristikama. One su proizvedene na drugačije načine. Zašto su, onda, iste vrijednosti u novcu? Što je ono što ih povezuje?

Marx tvrdi da sve robe imaju dvije vrste vrijednosti. Prva je jednostavno upotrebljivost ili upotrebna vrijednost. ”Korisnost neke stvari čini tu stvar upotrebnom vrijednošću” piše Marx. ”No, tâ korisnost ne lebdi u zraku. Uvjetovana fizičkim svojstvima same robe, ona bez njega ne postoji.” Drugim riječima, ono što naše dvije robe imaju zajedničko zasigurno nije njihova upotrebna vrijednost. One imaju različita fizička svojstva i vrlo različite uporabe. Nije moguće čitati mlijeko ili piti dnevne novine.

Druga je vrsta vrijednosti razmjenska vrijednost, odnosno količina robe koju možemo dobiti za neku drugu robu. U našem primjeru, jedne novine se mogu razmijeniti za jednu litru mlijeka, te stoga imaju iste razmjenske vrijednosti. Razmjenska vrijednost nije refleksija upotrebne vrijednosti. Zrak koji dišemo je od enormne koristi jer bismo se ugušili bez njega, ali on nema nikakvu razmjensku vrijednost. Nevidljivi bombarder B-2 je za većinu ljudi od vrlo ograničene uporabne vrijednosti, ali ima iznimno veliku razmjensku vrijednost – vrijedi oko milijardu litara mlijeka.

Koje je porijeklo razmjenske vrijednosti? Znamo da kada odemo u trgovinu i razmijenimo novac za robu poput novinâ ili litre mlijeka uranjamo u nepreglednu mrežu društvenih odnosa koji su uključeni u proizvodnju navedenih roba. Marx ističe da sve robe imaju jedno važno zajedničko svojstvo: sve su proizvod određene količine ljudskoga rada. On tvrdi da ispod površine razmjenske vrijednosti leži nešto drugo, što naziva jednostavno “vrijednost”. Vrijednost robe ogleda se u količini rada utrošena za njezinu proizvodnju.

Ali što je točno vrijednost? Ako se vratimo analogiji spomenutoj u prethodnom poglavlju, ovdje je vrijednost apstrakcija koja igra ulogu koju gravitacija igra u Newtonovu sistemu. Ne možemo vidjeti, dotaknuti ili pomirisati gravitaciju. Ipak, taj nam koncept omogućuje da razumijemo zašto planeti kruže oko Sunca. Učinci gravitacije su stvarni, kao što zna svatko tko propadne kroz rudničko okno. Naravno, postoji razlika. Vrijednost je proizvod ljudskog društva, dok gravitacija postoji u svakom slučaju. Međutim, u kapitalističkom društvu se vrijednost pojavljuje kao vječan, nepromjenjiv zakon koji oblikuje svijet neovisno o našoj volji, iako je u stvarnosti vezana uz određeni povijesni period.

Dakle, barem što se tiče kapitalističkog društva, vrijednost nam omogućuje da shvatimo zašto dvije robe imaju jednaku razmjensku vrijednost. Ne možemo direktno promotriti vrijednost, ali njezini su učinci stvarni. Kapitalizam je sistem koji sažima vrijednosti, izjednačava ih i razmjenjuje. Vrijednost je jedina stvar koja to može izvesti jer se u njoj ogleda ona jedna bitna karakteristika koja je zajednička svim robama – naime, sve su proizvod ljudskog rada potrebna za njihovu proizvodnju. Već je sâm Marx istakao tu važnu točku. Robe ne zadobivaju svoju vrijednost zbog sposobnosti poduzetnika ili zbog strojeva koje je kapitalist postavio u tvornici, robe imaju vrijednost jer ih radnici stvaraju.

Da bismo razumjeli zašto vrijednost ima ključnu ulogu u kapitalizmu nužno je uzeti u obzir još jednu dodatnu i dobro poznatu karakteristiku sistema – konkurenciju. Kao što ćemo vidjeti, konkurencija jest ono što provodi zakon vrijednosti, tjerajući kapitaliste da se ponašaju kao kapitalisti, bez obzira na dobre namjere koje inače mogu imati. Marx je počesto optuživan da zanemaruje zakon ponude i potražnje koji, u ortodoksnom tumačenju konkurencije objašnjava promjene u razini cijena. Ustvari, Marx uviđa važnost zakona ponude i potražnje, ali shvaća da on sâm po sebi ne može objasniti vrijednost. U govoru iz 1865. on objašnjava:

Bili biste u potpunosti u krivu ako prihvatite da je vrijednost bilo koje robe u konačnici određena ponudom i potražnom. Ponuda i potražnja ne reguliraju ništa drugo doli privremenu fluktuaciju tržišnih cijena. One će objasniti zašto tržišna cijena robe raste iznad ili pada ispod svoje vrijednosti, ali neće biti u stanju objasniti samu vrijednost. Pretpostavimo da se ponuda i potražnja uravnotežuju međusobno, ili kako kažu ekonomisti, pokrivaju jedna drugu. U trenutku kada ove suprotstavljene sile postanu jednake one se paraliziraju, i prestaju djelovati u jednom ili drugom smjeru. U trenutku kada se ponuda i potražnja uravnoteže jedna drugu, i prema tome prestanu djelovati, tržišna cijena robe podudara se s njezinom stvarnom vrijednošću, to jest sa standardnom cijenom oko koje tržišne cijene osciliraju.

Ponuda i potražnja uzrokuju osciliranje tržišnih cijena oko vrijednosti. One onemogućuju preveliku devijaciju cijenâ spram vrijednosti, ali ne objašnjavaju vrijednost. Doista, jedna od glavnih Marxovih kritika postojeće ekonomske teorije bila je na račun nesposobnosti da se objasni porijeklo vrijednosti. Adam Smith i kasnije David Ricardo, dvije najveće figure klasične političke ekonomije prije Marxa, bili su najbliže rješenju tog problema. Smith je, na primjer, vjerovao da se u prvotnim društvima, gdje je dominirala neposredna trampa proizvođačâ robâ, razmjena može objasniti pomoću radne teorije vrijednosti. ”Rad”, pisao je Smith ”jest stvarna mjera svih razmjenjivih roba”. Ali, umjesto da razvije svoju teoriju do krajnjih logičkih konzekvenci, Smith se povukao i uzeo “mašineriju” kao element koji uz rad generira dohodak. Ricardo je dospio još bliže Marxovoj poziciji, ali nikad nije razvio svoju radnu teoriju vrijednosti u konzistentan pristup koji bi mogao objasniti dinamiku sistema.

Ortodoksni ekonomisti nakon Marxa odustali su od same pomisli da se kapitalizam objasni kao sistem. Za vrijeme Marxova života kapitalizam se uspostavio kao dominantan način proizvodnje na ključnim geografskim pozicijama. Njegovi su pak teoretičari bili sve više zainteresirani za površne fluktuacije cijenâ i zataškavanje zločinâ sistema, nego za otkrivanje fundamentalnih zakona njegova kretanja. To se ogleda u pomaku od pojma “politička ekonomija”, koji označava zainteresiranost za društveni i historijski razvoj sistema, prema pojmu “ekonomika”, usmjerenu prema naizgled vječnim matematičkim zakonima tržišta. Ostalo je na Marxu da kritizira i razradi političku ekonomiju na tragu Smitha i Ricarda, ne bi li razvio sistematsku radnu teoriju vrijednosti.

Postoji, ipak, sasvim očigledan prigovor Marxovoj teoriji: ne može svaki rad biti jednak. Neki ljudi rade više ili efikasnije od drugih. Kao što Marx piše ”Neki možda misle da ako je vrijednost robe određena količinom rada utrošena na nju, onda što je radnik veća ljenčina i što ima slabije razvijene vještine, to će vrijednost njegove robe biti veća, jer će biti potrebno više vremena za njezinu proizvodnju.” Taj se prigovor može prevladati ako uzmemo u obzir “društveno potrebno radno vrijeme”: radno vrijeme potrebno društvu da se proizvede roba uz “prosječnu razinu umješnosti i prosječan intenzitet rada u datom razdoblju”. To je ona vrsta rada koju kapitalizam izvlači i sažima. On stvara svijet u kojem je umijeće uklonjeno iz procesa rada upotrebom mašinerije i podjelom rada. On istovremeno stvara svijet milijuna međusobno zamjenjivih radnika od kojih je svaki, iz gledišta kapitalista, isti kao onaj drugi. Činjenica da je kapitalizam sistem konkurencije nagoni kapitalista da upravo na taj način tretira rad – sve drugo bi značilo da kapitalist gubi u borbi sa svojim kapitalističkim rivalima.

Naravno, pod kapitalizmom će neke vještine biti posebno vrijedne i nagrađivane. Jedan očiti primjer je rad koji je potreban za skupa umjetnička djela. Vrijednost neke Rembrandtove slike očito ne odražava vrijeme koje je uloženo u njezino nastajanje. Ali Rembrandtov rad ne može se reducirati na društveno potrebno radno vrijeme jer to nije rad koji bi mogao obaviti bilo tko osim samog Rembrandta. Ono što je cijenjeno u takvim umjetničkim djelima jesu konkretne, posebne karakteristike rada koje su ga proizvele. Logika je kapitalizma da sve podredi tržištu – tako je i Rembrandtova slika pretvorena u robu koja može biti prodana i kupljena, ali njezina cijena nije ni u kakvoj vezi s radnim vremenom koje sadrži. Marx, slično tome, piše da je pjesnik Milton ”stvorio Izgubljeni raj kao što dudov svilac proizvodi svilu, kao izraz svoje vlastite prirode” čak i ako će kasnije ”prodati taj proizvod za 5 funti i tako postati trgovac robom”. Marx suprotstavlja potonjem ”pisca koji proizvodi serijske tekstove za svog izdavača”. Taj ”književni proleter koji proizvodi knjige, primjerice priručnike političke ekonomije, prema uputama koje mu daje izdavač” podložan je zakonima kapitalističke proizvodnje upravo zato što bi takvu vrstu rada mogao obaviti bilo koji od tisuću drugih nadničara.

Marx je također svjestan da pod kapitalizmom postoji i “kvalificirani rad”. Ali taj termin ima dva veoma različita značenja. U prvom može biti riječi o “intenzivnom radu”. Ako radnik, zbog posebne uvježbanosti i sposobnosti, može u zadanom vremenu proizvesti dva puta više robâ ili uslugâ nego “prosječan” radnik, on će očito stvarati više vrijednosti za kapitalista (te može dobiti višu nadnicu za svoj rad). Ali “kvalificirani radnik” može također značiti “specijalizirani radnik”, onaj kome školovanje omogućava obavljanje određenih uloga.

Ovdje se mora razumjeti da se razina stručnosti i osobita kombinacija mentalnog i fizičkog naprezanja koje radnik mora učiniti mijenja kroz povijest. Sposobnosti koje mnogi ili gotovo svi radnici danas imaju – čitanje i pisanje brojeva i slovâ, rad na računalu, upotreba motornih vozila – izgledale bi kao izuzetno visok stupanj stručnosti u Marxovo doba (kao što bi manualna vještina radnikâ na mlinu iz Marxova vremena impresionirala mnoge današnje radnike). Kapitalizam ne želi da svi radnici budu identični ili da svi budu osposobljeni za sve poslove. Iz gledišta sistema omogućavanje svim radnicima da steknu diplomu iz kemije bio bi nepotreban gubitak novca. Ali sistem treba velik broj međusobno zamjenjivih radnika koji imaju diplome iz kemije ne bi li podvrgnuo laboratorijski rad zakonu vrijednosti. Određene sposobnosti mogu na početku imati monopol unutar male skupine, i ta mala skupina može u određenom periodu imati moćan položaj pomoću kojega može iznuditi od sistema više nadnice ili bolje uvjete rada. Ali tokom vremena kapitalizam ima tendenciju proizvesti radnike sa sposobnostima koje su mu potrebne i, istovremeno, smanjiti upotrebu kvalificiranog rada. Na primjer, ako laboratorijski rad koji su prije obavljali kemičari sada mogu obavljati laboratorski tehničari bez diplome, možda uz pomoć strojeva i kompjuterâ, utoliko bolje za kapitalista. Sistem neprestano dekvalificira radničku klasu, preoblikuje je, razdvaja zadatke i rekombinira ih, učvršćujući tendenciju podvrgavanja rada zakonima kapitalizma.

Konačno, Marx je optuživan da nije bio u stanju dokazati svoju radnu teoriju vrijednosti. Ali ta je optužba pogrešno postavljena. Marx nije ni imao namjeru dokazati postojanje vrijednosti ili izvesti tržišne cijene određene robe iz temeljnih principa. Njegova teorija zrcali ono što kapitalizam zapravo čini: on izvlači društveno potrebni rad na različitim točkama sistema i proizvodi robe koje mogu biti razmijenjene na temelju tog rada. Zahvaljujući toj perspektivi Marx je mogao početi istraživanje razvoja kapitalizma. Konačna provjera njegove radne teorije vrijednosti sastoji se u njezinoj sposobnosti da objasni dinamiku sistema.

Prvo poglavlje iz knjige “Razotkrivanje kapitalizma” Josepha Choonare možete naći ovdje.