Komet zvan plenum

“Stvar” o kojoj je riječ čini se prilično stabilnim predmetom oslikavanja: već postoji nekoliko izvrsnih njezinih portreta. Neki će se već požuriti govoriti o nužnom paralaktičnom pogledu na stvari – jer da nikada više ne možemo zakoračiti u istu rijeku – ali takve primjedbe opće naravi nikada ne pogađaju bit stvari i svode se na trivijalnu primjedbu o (vremenskoj) prolaznosti. Ono o čemu je ovdje riječ predstavljalo je više određenu cezuru u poretku stvari i u njegovoj vremenskoj postojanosti. Očigledno je riječ o nekakvoj unutarnjoj dinamici i snazi koje u toj “stvari”- u blokadi fakulteta i njezinom vitalnom organu plenumu – uzrokuju određeni proces preobrazbe. Za uočavanje razlike između proljetne i jesenske blokade koju je proizveo taj proces preobrazbe nije potreban pogled kroz mikroskop. Ako je proljetna blokada fakulteta prouzročila pozitivni šok – kako na javnost, tako i na same studente – i proizvela delirij interpretacija i to, opet, na obje spomenute strane, onda je jesenska blokada izazvala prije svega polemičko vrenje i to unutar same studentske populacije. Budući da blokada već neko vrijeme ne predstavlja medijima osobitu ekskluzivu, a javnost je ipak priznala studentsku “artikulaciju” – što je očigledno proizvelo pritisak na vlast da ponudi novi prijedlog sustava školarina – glavni oponenti studentske blokade sada su – studenti. Naravno da ima mnogo i nastavnika, kao i u proljeće, ali oni su tu irelevantni: pasivni gnjev zbog zastoja akademskog stroja od marginalne je važnosti. Ono što ima snagu omesti planove blokade i njezinih pokretača prije svega su oni koji napuštaju konformisticku poziciju “tihe većine” i aktivno se suprotstavljaju razvoju situacije.
Sablast tihe većine
A upravo se to događalo prošli tjedan: zaoštrilo se pitanje legitimnosti cijelog pokreta. Prva reakcija studenata uljuljanih u logiku akademske institucije i njezina sustava funckioniranja bila je naravno bijes i snebivanje. Pitanje koje su neprestano ponavljali bilo je: “Kako je uopće moguće da ‘manjina’ donosi odluke za većinu i lišava ih prava na pohađanje nastave?!” Ono što je za jedne predstavljalo pravi smisao demokracije, za druge je bilo čisto nasilje i prisvajanje. Za uzrok te podjele nesumnjivo je kriv neospor(e)ni prirodni poredak liberalno-parlamentarne demokracije i ta navika neprestanog pozivanja na “prava” kada smo ugroženi. Naravno, tu je i politološki inventar pojmova skrojen pedesetih godina prošlog stoljeća od politološke nauke koji nas upozoravaju kada iz demokracije zakoračujemo u “totalitarizam” i obrnuto te koji ukazuju na prave granice između javnog i privatnog i ostalih političkih podjela. Ustaljenost tih koncepata iz politološkog inventara na fakultetima humanistike, koji kroje tipove racionalnosti koji pokušavaju neutralizirati različite političke ekscese, dodatan je doprinos tim snebivanjima kao i samoj nezamislivosti preobrazbe postojećeg poretka.Uzmemo li to u obzir, studenti koji su ustanovili plenum i započeli blokadu izvršili su prije svega nedozvoljeni čin političke invencije. Forma njihova prosvjeda, kolektivnog djelovanja i odlučivanja omogucila je sudjelovanje i njihovim protivnicima. Prije nego i sami legitimiraju plenum – kao antagonističko mjesto rasprave – svojim dolaskom, protivnici plenuma i blokade najprije su u pomoć prizvali ono što se politološkim rječnikom naziva “tihom većinom”. Naime, “tiha se većina” suprotstavlja cijeloj stvari. Kako to znamo? Jer u dvoranu 7 gdje se održava Plenum stane jedva tisuću ljudi, a na Filozofskom studira oko 6 000 ljudi. Zaključak: glasna manjina terorizira “tihu većinu”. Na prvi pogled, jednostavno bismo mogli reći da je riječ o grotesci jer je pojam “tihe većine” oksimoron – da bi se ustanovila bilo kakva vecina mora postojati prebrojavanje. Ukratko, da bi postojala bilo kakva “većina”, svaki se clan nekog skupa mora izraziti, mora izići iz tišine. Iz pozicije plenuma – organiziranog i otvorenog mjesta rasprave – svi su “tihi” suzdržani. Pojam “tihe vecine” moguće je samo apstrahirati iz logike skupa “Filozofski fakultet” koji ni ne poziva nikoga da se izrazi o javnoj stvari ili o bilo čemu drugom. Ta je sintagma dakle prazna. Ali ovdje nije važna besmislenost tog pojma, ona je samo ostatak ostataka jedne šuplje logike. Ono što jest važno jest da prisutnog pojma “tihe većine” ukazuje na tišinu ili odsutnost politike u svom generičkom smislu. Ona je njezina sablast.
Legitimnost plenuma i blokade ne ovisi ni o kakvoj sablasti takve vrste. Štoviše, plenum je odagnava. Legitimnost plenuma ne proizlazi ni iz kakvog metanarativa ili metapolitike, nego iz snage okupljenih ljudi na određenom mjestu i iz njegova načela otvorenosti. Nema dakle nikakve nužnosti ili pravog razloga za njegovu opstojnost, osobito onog određenog od vlasti. Ono po samome sebi predstavlja ispražnjenje moći na mjestu na kojemu se nalazi, ali i izgrađuje vlastitu racionalnost, način djelovanja, procedure organiziranja itd… Samim time plenum osporava nužnost postojanja drugih poredaka koji ga okružuju. Njegova je narav nužno ekstrateritorijalna: on udvostručuje mjesto na kojem se nalazi jer ne postoji čisti politici namijenjen prostor, uvijek se radi o prisvajanju.
Vrijeme za samokritiku
No, ni svi studenti ili sudionici plenuma ne shvaćaju na isti način legitimaciju mjesta na kojemu se nalaze. I možda je upravo to ključna stvar za deblokadu fakulteta posljednjeg vikenda. Naravno, uz oscilirajuću dinamiku koja je vladala plenumom posljednji tjedan. Posljednjih dana blokade osobito je patila autonomija plenuma, odnosno neshvaćanje njezine naravi: to udvostručenje mjesta plenuma gubilo je snagu. Svijest da se ovaj skup događa na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i nemogućnost apstrakcije od prostora fakulteta, od njegovih vladajucih instancija, vijeća i događanja, nesumnjivo je ublažila intenzitet cijele stvari, a tu su i divergentna shvaćanja funkcioniranja plenuma i blokade.
Sasvim je sigurno da “razborita procjena situacije” nije jedini razlog za jesenskom deblokadom Filozofskog fakulteta, kao što je to bio slučaj u proljeće. Ostao je izvjestan neprobavljivi višak u toj odluci, osjećaj da je nešto krenulo krivo, da odabir ovakve strategije borbe za besplatno obrazovanje podrazumijeva perzistiranje. Kakav god bio razlog ovoj pomalo prenagljenoj odluci deblokade fakulteta, nema mjesta ni za melankoliju ni za postblokadni i predbožićni entuzijazam. Nakon mnoštva dobivenih podrški i apoteoza ovim pothvatima, možda je vrijeme za (samo-)kritiku. Na to obvezuje prijeđeni put.
preuzeto iz Zareza, 10. prosinca 2009.