Komet zvan plenum

Legitimnost plenuma ne proizlazi ni iz kakvog metanarativa ili metapolitike, nego iz snage okupljenih ljudi na određenom mjestu i iz njegova načela otvorenosti. Nema dakle nikakve nužnosti ili pravog razloga za njegovu opstojnost, osobito onog određenog od vlasti. Ono po samome sebi predstavlja ispražnjenje moći na mjestu na kojemu se nalazi, ali i izgrađuje vlastitu racionalnost, način djelovanja, procedure organiziranja itd… Samim time plenum osporava nužnost postojanja drugih poredaka koji ga okružuju.


“Stvar” o kojoj je riječ čini se prilično stabilnim predmetom oslikavanja: već postoji nekoliko izvrsnih njezinih portreta. Neki će se već požuriti govoriti o nužnom paralaktičnom pogledu na stvari – jer da nikada više ne možemo zakoračiti u istu rijeku – ali takve primjedbe opće naravi nikada ne pogađaju bit stvari i svode se na trivijalnu primjedbu o (vremenskoj) prolaznosti. Ono o čemu je ovdje riječ predstavljalo je više određenu cezuru u poretku stvari i u njegovoj vremenskoj postojanosti. Očigledno je riječ o nekakvoj unutarnjoj dinamici i snazi koje u toj “stvari”- u blokadi fakulteta i njezinom vitalnom organu plenumu – uzrokuju određeni proces preobrazbe. Za uočavanje razlike između proljetne i jesenske blokade koju je proizveo taj proces preobrazbe nije potreban pogled kroz mikroskop. Ako je proljetna blokada fakulteta prouzročila pozitivni šok – kako na javnost, tako i na same studente – i proizvela delirij interpretacija i to, opet, na obje spomenute strane, onda je jesenska blokada izazvala prije svega polemičko vrenje i to unutar same studentske populacije. Budući da blokada već neko vrijeme ne predstavlja medijima osobitu ekskluzivu, a javnost je ipak priznala studentsku “artikulaciju” – što je očigledno proizvelo pritisak na vlast da ponudi novi prijedlog sustava školarina – glavni oponenti studentske blokade sada su – studenti. Naravno da ima mnogo i nastavnika, kao i u proljeće, ali oni su tu irelevantni: pasivni gnjev zbog zastoja akademskog stroja od marginalne je važnosti. Ono što ima snagu omesti planove blokade i njezinih pokretača prije svega su oni koji napuštaju konformisticku poziciju “tihe većine” i aktivno se suprotstavljaju razvoju situacije.

Sablast tihe većine

A upravo se to događalo prošli tjedan: zaoštrilo se pitanje legitimnosti cijelog pokreta. Prva reakcija studenata uljuljanih u logiku akademske institucije i njezina sustava funckioniranja bila je naravno bijes i snebivanje. Pitanje koje su neprestano ponavljali bilo je: “Kako je uopće moguće da ‘manjina’ donosi odluke za većinu i lišava ih prava na pohađanje nastave?!” Ono što je za jedne predstavljalo pravi smisao demokracije, za druge je bilo čisto nasilje i prisvajanje. Za uzrok te podjele nesumnjivo je kriv neospor(e)ni prirodni poredak liberalno-parlamentarne demokracije i ta navika neprestanog pozivanja na “prava” kada smo ugroženi. Naravno, tu je i politološki inventar pojmova skrojen pedesetih godina prošlog stoljeća od politološke nauke koji nas upozoravaju kada iz demokracije zakoračujemo u “totalitarizam” i obrnuto te koji ukazuju na prave granice između javnog i privatnog i ostalih političkih podjela. Ustaljenost tih koncepata iz politološkog inventara na fakultetima humanistike, koji kroje tipove racionalnosti koji pokušavaju neutralizirati različite političke ekscese, dodatan je doprinos tim snebivanjima kao i samoj nezamislivosti preobrazbe postojećeg poretka.Uzmemo li to u obzir, studenti koji su ustanovili plenum i započeli blokadu izvršili su prije svega nedozvoljeni čin političke invencije. Forma njihova prosvjeda, kolektivnog djelovanja i odlučivanja omogucila je sudjelovanje i njihovim protivnicima. Prije nego i sami legitimiraju plenum – kao antagonističko mjesto rasprave – svojim dolaskom, protivnici plenuma i blokade najprije su u pomoć prizvali ono što se politološkim rječnikom naziva “tihom većinom”. Naime, “tiha se većina” suprotstavlja cijeloj stvari. Kako to znamo? Jer u dvoranu 7 gdje se održava Plenum stane jedva tisuću ljudi, a na Filozofskom studira oko 6 000 ljudi. Zaključak: glasna manjina terorizira “tihu većinu”. Na prvi pogled, jednostavno bismo mogli reći da je riječ o grotesci jer je pojam “tihe većine” oksimoron – da bi se ustanovila bilo kakva vecina mora postojati prebrojavanje. Ukratko, da bi postojala bilo kakva “većina”, svaki se clan nekog skupa mora izraziti, mora izići iz tišine. Iz pozicije plenuma – organiziranog i otvorenog mjesta rasprave – svi su “tihi” suzdržani. Pojam “tihe vecine” moguće je samo apstrahirati iz logike skupa “Filozofski fakultet” koji ni ne poziva nikoga da se izrazi o javnoj stvari ili o bilo čemu drugom. Ta je sintagma dakle prazna. Ali ovdje nije važna besmislenost tog pojma, ona je samo ostatak ostataka jedne šuplje logike. Ono što jest važno jest da prisutnog pojma “tihe većine” ukazuje na tišinu ili odsutnost politike u svom generičkom smislu. Ona je njezina sablast.

Legitimnost plenuma i blokade ne ovisi ni o kakvoj sablasti takve vrste. Štoviše, plenum je odagnava. Legitimnost plenuma ne proizlazi ni iz kakvog metanarativa ili metapolitike, nego iz snage okupljenih ljudi na određenom mjestu i iz njegova načela otvorenosti. Nema dakle nikakve nužnosti ili pravog razloga za njegovu opstojnost, osobito onog određenog od vlasti. Ono po samome sebi predstavlja ispražnjenje moći na mjestu na kojemu se nalazi, ali i izgrađuje vlastitu racionalnost, način djelovanja, procedure organiziranja itd… Samim time plenum osporava nužnost postojanja drugih poredaka koji ga okružuju. Njegova je narav nužno ekstrateritorijalna: on udvostručuje mjesto na kojem se nalazi jer ne postoji čisti politici namijenjen prostor, uvijek se radi o prisvajanju.

Vrijeme za samokritiku

No, ni svi studenti ili sudionici plenuma ne shvaćaju na isti način legitimaciju mjesta na kojemu se nalaze. I možda je upravo to ključna stvar za deblokadu fakulteta posljednjeg vikenda. Naravno, uz oscilirajuću dinamiku koja je vladala plenumom posljednji tjedan. Posljednjih dana blokade osobito je patila autonomija plenuma, odnosno neshvaćanje njezine naravi: to udvostručenje mjesta plenuma gubilo je snagu. Svijest da se ovaj skup događa na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i nemogućnost apstrakcije od prostora fakulteta, od njegovih vladajucih instancija, vijeća i događanja, nesumnjivo je ublažila intenzitet cijele stvari, a tu su i divergentna shvaćanja funkcioniranja plenuma i blokade.

Sasvim je sigurno da “razborita procjena situacije” nije jedini razlog za jesenskom deblokadom Filozofskog fakulteta, kao što je to bio slučaj u proljeće. Ostao je izvjestan neprobavljivi višak u toj odluci, osjećaj da je nešto krenulo krivo, da odabir ovakve strategije borbe za besplatno obrazovanje podrazumijeva perzistiranje. Kakav god bio razlog ovoj pomalo prenagljenoj odluci deblokade fakulteta, nema mjesta ni za melankoliju ni za postblokadni i predbožićni entuzijazam. Nakon mnoštva dobivenih podrški i apoteoza ovim pothvatima, možda je vrijeme za (samo-)kritiku. Na to obvezuje prijeđeni put.

Leonardo Kovačević
preuzeto iz Zareza, 10. prosinca 2009.

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve