Nataša Škaričić: Otvoreno pismo premijerki: Ne pljujte po studentima jer će Vam se to vratiti

Studentski pokreti u povijesti pamte daleko veće žrtve od vrijeđanja, u skladu s ciljevima pobuna i političkim trenucima i sistemima u kojima su se odvijali. (…) Ovo je zemlja u kojoj su mediji uglavnom zatvoreni za ozbiljne, pametne i argumentirane teme, a zaradu ostvaruju na tuđim toplesima, smaku svijeta, astrologiji, dvoglavim daždevnjacima i ostalim čudovištima iz svijeta politike, zabave i sporta.


Ovo Vam javno pismo ne upućujem kao novinarka nego kao roditelj jednog od studenata Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koji su se odlučili na blokadu nastave do ispunjenja studentskih zahtjeva za besplatnim školovanjem.

Smatrajte slobodno ovo pismo konfliktom interesa budući da koristim privilegirani status novinara kako bi vas upozorila na nešto u što je uključen član moje obitelji. Mislite, uostalom, što god hoćete o ovome što pišem, važno je jedino što ćete napraviti.

Moj sin je odličan student treće godine dvopredmetnog studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sve ispite daje u ljetnom ispitnom roku, s prosjekom ocjena 4,6.

Za njega je studiranje besplatno.

Moj sin je dio familije u kojoj je profesorski i intelektualni rad najčešće zanimanje unatrag četiri generacijska koljena.

Moj sin za 18. rođendan nije dobio automobil i nema skupi mobitel.

Ne znam poznajem li ga još uvijek dovoljno – budući da je u međuvremenu postao odrasla osoba – ali gotovo sam uvjerena da takvih želja i nema.

Za razliku od novinarskog dijela najbliže obitelji, jako je pristojan i tih.

Posve sam sigurna da u studentskim aktivnostima ne sudjeluje u prvim redovima, da ne traži medijsku pažnju, niti zaziva incidente, već da potiho uživa u tome što je dio pokreta jedne generacije u koji vjeruje.

Spreman je satima argumentirati zašto je financiranje studiranja ovisno o normiranju studentskog učinka neutemeljeno, nepravedno, neznanstveno i protivno osnovnoj ideji obrazovanja kao prava.

Mnoge njegove kolege s fakulteta koji također sudjeluju u blokadi osobno poznajem, i mogu jamčiti da su slični.

Dakle, potpuno je netočno da u studentskim prosvjedima sudjeluju propali i zapušteni đaci, nasilni ideolozi, marksistički provokatori s dreadlocksima i ostala studentska stoka sitnog zuba, kako to Vašoj Vladi skloni mediji prikazuju.

Ne bih se zgrozila ni nad takvim 20-godišnjacima, dapače, no to je neka sasvim druga priča.

Svaki dan doma razgovaramo o studentskoj blokadi, pri čemu ga uvjeravam da je ovaj put treba obustaviti, no i to je neka sasvim druga priča.

Ono što želim reći je sljedeće: u utorak navečer sam gledala televizijske reportaže o mirnom prosvjedu ispred Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, te sam imala prilike vidjeti kako neki djelatnici ministarstva gaze studente, udaraju ih cipelama, pljuju i viču “stoko” i “marvo”.

Ništa posebno: studentski pokreti u povijesti pamte daleko veće žrtve od vrijeđanja, u skladu s ciljevima pobuna i političkim trenucima i sistemima u kojima su se odvijali.

Unatoč tome, osjetila sam nelagodu, a zatim bijes kakav ne pamtim u svojoj novinarskoj karijeri.

Osim zato što se na mjestu pljuvanja nalazio i moj sin, za takvu reakciju imam još neke razloge.

Ovo je zemlja politički, kreativno i intelektualno toliko pasivnog naroda da se praktički može smatrati mrtvim.

S druge strane, ovo je zemlja u kojoj se desetljećima izmjenjuju razne vlasti kojima je prvenstveni cilj krasti, potplaćivati, zaobilaziti sva civilizacijska i civilizirana ponašanja, uništavati javni sektor, urbanizam, zdravstvo, obrazovanje i sve ostalo, na sve moguće dostupne načine.

Ovo je zemlja u kojoj su mediji uglavnom zatvoreni za ozbiljne, pametne i argumentirane teme, a zaradu ostvaruju na tuđim toplesima, smaku svijeta, astrologiji, dvoglavim daždevnjacima i ostalim čudovištima iz svijeta politike, zabave i sporta.

Ovo je zemlja u kojoj ništa inteligentno i profinjeno ne može dobiti prednost.

Stoga se većina pristojnih i obrazovanih ljudi slaže da odavno nije bilo tako pozitivnog pokreta kao što je studentska blokada, ona koja se dogodila na proljeće.

Po meni, ona je ove jeseni u nekoliko dana izgubila smisao zahvaljujući medijima koji su od studenata napravili lakrdijaše i probisvijete, ne znajući o čemu pišu. Naročito je izgubila smisao kada je u važnom mediju, koji Vam je blizak i sklon, osvanuo ovakav naslov: “Prekinite terorizirati one koji žele učiti”.

Taj apel, ma koliko sramotan bio, govori da se studenti trebaju povući iz prostora javnog djelovanja budući da javnost ne mari za ono što žele poručiti.

Ideje nisu nužno bolest koja se širi zarazom.

Ako ste tako odlučili, nemojte im dati ništa od onoga što traže: organizirajte školstvo i obrazovanje na loš i neproduktivan način do vječnosti. Poskupljujte ga ako želite.

Neka srednjoškolci za deset godina na upitnicima iz opće kulture odgovaraju da je Marx bio bradati pripadnik Mihajlovićevih hordi.

Maknite ih sa svojim policijskim oficirima s pločnika gdje jednom u 20 godina smetaju prolaznicima.

Međutim, dopustite li da činovnici jedinog ministarstva formalno zaduženog za obrazovanje djece pljuju po studentima i da ih nazivaju stokom, garantiram Vam da ste otkrili način kao da sve upropastite, pa čak i ono čega više uopće nema.

Ovakvo ponašanje još jednom govori da u Hrvatskoj ne postoji – ili je nebitan – sukob različitih mišljenja ili ideologija, već da hrpa neodgojenih i neobrazovanih divljaka iz državne uprave zlostavlja sve što miriše na ideju građanskog društva, te da povod može biti i to što su taj dan na dva sata zakasnili na ručak.

Uvjerena sam da bi dvosatno čekanje da se dosadne pubertetlije zasite prosvjeda bilo najplemenitiji gubitak vremena koji su ikada napravili na svom poslu.

Saberite se, gospođo Kosor, a onda prihvatite činjenicu da na dublje dno od ovoga ne biste smjeli pasti, ma koliko Vam se to činilo jednostavnim.

Objasnite Vašim činovnicima da oporavak ove zemlje počinje s pristojnošću i osjećajem poniznosti prema svakoj obavezi koju Vam je narod povjerio. Pored silnih novaca, dakako.

Ne pljujte po studentima jer će Vam se to vratiti u lice.

Nataša Škaričić

tekst preuzet s business.hr

Vezani članci

  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 27. lipnja 2023. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (drugi dio) Osim što je ostavila traga na mnogobrojnim ljudskim životima, pandemija AIDS-a je krajem 20. stoljeća utjecala i na razvoj LGBT pokreta, kako u Sjedinjenim Državama, tako i globalno. Nekadašnji radikalni Pokret za oslobođenje gejeva i lezbijki napravio je zaokret prema bračnoj jednakosti kao osnovnom cilju, koji se zahvaljujući američkoj kulturnoj dominaciji i dalje nameće kao jedno od glavnih obilježja borbe za prava LGBT osoba. Dalekosežne posljedice ovakvog liberalnog razvodnjavanja i konzervativnog kooptiranja LGBT pokreta u kontekstu rješavanja AIDS krize konzervativnim biopolitikama braka i obitelji, ogledaju se i u današnjim borbama protiv (ultra)konzervativnih politika i praksi, koje u SAD-u i drugdje u svijetu izravno i neizravno ugrožavaju živote transrodne populacije.
  • 20. lipnja 2023. Materijalistička kritika građanske jugonostalgije Postoje različite jugonostalgije, među kojima je i ona (malo)građanskog ili liberalnog tipa. Osim fokusa na određeni (uži) period Jugoslavije, ideju socijalizma razmatra kroz pojednostavljenu predstavu povijesti kao sukoba „modernizma“ i „antimodernizma“, te „individualizma“ i „kolektivizma“. Socijalizam se zamišlja više kao „životni stil“, ispražnjen od emancipatornog političkog sadržaja, a nit vodilja zapravo je uklapanje u svjetski poredak slobodnog tržišta – ova kulturna imaginacija prije svega žali što je propuštena karta za „pravi“ kapitalizam. Za razliku od idealističkog historijskog pristupa, materijalistička analiza Jugoslaviji pristupa kroz analizu klasnih odnosa, a umjesto na potrošačke standarde, usredotočuje se na radničku participaciju u proizvodnji (samoupravne ekonomije, politike, tendencije, krize i neuspjehe). Materijalistička analiza državnog socijalizma utoliko nije nostalgična, nego kritička.
  • 15. lipnja 2023. Iz istorije borbe za socijalno stanovanje u Srbiji Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca uvedene su regulativne mjere kojima je država ozbiljnije intervenirala u odnose zajmodavaca i podstanara: rekvizicija stanova, moratorij na iseljenje i ograničenja cijena najamnina. Iako je stambena bijeda nakon rata dosegla ogromne razmjere, državne politike kao pomoć najsiromašnijima bile su isključivo ustupak borbi i otporu, kojima je ritam udarala snažna Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Partija je kreirala progresivni stambeni program, pozivala na bojkot, predvodila prosvjede i organizirala štrajkove protiv stambene oskudice i drugih pitanja, te aktivno pratila provođenje zakona i situaciju na terenu – osobito u Srbiji, najpogođenijoj ratnim razaranjima i stoga s najviše problema u polju stanovanja. Gotovo nepostojeća regulacija podstanarstva i neoliberalno socijalno stanovanje koje ne zadovoljava potrebe najugroženijih u našim današnjim državama, daju nam povoda da uzmemo ovakve historijske primjere i periode u kojima je izborena barem minimalna reforma stanovanja kao smjerokaz za aktualne i buduće borbe.
  • 29. svibnja 2023. Vampiri, zombiji i druga čudovišta kapitalizma Različite su paradigme strahova (strepnja, izgubljenost, otuđenost, jeza, tjelesna panika, apokaliptičnost) reflektirane u žanru horora tijekom povijesnog razvoja kapitalizma, kroz figure čudovišta koja odražavaju suštinske bojazni vezane uz reprodukciju života u tom sistemu. Komparativno se koristeći analizom popkulturne imaginacije u ovom žanru, te historijsko-materijalističkim pristupom, autor trasira genealogiju suvremenih čudovišta (zombija, vukodlaka, vještica, vampira, kanibala) i afektivnih struktura straha u period prvobitne akumulacije i uspostavljanja kapitalističkog društvenog okvira, izvlačeći na vidjelo neskriveno nasilje i monstruoznost sâmog kapitalizma, čija je eksploativna struktura danas umnogome normalizirana kao fetišizirana apstrakcija.
  • 29. travnja 2023. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju treći po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Bavit ćemo se kapitalističkim obrazovanjem, odnosom eksploatacije i opresivnih ejblističkih režima, orodnjenim nasiljem, pitanjem nacionalizma, slijepim pjegama u primjenama pojmova roda, spola i klase, političkom ofenzivom na transrodnu zajednicu, umjetničkim radom te kritičkim čitanjem popularne kulture. Prijave traju do 10. svibnja 2023. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 15. do 20. svibnja. Vidimo se!
  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju Muzeji kao hijerarhizirani zapadnocentrični prostori moći, znanja i historije ne samo da brišu povijest kolonizacije i imperijalnih porobljavanja, nego uglavnom i postoje zahvaljujući ovim dinamikama i pljački artefakata autohtonih kultura, dok u svojim postavima i programima perpetuiraju nacionalizam i identitetske teme. Muzeji, ipak, mogu biti građeni i kao mjesta društvene pravednosti i jednakosti, kao što na jugoslavenskim prostorima svjedoči uspostavljanje brojnih revolucionarnih muzeja nakon oslobodilačke borbe i tijekom izgradnje socijalizma. U suvremenim raspravama koje vode konzervativni i reformski muzealci_ke, novi val zahtjeva za dekolonizacijom i restitucijom muzeja (što ne uključuje samo prakse vraćanja artefakata opljačkanim zajednicama) ocrtava tragove na kojima bi se mogli graditi novi progresivni muzeji ‒ za sve.
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima U dječjim animiranim filmovima, a osobito u individualističkim reprezentacijama dispozicija i postignuća likova, zanemaruju se prikazi socioekonomske stratifikacije i klasnih podjela, a djeca i njihovi kapaciteti za razumijevanje sadržaja (pa i korijena nejednakosti) uporno podcjenjuju. Prema još uvijek prevladavajućoj viktorijanskoj optici, djeca su nevina i krhka bića koja treba štititi od svijeta, dok djeca u realnom svijetu vrlo brzo uviđaju pravila i implikacije klasnih pozicija, a rano dožive i vršnjačko nasilje upravo na tim osnovama. Klasa je, za razliku od orodnjenog, rasiziranog i seksualnog identiteta, u animiranim filmovima prikazana sporedno, uglavnom kroz nekoliko okvira: dobroćudni (narativi u kojima se siromaštvo i klasna nejednakost ili ne prikazuju ili se radnička klasa prikazuje kao da nikada nije prijetnja višoj, već s njom dijeli interese), zloćudni (klasna mobilnost je određena moralnim zaslugama protagonista), konsenzualni (bogati se prikazuju kao obični ljudi s kojima je moguće suosjećati), okvir divljenja (bogati su divni jer nesebično pomažu svijetu) i oponašanja (svi bi trebali imitirati stil i oznake bogatstva). Izbjegavajući nagovore na programatsko usmjerenje animiranog filma u buđenje klasne svijesti djece, autorica ističe značaj fiktivnog u senzibiliziranju za drugačije klasne pozicije, kao i revolucionarni potencijal dječje mašte.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve