Nataša Škaričić: Otvoreno pismo premijerki: Ne pljujte po studentima jer će Vam se to vratiti

Studentski pokreti u povijesti pamte daleko veće žrtve od vrijeđanja, u skladu s ciljevima pobuna i političkim trenucima i sistemima u kojima su se odvijali. (…) Ovo je zemlja u kojoj su mediji uglavnom zatvoreni za ozbiljne, pametne i argumentirane teme, a zaradu ostvaruju na tuđim toplesima, smaku svijeta, astrologiji, dvoglavim daždevnjacima i ostalim čudovištima iz svijeta politike, zabave i sporta.


Ovo Vam javno pismo ne upućujem kao novinarka nego kao roditelj jednog od studenata Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koji su se odlučili na blokadu nastave do ispunjenja studentskih zahtjeva za besplatnim školovanjem.

Smatrajte slobodno ovo pismo konfliktom interesa budući da koristim privilegirani status novinara kako bi vas upozorila na nešto u što je uključen član moje obitelji. Mislite, uostalom, što god hoćete o ovome što pišem, važno je jedino što ćete napraviti.

Moj sin je odličan student treće godine dvopredmetnog studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sve ispite daje u ljetnom ispitnom roku, s prosjekom ocjena 4,6.

Za njega je studiranje besplatno.

Moj sin je dio familije u kojoj je profesorski i intelektualni rad najčešće zanimanje unatrag četiri generacijska koljena.

Moj sin za 18. rođendan nije dobio automobil i nema skupi mobitel.

Ne znam poznajem li ga još uvijek dovoljno – budući da je u međuvremenu postao odrasla osoba – ali gotovo sam uvjerena da takvih želja i nema.

Za razliku od novinarskog dijela najbliže obitelji, jako je pristojan i tih.

Posve sam sigurna da u studentskim aktivnostima ne sudjeluje u prvim redovima, da ne traži medijsku pažnju, niti zaziva incidente, već da potiho uživa u tome što je dio pokreta jedne generacije u koji vjeruje.

Spreman je satima argumentirati zašto je financiranje studiranja ovisno o normiranju studentskog učinka neutemeljeno, nepravedno, neznanstveno i protivno osnovnoj ideji obrazovanja kao prava.

Mnoge njegove kolege s fakulteta koji također sudjeluju u blokadi osobno poznajem, i mogu jamčiti da su slični.

Dakle, potpuno je netočno da u studentskim prosvjedima sudjeluju propali i zapušteni đaci, nasilni ideolozi, marksistički provokatori s dreadlocksima i ostala studentska stoka sitnog zuba, kako to Vašoj Vladi skloni mediji prikazuju.

Ne bih se zgrozila ni nad takvim 20-godišnjacima, dapače, no to je neka sasvim druga priča.

Svaki dan doma razgovaramo o studentskoj blokadi, pri čemu ga uvjeravam da je ovaj put treba obustaviti, no i to je neka sasvim druga priča.

Ono što želim reći je sljedeće: u utorak navečer sam gledala televizijske reportaže o mirnom prosvjedu ispred Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, te sam imala prilike vidjeti kako neki djelatnici ministarstva gaze studente, udaraju ih cipelama, pljuju i viču “stoko” i “marvo”.

Ništa posebno: studentski pokreti u povijesti pamte daleko veće žrtve od vrijeđanja, u skladu s ciljevima pobuna i političkim trenucima i sistemima u kojima su se odvijali.

Unatoč tome, osjetila sam nelagodu, a zatim bijes kakav ne pamtim u svojoj novinarskoj karijeri.

Osim zato što se na mjestu pljuvanja nalazio i moj sin, za takvu reakciju imam još neke razloge.

Ovo je zemlja politički, kreativno i intelektualno toliko pasivnog naroda da se praktički može smatrati mrtvim.

S druge strane, ovo je zemlja u kojoj se desetljećima izmjenjuju razne vlasti kojima je prvenstveni cilj krasti, potplaćivati, zaobilaziti sva civilizacijska i civilizirana ponašanja, uništavati javni sektor, urbanizam, zdravstvo, obrazovanje i sve ostalo, na sve moguće dostupne načine.

Ovo je zemlja u kojoj su mediji uglavnom zatvoreni za ozbiljne, pametne i argumentirane teme, a zaradu ostvaruju na tuđim toplesima, smaku svijeta, astrologiji, dvoglavim daždevnjacima i ostalim čudovištima iz svijeta politike, zabave i sporta.

Ovo je zemlja u kojoj ništa inteligentno i profinjeno ne može dobiti prednost.

Stoga se većina pristojnih i obrazovanih ljudi slaže da odavno nije bilo tako pozitivnog pokreta kao što je studentska blokada, ona koja se dogodila na proljeće.

Po meni, ona je ove jeseni u nekoliko dana izgubila smisao zahvaljujući medijima koji su od studenata napravili lakrdijaše i probisvijete, ne znajući o čemu pišu. Naročito je izgubila smisao kada je u važnom mediju, koji Vam je blizak i sklon, osvanuo ovakav naslov: “Prekinite terorizirati one koji žele učiti”.

Taj apel, ma koliko sramotan bio, govori da se studenti trebaju povući iz prostora javnog djelovanja budući da javnost ne mari za ono što žele poručiti.

Ideje nisu nužno bolest koja se širi zarazom.

Ako ste tako odlučili, nemojte im dati ništa od onoga što traže: organizirajte školstvo i obrazovanje na loš i neproduktivan način do vječnosti. Poskupljujte ga ako želite.

Neka srednjoškolci za deset godina na upitnicima iz opće kulture odgovaraju da je Marx bio bradati pripadnik Mihajlovićevih hordi.

Maknite ih sa svojim policijskim oficirima s pločnika gdje jednom u 20 godina smetaju prolaznicima.

Međutim, dopustite li da činovnici jedinog ministarstva formalno zaduženog za obrazovanje djece pljuju po studentima i da ih nazivaju stokom, garantiram Vam da ste otkrili način kao da sve upropastite, pa čak i ono čega više uopće nema.

Ovakvo ponašanje još jednom govori da u Hrvatskoj ne postoji – ili je nebitan – sukob različitih mišljenja ili ideologija, već da hrpa neodgojenih i neobrazovanih divljaka iz državne uprave zlostavlja sve što miriše na ideju građanskog društva, te da povod može biti i to što su taj dan na dva sata zakasnili na ručak.

Uvjerena sam da bi dvosatno čekanje da se dosadne pubertetlije zasite prosvjeda bilo najplemenitiji gubitak vremena koji su ikada napravili na svom poslu.

Saberite se, gospođo Kosor, a onda prihvatite činjenicu da na dublje dno od ovoga ne biste smjeli pasti, ma koliko Vam se to činilo jednostavnim.

Objasnite Vašim činovnicima da oporavak ove zemlje počinje s pristojnošću i osjećajem poniznosti prema svakoj obavezi koju Vam je narod povjerio. Pored silnih novaca, dakako.

Ne pljujte po studentima jer će Vam se to vratiti u lice.

Nataša Škaričić

tekst preuzet s business.hr

Vezani članci

  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve