Sara Renar: Društvena odgovornost i arhitektonsko djelovanje

Donosimo tekst kolegice Sare Renar, inače studentice Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Iskorištavamo ovu priliku da i ostale kolege podsjetimo da nam šalju svoje tekstove tematike srodne onome što inače objavljujemo (besplatno obrazovanje, blokada, radnička i studentska prava, osvrti na aktualna zbivanja, itd.) koje ćemo nastojati objaviti, što će ovisiti o uređivačkoj politici.


„U trenutku kada se pod birokratskom šifrom “participacije” administrativnim dekretom bez prethodne javne rasprave prešutno ukida jednako pravo na obrazovanje za sve, unatoč tome što je kao univerzalan i obvezujući civilizacijski cilj potvrđeno i u Deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, osjećamo se dužnima stati u obranu toga prava ne samo u svoje ime, nego u ime društva u cjelini. Pravo na obrazovanje smatramo konstitutivnim za svaku demokraciju koja je više od pukog imena.“ Tako je glasio početak prve izjave za medije 20. travnja 2009. studentske inicijative za besplatno obrazovanje Filozofskog fakulteta. Val studentskih provjeda je u kratkom roku potresao cijelu državu: dana 29. 4. 2009, studenti Arhitektonskog fakulteta su blokirali nastavu na matičnom fakultetu, pridruživši se kolegama dvadeset fakulteta diljem zemlje.

Zahtjev je u srži bio vrlo jednostavan: prepoznavši strahote privatizacije obrazovanja koja u Hrvatskoj ulazi na mala vrata, studenti su tražili potpuno transparentno javno financirano obrazovanje na svim razinama dostupno svima pod jednakim uvjetima. O samom zahtjevu, metodi borbe i o tome koliko su ovi događaji značajni za podizanje šire svijesti o socijalnoj nejednakosti i problemima obrazovanja već je mnogo pisano na drugim mjestima i još će se pisati. U ovom tekstu ću se ograničiti na slučaj blokade nastave Arhitektonskog fakulteta te zašto upravo slučaj našeg fakulteta predstavlja veliki pomak u svijesti naše akademske zajednice.

Arhitektonski fakultet ima dugu tradiciju nemiješanja u socijalne probleme i probleme društvenog uređenja. Ako se takva tema ikad i potegnula, govorilo se studentima da je arhitektu „ispod časti“ baviti se politikom. To je velika šteta jer je arhitektura vjerojatno najviše „humanistička“ od svih tehničkih struka te se itekako treba baviti političkim pitanjima. Pritom ne mislim na pejorativnu definiciju politike stranačkih borbi već na širi smisao politike u vidu ostvarivanja socijalnih prava.

Pritisak kapitalizma u sveprisutnoj maksimi konkurentnosti tržišta svakako dodatno potiče uskogrudno i strogo profesionalno razmišljanje, no neosjetljivost kruga Arhitektonskog fakulteta za širu socijalnu sliku nije nedavno uspostavljena dijagnoza. Fakultetom kruži anegdota da su 1968. i 1971. godine, dok je veliki dio akademske populacije tadašnje države sudjelovao u jednoj drugoj vrsti prosvjeda, studenti arhitekture iskoristili prosvjede kao savršenu priliku da kod kuće u miru dovrše svoje programe. Tada studenti, danas nastavnici, samo su nastavili zatvoren krug koji traje do danas.

U čemu je točno uzrok takvog obrasca mišljenja teško je reći. Vjerojatno je na djelu kombinacija mentaliteta elite, osobne taštine i poremećenih vrijednosti šireg društva unutar kojeg arhitektura egzistira. Veliku ulogu sigurno igra i preopterećen nastavni program fakulteta, potenciran uvođenjem bolonjskog sustava, u kojem studenti nemaju slobodnog vremena ni za čitanje stručne knjige, a kamoli za širenje horizonta interdisciplinarnom građom.

Ono što ohrabruje jest da su studenti pokazali da su itekako svjesni društvenih problema i odgovornosti koje moraju kao budući arhitekti preuzeti na sebe. Tijekom pet dana koliko je blokada trajala, fakultet je poprimio obilježja prave platonske Akademije: prostor slobodnog mišljenja, razmjena informacija i kreacije. Studenti su tokom blokade organizirali alternativni nastavni program: svakodnevno su se odvijale radionice, predavanja, filmske projekcije i diskusije. Tokom blokade nastave bilo je, naravno, nerazumijevanja i incidenata sa strane nekih nastavnika, no značajan dio je podržao studente, čak i aktivno sudjelujući u programu. Nezaboravni trenutak je bio spontani proces preseljenja vježbi iz zatvorenih crtaonica u hodnike u kojem su studentima, bez obzira u čijoj su formalno grupi, dobrovoljno i bez pritiska u projektiranju pomagali demonstratori, stariji studenti i asistenti.

Pet dana blokade pokazalo se iscrpljujućim za one studente koji su najviše u njoj sudjelovali te se naposlijetku podleglo pritisku onog nenaklonjenog dijela nastavnog kadra. Fraza koja se u tim krugovima često mogla čuti, „revolucija jede svoju djecu“, potpuno je deplasirana i pokazuje nerazumijevanje cijelog procesa. Naime, blokada nastave nije bila ni zamišljena kao revolucija u smislu postizanja ciljeva preko noći. Primarni cilj besplatnog obrazovanja još nije postignut (iako se u trenutku pisanja ovog teksta na tu temu u javnosti vode rasprave koje bi drugačije izlgedale da nije bilo akcija na proljeće), ali nešto barem jednako važno jest. Studenti su se počeli organizirati i raspravljati. Počeli su preispitivati dogme svojih mentora. Studenti su počeli MISLITI.

Vrijeme će pokazati hoće li takvo stanje svijesti ostati usputna epizoda ili će imati trajniji učinak na modus života Arhitektonskog fakulteta. Fakultet je prečesto sklon sterilnom glumljenju avangarde te prijeti opasnost da se cijeli protest u arhitektonskim krugovima svede na par izložbi i tekstova u donjem kutu neke publikacije. S druge strane, itekako ima razloga za nadu. Nitko, naime, nije ni u snu očekivao da će se ijedan tehnički fakultet priključiti studentskoj pobuni, kamoli Arhitektonski, a uz to se najmanje očekivalo da će studenti držati fakultet pod kontrolom punih pet dana. Upravo je na Arhitektonskom fakultetu za vrijeme blokade nastave nastala ideja besplatnih priprema za prijemni ispit koje drže studenti. Taj nesebičan društveni doprinos produkt je upravo razmišljanja „van okvira“ te su ubrzo i studenti sa drugih fakulteta počeli držati svoje pripreme.

Studenti arhitekture su, makar nakratko, u proljeće 2009. usprkos svim uvjetima pokazali da nisu zaboravili što znači biti akademski građanin. U našem slučaju, preciznije rečeno, studenti su pokazali da je aktivna društvena odgovornost neodvojiva od istinitog arhitektonskog djelovanja.

Sara Renar

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve