David Harvey: Pravo na grad

Aktivisti Prava na grad, Zelene akcije i zainteresirani građani čuvaju Varšavsku kako ne bi nelegalno (dok traje žalbeni postupak stanara) započeli radovi na pretvaranju javne pješačke zone u rampu za ulaz u privatnu garažu, što Horvatinčić radi, a gradska vlast dopušta, pod egidom javnog interesa. No, za razumijevanje pozadine problema privatizacije javnog prostora nužno je ne ograničiti kritiku na pitanje obrane jedne ulice ili zgrade. Tekst geografa Davida Harveya “Pravo na grad”, na hrvatski preveden 2008. u sklopu publikacije “OPERACIJA: GRAD – Priručnik za život u neoliberalnoj stvarnosti”, u kojem autor daje opsežan dijakronijski i sinkronijski pregled te kritiku urbanizacije od 19. stoljeća naovamo, izvrstan je početak za sustavno sagledavanje procesa kojih je Horvatinčićev projekt samo eksponent.


“PROMIJENIMO SVIJET”, REKAO JE MARX; “PROMIJENIMO ŽIVOT”, REKAO JE RIMBAUD; ZA NAS SU TA DVA ZADATKA IDENTIČNA (André Breton)

(Transparent na Plaza de las Tres Culturas u Ciudad de México, poprištu pokolja studenata 1968., siječnja 2008.)

Živimo u razdoblju kada su ideali ljudskih prava dospjeli na središte pozornice, i u političkom i u etičkom smislu. Mnogo političke energije ulaže se u unapređivanje, zaštitu i artikuliranje njihove važnosti za izgradnju boljeg svijeta. Pojmovi koji su u optjecaju uglavnom su individualistički i zasnovani na vlasništvu, i kao takvi ne mogu ugroziti temelje hegemonske liberalne i neoliberalne tržišne logike ni neoliberalne moduse pravnog sustava i djelovanja države. Uostalom, živimo u svijetu u kojemu pravo na privatno vlasništvo i profitna stopa nadjačavaju sva ostala shvaćanja prava kojih se uopće možemo sjetiti. No u nekim prilikama ideali ljudskih prava kreću u kolektivnom smjeru, na primjer kad u prvi plan dolaze prava radnika, žena, homoseksualaca i manjina (naslijeđe dugogodišnjeg radničkog pokreta i pokreta za građanska prava iz 1960-ih u Sjedinjenim Državama, koji je bio kolektivan i imao odjeka u svijetu). Te borbe za kolektivna prava povremeno daju rezultate (npr. to što su žena i crnac ozbiljni kandidati za američkog predsjednika). Ovdje želim istražiti drugu vrstu kolektivnog prava, naime pravo na grad. To je važno zato jer je došlo do obnove zanimanja za ideje Henrija Lefebvrea o toj temi, ideja koje je artikulirao u vezi s pokretom 1968. u Francuskoj, dok razni društveni pokreti u svijetu danas zahtijevaju pravo na grad kao svoj cilj. Dakle, što bi pravo na grad moglo značiti?

Kako je jednom napisao ugledni sociolog urbanizma Robert Park, grad je:
čovjekov najkonzistentniji i u cjelini najuspješniji pokušaj da svijet u kojemu živi preobrazi prema svojim željama. No ako je grad svijet koji je čovjek stvorio, to je i svijet u kojemu je otad osuđen živjeti. Tako je čovjek, neizravno i bez jasnog shvaćanja prirode svoga posla, gradeći grad iznova stvorio sebe.1
Ako Park ima pravo, onda se pitanje kakav grad želimo ne može odvojiti od pitanja kakvi ljudi želimo biti, kakve društvene odnose tražimo, kakve odnose prema prirodi cijenimo, kakvu svakodnevicu želimo, kakve tehnologije smatramo prikladnima, kakve estetske vrijednosti zastupamo. Pravo na grad stoga je mnogo više nego pravo na pojedinačan pristup resursima koje grad utjelovljuje: pravo na grad je pravo da se mijenjamo mijenjajući grad prema svojim željama. Štoviše, ono je više kolektivno nego pojedinačno pravo, jer promjena grada nužno ovisi o ostvarivanju kolektivne moći u procesu urbanizacije. Tvrdim da je sloboda da stvaramo i preinačujemo sebe i svoje gradove jedno od najdragocjenijih ljudskih prava, ali i ono koje je najviše zanemareno.

No, kako upozorava Park, budući da dosad nismo imali nikakav jasan dojam o prirodi svog zadatka, prvo moramo razmisliti o tome kako smo bili stvarani i mijenjani u povijesti, u procesu urbanizacije koji su nametale jake društvene sile. Na primjer, zapanjujući ritam i opseg urbanizacije proteklih stotinu godina promijenio nas je nekoliko puta, a da nismo znali zašto, kako ni s kojim ciljem. Je li to pridonijelo ljudskoj dobrobiti? Je li nas to učinilo boljim ljudima ili nas ostavilo da lebdimo u svijetu bezakonja i alijenacije, gnjeva i razočaranosti? Jesmo li postali puke monade koje baca urbano more? Takva pitanja zanimala su svakojake komentatore, poput Engelsa i Simmela, koji su ponudili prodorne kritike urbanih persona koje su se tada pojavljivale kao reakcija na brzu urbanizaciju.2 Danas nije teško nabrojiti svakojake urbane tegobe i tjeskobe usred sve bržih urbanih transformacija. No čini se da nemamo želuca za sistematsku kritiku. Na primjer, što da se radi s golemom koncentracijom bogatstva, povlastica i konzumerizma u gotovo svim gradovima svijeta, usred eksplozije “planeta slamova”?3

Polagati pravo na grad u smislu koji ovdje razlažem znači zalagati se za svojevrsnu oblikovnu moć u procesima urbanizacije, moć nad načinima na koje se naši gradovi grade i preoblikuju, i činiti to na fundamentalan i radikalan način. Od samog početka, gradovi su nastajali na geografskim i društvenim koncentracijama viška proizvoda. Urbanizacija je stoga uvijek bila svojevrsna klasna pojava, jer se višak crpi odnekud i od nekoga (obično od potlačenog seljaštva) dok kontrola nad raspodjelom viška obično leži u nekoliko ruku. Naravno, takva opća situacija opstaje i u kapitalizmu, ali u ovom slučaju postoji bliska veza s trajnom potragom za viškom vrijednosti (profitom) koji pokreće dinamiku kapitalizma. Da bi proizveli višak vrijednosti, kapitalizmi moraju proizvesti višak proizvoda. Budući da urbanizacija ovisi o mobilizaciji viška proizvoda, nastaje bliska povezanost između razvoja kapitalizma i urbanizacije.

Pogledajmo pobliže što rade kapitalisti. Počinju dan s određenom količinom novca, a završavaju ga s većom količinom. Sutradan se probude i moraju odlučiti što činiti s viškom novca koji su zaradili jučer. Suočavaju se s faustovskom dilemom: ponovno uložiti da bi dobili još više novca ili potrošiti svoj višak na užitke. Jaki zakoni konkurencije prisiljavaju ih da ponovno ulažu, jer ako netko ne uloži, drugi sigurno hoće. Da bi ostao kapitalist, on mora uložiti neki višak kako bi stvorio još viška. Uspješni kapitalisti obično proizvedu i više nego dovoljno viška kako bi uložili u ekspanziju i zadovoljili svoju potrebu za užicima. Ali rezultat trajnog ponovnog ulaganja je ekspanzija proizvodnje viška geometrijskom progresijom – odatle sve one krivulje logističkog rasta (novca, kapitala, proizvodnje i stanovništva) koje se povezuju s poviješću akumulacije kapitala. Paralela toga je logistički rast urbanizacije u kapitalizmu.

Na politiku kapitalizma utječe trajna potreba da se pronađu profitabilni teritoriji za proizvodnju i apsorpciju viška kapitala. U tome se kapitalist suočava s određenim brojem prepreka kontinuiranoj i neometanoj ekspanziji. Ako postoji oskudica radne snage i nadnice su previsoke, onda ili treba disciplinirati postojeću radnu snagu (dvije glavne metode su tehnološki inducirana nezaposlenost i napad na organiziranu radničku klasu) ili treba pronaći svježu radnu snagu (imigracijom, izvozom kapitala ili proletarizacijom nezavisnih elemenata stanovništva). Treba pronaći nova sredstva za proizvodnju općenito, a posebno nove resurse. Tako jača pritisak na okoliš u cilju pronalaženja potrebnih sirovina i apsorbiranja neizbježnog otpada. Potrebno je otvoriti nova područja za ekstrakciju sirovina (to je čest cilj imperijalističkih i neokolonijalističkih poduhvata). Jaki zakoni tržišnog natjecanja prisiljavaju i na uvođenje novih tehnologija i organizacijskih oblika, jer kapitalisti koji ostvaruju višu produktivnost mogu nadmašiti one koji primjenjuju inferiorne metode. Inovacije definiraju nove želje i potrebe, skraćuju vrijeme obrta kapitala, ubrzavanjem i smanjivanjem problema udaljenosti koji ograničava geografski doseg unutar kojeg kapitalist može tražiti širu ponudu radne snage, sirovina itd. Ako na tržištu nema dovoljno kupovne moći, onda je nužno pronaći nova tržišta proširivanjem vanjske trgovine, reklamiranjem novih proizvoda i životnih stilova, stvaranjem novih kreditnih instrumenata te državnih i privatnih troškova koje se financira zaduživanjem. Ako je i nakon svega profitna stopa preniska, onda je izlaz u državnoj regulaciji “razorne konkurencije”, monopolizaciji (fuzijama i preuzimanjima tvrtki) te u izvozu kapitala na nova lovišta.

Ako postane nemoguće zaobići neku od navedenih prepreka neprekidnom optjecaju kapitala, onda se akumulacija kapitala blokira i kapitalisti se suočavaju s krizom. Kapital se ne može ponovno uložiti na profitabilan način. Akumulacija kapitala stagnira ili prestaje; kapital gubi vrijednost, a u nekim slučajevima može biti i fizički uništen. Gubljenje vrijednosti može poprimiti brojne oblike. Višku robe može se snižavati cijena ili ga se uništavati, proizvodne kapacitete i opremu može se otpisivati i isključivati iz proizvodnje, a i sam novac se može devaluirati inflacijom. A radna snaga, naravno, gubi vrijednost masovnom nezaposlenošću. Dakle, na koje načine je kapitalistička urbanizacija usmjeravana potrebom da se te prepreke zaobiđu i da se proširi područje profitabilne kapitalističke aktivnosti? Ovdje tvrdim da ona igra aktivnu ulogu (zajedno s drugim pojavama, poput vojnih troškova) u apsorbiranju viška proizvoda koji kapitalisti neprekidno proizvode u potrazi za viškom vrijednosti.4

URBANE REVOLUCIJE

Razmotrimo na početku slučaj Pariza u Drugom Carstvu. Kriza 1848. bila je jedna od prvih jasnih kriza neuloženog viška kapitala i viška radne snage koja se pojavila u cijeloj Evropi. Posebno teško je pogodila Pariz, a rezultat je bio neuspjela revolucija nezaposlenih radnika i onih buržoaskih utopista kojima je socijalna republika bila protuotrov za kapitalističku pohlepu i nejednakost koje su obilježavale Srpanjsku monarhiju. Republikanska buržoazija nasilno je potisnula revolucionare, ali nije uspjela riješiti krizu. Posljedica toga bio je uspon Napoleona III., koji je 1851. proveo državni udar i 1852. proglasio se carem. Kako bi politički opstao, autoritarni car pribjegao je raširenoj političkoj represiji alternativnih političkih pokreta, ali znao je i da mora riješiti problem viška kapitala, a to je učinio objavivši opširan program ulaganja u infrastrukturu, i u zemlji i u inozemstvu. Ulaganja u inozemstvu obuhvaćala su gradnju željeznica diljem Evrope, na Orijentu, te sudjelovanje u velikim radovima, npr. na Sueskom kanalu. Ulaganja u zemlji odnosila su se na usavršavanje željezničke mreže, građenje luka, isušivanje močvara i slično. No prije svega ona su značila preobrazbu urbane infrastrukture Pariza. Napoleon III. doveo je Haussmanna u Pariz 1853. kako bi preuzeo nadzor nad javnim radovima.

Haussmannu je bilo jasno kako je njegova zadaća da urbanizacijom pomogne riješiti problem viška kapitala i problem nezaposlenosti. Preobrazba Pariza apsorbirala je goleme količine radne snage i kapitala po mjerilima toga doba, a u kombinaciji s autoritarnim potiskivanjem težnji pariške radne snage bila je i osnovno sredstvo stabilizacije društva. Haussmann se oslanjao na utopističke planove (sljedbenika Fouriera i Saint-Simona) za preoblikovanje Pariza, o kojima se raspravljalo 1840-ih, ali s jednom važnom razlikom. Promijenio je razmjere u kojima se zamišljalo proces urbanizacije. Kad je arhitekt Hittorf pokazao Haussmannu nacrte za nov bulevar, Haussmann mu ih je vratio i rekao “nedovoljno je širok… stavili ste širinu od 40 metara, a ja hoću 120″. Haussmann je zamišljao grad u golemim razmjerima, anektirao je predgrađa, preobličio je cijele četvrti (npr. Les Halles), a ne samo neke dijelove urbanoga tkiva. Takoreći, promijenio je grad u kompletu. Da bi to učinio, trebao je nove financijske institucije i instrumente zaduživanja koji su osmišljeni na tragu Saint-Simona (Credit Mobiliér i Credit Immobiliére). U biti, pomogao je razriješiti problem ulaganja viška kapitala uspostavom gotovo kejnzijanskog sustava poboljšanja urbane infrastrukture koji se financirao zaduživanjem.

Taj sustav izvrsno je funkcionirao petnaestak godina i sa sobom nije donio samo preobrazbu urbane infrastrukture nego i stvaranje posve novog načina urbanog života, kao i nastanak nove vrste urbane persone. Pariz je postao “grad svjetlosti”, veliki centar potrošnje, turizma i razonode – kavane, trgovine, modna industrija, velike izložbe – sve to promijenilo je način urbanog života tako da on uspije apsorbirati goleme viškove putem obilnog i frivolnog konzumerizma (koji je vrijeđao i tradicionaliste i isključene radnike). No 1868. došlo je do kraha tog prenategnutog i sve spekulativnijeg financijskog sustava i kreditnih struktura na kojima se temeljio. Haussmann je izgubio moć, Napoleon III. u očaju je zaratio s Bismarckovom Njemačkom i izgubio rat, a u vakuumu koji je uslijedio uzdigla se Pariška komuna, jedan od najvećih revolucionarnih događaja u povijesti urbanog kapitalizma. Komuna je nastala dijelom iz nostalgije za urbanim svijetom koji je Haussmann uništio (tragovi revolucije 1848.) i iz želje da se vrati grad u ime onih koji su bili razvlašteni Haussmannovim radovima. Ali Komuna je također artikulirala sukobljene vizije budućih alternativnih socijalističkih moderniteta (suprotstavljenih modernitetu monopolističkog kapitalizma) u kojima su se ideali centralizirane hijerarhijske kontrole (jakobinska struja) suprotstavljali decentraliziranim anarhističkim vizijama organizacije naroda (koje su zastupali sljedbenici Proudhona), što je 1872. dovelo do ogorčenih optužaba za krivnju za pad Komune, te do radikalnog i nesretnog raskola na marksiste i anarhiste koji i danas opterećuje sve vrste ljevičarske opozicije kapitalizmu.5

Vratimo se sada na 1942. godinu u Sjedinjenim Državama. Problem ulaganja viška kapitala koji se 1930-ih doimao tako teško rješivim (kao i problem nezaposlenosti koja ga je pratila) bio je privremeno riješen golemom mobilizacijom za ratnu proizvodnju. No svi su se bojali što će se dogoditi poslije rata. Politička situacija bila je opasna. Savezna vlada zapravo je vodila nacionaliziranu ekonomiju, bila je saveznica komunističkog Sovjetskog Saveza, a u 1930-ima nastali su jaki društveni pokreti sa socijalističkim težnjama. Svima nam je poznata tadašnja politika makartizma i hladnog rata (čijih je predznaka bilo već 1942.). Kao i u doba Louisa Bonapartea, vladajuće klase očito su zahtijevale jaku dozu političke represije. Ali što je s problemom ulaganja viška kapitala?

U jednom časopisu za arhitekturu 1942. objavljen je opširan prikaz Haussmannovih djela. Detaljno je dokumentirano što je učinio, provedena je analiza njegovih grešaka, ali Haussmann je rehabilitiran kao jedan od najvećih urbanista svih vremena. Članak nije napisao nitko drugi nego Robert Moses, koji je nakon Drugog svjetskog rata s cijelim New Yorkom i okolicom učinio ono što je Haussmann učinio s Parizom.6 Naime, Moses je promišljao proces urbanizacije u novim razmjerima, u okviru sustava (zaduživanjem financiranih) autocesta i infrastrukturnih transformacija, suburbanizacije i totalne pregradnje, ne samo grada nego i cijele metropolitanske regije, apsorbirao je višak proizvoda i tako pomogao razriješiti problem apsorpcije viška kapitala. Da bi se to dogodilo, morao je zagristi u nove financijske institucije i porezne propise (subvencije za posjedovanje kuće) koji su omogućili kreditiranje urbane ekspanzije. Kad je taj proces zahvatio cijelu zemlju, odnosno sve velike gradske centre u Sjedinjenim Državama (u još jednoj promjeni razmjera), igrao je glavnu ulogu u stabilizaciji globalnog kapitalizma nakon Drugog svjetskog rata (u tom razdoblju Sjedinjene Države mogle su si priuštiti financiranje globalne nekomunističke ekonomije putem trgovinskog deficita). Suburbanizacija Sjedinjenih Država nije bila samo pitanje nove infrastrukture. Kao i u Parizu Drugoga Carstva, ona je imala za posljedicu i radikalnu preobrazbu životnih stilova i stvorila sasvim nov način života u kojima su novi proizvodi, od stanova, preko hladnjaka do klimatizacije, kao i dva automobila na prilazu, uz golem porast potrošnje nafte, igrali važnu ulogu u apsorpciji viška. Promijenila je politički krajolik kad je subvencionirano vlasništvo srednje klase preusmjerilo zajednicu prema obrani vrijednosti vlasništva i individualiziranih identiteta (okrećući suburbane glasove prema konzervativnom republikanizmu). U svakom slučaju, kako se tvrdilo, zaduženi vlasnici kuća vjerojatno neće štrajkati. Taj projekt uspio je apsorbirati višak i osigurati društvenu stabilnost, doduše po cijeni pražnjenja središta gradova i stvaranja takozvane urbane krize s pobunama u mnogim središtima gradova u koja su se naselile manjine (uglavnom afroamerička) kojima je uskraćen pristup novom prosperitetu.

To je trajalo do kraja 1960-ih, kada je izbila nova kriza, upravo kao što se dogodilo i Haussmannu, pa je Moses pao u nemilost i njegova rješenja počelo se smatrati neprikladnima i neprihvatljivima. Prije svega, središta gradova su se pobunila. Tradicionalisti su se okupljali oko Jane Jacobs i zahtijevali da se brutalnom modernizmu Mosesovih projekata suprotstavi estetikom lokaliziranih četvrti. No predgrađa su već bila izgrađena i radikalna preobrazba životnog stila koju je simbolizirala imala je svakojake društvene posljedice; na primjer, vodeće feministice proglašavale su predgrađa i njihov životni stil epicentrom svojih glavnih pritužaba. A ako je Haussmannova preobrazba Pariza igrala ulogu u objašnjavanju dinamike Pariške komune, onda je bezdušna kvaliteta života u predgrađu igrala presudnu ulogu u dramatičnim pokretima 1968. u Sjedinjenim Državama, kad su nezadovoljni studenti iz srednje klase ušli u fazu buntovništva i počeli tražiti saveze s marginaliziranim skupinama koje su zahtijevale građanska prava u središtima gradova te održavale mitinge protiv američkog imperijalizma kako bi stvorile pokret koji bi stvorio drukčiji svijet, koji bi uključivao i drukčije urbano iskustvo. U Parizu je pokret da se spriječi izgradnja autoceste kroz lijevu obalu, a time i invazija središta Pariza i uništenje tradicionalnih četvrti invazijom “divovskih nebodera”, čiji su najbolji primjeri Place d’Italie i Tour Montparnasse, bio jaka inspiracija za šire procese pobune ‘68. U tom kontekstu Lefebvre je napisao svoj proročki tekst u kojem je predvidio, između ostaloga, ne samo da će proces urbanizacije biti ključan za opstanak kapitalizma i stoga će postati žarištem političke i klasne borbe, nego i da taj proces postupno briše razlike između grada i sela, i to stvaranjem integriranih prostora u cijeloj zemlji, ako ne i izvan nje.7 Pravo na grad moralo je značiti pravo na upravljanje cijelim procesom urbanizacije koji je sve više prevladavao na selu (od agro-biznisa preko vikendica do seoskog turizma).

No uz pobunu ‘68., koja je dijelom bila nostalgija za izgubljenim, a dijelom pogled unaprijed koji je zahtijevao nastanak drukčije vrste urbanog iskustva, jačala je i financijska kriza kreditnih institucija koje su napajale ekspanziju vlasništva nad nekretninama putem zaduživanja u prethodnim desetljećima. Ta kriza razmahala se krajem 1960-ih i cijeli kapitalistički sustav utonuo je u veliku globalnu krizu koja je počela puknućem napuhanog globalnog tržišta nekretnina 1973., a 1975. uslijedio je stečaj grada New Yorka. Došlo je mračno doba 1970-ih i, kao što se već mnogo puta dogodilo, pitanje je bilo kako spasiti kapitalizam od njegovih vlastitih proturječja, a ako je suditi prema povijesti, u tome će proces urbanizacije igrati važnu ulogu. U tom slučaju, kako je odavno ustvrdio Bill Tabb, rješavanje fiskalne krize New Yorka 1975. utrlo je put prema osmišljavanju neoliberalnog odgovora na probleme održavanja klasne moći i obnove kapaciteta za apsorbiranje viška koji kapitalizam mora proizvoditi da bi opstao.8

OPASATI GLOBUS

Vratimo se sada na trenutno stanje stvari. Međunarodni kapitalizam vozi se na toboganu regionalnih kriza i krahova (Istočna i Jugoistočna Azija 1997-8; Rusija 1998; Argentina 2001. itd.) ali zasad je izbjegao globalni krah, premda je suočen s kroničnim problemom ulaganja viška kapitala. Koja je uloga urbanizacije u stabilizaciji te situacije? U Sjedinjenim Državama smatra se samorazumljivom istinom da je tržište kuća i stanova važan stabilizator ekonomije, posebno nakon 2000. (odnosno pada cijena visokotehnoloških dionica krajem 1990-ih), premda je bilo aktivan element ekspanzije tijekom 1990-ih. Tržište nekretnina izravno je apsorbiralo velik dio viška kapitala putem nove gradnje (u središtima gradova, u predgrađima i u novim uredskim prostorima) dok je brza inflacija cijena stanova, uz jak val reprogramiranja hipoteka po povijesno najnižim kamatama napuhala cijene na američkom tržištu roba i usluga. Globalno tržište djelomično se stabiliziralo američkom urbanom ekspanzijom jer su Sjedinjene Države ušle u visok trgovinski deficit s ostalim svijetom, pozajmljujući oko dvije milijarde dolara na dan kako bi zadovoljile svoj nezasitni konzumerizam i zaduživanjem financirane ratove u Afganistanu i Iraku.

No proces urbanizacije doživio je još jednu transformaciju razmjera. Ukratko, postao je globalan. Zato se ne možemo usredotočiti samo na Sjedinjene Države. Sličan porast tržišta nekretnina u Britaniji i Španjolskoj i mnogim drugim zemljama potpomogao je napajanje kapitalističke dinamike na načine koji su donekle slični onome što se događalo u Sjedinjenim Državama. Urbanizacija Kine proteklih dvadeset godina drukčijeg je karaktera (s jakim naglaskom na gradnji infrastrukture), ali još je važnija od one u Sjedinjenim Državama. Njezin ritam naglo se pojačao nakon kratke recesije 1997, tako da Kina nakon 2000. apsorbira gotovo polovicu svjetske proizvodnje cementa. Proteklih dvadeset godina više od stotinu gradova prešlo je granicu od milijun stanovnika, a mala sela poput Shenzena pretvorila su se u metropolise sa 6 do 10 milijuna ljudi. Krajolik preobražavaju golemi infrastrukturni projekti (svi se financiraju zaduživanjem) poput brana i autocesta.9 Posljedice za globalnu ekonomiju i apsorpciju viška kapitala bile su značajne: Čile cvjeta zbog potražnje za bakrom, Australija napreduje, a čak i Brazil i Argentina djelomice su se oporavili zbog jake kineske potražnje za sirovinama. Je li urbanizacija Kine glavni stabilizator globalnog kapitalizma? Odgovor mora biti djelomično pozitivan. Ali Kina je samo epicentar procesa urbanizacije koji je već postao istinski globalan, dijelom zbog zapanjujuće globalne integracije financijskih tržišta koja se služe svojom fleksibilnošću kako bi zaduživanjem financirala urbane megaprojekte od Dubaija do Sao Paula i od Mumbaija do Hong Konga i Londona. Na primjer, Kineska središnja banka aktivna je na tržištu sekundarnih hipoteka u Sjedinjenim Državama, banka Goldman Sachs mnogo je uložila u bujajuće tržište nekretnina u Mumbaiju, a hongkonški kapital ulaže u Baltimore. Svako urbano područje na svijetu ima svoj građevinski boom, usred rijeke osiromašenih migranata koja istodobno stvara planet slamova. Građevinski boomovi očiti su u Ciudad de México, Santiagu, Mumbaiju, Johannesburgu, Seoulu, Taipeiju, Moskvi i diljem Evrope (najdramatičnije u Španjolskoj), kao i u gradovima starih kapitalističkih zemalja kao što su London, Los Angeles, San Diego i New York (gdje se odvija više velikih urbanih projekata nego ikad prije, a kao izraz duha vremena postavljena je izložba koja rehabilitira Mosesa kao autora uspona New Yorka, a ne agenta njegova pada, kako ga je prikazao Robert Caro u knjizi objavljenoj 197410). Na Bliskom Istoku na mjestima poput Dubaija i Abu Dhabija nastaju zadivljujući, a u nekim slučajevima i kriminalno apsurdni projekti megaurbanizacije, kao način materijalizacije viška koji nastaje zbog obilja nafte, na najupadljivije, društveno najnepravednije i ekološki najneracionalnije moguće načine (npr. skijalište u dvorani). Tu vidimo još jednu promjenu razmjera, zbog koje je teže shvatiti da je ono što se događa u globalnim razmjerima u načelu slično procesima koje je Haussmann neko vrijeme vješto uspijevao ostvarivati u Parizu Drugog Carstva.

Taj boom globalne urbanizacije ovisi, kao i svi prije njega, o izgradnji novih financijskih institucija i sporazuma kojima se organiziraju krediti potrebni da bi se on održavao. Ključnu ulogu imaju financijske inovacije uvedene 1980-ih, posebno osiguravanje i pakiranje lokalnih hipoteka za prodaju diljem svijeta, i uspostava novih financijskih institucija u svrhu ispunjavanja kolateraliziranih financijskih obaveza. Prednosti tih inovacija su mnogobrojne: tako se raspodjeljivao rizik i omogućavalo se da višak štednje ima pristup višku potražnje za nekretninama, a uz pomoć financijskih koordinacija spuštane su kamatne stope (pri čemu se stvaralo golemo bogatstvo financijskim posrednicima koji su izvodili ta čuda). No raspodjela rizika ne uklanja rizik. Nadalje, činjenica da se rizik može tako naširoko raspodijeliti potiče još rizičnije društveno ponašanje jer se rizik može premjestiti. Bez adekvatne kontrole procjene rizika, tržište hipoteka izmaknulo se nadzoru i ono što se dogodilo banci Pereire Brothers 1867-8. i fiskalnoj rastrošnosti New Yorka početkom 1970-ih danas se pretvorilo u takozvane sub-prime hipoteke i krizu vrijednosti nekretnina. Ta kriza prije svega je koncentrirana u američkim gradovima i oko njih, s posebno ozbiljnim implikacijama za Afroamerikance s niskim prihodima i samohrane majke u središtima gradova. Ona pogađa i one koji su, budući da ne mogu platiti podivljale cijene nekretnina u urbanim središtima, posebno na američkom jugozapadu, bili prisiljeni otići na poluperiferiju metropolitanskih središta kako bi kupili na spekulacijama izgrađene kuće u nizovima po cijenama koje su na početku bile niske, ali sada se njihovi kupci suočavaju s rastućim troškovima putovanja na posao, prouzročenim porastom cijene nafte, i sa sve većim otplatama hipoteka zbog primjene tržišnih kamatnih stopa. Ta kriza koja ima ozbiljne lokalne posljedice na urbani život i infrastrukturu, ugrožava i cjelokupnu arhitekturu globalnog financijskog sustava i mogla bi prouzročiti globalnu recesiju. Paralele sa 1970-ima su, blago rečeno, jezovite (uključujući i neposrednu reakciju novčanim intervencijama američke banke Federal Reserve 2007-8, koja će u ne tako dalekoj budućnosti gotovo sigurno generirati jake impulse neobuzdane inflacije, ako ne i stagflacije, kao što se dogodilo 1970-ih nakon sličnih poteza).

Ali situacija je danas mnogo složenija i otvoreno je pitanje može li se ozbiljan krah u Sjedinjenim Državama kompenzirati drugdje (npr. u Kini, premda se čini da se čak i tamo ritam urbanizacije usporava). No financijski sustav je mnogo povezaniji nego ikad prije.11 Kada trgovanje koje se provodi uz pomoć kompjutora u djeliću sekunde izmakne kontroli, uvijek prijeti da će stvoriti neku veliku divergenciju na tržištu (već stvara nevjerojatnu hirovitost na burzi) koja će prouzročiti golemu krizu zbog koje će biti nužno iznova promisliti kako djeluje financijski kapital i tržište novca, uključujući i njihov odnos prema procesu urbanizacije.

VLASNIŠTVO I PACIFIKACIJA

Kao u svim prethodnim fazama, ova najnovija radikalna ekspanzija urbanog procesa sa sobom donosi nevjerojatne preobrazbe životnog stila. Kvaliteta urbanog života postala je roba za one koji imaju novac, kao što je i sam grad u svijetu u kojem su konzumerizam, turizam, kulturalna industrija i industrija zasnovana na znanju postali glavni aspekti urbane političke ekonomije. Postmodernistička sklonost poticanju stvaranja tržišnih niša, i kad je riječ o izvoru urbanog životnog stila i o potrošačkim navikama, daje suvremenom urbanom iskustvu auru slobode izbora na tržištu, pod uvjetom da imate novca. Kupovni centri, multipleksi i veletrgovine bujaju (njihova proizvodnja postala je velik biznis), kao i tržište brze hrane i obrtničkih proizvoda, kultura butika i, kako to vješto kaže Sharon Zukin, “pacifikacija cappuccinom”. Čak i nekoherentna, dosadna i monotona gradnja kuća u nizu u predgrađu koja i dalje dominira na mnogim područjima, danas dobiva protuotrov u pokretu “novog urbanizma” koji zastupa prodaju životnog stila malih konzumerističkih zajednica kao građevinskog proizvoda za ostvarivanje urbanih snova. To je svijet u kojem neoliberalna etika intenzivnog posesivnog individualizma i njezin srodnik, političko uskraćivanje podrške kolektivnim oblicima djelovanja, mogu postati predloškom za socijalizaciju ljudske ličnosti.12 Obrana vlasništva dobiva najveću moguću političku važnost, tako da, kako ističe Mike Davis, udruženja vlasnika kuća u državi Kaliforniji postaju bastioni političke reakcije, ako ne i fragmentiranog suburbanog fašizma.13

Međutim, mi sve više živimo u podijeljenim, fragmentiranim gradovima opterećenim sukobima. Kako vidimo svijet i kako definiramo mogućnosti ovisi o tome s koje smo strane pruge i kakvom konzumerizmu imamo pristup. U proteklim desetljećima, neoliberalni zaokret obnovio je klasnu moć bogatih elita.14 U Meksiku je nakon neoliberalnog zaokreta nastalo četrnaest milijardera i Meksiko se danas može podičiti najbogatijim čovjekom na svijetu, Carlosom Slimom, dok u isto vrijeme prihodi siromašnih stagniraju ili se pak smanjuju. Ti rezultati neizbrisivo su urezani u prostorne forme naših gradova, koji sve više postaju gradovi utvrđenih fragmenata ili zatvorenih, čuvanih zajednica i privatiziranih javnih prostora pod neprekidnim nadzorom. Osobito u svijetu u razvoju, grad se
dijeli na različite odvojene dijelove, uz očito nastajanje mnogih “mikrodržava”. Bogate četvrti opskrbljene su svim vrstama usluga, poput ekskluzivnih škola, igrališta za golf, teniskih terena i privatne policije koja danonoćno patrolira područjem, isprepleću se s ilegalnim naseljima u kojima je voda dostupna samo na javnim hidrantima, nema kanalizacije, struju krade povlaštena manjina, ceste se kad god kiši pretvaraju u blatne potoke, a život više obitelji u jednoj kući je posve uobičajen. Čini se da svaki fragment živi i funkcionira autonomno, čvrsto se držeći onoga što uspijeva zgrabiti na dnevnom svjetlu kako bi opstao.15
U tim uvjetima postaje mnogo teže održavati ideale urbanog identiteta, građanstva i pripadanja, ionako već ugrožene neoliberalnom etikom. Privatizacija redistribucije putem kriminalne aktivnosti ugrožava sigurnost pojedinca i u svakom trenutku potiče zahtjeve javnosti za policijskom represijom. Čak i ideja da bi grad mogao funkcionirati kao kolektivno političko tijelo, poprište unutar kojega bi mogli nastati i iz njega se širiti progresivni društveni pokreti, doima se sve manje uvjerljivom. No doista postoje svakojaki urbani društveni pokreti koji teže izaći iz izolacije i preoblikovati grad prema drukčijoj društvenoj slici u odnosu na moć građevinara koje podupire financijski, korporacijski kapital, i lokalni državni aparat sa sve jačim poduzetničkim sklonostima.

RAZVLAŠĆIVANJA

No apsorpcija viška putem urbane preobrazbe ima još mračniji aspekt. Ona implicira ponovljene udare urbanog restrukturiranja “kreativnom destrukcijom”. To gotovo uvijek ima klasnu dimenziju jer obično siromašni, potlačeni i oni lišeni političke moći najprije i najviše pate u tom procesu. Nasilje je potrebno kako bi se ostvario novi urbani svijet na ruševinama staroga. Haussmann je sravnio stare pariške slamove služeći se ovlastima eksproprijacije navodno u svrhu općeg dobra, i to je učinio u ime građanskog unapređivanja i renoviranja. Namjerno je osmislio uklanjanje velikog dijela radničke klase i drugih nemirnih elemenata iz središta Pariza, gdje su predstavljali prijetnju javnom poretku i političkoj moći. Stvorio je urbanu formu u kojoj se vjerovalo (pogrešno, kako se pokazalo 1871.) da je moguće ostvariti dovoljnu razinu nadzora i vojne kontrole kako bi se osiguralo da vojska može lako suzbijati revolucionarne pokrete. Ali, kako je Engels istaknuo 1872:
U stvari, buržoazija ima samo jednu metodu da stambeno pitanje rješava na svoj način – t.j. da ga rješava tako da rješenje uvijek stvara pitanje iznova. Ova metoda se zove: “Haussmann” (…) Pod nazivom “Haussmann” razumijevam sada već opću praksu prosijecanja radničkih četvrti u našim velikim gradovima, naročito onih koja leže u centru, bilo da su povod za ovo prosijecanje bili sanitarni obziri i obziri uljepšavanja, bilo potražnja velikih trgovačkih lokala u centru grada ili potrebe saobraćaja, kao na primjer gradnja željeznica, ulica itd. (čini se da je ponekad cilj toga otežati borbu na barikadama)… Rezultat je uvijek jedan te isti, ma koliko različit bio povod: najskandaloznije ulice i uličice iščezavaju uz veliko samouzdizanje buržoazije povodom ovog ogromnog uspjeha, ali – one odmah nastaju ponovo na nekom drugom mjestu. … Legla zaraza, najsramnije jazbine i jame, u koje kapitalistički način proizvodnje svake noći zatvara naše radnike – ne odstranjuju se, samo se premještaju! Ista ekonomska nužnost koja ih je stvorila na prvom mjestu, stvara ih i na drugom.16
Zapravo je bilo potrebno više od stotinu godina da se dovrši buržoazifikacija središta Pariza, s posljedicama koje smo vidjeli proteklih godina: pobune i neredi u onim izoliranim predgrađima u kojima je sve više marginaliziranih radnika i omladine. Pritom je tužno to što se procesi koje je Engels opisao pojavljuju uvijek iznova u kapitalističkoj urbanoj povijesti. Robert Moses “udario je mesarskom sjekirom po Bronxu” (prema njegovim zloglasnim riječima) i uslijedile su glasne i dugotrajne pritužbe raznih skupina i pokreta u četvrtima, koje su se na kraju izrazile retorikom Jane Jacobs o temi nezamislivog uništenja vrijednog urbanog tkiva, ali i cijelih zajednica stanovnika i njihovih davno uspostavljenih mreža društvene integracije.17 No u slučaju New Yorka i Pariza, nakon uspješnog odupiranja brutalnoj moći državne eksproprijacije uslijedio je mnogo podmukliji i kancerogeniji proces preobrazbe – putem fiskalnog discipliniranja demokratskih urbanih vijeća, putem tržišta nekretnina, spekulacija s nekretninama i prenamjene zemlje u one svrhe koje donose najvišu moguću stopu financijske dobiti kako bi se zemlja “najviše i najbolje iskoristila”. Engels je i predobro razumio o čemu je riječ u tom procesu:
Povećanje modernih velikih gradova daje zemljištu u izvjesnim, naročito centralnim dijelovima umjetnu, često ogromno povećanu vrijednost; na njemu podignute zgrade umjesto da podižu ovu vrijednost, one je naprotiv obaraju, jer ne odgovaraju više promijenjenim uvjetima; zato ih ruše i zamjenjuju drugima. Ovo se dešava prije svega sa radničkim stanovima u centru, čija zakupnina i pri najvećoj pretrpanosti ne može nikad, ili može samo vrlo sporo, da prekorači izvjestan maksimum. Zato ih ruše i grade na njihovom mjestu dućane, robna stovarišta, javne zgrade.18
Depresivno je pomisliti da je sve to napisano 1872, jer se Engelsov opis može izravno primijeniti na suvremene urbane procese u velikom dijelu Azije (Delhi, Seoul, Mumbai) kao i na suvremeno uljepšavanje Harlema u New Yorku. Proces premještanja i ono što nazivam “akumulacijom putem razvlašćivanja” također se krije u srži procesa urbanizacije u kapitalizmu.19 On je zrcalna slika apsorpcije kapitala putem urbanog razvoja i uzrokuje svakojake sukobe u vezi s preuzimanjem visokovrijedne zemlje od siromašnog stanovništva koje je na njoj živjelo mnogo godina. Razmotrimo slučaj Mumbaija, gdje se 6 milijuna ljudi službeno smatra stanovnicima slamova naseljenim na zemlji koja pravno nije ni u čijem vlasništvu (na svim kartama grada mjesta na kojima žive predstavljena su bijelim površinama). Zbog pokušaja da se Mumbai pretvori u globalni financijski centar koji bi konkurirao Šangaju, građevinski boom stječe zamah i zemlja koju zauzimaju stanovnici slamova postaje sve vrednijom. Vrijednost zemlje u Dharaviju, jednom od najuočljivijih slamova u Mumbaiju, procjenjuje se na 2 milijarde dolara i stoga svakodnevno raste pritisak da se slam očisti (zbog ekoloških i socijalnih razloga koji prikrivaju otimačinu zemlje). Financijske sile s podrškom države zastupaju nasilno čišćenje slama, u nekim slučajevima i nasilno zaposjedanje terena koji stanovnici slama zauzimaju već cijelu generaciju. Akumulacija kapitala na zemlji u okviru booma tržišta nekretnina ostvaruje se gotovo bez ikakvih troškova. Hoće li preseljeni ljudi dobiti naknadu? Sretniji među njima nešto će i dobiti. Ali premda indijski ustav određuje da država ima obavezu štititi život i dobrobit cjelokupnog stanovništva, bez obzira na kastu i klasu, te jamčiti pravo na stan, indijski Vrhovni sud objavio je i mišljenja i presude koje zanemaruju taj ustavni propis. Budući da su stanovnici slamova ilegalni prebivaoci i mnogi ne mogu nepobitno dokazati svoje dugogodišnje prebivanje na zemlji, nemaju pravo na naknadu. Priznati to pravo, kaže Vrhovni sud, bilo bi jednako nagrađivanju džepara za njegova djela. Stoga se stanovnici slamova ili odupiru i bore ili se sa svojom oskudnom imovinom sele u kampove uz autoceste ili gdje god uspiju pronaći malo mjesta.20 Slične primjere oduzimanja vlasništva (premda manje brutalne i u većoj mjeri legalističke) možemo naći u Sjedinjenim Državama, gdje se zloupotrebljava pravo na državnu eksproprijaciju kako bi se iselilo dugogodišnje stanare iz njihovih posve prikladnih kuća u svrhu profitabilnije upotrebe zemlje (npr. gradnje kondominija i trgovačkih centara). Na Vrhovnom sudu su liberalni suci odnijeli prevagu nad konzervativcima i presudili da nema ničeg protuustavnog u tome da se lokalna vlast tako ponaša u svrhu povećavanja porezne osnovice nekretnina.

U Seoulu 1990-ih građevinske tvrtke i poduzetnici unajmljivali su bande snagatora da upadaju u četvrti i maljevima razbijaju ne samo kuće nego i svu imovinu onih koji su 1950-ih izgradili svoje kuće na obroncima grada, koji su se pretvorili u visokovrijednu zemlju. Ti obronci danas su prekriveni neboderima na kojima se ne vide tragovi brutalnog procesa čišćenja zemlje koji su omogućili njihovu gradnju. U Kini se milijune ljudi lišava prostora na kojem su dugo živjeli (tri milijuna samo u Pekingu). Budući da pravo na privatno vlasništvo zemlje ne postoji, država ih naprosto može premjestiti sa zemlje i ponuditi im beznačajnu isplatu u gotovini kao pripomoć (te predati zemlju poduzetnicima uz velik profit). U nekim slučajevima ljudi se dobrovoljno sele, ali ima izvještaja i o jakom otporu, na koji Komunistička partija obično reagira brutalnom represijom. U kineskom slučaju često se iseljava populaciju na ruralnim marginama, što ilustrira važnost Lefebvreovog argumenta, proročki izloženog još 1960-ih, da se jasna distinkcija između urbanog i ruralnog koja je nekoć postojala, postupno briše i pretvara u skup nejednako razvijenih poroznih prostora pod hegemonskom kontrolom kapitala i države. To je slučaj i u Indiji, gdje politika zona posebnog ekonomskog razvoja koju sada provodi središnja vlada, kao i državne vlade, vodi do nasilja prema poljoprivrednim proizvođačima, čiji najgori slučaj je pokolj u Nandigramu u Zapadnom Bengalu, koji je orkestrirala vladajuća marksistička stranka kako bi napravila mjesta jakom indonezijskom kapitalu koji se zanima i za izgradnju i za industrijski razvoj. Pravo na privatno vlasništvo u tom slučaju nije značilo nikakvu zaštitu. Tako je i s naizgled progresivnim prijedlogom da se skvoterima ponudi pravo na privatno vlasništvo kako bi dobili sredstva kojima bi se izvukli iz siromaštva. Takve prijedloge danas se razmatra za favele u Riu, ali problem je u tome što se siromašni, koji zbog nesigurnosti prihoda često upadaju u financijske poteškoće, lako daju nagovoriti da svoje vlasništvo zamijene na isplatu u gotovini po relativno niskoj cijeni (bogati obično odbijaju prodati svoje vlasništvo bez obzira na cijenu, zbog čega je Moses uspio mesarskom sjekirom ukrotiti Bronx, ali ne i bogatu Park Avenue). Kladim se da će se, ako se sadašnji trendovi nastave, za petnaestak godina na svim obroncima u Riu na kojima su sada favele uzdizati stambeni neboderi s prekrasnim pogledom na slavni zaljev, a nekadašnji stanovnici favela bit će profiltrirani na neku daleku periferiju.21 Dugoročna posljedica privatizacije društvenih stanova koju je provela Margaret Thatcher je nastanak strukture cijena stanarina i kuća koja na cijelom gradskom području sprečava ljude s niskim prihodima, pa čak i srednjoj klasi, da stanuju blizu urbanih centara.

FORMULIRATI ZAHTJEVE

Možemo zaključiti da urbanizacija igra glavnu ulogu u apsorpciji viška kapitala i čini to u sve većim geografskim razmjerima, ali po cijenu sve jače kreativne destrukcije koja implicira i oduzimanje urbanim masama prava na grad. Planet slamova suočava se s planetom kao golemim gradilištem. To povremeno uzrokuje pobune, kao što su se osiromašeni u Parizu digli na ustanak 1871., tražeći pravo na grad koji su izgubili. Urbani društveni pokreti 1960-ih (u Sjedinjenim Državama, nakon atentata na Martina Luthera Kinga 1968.) također su težili definirati drukčiji način urbanog življenja od onoga koji su im nametali kapitalistički poduzetnici i država. Ako se današnje financijske teškoće pogoršaju, kao što se doima vjerojatnim, i ako je dosad uspješna neoliberalna, postmodernistička i konzumeristička faza kapitalističke apsorpcije viška putem urbanizacije sada pri kraju i slijedi nam šira kriza, onda se postavlja pitanje: gdje je naša ‘68. ili, još dramatičnije rečeno, naša verzija Komune?

Što se tiče fiskalnog sustava, odgovor bi morao biti kompleksniji upravo zato što je proces urbanizacije poprimio globalne razmjere. Znakova pobune ima posvuda (nemiri u Kini i Indiji već su kronični, Afrikom haraju građanski ratovi, Latinska Amerika vrije, pokreti za autonomiju nastaju posvuda, a čak i u Sjedinjenim Državama politički znakovi sugeriraju da većina stanovništva govori “dosta je bilo” kad je riječ o ekstremnim nejednakostima). Sve te pobune mogle bi se naglo proširiti. Međutim, za razliku od fiskalnog sustava, urbani i periurbani društveni opozicijski pokreti, kojih je mnogo diljem svijeta, uopće nisu blisko povezani. Štoviše, mnogi nemaju nikakve veze s drugima. No kad bi se nekako udružili, što bi mogli zahtijevati?

Odgovor na posljednje pitanje u načelu je jednostavan: veću demokratsku kontrolu nad proizvodnjom i upotrebom viška. Budući da je proces urbanizacije glavni način te upotrebe, pravo na grad gradi se uspostavljanjem demokratske kontrole nad ulaganjem viška putem urbanizacije. Imati višak proizvoda nije ništa loše: štoviše, u mnogim situacijama višak je presudan za preživljavanje. U cijeloj kapitalističkoj povijesti država je porezima oduzimala dio viška vrijednosti, a u socijaldemokratskim fazama udio pod državnom kontrolom znatno je rastao. Cijeli neoliberalni projekt usmjeren je na privatizaciju kontrole nad viškom vrijednosti. No podaci za sve zemlje OECD-a pokazuju da je ukupan iznos koji uzima država uglavnom konstantan još od 1970-ih. Dakle, glavni uspjeh neoliberalnog napada sastoji se u tome što je spriječio porast državnog udjela kakav je bio 1960-ih. Sljedeća reakcija bila je stvaranje novih sustava vladanja koji integriraju državne i korporacijske interese i primjenom financijske moći osiguravaju da upravljanje raspodjelom viška putem državnog aparata favorizira korporacijski kapital (npr. korporaciju Halliburton) i višu klasu putem oblikovanja procesa urbanizacije. Jačanje državne kontrole nad viškom vrijednosti uspjet će samo ako se sama država vrati pod demokratski nadzor.

Sve češće vidimo kako pravo na grad pada u ruke privatnih ili pseudo-privatnih interesa. Na primjer, u New Yorku imamo gradonačelnika milijardera, Michaela Bloomberga, koji preoblikuje grad kako god hoće, tako da odgovara graditeljskim tvrtkama, Wall Streetu i elementima transnacionalne kapitalističke klase, dok i dalje prodaje grad kao optimalnu lokaciju za visokoprofitabilne tvrtke i kao fantastično odredište za turiste, čime pretvara Manhattan u golemu zatvorenu zajednicu za bogate. Ne želi subvencionirati dolazak tvrtki u grad, jer kako sam kaže, ako nekoj tvrtki treba subvencija da bude na toj skupoj, ali kvalitetnoj lokaciji, onda je ne želimo. O ljudima nije rekao ništa slično, ali u praksi primjenjuje isto načelo. Milijarder Paul Allen vlada Seattleom, a najbogatiji čovjek u Meksiku, Carlos Slim, obnovio je ulice Ciudad de Mexica kako bi turisti imali ljepši pogled. No nemaju samo bogati pojedinci izravnu moć. U gradu New Havenu, lišenom vlastitih resursa za urbani razvoj, sveučilište Yale, jedno od najbogatijih na svijetu, preuređuje urbano tkivo kako bi odgovaralo njegovim potrebama. Sveučilište Johns Hopkins čini isto u East Baltimoreu, a sveučilište Columbia planira to učiniti s nekim područjima New Yorka (u oba slučaja nastaju pokreti otpora u četvrtima). Pravo na grad danas je preusko definirano i u većini slučajeva u rukama je malobrojne političke i ekonomske elite koja ima mogućnosti da sve više oblikuje grad prema vlastitim željama.

U siječnju svake godine objavljuje se procjena ukupnih bonusa isplaćenih za težak rad financijera u prethodnoj godini. Godine 2007., koja je po svakom mjerilu bila katastrofalna za financijska tržišta, bonusi su iznosili 33,2 milijarde dolara, samo dva posto manje nego prethodne godine. Sredinom ljeta 2007. Američka središnja banka [FED] i Evropska središnja banka ubrizgali su milijarde dolara kratkoročnih kredita u financijski sustav kako bi mu osigurali stabilnost, a potom je FED dramatično snižavala kamatne stope i ubrizgavala goleme količine novca svaki put kad bi tržišta Wall Streeta zaprijetila naglim padom. U međuvremenu je dva milijuna ljudi, uglavnom samohranih majki, Afroamerikanaca u središtima gradova i marginaliziranih bijelaca na urbanoj poluperiferiji, izgubilo dom u ovrhama. Mnoge gradske četvrti, pa čak i cijele periurbane zajednice u Sjedinjenim Državama, preuzete su i vandalizirane, opljačkane predatorskim zajmovima financijskih institucija. To stanovništvo ne dobiva nikakve bonuse. Štoviše, budući da ovrha znači opraštanje duga, a to se u Sjedinjenim Državama smatra prihodom, mnogi od onih koji su ostali bez doma sada se suočavaju i s velikim porezom koji moraju platiti na novac koji nikad nisu ni vidjeli.

Tu užasnu asimetriju može se protumačiti samo kao jak oblik klasnog sukoba. Stoga se nameće sljedeće pitanje: zašto FED nije ponudila srednjoročnu pomoć onim dvama milijunima ugroženih kućanstava kako bi spriječila ovrhe dok se problem ne riješi reprogramiranjem hipoteka? Žestina kreditne krize bila bi ublažena, a osiromašeni ljudi i četvrti u kojima su živjeli bili bi zaštićeni. Naravno, tako bi se misija banke FED proširila izvan normalne nadležnosti i protivila bi se neoliberalnim pravilima o raspodjeli prihoda i osobnoj odgovornosti. No usto bi i spriječila odvijanje te “financijske Katrine”, koja baš prikladno (za građevinske poduzetnike) prijeti da će izbrisati četvrti u kojima živi stanovništvo s niskim prihodima na potencijalno visokovrijednoj zemlji, i to mnogo djelotvornije i brže nego što se može postići zakonom o eksproprijaciji zemlje. Golema je društvena cijena, a da ni ne govorimo o ekonomskoj, koju plaćamo za poštovanje tih pravila i za besmisleno kreativno razaranje koje ona dopuštaju.

No u 21. stoljeću još nema koherentnog pokreta koji bi se suprotstavio svemu tome. Naravno, postoji mnoštvo različitih društvenih pokreta koji se usredotočuju na urbana pitanja – od Indije i Brazila, preko Kine, Španjolske i Argentine do Sjedinjenih Država – uključujući i pokret za pravo na grad, koji je u nastajanju. Problem je u tome što se tek trebaju složiti o jedinstvenom cilju ostvarivanja veće kontrole nad upotrebom viška (a kamoli nad uvjetima njegove proizvodnje). U ovom trenutku u povijesti to mora biti globalna borba, uglavnom protiv financijskog kapitala, jer procesi urbanizacije danas djeluju na toj razini. Naravno, politička zadaća organiziranja takvog sukoba teška je, ako ne i zastrašujuća. Ali mogućnosti su višestruke, djelomice zato što, kako se vidi u ovoj kratkoj povijesti kapitalističke urbanizacije, uvijek iznova izbijaju lokalne krize (npr. na tržištu zemlje i nekretnina u Japanu 1989., kriza štedionica u Sjedinjenim Državama 1987-90.), a i globalne krize (npr. 1973. ili danas) koje se vrte oko procesa urbanizacije, a djelomice zato što je urbanost danas poprište golemog sukoba (smijemo li reći klasne borbe?) između akumulacije oduzimanjem posjeda u slamovima i razvojnog impulsa koji teži kolonizirati sve više urbanog prostora za bogate, kako bi oni mogli uživati u svojim urbanim i kozmopolitskim zadovoljstvima. Korak prema ujedinjenju tih borbi jest usredotočiti se na pravo na grad kao radni slogan i politički ideal, upravo zato što se time usmjeravamo na onoga tko upravlja unutarnjom spregom koja postoji od davnih vremena između urbanizacije i proizvodnje i upotrebe viška proizvoda. Imperativ je demokratizacija prava na grad i gradnja širokog društvenog pokreta koji će raditi na njenom provođenju, ako razvlašteni žele vratiti kontrolu nad gradom, iz koje su tako dugo isključeni, i ako žele uspostaviti nove načine upravljanja viškom kapitala u procesu urbanizacije. Lefebvre je s pravom inzistirao da revolucija mora biti urbana, u najširem smislu tog pojma – ili nikakva.

David Harvey

S engleskog preveo: Goran Vujasinović

(izvorno objavljeno u New Left Review [53. godište, rujan-listopad 2008.], London / str. 23-40)

1 Park, R., On Social Control and Collective Behavior, Chicago, Chicago University Press, str. 3.

2 Engels, F., The Condition of the Working Class in England in 1844, Oxford, Blackwell, 1952; Simmel, G. “The Metropolis and Mental Life,” in Levine, D. (ur.) On Individuality and Social Forms, Chicago, Chicago University Press, 324-39.

3 Davis, M., Planet of Slums, London, Verso, 2006. (Poglavlje iz knjige objavljeno je u Književnoj republici, br. 9-12, 2005., str. 66-89.)

4 Perceptivni kritičari nedvojbeno će primijetiti da svaka od prepreka akumulaciji kapitala nabrojenih u ovom vrlo pojednostavljenom prikazu grubo odgovara jednoj teoriji krize: ograničenja radne snage upućuju na teorije crpljenja profita; ograničenja prirodnih resursa vode prema O’Connorovom “drugom proturječju kapitalizma”; pretjerane ili neuravnotežene tehnološke promjene snižavaju profitnu stopu (i stvaraju razornu konkurenciju); gubitak tržišta upućuje na problem smanjene potrošnje. Moje pojednostavljeno gledište glasi da krize mogu poprimiti i poprimaju sve te oblike u osobitim povijesnim i geografskim situacijama i sve te prepreke katkad mogu biti implicirane, premda bi se jedna od njih mogla istaknuti kao glavni problem s kojim se treba suočiti (kao što su npr. Reagan i Thatcher očito smatrali da je bitno suočiti se s moći radne snage početkom 1980-ih, dok je glavni problem uglavnom u potrošnji zaduživanjem, koja se urušava i prijeti smanjivanjem potražnje).

5 Ovaj prikaz zasniva se na Harvey, D., Paris, Capital of Modernity, New York, Routledge, 2003.

6 Moses, R., “What Happened to Haussmann?” Architectural Forum, 77, 1942, 1-10.

7 Lefebvre, H., The Urban Revolution, Minneapolis, Minnesota University Press, 2003; Writing on Cities, Oxford, Blackwell, 1996.

8 Tabb, W., The Long Default: New York City and the Urban Fiscal Crisis, New York, Monthly Review Press, 1982.

9 Harvey, D., A Brief History of Neoliberalism, Oxford, Oxford University Press, 2005, pogl. 5.

10 Caro, R., The Power Broker: Robert Moses and the Fall of New York, New York, Knopf, 1974; Ballon, H. i Jackson, K., Robert Moses and the Modern City: The Transformation of New York, New York, Norton, 2007.

11 Bookstaber, R., A Demon of our own Design: Markets, Hedge Funds, and the Perils of Financial Innovation, Hoboken, NJ., Wiley, 2007.

12 Nafstad, H., Blakar, R., Carlquist, E., Phelps, J., i Rand-Hendrikson, K., “Ideology and Power: The Influence of Current Neo-liberalism in Society,” Journal of Community and Applied Social Psychology, 17, 2007, 313-27.

13 Davis, M. City of Quartz: Excavating the Future in Los Angeles, London, Verso, 1990.

14 Vidi Harvey, D., op. cit., pogl. 2.

15 Balbo, M., citiran u: National Research Council, Cities Transformed: Demographic Change and Its Implications in the Developing World, Washington, D.C., The National Academies Press, 2003, str. 379.

16 Engels, F., O stambenom pitanju, u: K. Marx, F. Engels, Izabrana djela, tom I, Zagreb, Kultura, 1949., str. 554-56.

17 Berman, M., All That Is Solid Melts Into Air, New York, Simon and Schuster, 1982.

18 Engels, op. cit., str. 509-10.

19 Harvey, D., The New Imperialism, Oxford, Oxford University Press, 2003, pogl. 4.

20 Ramanathan, U., “Illegality and the Urban Poor,” Economic and Political Weekly, 41, br.29, 22. srpnja 2006; Shukla, R., “Rights of the Poor: An Overview of the Supreme Court,” Economic and Political Weekly, 41, br. 35, 2. rujna 2006.

21 Velik dio tog razmišljanja slijedi iz rada Hernana de Sota, The Mystery of Capital: Why Capitalism Triumphs in the West and Fails Everywhere Else, New York, Basic Books, 2000; vidi kritičko istraživanje, Mitchell, T., “The Work of Economics: How a Discipline Makes its World”, Archives Européennes de Sociologie, 46, 2005, 297-320.

Vezani članci

  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.