Dinko Kreho: Studentska buna na početku milenija

Prenosimo članak iz sarajevskog studentskog časopisa za po-etička istraživanja i djelovanje “Sic!” koji se bavi izvjesnom ideološkom i političkom heterogenošću studentskog pokreta tj. njegovih članova: “Prije svega, upravo se raznolikost nove studentske kulture, koja je bila njezin spiritus movens, lako može pokazati kao dvosjekli mač. Banalno rečeno, ako su na jedinstvenoj platformi okupljeni oni koji čitaju Zarez, oni koji čitaju Hrvatsko slovo, te oni koje ni jedno ni drugo ne zanima, kako će ta platforma uopće artikulirati određeni politički identitet?”


Studentska buna na početku milenija

Perspektive i ograničenja heterogenosti ideološke platforme


Dok su se u susjednoj Hrvatskoj lomila koplja oko studentske blokade sveučilišta, veleučilišta i inih visokoobrazovnih središta diljem države (nastavak se očekuje u predstojećoj akademskoj godini), u Bosni i Hercegovini izostale su slične masovne inicijative. Tek je uz jednodnevnu blokadu tuzlanskoga Filozofskog fakulteta, premda organiziranu u prvom redu kao prosvjed protiv korupcije, usputno okupljen i studentski plenum, gdje su, među ostalim, izneseni i zahtjevi za besplatnim visokim obrazovanjem. Ne bi se moglo reći da je položaj prosječnog studenta u BiH povoljniji nego u Hrvatskoj, ili da je opća socijalna situacija bolja: sve su prilike da važi baš suprotno. Zbog čega je, dakle, masovn(ij)a pobuna protiv tehnokapitalističkog masakriranja sveučilišnog obrazovanja (ne nužno modelirana po hrvatskom uzoru!) u BiH – nepostojeća? Prvi potencijalni argument koji bismo morali odbaciti jest onaj fatalistički: da je mentalitet Bosanaca i Hercegovaca takav da se nikad ni oko čega ne možemo dogovoriti, naša narav inheretno parazitska, a da se najbolje sporazumijevamo fizičkim nasiljem. Ova suštinski rasistička logika nije manje prisutna u poslijeratnoj BiH – na način mazohističkog autostereotipa – negoli, primjerice, u Zagrebu ili Beogradu. Prihvatimo li determinizam, njime možemo objasniti sve: i ratovi koje smo pokretali i zločini koje smo počinili bili bi tako rezultatom krvavoga povijesnog usuda u koji nas tjera naša ćud. Takva je percepcija, naravno, radikalno depolitizirajuća; potražimo stoga odgovor na drugoj strani. Ako je inertnost bosanskohercegovačke studentske populacije politički proizvođena, tko su njezini generatori? U tekstu “Smrt bosanskog studenta”, jednom od rijetkih osvrta na ovu temu, Kenan Efendić podsjeća na ulogu nacionalističkih ideologija koje, s početka devedesetih naovamo, nastoje oblikovati “(…) na ratu, sukobu, strahu i dresuri, nova, paralelna i suprotstavljena, nacionalno i religijski ograničena, zatucana i umrtvljena društva” [1]. Nedavno minuli rat, koji nacionalističke pripovijesti uzimaju za svoj središnji orijentir, pojavljuje se pritom kao linija cenzure: sve što bi studentska kultura eventualno moglo preuzeti kao nasljeđe iz prošloga sustava, isključeno je – ne jednom, već trostruko. Populacija koja je u formativne godine došla u poslijeratnom razdoblju, upoznala je stvorene uvjete kao jedinu i konačnu stvarnost, a dospjevši u studentsko doba, tu stvarnost i aktivno proizvodi. I premda u današnjoj Bosni i Hercegovini uživamo tri društva u jednom, niti jedno od njih nije odmaklo od stadija političke infantilnosti. Ali, uzrocima koje Efendić opisuje valja pribrojati i njihovo naličje: alternativu-koja-to-nije. To je onaj (znatni!) dio bh. intelektualne zajednice koji je političke prilike u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini fatalistički prihvatio kao svojevrstan kraj povijesti, stanje koje se može opisivati ili svoditi pod teorijske modele, ali nikad i ničim prevladati. I, kao što totalitarni nacionalizmi polaze od zabrane politike (shvaćene kao otkrivanje, ispitivanje, pa i poticanje društvenih antagonizama unutar kompaktnih nacionalnih tijela), tako i ovaj intelektualni konformizam isključuje političku kritiku koja bi dovela u pitanje same parametre stvarnosti koja ga čini održivim [2]. Osvrnimo se, međutim, na Hrvatsku devedesetih. S dvjestotinjak hiljada Srba manje nakon Oluje, ona je, uz Sloveniju, danas etnički najhomogenija država u regiji (ako znamo kako je postignuta perspektiva takve “stabilnosti”, sve je samo ne obećavajuća!). Ali, u svojoj recentnoj povijesti, i Hrvatska je, poput Bosne i Hercegovine, (bila) poharana ratom, etničkim čišćenjem, smrću i pljačkom. Gdje onda leži ključna razlika među njima? Tragom teze Envera Kazaza o Bosni i Hercegovini kao getu [3], rekao bih da je najveći problem studentske populacije i ostalih mladih ljudi u BiH rigidni vizni režim, koji do apsurdnosti otežava međunarodno kretanje. Uzalud nam bespuća interneta, fizičko putovanje još uvijek je ključno za oblikovanje i razmjenu iskustava. Studentski frontovi u Hrvatskoj mogli su dostići potrebnu širinu i kritičnu masu zahvaljuju}i raznolikosti osobnih iskustava koja su pojedinci u njih unijeli – iskustava stečenih prije svega neposrednim fizičkim kontaktom s drugim i drugačijim sredinama (recimo, još prije masovnih blokada, na Sveučilištu u Zadru organizirani su prosvjedi u znak podrške katalonskim studentima, o čijem se pak buntu u BiH gotovo ništa nije čulo). Značajan postotak studentske populacije Bosne i Hercegovine nikad nije bio izvan države, ili, najdalje, hrvatskog primorja (ovo je, naravno, subjektivna procjena: takva, prijeko potrebnog istraživanja, teško da će ikad biti). U razgovoru za službenu internetsku stranicu zagrebačkih prosvjednika [4], Rastko Močnik povezao je strukturu studentskih plenuma sa starom koncepcijom oslobodilne fronte, koju je osmislio bugarski komunist Georgij Dimitrov. Oslobodilačka je fronta strategija u kojoj se na fonu minimalnoga zajedničkog interesa – u Dimitrovoj zamisli, borbe protiv fašizma – okupljaju pojedinci i grupe inače raznolikih, pa i nespojivih političkih opredjeljenja. Hrvatski studentski protesti, promatrani izvana, predstavljaju školski primjer takvog okupljanja. Otud idealistički postulirana Efendićeva tvrdnja o hrvatskim studentima koji su “sačuvali srž i duh studentske kulture i studentske svijesti mladog čovjeka s otporom prema nesposobnosti i nemoralu vlasti [5]” previđa kako je upravo suštinska heterogenost motor studentskoga bunta. Prosvjedi nikad ne bi dostigli razmjere koje jesu da nisu počivali na optimalnom načinu okupljanja neistomišljenika – realiziranom u obliku studentskoga plenuma. Prosvjednici nikad i nisu pokušali oformiti kompaktan korpus na način na koje nacionalističke ideologije maštaju o kompaktnim podaničkim tijelima; upravo suprotno, “filozofija minimalnoga zajedničkog interesa” omogućila im je drugačiji način djelovanja. Tu dolazimo i do nekih ozbiljnih problema i dvojbi koje vjerojatno čekaju zatočnike studentske bune u Hrvatskoj. Prije svega, upravo se raznolikost nove studentske kulture, koja je bila njezin spiritus movens, lako može pokazati kao dvosjekli mač. Banalno rečeno, ako su na jedinstvenoj platformi okupljeni oni koji čitaju Zarez, oni koji čitaju Hrvatsko slovo, te oni koji ni jedno ni drugo ne zanima, kako će ta platforma uopće artikulirati određeni politički identitet? Ako studentski pokret funkcionira tek kao platforma za mobiliziranje razlika u ime zajedničkoga cilja, u opasnosti smo da namjesto političke inicijative dobijemo akciju postpolitičkog identity managementa. Narav studentske borbe jasno je politička, ne u smislu pukoga upravljanja javnim poslovima, nego na način da dovodi u pitanje same strukturalne pretpostavke jednoga sustava u nastajanju. U zasigurno najoptimističnijem od brojnih tekstova nastalih povodom protesta, Petar Pavlović izražava nadu da će ovi rezultirati “(…) što čvršćim radničko-studentskim savezom oštro usmjerenim protiv logike kapitala [6]” . Tvrda struja u studentskom pokretu, smatra Pavlović, ne bi smjela podlijegati kompromisima s “umjerenjačkim” frakcijama, a u konačnici bi morala i masovno motivirati radnike da i oni, bojkotirajući surovu logiku tranzicijskog izrabljivanja, na sličan način zaposjednu tvornice. No, kako da “tvrda struja” uopće preuzme kormilo kad se ni nakon nekoliko mjeseci blokade nije ideološki izdiferencirala? Na stranici www.slobodnifilozofski.com moguće je naći, među ostalim, razgovore s Rastkom Močnikom i Slavojem Žižekom, ili kapitalne tekstove Pierrea Bourdieua; međutim, pretpostavljeni ljevičarski identitet i karakter same akcije kao da se potiskuju. Čini se da studentski pokret uporno odlaže izričito političko samolegitimiranje, u strahu od konfliktnog potencijala unutar njega samoga, kao izrazito heterogene idejne i ideološke platforme. Već sam govorio o značaju koji za obrazovanje nove studentske kulture ima putovanje, kretanje, iskustvo daljine. Nadalje, lako ćemo zaključiti da se ona ustvari formira oko svojevrsne migrantske paradigme – na način migrantskoga subjekta kakvim su ga teoretizirali Deleuze i Guttari. Naime, studentska platforma ne samo da dovodi u ravan one-koji-čitaju-Zarez, one-koji-čitaju-Hrvatsko slovo i one-koje-nijedno-ni-drugo-ne-zanima, nego, u krajnjoj liniji, omogućuje i ujedinjavanje svih ovih tipova u istome subjektu. Tipičan eksponent studentskoga pokreta shizofren je u delezovskom smislu – objedinjuje u sebi proturječja vladajućeg sustava. Zamislimo takvoga subjekta kao nositelja jednoga revolucionarnog poretka: shvatit ćemo kako je on zapravo savršeno uklopiv u neoliberalni kontekst [7]. Navedimo primjer ruksakaškog turizma (backpacking), suvremenog “pokretnoga” kulturnog modusa: njegov je pretpostavljeni teren svijet gdje je politiku odmijenila kultura a politički konflikt mnoštvenost “životnih stilova”. Hoće li nova studentska kultura podleći iskušenju postajanja lifestyleom, ili će artikulirati svoju revolucionarnu sadržinu u primjerenu političkom obliku? Kako god bilo, sigurno je da će se u vezi s ovim prosvjedima još puno toga događti, a u Bosni i Hercegovini barem čuti.


Dinko Kreho
objavljeno u časopisu Sic!, novembar/decembar 2009.

1 Kenan Efendić, Smrt bosanskog studenta, e-novine
2 Kritički prikaz ovoga fenomena dugujemo Nebojši Jovanoviću. Vidi: Nebojša Jovanović, Against liberal post-Yugoslav conformism, u: Prelom 08, Beograd, jesen 2006, 63-71
3 Vidi: Enver Kazaz, Getoistan – kratko pismo za bolno rastajanje, u: BH Danima
4 Vidi: Ovaj studentski zahtjev odlučuje o prirodi društva u budućnosti” (razgovor s Rastkom Močnikom)
5 Efendić, nav. tekst
6 Petar Pavlović, Iskustva i pouke studentskih blokada, u: Novi plamen 11/III, srpanj-juli 2009, str. 33
7 Za kritiku Deleuzova modela “raspršenog subjekta”, koji je u popularnome shvaćanju postao podjednako primjenjljivim na klasu bogatih globetrottera i na, primjerice, traumatizirane emigrantske mase iz Trećega svijeta, vidi: Slavoj Žižek, Škakljivi subjekt: odsutni centar političke ontologije, Sarajevo: Šahinpašić, 2006, 197 (preveo Dinko Telećan)

Vezani članci

  • 10. listopada 2019. Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve