Dinko Kreho: Studentska buna na početku milenija

Prenosimo članak iz sarajevskog studentskog časopisa za po-etička istraživanja i djelovanje “Sic!” koji se bavi izvjesnom ideološkom i političkom heterogenošću studentskog pokreta tj. njegovih članova: “Prije svega, upravo se raznolikost nove studentske kulture, koja je bila njezin spiritus movens, lako može pokazati kao dvosjekli mač. Banalno rečeno, ako su na jedinstvenoj platformi okupljeni oni koji čitaju Zarez, oni koji čitaju Hrvatsko slovo, te oni koje ni jedno ni drugo ne zanima, kako će ta platforma uopće artikulirati određeni politički identitet?”

Dok su se u susjednoj Hrvatskoj lomila koplja oko studentske blokade sveučilišta, veleučilišta i inih visokoobrazovnih središta diljem države (nastavak se očekuje u predstojećoj akademskoj godini), u Bosni i Hercegovini izostale su slične masovne inicijative. Tek je uz jednodnevnu blokadu tuzlanskoga Filozofskog fakulteta, premda organiziranu u prvom redu kao prosvjed protiv korupcije, usputno okupljen i studentski plenum, gdje su, među ostalim, izneseni i zahtjevi za besplatnim visokim obrazovanjem. Ne bi se moglo reći da je položaj prosječnog studenta u BiH povoljniji nego u Hrvatskoj, ili da je opća socijalna situacija bolja: sve su prilike da važi baš suprotno. Zbog čega je, dakle, masovn(ij)a pobuna protiv tehnokapitalističkog masakriranja sveučilišnog obrazovanja (ne nužno modelirana po hrvatskom uzoru!) u BiH – nepostojeća? Prvi potencijalni argument koji bismo morali odbaciti jest onaj fatalistički: da je mentalitet Bosanaca i Hercegovaca takav da se nikad ni oko čega ne možemo dogovoriti, naša narav inheretno parazitska, a da se najbolje sporazumijevamo fizičkim nasiljem. Ova suštinski rasistička logika nije manje prisutna u poslijeratnoj BiH – na način mazohističkog autostereotipa – negoli, primjerice, u Zagrebu ili Beogradu. Prihvatimo li determinizam, njime možemo objasniti sve: i ratovi koje smo pokretali i zločini koje smo počinili bili bi tako rezultatom krvavoga povijesnog usuda u koji nas tjera naša ćud. Takva je percepcija, naravno, radikalno depolitizirajuća; potražimo stoga odgovor na drugoj strani. Ako je inertnost bosanskohercegovačke studentske populacije politički proizvođena, tko su njezini generatori? U tekstu “Smrt bosanskog studenta”, jednom od rijetkih osvrta na ovu temu, Kenan Efendić podsjeća na ulogu nacionalističkih ideologija koje, s početka devedesetih naovamo, nastoje oblikovati “(…) na ratu, sukobu, strahu i dresuri, nova, paralelna i suprotstavljena, nacionalno i religijski ograničena, zatucana i umrtvljena društva” [1]. Nedavno minuli rat, koji nacionalističke pripovijesti uzimaju za svoj središnji orijentir, pojavljuje se pritom kao linija cenzure: sve što bi studentska kultura eventualno moglo preuzeti kao nasljeđe iz prošloga sustava, isključeno je – ne jednom, već trostruko. Populacija koja je u formativne godine došla u poslijeratnom razdoblju, upoznala je stvorene uvjete kao jedinu i konačnu stvarnost, a dospjevši u studentsko doba, tu stvarnost i aktivno proizvodi. I premda u današnjoj Bosni i Hercegovini uživamo tri društva u jednom, niti jedno od njih nije odmaklo od stadija političke infantilnosti. Ali, uzrocima koje Efendić opisuje valja pribrojati i njihovo naličje: alternativu-koja-to-nije. To je onaj (znatni!) dio bh. intelektualne zajednice koji je političke prilike u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini fatalistički prihvatio kao svojevrstan kraj povijesti, stanje koje se može opisivati ili svoditi pod teorijske modele, ali nikad i ničim prevladati. I, kao što totalitarni nacionalizmi polaze od zabrane politike (shvaćene kao otkrivanje, ispitivanje, pa i poticanje društvenih antagonizama unutar kompaktnih nacionalnih tijela), tako i ovaj intelektualni konformizam isključuje političku kritiku koja bi dovela u pitanje same parametre stvarnosti koja ga čini održivim [2]. Osvrnimo se, međutim, na Hrvatsku devedesetih. S dvjestotinjak hiljada Srba manje nakon Oluje, ona je, uz Sloveniju, danas etnički najhomogenija država u regiji (ako znamo kako je postignuta perspektiva takve “stabilnosti”, sve je samo ne obećavajuća!). Ali, u svojoj recentnoj povijesti, i Hrvatska je, poput Bosne i Hercegovine, (bila) poharana ratom, etničkim čišćenjem, smrću i pljačkom. Gdje onda leži ključna razlika među njima? Tragom teze Envera Kazaza o Bosni i Hercegovini kao getu [3], rekao bih da je najveći problem studentske populacije i ostalih mladih ljudi u BiH rigidni vizni režim, koji do apsurdnosti otežava međunarodno kretanje. Uzalud nam bespuća interneta, fizičko putovanje još uvijek je ključno za oblikovanje i razmjenu iskustava. Studentski frontovi u Hrvatskoj mogli su dostići potrebnu širinu i kritičnu masu zahvaljuju}i raznolikosti osobnih iskustava koja su pojedinci u njih unijeli – iskustava stečenih prije svega neposrednim fizičkim kontaktom s drugim i drugačijim sredinama (recimo, još prije masovnih blokada, na Sveučilištu u Zadru organizirani su prosvjedi u znak podrške katalonskim studentima, o čijem se pak buntu u BiH gotovo ništa nije čulo). Značajan postotak studentske populacije Bosne i Hercegovine nikad nije bio izvan države, ili, najdalje, hrvatskog primorja (ovo je, naravno, subjektivna procjena: takva, prijeko potrebnog istraživanja, teško da će ikad biti). U razgovoru za službenu internetsku stranicu zagrebačkih prosvjednika [4], Rastko Močnik povezao je strukturu studentskih plenuma sa starom koncepcijom oslobodilne fronte, koju je osmislio bugarski komunist Georgij Dimitrov. Oslobodilačka je fronta strategija u kojoj se na fonu minimalnoga zajedničkog interesa – u Dimitrovoj zamisli, borbe protiv fašizma – okupljaju pojedinci i grupe inače raznolikih, pa i nespojivih političkih opredjeljenja. Hrvatski studentski protesti, promatrani izvana, predstavljaju školski primjer takvog okupljanja. Otud idealistički postulirana Efendićeva tvrdnja o hrvatskim studentima koji su “sačuvali srž i duh studentske kulture i studentske svijesti mladog čovjeka s otporom prema nesposobnosti i nemoralu vlasti [5]” previđa kako je upravo suštinska heterogenost motor studentskoga bunta. Prosvjedi nikad ne bi dostigli razmjere koje jesu da nisu počivali na optimalnom načinu okupljanja neistomišljenika – realiziranom u obliku studentskoga plenuma. Prosvjednici nikad i nisu pokušali oformiti kompaktan korpus na način na koje nacionalističke ideologije maštaju o kompaktnim podaničkim tijelima; upravo suprotno, “filozofija minimalnoga zajedničkog interesa” omogućila im je drugačiji način djelovanja. Tu dolazimo i do nekih ozbiljnih problema i dvojbi koje vjerojatno čekaju zatočnike studentske bune u Hrvatskoj. Prije svega, upravo se raznolikost nove studentske kulture, koja je bila njezin spiritus movens, lako može pokazati kao dvosjekli mač. Banalno rečeno, ako su na jedinstvenoj platformi okupljeni oni koji čitaju Zarez, oni koji čitaju Hrvatsko slovo, te oni koji ni jedno ni drugo ne zanima, kako će ta platforma uopće artikulirati određeni politički identitet? Ako studentski pokret funkcionira tek kao platforma za mobiliziranje razlika u ime zajedničkoga cilja, u opasnosti smo da namjesto političke inicijative dobijemo akciju postpolitičkog identity managementa. Narav studentske borbe jasno je politička, ne u smislu pukoga upravljanja javnim poslovima, nego na način da dovodi u pitanje same strukturalne pretpostavke jednoga sustava u nastajanju. U zasigurno najoptimističnijem od brojnih tekstova nastalih povodom protesta, Petar Pavlović izražava nadu da će ovi rezultirati “(…) što čvršćim radničko-studentskim savezom oštro usmjerenim protiv logike kapitala [6]” . Tvrda struja u studentskom pokretu, smatra Pavlović, ne bi smjela podlijegati kompromisima s “umjerenjačkim” frakcijama, a u konačnici bi morala i masovno motivirati radnike da i oni, bojkotirajući surovu logiku tranzicijskog izrabljivanja, na sličan način zaposjednu tvornice. No, kako da “tvrda struja” uopće preuzme kormilo kad se ni nakon nekoliko mjeseci blokade nije ideološki izdiferencirala? Na stranici www.slobodnifilozofski.com moguće je naći, među ostalim, razgovore s Rastkom Močnikom i Slavojem Žižekom, ili kapitalne tekstove Pierrea Bourdieua; međutim, pretpostavljeni ljevičarski identitet i karakter same akcije kao da se potiskuju. Čini se da studentski pokret uporno odlaže izričito političko samolegitimiranje, u strahu od konfliktnog potencijala unutar njega samoga, kao izrazito heterogene idejne i ideološke platforme. Već sam govorio o značaju koji za obrazovanje nove studentske kulture ima putovanje, kretanje, iskustvo daljine. Nadalje, lako ćemo zaključiti da se ona ustvari formira oko svojevrsne migrantske paradigme – na način migrantskoga subjekta kakvim su ga teoretizirali Deleuze i Guttari. Naime, studentska platforma ne samo da dovodi u ravan one-koji-čitaju-Zarez, one-koji-čitaju-Hrvatsko slovo i one-koje-nijedno-ni-drugo-ne-zanima, nego, u krajnjoj liniji, omogućuje i ujedinjavanje svih ovih tipova u istome subjektu. Tipičan eksponent studentskoga pokreta shizofren je u delezovskom smislu – objedinjuje u sebi proturječja vladajućeg sustava. Zamislimo takvoga subjekta kao nositelja jednoga revolucionarnog poretka: shvatit ćemo kako je on zapravo savršeno uklopiv u neoliberalni kontekst [7]. Navedimo primjer ruksakaškog turizma (backpacking), suvremenog “pokretnoga” kulturnog modusa: njegov je pretpostavljeni teren svijet gdje je politiku odmijenila kultura a politički konflikt mnoštvenost “životnih stilova”. Hoće li nova studentska kultura podleći iskušenju postajanja lifestyleom, ili će artikulirati svoju revolucionarnu sadržinu u primjerenu političkom obliku? Kako god bilo, sigurno je da će se u vezi s ovim prosvjedima još puno toga događti, a u Bosni i Hercegovini barem čuti.

1 Kenan Efendić, Smrt bosanskog studenta, e-novine
2 Kritički prikaz ovoga fenomena dugujemo Nebojši Jovanoviću. Vidi: Nebojša Jovanović, Against liberal post-Yugoslav conformism, u: Prelom 08, Beograd, jesen 2006, 63-71
3 Vidi: Enver Kazaz, Getoistan – kratko pismo za bolno rastajanje, u: BH Danima
4 Vidi: Ovaj studentski zahtjev odlučuje o prirodi društva u budućnosti” (razgovor s Rastkom Močnikom)
5 Efendić, nav. tekst
6 Petar Pavlović, Iskustva i pouke studentskih blokada, u: Novi plamen 11/III, srpanj-juli 2009, str. 33
7 Za kritiku Deleuzova modela “raspršenog subjekta”, koji je u popularnome shvaćanju postao podjednako primjenjljivim na klasu bogatih globetrottera i na, primjerice, traumatizirane emigrantske mase iz Trećega svijeta, vidi: Slavoj Žižek, Škakljivi subjekt: odsutni centar političke ontologije, Sarajevo: Šahinpašić, 2006, 197 (preveo Dinko Telećan)