Dinko Kreho: Studentska buna na početku milenija

Prenosimo članak iz sarajevskog studentskog časopisa za po-etička istraživanja i djelovanje “Sic!” koji se bavi izvjesnom ideološkom i političkom heterogenošću studentskog pokreta tj. njegovih članova: “Prije svega, upravo se raznolikost nove studentske kulture, koja je bila njezin spiritus movens, lako može pokazati kao dvosjekli mač. Banalno rečeno, ako su na jedinstvenoj platformi okupljeni oni koji čitaju Zarez, oni koji čitaju Hrvatsko slovo, te oni koje ni jedno ni drugo ne zanima, kako će ta platforma uopće artikulirati određeni politički identitet?”


Studentska buna na početku milenija

Perspektive i ograničenja heterogenosti ideološke platforme


Dok su se u susjednoj Hrvatskoj lomila koplja oko studentske blokade sveučilišta, veleučilišta i inih visokoobrazovnih središta diljem države (nastavak se očekuje u predstojećoj akademskoj godini), u Bosni i Hercegovini izostale su slične masovne inicijative. Tek je uz jednodnevnu blokadu tuzlanskoga Filozofskog fakulteta, premda organiziranu u prvom redu kao prosvjed protiv korupcije, usputno okupljen i studentski plenum, gdje su, među ostalim, izneseni i zahtjevi za besplatnim visokim obrazovanjem. Ne bi se moglo reći da je položaj prosječnog studenta u BiH povoljniji nego u Hrvatskoj, ili da je opća socijalna situacija bolja: sve su prilike da važi baš suprotno. Zbog čega je, dakle, masovn(ij)a pobuna protiv tehnokapitalističkog masakriranja sveučilišnog obrazovanja (ne nužno modelirana po hrvatskom uzoru!) u BiH – nepostojeća? Prvi potencijalni argument koji bismo morali odbaciti jest onaj fatalistički: da je mentalitet Bosanaca i Hercegovaca takav da se nikad ni oko čega ne možemo dogovoriti, naša narav inheretno parazitska, a da se najbolje sporazumijevamo fizičkim nasiljem. Ova suštinski rasistička logika nije manje prisutna u poslijeratnoj BiH – na način mazohističkog autostereotipa – negoli, primjerice, u Zagrebu ili Beogradu. Prihvatimo li determinizam, njime možemo objasniti sve: i ratovi koje smo pokretali i zločini koje smo počinili bili bi tako rezultatom krvavoga povijesnog usuda u koji nas tjera naša ćud. Takva je percepcija, naravno, radikalno depolitizirajuća; potražimo stoga odgovor na drugoj strani. Ako je inertnost bosanskohercegovačke studentske populacije politički proizvođena, tko su njezini generatori? U tekstu “Smrt bosanskog studenta”, jednom od rijetkih osvrta na ovu temu, Kenan Efendić podsjeća na ulogu nacionalističkih ideologija koje, s početka devedesetih naovamo, nastoje oblikovati “(…) na ratu, sukobu, strahu i dresuri, nova, paralelna i suprotstavljena, nacionalno i religijski ograničena, zatucana i umrtvljena društva” [1]. Nedavno minuli rat, koji nacionalističke pripovijesti uzimaju za svoj središnji orijentir, pojavljuje se pritom kao linija cenzure: sve što bi studentska kultura eventualno moglo preuzeti kao nasljeđe iz prošloga sustava, isključeno je – ne jednom, već trostruko. Populacija koja je u formativne godine došla u poslijeratnom razdoblju, upoznala je stvorene uvjete kao jedinu i konačnu stvarnost, a dospjevši u studentsko doba, tu stvarnost i aktivno proizvodi. I premda u današnjoj Bosni i Hercegovini uživamo tri društva u jednom, niti jedno od njih nije odmaklo od stadija političke infantilnosti. Ali, uzrocima koje Efendić opisuje valja pribrojati i njihovo naličje: alternativu-koja-to-nije. To je onaj (znatni!) dio bh. intelektualne zajednice koji je političke prilike u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini fatalistički prihvatio kao svojevrstan kraj povijesti, stanje koje se može opisivati ili svoditi pod teorijske modele, ali nikad i ničim prevladati. I, kao što totalitarni nacionalizmi polaze od zabrane politike (shvaćene kao otkrivanje, ispitivanje, pa i poticanje društvenih antagonizama unutar kompaktnih nacionalnih tijela), tako i ovaj intelektualni konformizam isključuje političku kritiku koja bi dovela u pitanje same parametre stvarnosti koja ga čini održivim [2]. Osvrnimo se, međutim, na Hrvatsku devedesetih. S dvjestotinjak hiljada Srba manje nakon Oluje, ona je, uz Sloveniju, danas etnički najhomogenija država u regiji (ako znamo kako je postignuta perspektiva takve “stabilnosti”, sve je samo ne obećavajuća!). Ali, u svojoj recentnoj povijesti, i Hrvatska je, poput Bosne i Hercegovine, (bila) poharana ratom, etničkim čišćenjem, smrću i pljačkom. Gdje onda leži ključna razlika među njima? Tragom teze Envera Kazaza o Bosni i Hercegovini kao getu [3], rekao bih da je najveći problem studentske populacije i ostalih mladih ljudi u BiH rigidni vizni režim, koji do apsurdnosti otežava međunarodno kretanje. Uzalud nam bespuća interneta, fizičko putovanje još uvijek je ključno za oblikovanje i razmjenu iskustava. Studentski frontovi u Hrvatskoj mogli su dostići potrebnu širinu i kritičnu masu zahvaljuju}i raznolikosti osobnih iskustava koja su pojedinci u njih unijeli – iskustava stečenih prije svega neposrednim fizičkim kontaktom s drugim i drugačijim sredinama (recimo, još prije masovnih blokada, na Sveučilištu u Zadru organizirani su prosvjedi u znak podrške katalonskim studentima, o čijem se pak buntu u BiH gotovo ništa nije čulo). Značajan postotak studentske populacije Bosne i Hercegovine nikad nije bio izvan države, ili, najdalje, hrvatskog primorja (ovo je, naravno, subjektivna procjena: takva, prijeko potrebnog istraživanja, teško da će ikad biti). U razgovoru za službenu internetsku stranicu zagrebačkih prosvjednika [4], Rastko Močnik povezao je strukturu studentskih plenuma sa starom koncepcijom oslobodilne fronte, koju je osmislio bugarski komunist Georgij Dimitrov. Oslobodilačka je fronta strategija u kojoj se na fonu minimalnoga zajedničkog interesa – u Dimitrovoj zamisli, borbe protiv fašizma – okupljaju pojedinci i grupe inače raznolikih, pa i nespojivih političkih opredjeljenja. Hrvatski studentski protesti, promatrani izvana, predstavljaju školski primjer takvog okupljanja. Otud idealistički postulirana Efendićeva tvrdnja o hrvatskim studentima koji su “sačuvali srž i duh studentske kulture i studentske svijesti mladog čovjeka s otporom prema nesposobnosti i nemoralu vlasti [5]” previđa kako je upravo suštinska heterogenost motor studentskoga bunta. Prosvjedi nikad ne bi dostigli razmjere koje jesu da nisu počivali na optimalnom načinu okupljanja neistomišljenika – realiziranom u obliku studentskoga plenuma. Prosvjednici nikad i nisu pokušali oformiti kompaktan korpus na način na koje nacionalističke ideologije maštaju o kompaktnim podaničkim tijelima; upravo suprotno, “filozofija minimalnoga zajedničkog interesa” omogućila im je drugačiji način djelovanja. Tu dolazimo i do nekih ozbiljnih problema i dvojbi koje vjerojatno čekaju zatočnike studentske bune u Hrvatskoj. Prije svega, upravo se raznolikost nove studentske kulture, koja je bila njezin spiritus movens, lako može pokazati kao dvosjekli mač. Banalno rečeno, ako su na jedinstvenoj platformi okupljeni oni koji čitaju Zarez, oni koji čitaju Hrvatsko slovo, te oni koji ni jedno ni drugo ne zanima, kako će ta platforma uopće artikulirati određeni politički identitet? Ako studentski pokret funkcionira tek kao platforma za mobiliziranje razlika u ime zajedničkoga cilja, u opasnosti smo da namjesto političke inicijative dobijemo akciju postpolitičkog identity managementa. Narav studentske borbe jasno je politička, ne u smislu pukoga upravljanja javnim poslovima, nego na način da dovodi u pitanje same strukturalne pretpostavke jednoga sustava u nastajanju. U zasigurno najoptimističnijem od brojnih tekstova nastalih povodom protesta, Petar Pavlović izražava nadu da će ovi rezultirati “(…) što čvršćim radničko-studentskim savezom oštro usmjerenim protiv logike kapitala [6]” . Tvrda struja u studentskom pokretu, smatra Pavlović, ne bi smjela podlijegati kompromisima s “umjerenjačkim” frakcijama, a u konačnici bi morala i masovno motivirati radnike da i oni, bojkotirajući surovu logiku tranzicijskog izrabljivanja, na sličan način zaposjednu tvornice. No, kako da “tvrda struja” uopće preuzme kormilo kad se ni nakon nekoliko mjeseci blokade nije ideološki izdiferencirala? Na stranici www.slobodnifilozofski.com moguće je naći, među ostalim, razgovore s Rastkom Močnikom i Slavojem Žižekom, ili kapitalne tekstove Pierrea Bourdieua; međutim, pretpostavljeni ljevičarski identitet i karakter same akcije kao da se potiskuju. Čini se da studentski pokret uporno odlaže izričito političko samolegitimiranje, u strahu od konfliktnog potencijala unutar njega samoga, kao izrazito heterogene idejne i ideološke platforme. Već sam govorio o značaju koji za obrazovanje nove studentske kulture ima putovanje, kretanje, iskustvo daljine. Nadalje, lako ćemo zaključiti da se ona ustvari formira oko svojevrsne migrantske paradigme – na način migrantskoga subjekta kakvim su ga teoretizirali Deleuze i Guttari. Naime, studentska platforma ne samo da dovodi u ravan one-koji-čitaju-Zarez, one-koji-čitaju-Hrvatsko slovo i one-koje-nijedno-ni-drugo-ne-zanima, nego, u krajnjoj liniji, omogućuje i ujedinjavanje svih ovih tipova u istome subjektu. Tipičan eksponent studentskoga pokreta shizofren je u delezovskom smislu – objedinjuje u sebi proturječja vladajućeg sustava. Zamislimo takvoga subjekta kao nositelja jednoga revolucionarnog poretka: shvatit ćemo kako je on zapravo savršeno uklopiv u neoliberalni kontekst [7]. Navedimo primjer ruksakaškog turizma (backpacking), suvremenog “pokretnoga” kulturnog modusa: njegov je pretpostavljeni teren svijet gdje je politiku odmijenila kultura a politički konflikt mnoštvenost “životnih stilova”. Hoće li nova studentska kultura podleći iskušenju postajanja lifestyleom, ili će artikulirati svoju revolucionarnu sadržinu u primjerenu političkom obliku? Kako god bilo, sigurno je da će se u vezi s ovim prosvjedima još puno toga događti, a u Bosni i Hercegovini barem čuti.


Dinko Kreho
objavljeno u časopisu Sic!, novembar/decembar 2009.

1 Kenan Efendić, Smrt bosanskog studenta, e-novine
2 Kritički prikaz ovoga fenomena dugujemo Nebojši Jovanoviću. Vidi: Nebojša Jovanović, Against liberal post-Yugoslav conformism, u: Prelom 08, Beograd, jesen 2006, 63-71
3 Vidi: Enver Kazaz, Getoistan – kratko pismo za bolno rastajanje, u: BH Danima
4 Vidi: Ovaj studentski zahtjev odlučuje o prirodi društva u budućnosti” (razgovor s Rastkom Močnikom)
5 Efendić, nav. tekst
6 Petar Pavlović, Iskustva i pouke studentskih blokada, u: Novi plamen 11/III, srpanj-juli 2009, str. 33
7 Za kritiku Deleuzova modela “raspršenog subjekta”, koji je u popularnome shvaćanju postao podjednako primjenjljivim na klasu bogatih globetrottera i na, primjerice, traumatizirane emigrantske mase iz Trećega svijeta, vidi: Slavoj Žižek, Škakljivi subjekt: odsutni centar političke ontologije, Sarajevo: Šahinpašić, 2006, 197 (preveo Dinko Telećan)

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve