Joseph Choonara: Razotkrivanje kapitalizma (poglavlja 3, 4 i 5)

Nakon drugog poglavlja “Vrijednost kod Marxa” iz knjige Josepha Choonare “Razotkrivanje kapitalizma” pročitajte naredna poglavlja iz iste knjige o kojima će se u srijedu, 13. siječnja u 20 h u A-001 diskutirati na kružoku “Osnove političke ekonomije”. Da biste sudjelovali na kružoku, nije potrebno imati ikakvo predznanje, dovoljno je tek pročitati tekst kojeg se treba pripremiti za taj kružok.


3. Novac pokreće svijet

Da se vratimo primjeru iz prošloga poglavlja – točno je da litra mlijeka može imati razmjensku vrijednost jednaku razmjenskoj vrijednosti novinâ, no nije baš vjerojatno da će prodavač novinâ htjeti razmijeniti novine za litru mlijeka svoje mušterije. U kapitalizmu ulogu “univerzalne robe” ima treća roba, novac, te tako čitav proces razmjene postaje tim zagonetniji. Odakle novcu tako važna uloga?

Kao što vidjesmo, vrijednost nije nešto što možemo dotaći ili izravno vidjeti. Nijedna roba nema na sebi otisnutu svoju vrijednost. Ona se mjeri neizravno u razmjeni za druge robe u određenim razmjerima: “jedna litra mlijeka = jedne novine”; “jedan auto = 10 000 čokolada”; “jedan stealth-bombarder = 500 milijuna litara mlijeka”.

Pri razmjeni robâ, posebna vrsta robe može postati “univerzalni ekvivalent”. Do toga je došlo još prije nastanka kapitalizma. Trgovina je postojala i u ranijim društvima, no samo kao periferna pojava – na način da su zajednice mijenjale djelić onoga što su proizvele za proizvode drugih zajednica ili tako da su seljaci na tržištu prodavali višak hrane koji bi im ostao. Roba koja postaje univerzalnim ekvivalentom često odražava tip društva u kojem je nastala. Npr., u ranim društvima koja su trgovala stokom, stoka je mogla postati univerzalnim ekvivalentom zbog svoje važnosti i česte upotrebe u trgovini. No općenito su u tome najefikasniji bili dragocjeni metali poput zlata ili srebra. Ti su metali imali veliku vrijednost u odnosu prema svojoj težini. Drugim riječima, da bi se proizvela određena količina, potrebno je neko duže vrijeme. To znači da se velika vrijednost može lako prevoziti. Takvi metali su također čvrsti i otporni pa su pouzdani za čuvanje vrijednosti.

Kako se kapitalizam mijenjao, prihvaćao je postojeće oblike novca i mijenjao ih. To je bilo potrebno jer u kapitalizmu robna razmjena ima ključnu ulogu u zadovoljavanju čak i najosnovnijih ljudskih potreba. S vremenom države počinju izdavati papirnati novac, prvo u obliku mjenicâ koje su se mogle razmijeniti za “robni novac” (npr. zlato ili srebro) te poslije u obliku “nekonvertibilnih” mjenica. Takvi oblici novca nemaju intrinzične vrijednosti (osim vrijednosti komada papira) te ovise o autoritetu države ili centralne banke koja ih izdaje.

Kada se pojedina roba uvriježi kao “univerzalni ekvivalent”, dobiva iznimnu moć. Tada predstavlja “društveno potrebno radno vrijeme” u kojem god obliku. Za novčanicu se od 10 funti može kupiti bilo kakva roba do vrijednosti radnog vremena od 10 funti. Kapitalistov cilj tijekom proizvodnje nije steći što više robâ nego prodati te robe da bi dobio novac – po mogućnosti više novca nego što ga je bilo na početku. To kapitalistu omogućuje da kupi što mu je potrebno da bi počeo s novim ciklusom proizvodnje.

Pretkapitalističke vladajuće klase su mogle biti zainteresirane za gomilanje novca radi škrtačkog bogaćenja. No kapitalist, kako ćemo vidjeti, novac mora upotrijebiti kao kapital. Marx kapital definira kao vrijednost koja se koristi za stvaranje nove vrijednosti – za stjecanje profita. Drugim riječima, kapital je “samouvećajuća” vrijednost. Tâ težnja da se vrijednost iskoristi za stvaranje nove vrijednosti, težnja za stjecanjem profita, je jedna od stvarî koje obilježavaju kapitalizam kao sistem:
Ono čemu [kapitalist] teži je isključivo neprekidni proces stvaranja profita. Tâ je neograničena pohlepa za bogatstvom i strasno gonjenje razmjenske vrijednosti ono što je zajedničko kapitalistu i škrtcu. No škrtac je samo poludjeli kapitalist, a kapitalist je racionalni škrtac. Škrtac beskonačnom uvećavanju razmjenske vrijednosti teži vadeći novac iz optjecaja, no kapitalist to radi pronicljivije, neprestano novac iznova ubacujući u optjecaj.
Da bismo razumjeli kapitalizam, morat ćemo istražiti kako se točno vrijednost pretvara u kapital, tj. u vrijednost koja se uvećava stvarajući profit. No prvo se moramo osvrnuti na dvije vrste kapitala koje kapitalistu trebaju da bi počeo s procesom proizvodnje.

4. Živi i mrtvi rad

U prethodnom smo poglavlju naznačili Marxov koncept vrijednosti. Vrijednost robe ogleda se u radnom vremenu potrebnom za njezinu proizvodnju. Međutim, robe ne proizvodi samo ljudska radna snaga. Ako se vratimo na primjer koji smo ranije upotrijebili, novine nisu samo proizvod novinarâ i radnikâ u tiskari; strojevi, kompjuteri, tinta i papir također su potrebni za njihovu proizvodnju. Ali i to su robe i utoliko proizvodi već izvršena rada. Dakle u kapitalističkoj se proizvodnji spajaju dvije vrste rada. Prvu Marx naziva ”živi rad”, odnosno rad koji radnici neposredno obavljaju, dodajući vrijednost novoj robi. Druga vrsta je ”mrtvi rad”, rad koji je obavljen u prošlosti i koji je ugrađen u sirovine i strojeve upotrebljene u procesu proizvodnje (Marx to naziva “sredstva za proizvodnju”).

Vrijednost mrtvog rada prebacuje se na konačni proizvod kada živi rad upotrijebi sredstva za proizvodnju, tako da novoproizvedena roba reflektira ukupnu količinu rada, prošlog i sadašnjeg, potrebna za njezinu proizvodnju. Marx spominje primjer prelca koji koristi pamuk i vreteno, koje se troši i haba u procesu proizvodnje, da bi proizveo pređu:
Da bi se odredila vrijednost pređe, ili rada potrebna da bi se ona proizvela, može se na sve pojedinačne procese u raznim vremenima i na raznim mjestima, koji su potrebni, prvo da bi se proizveo pamuk i istrošeni dio vretena, a onda da bi se pomoću pamuka i vretena dobila pređa, gledati zajedno kao na različite i sukcesivne faze jednog te istog procesa… Ako je određena količina rada, npr. 30 dana, potrebna za izgradnju kuće, totalna količina rada inkorporirana u nju se ne mijenja time što se rad od posljednjeg dana obavlja 29 dana nakon rada prvog dana. Stoga se rad koji je sadržan u sirovini i oruđima za proizvodnju može promatrati smatrati radom koji se odvio u ranijoj fazi procesa izradnje pređe, prije nego što je taj sâm rad započeo.
Ipak, kao što ćemo vidjeti, dotična razlika je važna jer samo živi rad dodaje novu vrijednost konačnom proizvodu. Uzmimo novine koje su poizvedene jednim satom živog rada (radom tiskarskih radnika na presi) i još dvama satima mrtvog rada (vrijednost potrošenih sirovina) po primjerku. Ovdje ćemo, jednostavnosti radi, zanemariti cijenu uključenih strojeva i drugih grupa radnika poput novinarâ. Ukupna vrijednost svakog primjerka novina je tri sata radnog vremena. Pretpostavit ćemo da će kapitalistu uspjeti prodati sve novine.

Primjerak novina





Dakle, kapitalisti dobivaju vrijednost jednaku trosatnom radnom vremenu za svaki primjerak novinâ koje prodaju. Ali kapitalist mora platiti sirovine upotrijebljene tokom proizvodnje novinâ. Moraju kupiti tintu i papir od drugih kapitalista. Kapitalist koji proizvodi novine mora platiti vrijednost od dva sata mrtvog rada za svaki primjerak koji tiska. Kapitalist koji proizvodi novine ne stvara ni profit ni gubitak na sirovinama upotrijebljenim u proizvodnom procesu (iako će sami proizvođači tinte ili papira očekivati da ostvare profit proizvodnjom i prodajom vlastitih proizvoda). Vrijednost tog mrtvog rada jednostavno se prebacuje na krajnji proizvod.

Kako onda proizvođači novinâ ostvaruju profit? Kako stvari trenutno stoje, oni su prodali svaki primjerak novina vrijedan tri radna sata i platili dva sata vrijednosti sirovinâ. Ostaje radno vrijeme vrijedno jedan sat – živi rad koji su svakom primjerku novinâ dodali tiskarski radnici. Ali naš kapitalist još nije ništa platio tim radnicima. Ako se, kako kaže Marx, sve razmjenjuje za svoju vrijednost, koja je cijena živog rada? Ako tiskarski radnici uzmu za sebe punu vrijednost onoga što proizvedu (jedan radni sat vrijednosti po primjerku novina) kapitalist bi ostao bez ičega. Ipak, znamo iz iskustva da kapitalisti obično ostvaruju pozamašne profite.

Rješenje ovog problema je od središnje važnosti za cijelu Marxovu analizu. On s pravom referira na njega kao na “najbolju točku” Kapitala. Radnici proizvode novu vrijednost vrijednu jedan radni sat. Ali kapitalist ne plaća radnike za vrijednost koju oni proizvode. Umjesto da plati radnike za njihov rad, on ih plaća kao “radnu snagu” – plaća njhovu sposobnost da obave dnevni posao. Vrijednost radne snage, nadnica, jest jednostavno vrijednost potrebna da se reproducira radna snaga, koja će radniku osigurati hranu, odjeću, krov nad glavom i druge potrebe. Općenito, riječ je o mnogo manjoj vrijednosti od one koju radnik proizvede.

U našem primjeru, ako pretpostavimo da svaki radnik u tiskari odradi osam sati svaki dan, možda je tek četiri sata dovoljno da se proizvede vrijednost koja će pokriti njhove nadnice. Ostala četiri sata ne proizvode ništa za radnike, ali proizvode ono što je Marx nazvao “višak vrijednosti” za kapitalista – dodatnu, neplaćenu vrijednost. Taj višak vrijednosti je temelj profita.

Ova poanta zaslužuje biti još jednom naglašena. Kapitalist dobiva jedan dan rada, ali plaća samo za jedan dan radne snage. Naravno, cijeli je proces skriven iza paketa nadnicâ. Radnici ne mogu razaznati kada rade za sebe, a kada rade da bi stvorili profit za kapitalista. Kako kaže Marx: ”Činjenica da je pola radnog dana dovoljno da omogući preživljavanje radnika tokom 24 sata ga ni na koji način ne sprječava da radi cijeli radni dan.”

Osvrnuli smo se na jaz između vrijednosti koju je radnik stvorio tokom jednog dana i svote koju je odnio kući u obliku plaće. Mogli bi jednako tako promotriti koliko je živog rada koji ulazi u svaku robu višak vrijednosti, a koliko pridonosi nadnici. U našem primjeru, pola dana je utrošeno na proizvodnju viška vrijednosti, tako da pola živog rada, ugrađenog u svakom primjerku novina (30 minuta vrijednosti), predstavlja višak vrijednosti.

Primjerak novina


s = višak vrijednosti



Tajna viška vrijednosti je tajna kapitalističkog sistema. Svijet oko nas je sagrađen na izvlačenju viška vrijednosti iz otprilike milijardu radnika nadničara.

5. Eksploatacija u srcu sistema

U ranijim je društvima eksploatacija bila relativno izravan proces. Seljaci bi u srednjovjekovnoj Europi radili nekoliko sati na svojoj zemlji pa nekoliko sati na gospodarevoj zemlji. Ili bi radili cijeli dan na svojoj zemlji, ali bi gospodaru morali dati dio svojih proizvoda. Svima uključenima je bilo jasno da je na djelu eksploatacija. Gospodar je mogao eksploatirati seljaka zato što je bio i politički i ekonomski vladar. Eksploatacija je počivala otvoreno na primjeni sile ili bar na prijetnji istom.

U kapitalizmu je ekonomija naizgled odvojena od politike. Povremeno državno organizirano nasilje može biti primijenjeno protiv radnikâ koji se opiru eksploataciji – primjerice vojska se može mobilizirati radi prekidanja štrajka. No u uobičajenim okolnostima radnik radi za kapitalista iz čisto ekonomske prinude, a ne zbog primjene i prijetnje nasiljem. Oni koji nisu bogati nasljednici uzimaju zdravo za gotovo nužnost rada za kapitalista da bi preživjeli. Kako je do toga došlo?

Srednjovjekovni je seljak mogao imat komad zemlje ili pristup zajedničkoj zemlji. Mogao je posjedovati nekoliko ovaca ili krava, ili jaram i nešto poljâ. No u kapitalizmu radnik ne posjeduje ništa od sredstava za proizvodnju. Jedino što ima na prodaju je svoja radna snaga – u kapitalizmu i sama radna snaga postaje roba. Radnici nemaju nikakvu obavezu raditi, nisu robovi. Radnici su “slobodni” u pravnom smislu, no, kako tvrdi Marx, oni su “slobodni” u drugom smislu – slobodni od svih stvari koje bi im bile potrebne da proizvode sami za sebe te su tako slobodni umrijeti od gladi odbiju li raditi za kapitalista.

Prema kraju prvoga toma Kapitala, u jednom od najpristupačnijih dijelova knjige, Marx piše o “izvornoj akumulaciji” (obično se to prevodi kao “prvobitna akumulacija”) koja je obilježila početak kapitalizma. Ona se sastojala od protjerivanja seljakâ sa zemlje u državama kao što je Britanija, gdje je zajednička zemlja bila ograđena i predana farmerima koji su je počinjali obrađivati kapitalističkim metodama. Takve su promjene predstavljale poticaj ranom kapitalizmu, a to se i danas događa u nekim dijelovima svijeta u razvoju. Što je još bitnije, tako je nastala klasa “slobodnih radnika”, koji su se selili u gradove i koji su bili prisiljeni raditi u nastajućim kapitalističkim poduzećima smještenima ondje.

Do takve situacije nije došlo prirodnim procesom evolucije. Marx pišući o nastanku kapitalizma kaže da je nastao “obliven krvlju i blatom od glave do pete”.

Nastavši, kapitalistički se sustav nužno temelji na eksploataciji rada. Razina se eksploatacije može razlikovati od mjesta do mjesta i vremena do vremena. No pogrešno je razmišljati na način da su radnici u zemljama poput Indije ili Kine eksploatiraniji nego oni u zemljama poput SAD-a ili Britanije. To nije nužno tako. Oni prvi vjerojatno imaju manju plaću i lošije radne uvjete te trpe veću represiju i degradaciju od radnikâ u većini razvijenih industrijskih zemalja. No moguće je i da radnici u SAD-u ili Britaniji proizvode više viška vrijednosti na svaku funtu koju dobiju kao plaću. Jedna je od jakih strana Marxove teorije to što eksploatacija nije samo izniman fenomen koji trpe neke skupine manje sretnih radnika. Nasuprot tome, to je univerzalan uvjet kapitalističkoga načina proizvodnje. On postoji svugdje gdje postoji kapitalizam i postojat će sve dok kapitalizam ne bude srušen. I to povezuje radnike u Britaniji s radnicima u Indiji, kao i radnike u SAD-u i radnike u Kini.

Razina plaće također može varirati. Suprotnom onome što se katkad tvrdi, Marx nije vjerovao u “čelični zakon plaćâ” po kojem bi se one nužno morale smanjivati sve do minimuma potrebna za preživljavanje. Plaće ovise o stalnom radničkom pritisku na kapitaliste kroz njihovu borbu, kao i o promjenama na tržištu rada (npr., nestašica radne snage može povećati plaće na neko vrijeme). Osim toga, u njima je sadržano i ono što Marx naziva povijesnim i moralnim elementom, ovisno o tome što su radnici izborili od kapitalistâ u prošlosti i što su navikli očekivati. Također ovise i o promjenama troškova proizvodnja vrstâ rada koje su kapitalizmu potrebne.

U kapitalizmu se radnici počinju organizirati, boriti i zahtijevati veći dio kolača od bogatstva koje stvaraju. No kakve god varijacije postojale, radnici moraju raditi duže od vremena koje im je potrebno da bi stvorili dovoljno nove vrijednosti da reproduciraju svoju radnu snagu. Bez eksploatacije nema profita. Bez kraja kapitalizma nema ni kraja eksploatacije.

Joseph Choonara

Vezani članci

  • 15. rujna 2018. Klasna borba, a ne klasna suradnja O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe u Trstu u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
  • 24. kolovoza 2018. Kratke noge laži (odgovor Borisu Budenu) Donosimo novi prilog raspravi o jeziku, potaknutoj Deklaracijom o zajedničkom jeziku. Lingvistkinja Snježana Kordić odgovara filozofu i publicistu Borisu Budenu na njegov posljednji tekst „Šamar, letva, kamen, znanost, jezik / Odgovor Snježani Kordić“. Odgovor prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić
    Donosimo nastavak polemike o Deklaraciji o zajedničkom jeziku [*]. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.
  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve