Peter Hallward: Naša uloga u haićanskim nedaćama

Povodom katastrofalnih potresa na Haitiju, uz suosjećanje s žrtvama, donosimo prijevod teksta Petera Hallwarda “Our role in Haiti’s plight”, objavljenog 13. siječnja na guardian.co.uk. Autor, koji se duže vrijeme bavi Haitijem, razmjer uništenja i haićanske nedaće vidi kao posljedicu dugog povijesnog puta kojim je dominirala promišljena politika izrabljivanja, osiromašivanja i uplitanja od strane iste međunarodne zajednice koja sada šalje hitnu pomoć. Tako problem smješta u nešto širi kontekst koji često ostaje zanemaren uime (opravdane) histerije oko urgentnosti situacije.


Bilo koji veći grad u svijetu pretrpio bi znatnu štetu od potresa jačine onog koji je razorio haićanski glavni grad u utorak popodne, ali nije slučajnost da veći dio Port-au-Princea sada izgleda poput ratne zone. Velik dio devastacije prouzročene ovom zadnjom i najrazornijom katastrofom koja je zadesila Haiti najbolje se može razumjeti kao još jedan rezultat ljudskog djelovanja kroz dug i ružan povijesni slijed.

Zemlja se suočila s više nego dovoljno katastrofa. Stotine su poginule u potresu u Port-au-Princeu u lipnju 1770., a veliki potres 7. svibnja 1842. ubio je oko 10 000 ljudi samo u Cap-Haitiju, gradu na sjeveru. Uragani redovno pogađaju otok, zadnji su bili 2004. i ponovno 2008.; oluje iz rujna 2008. poplavile su grad Gonaïves i pomele velik dio njegove slabašne infrastrukture, usmrtivši više od tisuću ljudi i uništivši više tisuća domova. Konačni razmjer razaranja ovog potresa vjerojatno neće biti jasno vidljiv još nekoliko tjedana. Godinama će trajati završetak čak i minimalnih popravaka, a dugotrajne posljedice je nemoguće predvidjeti.

Međutim, ono što je već i sada više nego jasno, jest činjenica da će te posljedice biti ishod još dulje povijesti smišljena osiromašivanja i izvlašćivanja. Haiti se uvijek opisuje kao “najsiromašnija zemlja zapadne hemisfere“. To siromaštvo je direktno nasljeđe jednog od vjerojatno najbrutalnijih sistema kolonijalne eksploatacije u svjetskoj povijesti, nastavljena kroz desetljeća sistematskog postkolonijalnog ugnjetavanja.

Plemenita “međunarodna zajednica”, koja se sada grčevito trudi poslati svoju “humanitarnu pomoć” Haitiju, uvelike je odgovorna za razmjere patnje koje sad pokušava reducirati. Još otkad je SAD zauzeo i okupirao zemlju 1915., svaki ozbiljan politički pokušaj da se Haićanima dopusti korak naprijed (riječima bivšeg predsjednika Jean-Bertranda Aristidea) “iz posvemašnje bijede u dostojanstveno siromaštvo” bio je nasilno i promišljeno blokiran od strane vlade SAD-a i nekih njezinih zemalja saveznica.

Vlada samog Aristidea (izabrana 75%-nom podrškom izbornog tijela) bila je zadnja žrtva takvog uplitanja kad je srušena međunarodno sponzoriranim državnim udarom 2004., u kojem je ubijeno nekoliko tisuća ljudi, uz veliko nezadovoljstvo većine stanovništva. Slijedom toga, UN je u zemlji održavao brojne i iznimno skupe snage za stabilizaciju i pacifikaciju.

Haiti je danas zemlja gdje, prema zadnjim dostupnim istraživanjima, oko 75% stanovništva “živi s manje od 2$ dnevno, a 56% – četiri i pol milijuna ljudi – s manje od 1$ dnevno”. Desetljeća neoliberalnih “prilagodbi” i neoimperijalnih intervencija lišila su njegovu vladu svih mogućnosti da značajno investira u svoje stanovništvo ili regulira svoju ekonomiju. Punitivni međunarodni sporazumi o trgovini i financijama osiguravaju da će takva oskudica i nemoć ostati strukturna činjenica haićanskog života u bližoj budućnosti.

Upravo to siromaštvo i ta nemoć objašnjavaju puni razmjer današnjeg užasa u Port-au-Princeu. Od kasnih sedamdesetih, nesmiljeni neoliberalni napadi na haićansku poljoprivredu potjerali su desetke tisuća malih farmera u prenatrpane gradske slumove. Iako nema pouzdanih statistika, stotine tisuća žitelja Port-au-Princea žive na užasan način u potleušicama često nesigurno podignutima u kotlinama ogoljenima od drveća. Izbor ljudi da žive po takvim mjestima i u takvim uvjetima nije sam po sebi ništa više “prirodan” ili slučajan no što je raspon nepravdi koje su pretrpjeli.

Kako ukazuje Brian Concannon, direktor Instituta za pravdu i demokraciju iz Haitija: “Ti ljudi su se našli tamo gdje jesu zbog toga što su oni ili njihovi roditelji namjerno izgurani sa sela politikama pomoći i trgovine kreiranima upravo tako da stvore veliku zarobljenu i stoga iskoristivu radnu snagu u gradovima; po definiciji to su ljudi koji si neće moći priuštiti graditi kuće otporne na potrese.” U međuvremenu, osnovna infrastruktura grada – tekuća voda, struja, ceste itd. – ostaje žalosno neadekvatna, često nepostojeća. Sposobnost vlade da osigura bilo kakvu pomoć u slučaju katastrofe je ravna nuli.

Međunarodna zajednica efektivno vlada Haitijem od puča 2004. Međutim, iste zemlje koje danas grčevito skupljaju sredstva da pošalju hitnu pomoć na Haiti, tijekom zadnjih pet godina su dosljedno glasale protiv bilo kakvog produljenja mandata misije UN-a izvan njegove neposredne vojne svrhe. Prijedlozi da se nešto tog “ulaganja” usmjeri prema smanjenju siromaštva ili poljoprivrednom razvoju su bili blokirani, u skladu s dugoročnim obrascima koji nastavljaju oblikovati distribuciju međunarodne “pomoći”.

Iste oluje koje su ubile toliko ljudi 2008. na Haitiju, pogodile su i Kubu istom jačinom, no ubile samo četvero ljudi. Kuba je izbjegla najgore učinke neoliberalne “reforme”, a njezina vlada ima sposobnost da štiti svoje ljude od katastrofa. Ako smo ozbiljni u želji da pomognemo Haitiju u ovoj zadnjoj krizi, onda bismo trebali imati ovu usporedbu na pameti. Zajedno sa slanjem pomoći, trebamo se zapitati što možemo napraviti kako bismo omogućili samoosnaživanje naroda Haitija i njegovih javnih institucija. Ako smo ozbiljni u želji da pomognemo, trebamo prestati pokušavati kontrolirati haićansku vladu, pacificirati njegove građane i eksploatirati njegovu ekonomiju. A onda trebamo početi plaćati barem za dio štete koju smo već učinili.

Peter Hallward

S engleskog preveo: Martin Beroš

Vezani članci

  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, New York, cca. 1890., fotografija Jacobsa Riisa koji je tih godina kao novinar pisao i dokumentirao o životu u njujorškim slamovima. (izvor) Razmišljati skromno Socijalistička Jugoslavija posebnu je pozornost posvećivala pitanju stambenih politika. Držalo se da je zadovoljavanje stambenih potreba stanovništva preduvjet za uspostavu egalitarnog društva. Raspadom Jugoslavije trendovi u polju stambenih politika sve više preuzimaju neoliberalne modele rješavanja ovog pitanja. Donosimo prijevod teksta F. T. Green, koji se bavi stambenom krizom u New Yorku u kontekstu aktualnih rasprava o (ne)prihvatljivosti „mikrojedinica“, minijaturnih urbanih nastambi koje postaju novi standard osiromašene populacije.
  • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicima, ne šefovima „Poslodavci koji upošljavaju radnike koji rade za napojnice među najgorim su prekršiteljima zakona o minimalnoj plaći, pogotovo zbog isplaćivanja substandardnih nadnica koje ovise o napojnicama. Sve dok radnici uspijevaju napojnicama dogurati do pune minimalne plaće, poslodavci mogu plaćati radnike koji rade za napojnice i do samo 2,13 dolara po satu.“
  • 31. prosinca 2017. Kameno sivilo (izvor). Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
  • 31. prosinca 2017. Grob Antonija Gramscija u Rimu (izvor: Sebastian Baryli @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci) Hegemonija i kolektivno djelovanje "Djelovanje hegemonije, s jedne strane, i puko povremeno kolektivno djelovanje, s druge, možemo tumačiti kroz materijalističku optiku, pozivanjem na interese i svakodnevna činjenična iskustva ljudi. To ne znači da negiramo ideološko-kulturne faktore, koji uvijek posreduju interese i iskustva, nego da ih vezujemo uz materijalnu osnovu, iz koje oni proizlaze i djeluju. To znači da kulturalistička alternativa, koja zaobilazi ili aktivno negira materijalne interese, te koja autonomizira ideološko-kulturne faktore, nije prikladna."
  • 31. prosinca 2017. Glas sa megafona (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci). Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra „U najmanju ruku trebamo zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i fizičkim monopolima i financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji radnici bi bili ti koji bi zapošljavali menadžere nužne za izgradnju zadovoljne i produktivne tvrtke.“
  • 31. prosinca 2017. Clara Zetkin, Friedrich Engels i August Bebel za vrijeme III. kongresa Druge internacionale u Zürichu 1893. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene). Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je „Die Gleichheit“, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 31. prosinca 2017. Spomenik na mjestu krvavog prosvjeda za osmosatni radni dan, održanog tijekom niza radničkih pobuna 1886. u Chicagu. Prosvjed je održan 4. svibnja 1886. na trgu Haymarket, kao reakcija na ubojstva dvojice radnika od strane policije protekloga dana. (izvor: Chicago Crime Scenes @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Borba za slobodno vrijeme Najveći njemački sindikat, IG Metall, u rujnu ove godine pokrenuo je kampanju za skraćivanje radnog tjedna s 35 na 26 sati i tom akcijom na lijevu agendu vratio borbu za slobodno vrijeme radničke klase. Autorica članka Miya Tokumitsu argumentira u korist ove borbe, ukratko iznosi njezinu internacionalnu povijest te daje presjek trenutnog stanja na ljevici i nudi prijedloge za njezine daljnje korake potrebne za postizanje ovog bitnog cilja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve