Peter Hallward: Naša uloga u haićanskim nedaćama

Povodom katastrofalnih potresa na Haitiju, uz suosjećanje s žrtvama, donosimo prijevod teksta Petera Hallwarda “Our role in Haiti’s plight”, objavljenog 13. siječnja na guardian.co.uk. Autor, koji se duže vrijeme bavi Haitijem, razmjer uništenja i haićanske nedaće vidi kao posljedicu dugog povijesnog puta kojim je dominirala promišljena politika izrabljivanja, osiromašivanja i uplitanja od strane iste međunarodne zajednice koja sada šalje hitnu pomoć. Tako problem smješta u nešto širi kontekst koji često ostaje zanemaren uime (opravdane) histerije oko urgentnosti situacije.


Bilo koji veći grad u svijetu pretrpio bi znatnu štetu od potresa jačine onog koji je razorio haićanski glavni grad u utorak popodne, ali nije slučajnost da veći dio Port-au-Princea sada izgleda poput ratne zone. Velik dio devastacije prouzročene ovom zadnjom i najrazornijom katastrofom koja je zadesila Haiti najbolje se može razumjeti kao još jedan rezultat ljudskog djelovanja kroz dug i ružan povijesni slijed.

Zemlja se suočila s više nego dovoljno katastrofa. Stotine su poginule u potresu u Port-au-Princeu u lipnju 1770., a veliki potres 7. svibnja 1842. ubio je oko 10 000 ljudi samo u Cap-Haitiju, gradu na sjeveru. Uragani redovno pogađaju otok, zadnji su bili 2004. i ponovno 2008.; oluje iz rujna 2008. poplavile su grad Gonaïves i pomele velik dio njegove slabašne infrastrukture, usmrtivši više od tisuću ljudi i uništivši više tisuća domova. Konačni razmjer razaranja ovog potresa vjerojatno neće biti jasno vidljiv još nekoliko tjedana. Godinama će trajati završetak čak i minimalnih popravaka, a dugotrajne posljedice je nemoguće predvidjeti.

Međutim, ono što je već i sada više nego jasno, jest činjenica da će te posljedice biti ishod još dulje povijesti smišljena osiromašivanja i izvlašćivanja. Haiti se uvijek opisuje kao “najsiromašnija zemlja zapadne hemisfere“. To siromaštvo je direktno nasljeđe jednog od vjerojatno najbrutalnijih sistema kolonijalne eksploatacije u svjetskoj povijesti, nastavljena kroz desetljeća sistematskog postkolonijalnog ugnjetavanja.

Plemenita “međunarodna zajednica”, koja se sada grčevito trudi poslati svoju “humanitarnu pomoć” Haitiju, uvelike je odgovorna za razmjere patnje koje sad pokušava reducirati. Još otkad je SAD zauzeo i okupirao zemlju 1915., svaki ozbiljan politički pokušaj da se Haićanima dopusti korak naprijed (riječima bivšeg predsjednika Jean-Bertranda Aristidea) “iz posvemašnje bijede u dostojanstveno siromaštvo” bio je nasilno i promišljeno blokiran od strane vlade SAD-a i nekih njezinih zemalja saveznica.

Vlada samog Aristidea (izabrana 75%-nom podrškom izbornog tijela) bila je zadnja žrtva takvog uplitanja kad je srušena međunarodno sponzoriranim državnim udarom 2004., u kojem je ubijeno nekoliko tisuća ljudi, uz veliko nezadovoljstvo većine stanovništva. Slijedom toga, UN je u zemlji održavao brojne i iznimno skupe snage za stabilizaciju i pacifikaciju.

Haiti je danas zemlja gdje, prema zadnjim dostupnim istraživanjima, oko 75% stanovništva “živi s manje od 2$ dnevno, a 56% – četiri i pol milijuna ljudi – s manje od 1$ dnevno”. Desetljeća neoliberalnih “prilagodbi” i neoimperijalnih intervencija lišila su njegovu vladu svih mogućnosti da značajno investira u svoje stanovništvo ili regulira svoju ekonomiju. Punitivni međunarodni sporazumi o trgovini i financijama osiguravaju da će takva oskudica i nemoć ostati strukturna činjenica haićanskog života u bližoj budućnosti.

Upravo to siromaštvo i ta nemoć objašnjavaju puni razmjer današnjeg užasa u Port-au-Princeu. Od kasnih sedamdesetih, nesmiljeni neoliberalni napadi na haićansku poljoprivredu potjerali su desetke tisuća malih farmera u prenatrpane gradske slumove. Iako nema pouzdanih statistika, stotine tisuća žitelja Port-au-Princea žive na užasan način u potleušicama često nesigurno podignutima u kotlinama ogoljenima od drveća. Izbor ljudi da žive po takvim mjestima i u takvim uvjetima nije sam po sebi ništa više “prirodan” ili slučajan no što je raspon nepravdi koje su pretrpjeli.

Kako ukazuje Brian Concannon, direktor Instituta za pravdu i demokraciju iz Haitija: “Ti ljudi su se našli tamo gdje jesu zbog toga što su oni ili njihovi roditelji namjerno izgurani sa sela politikama pomoći i trgovine kreiranima upravo tako da stvore veliku zarobljenu i stoga iskoristivu radnu snagu u gradovima; po definiciji to su ljudi koji si neće moći priuštiti graditi kuće otporne na potrese.” U međuvremenu, osnovna infrastruktura grada – tekuća voda, struja, ceste itd. – ostaje žalosno neadekvatna, često nepostojeća. Sposobnost vlade da osigura bilo kakvu pomoć u slučaju katastrofe je ravna nuli.

Međunarodna zajednica efektivno vlada Haitijem od puča 2004. Međutim, iste zemlje koje danas grčevito skupljaju sredstva da pošalju hitnu pomoć na Haiti, tijekom zadnjih pet godina su dosljedno glasale protiv bilo kakvog produljenja mandata misije UN-a izvan njegove neposredne vojne svrhe. Prijedlozi da se nešto tog “ulaganja” usmjeri prema smanjenju siromaštva ili poljoprivrednom razvoju su bili blokirani, u skladu s dugoročnim obrascima koji nastavljaju oblikovati distribuciju međunarodne “pomoći”.

Iste oluje koje su ubile toliko ljudi 2008. na Haitiju, pogodile su i Kubu istom jačinom, no ubile samo četvero ljudi. Kuba je izbjegla najgore učinke neoliberalne “reforme”, a njezina vlada ima sposobnost da štiti svoje ljude od katastrofa. Ako smo ozbiljni u želji da pomognemo Haitiju u ovoj zadnjoj krizi, onda bismo trebali imati ovu usporedbu na pameti. Zajedno sa slanjem pomoći, trebamo se zapitati što možemo napraviti kako bismo omogućili samoosnaživanje naroda Haitija i njegovih javnih institucija. Ako smo ozbiljni u želji da pomognemo, trebamo prestati pokušavati kontrolirati haićansku vladu, pacificirati njegove građane i eksploatirati njegovu ekonomiju. A onda trebamo početi plaćati barem za dio štete koju smo već učinili.

Peter Hallward

S engleskog preveo: Martin Beroš

Vezani članci

  • 21. travnja 2018. Aleksa Bjeliš prilikom studentske akcije upada na sjednicu Senata Sveučilišta u Zagrebu 8. lipnja 2010. godine u borbi za javno financirano visoko obrazovanje (foto: SkriptaTV) Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Ferdinand Bol, „Upravni odbor gilde vinskih trgovaca“, 1663. (izvor: wikipedia.org). Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Adolf Hitler tijekom svjedočenja na Vrhovnom sudu u Leipzigu, 1930. godine (foto: Heinrich Hoffmann, izvor: en.wikipedia.org) Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 1. travnja 2018. Papa Leon XIII. sa suradnicima. (Izvor: Wikimedia Commons) Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.
  • 1. ožujka 2018. Obrazovanje stanovništva 1930-ih u selu Shorkasy (okrug Cheboksary) (Izvor: Wikimedia Commons) Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 21. siječnja 2018. Nina Obuljen iz Ministarstva kulture RH tijekom izlaganja na okruglom stolu „Održivost margine: Mjere za opstanak nezavisne kulture“, 15. travnja 2010. (izvor: Tomislav Medak @ Flickr prema Creative Commons licenci). Otvoreno pismo neprofitnih medija Tijekom posljednje dvije godine, hrvatska vlada strateški donosi odluke s jasnim ciljem slabljenja i gašenja neprofitnih medija i uništavanja medijskog pluralizma. Neprofitni mediji ostali su bez gotovo ikakvog oblika javnog financiranja, a državne institucije sabotiraju i ostvarivanje podrške Europskog socijalnog fonda. Pročitajte otvoreno pismo koje je dio neprofitnih medija uputio nadležnim institucijama i hrvatskoj javnosti.
  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, New York, cca. 1890., fotografija Jacobsa Riisa koji je tih godina kao novinar pisao i dokumentirao o životu u njujorškim slamovima. (izvor) Razmišljati skromno Socijalistička Jugoslavija posebnu je pozornost posvećivala pitanju stambenih politika. Držalo se da je zadovoljavanje stambenih potreba stanovništva preduvjet za uspostavu egalitarnog društva. Raspadom Jugoslavije trendovi u polju stambenih politika sve više preuzimaju neoliberalne modele rješavanja ovog pitanja. Donosimo prijevod teksta F. T. Green, koji se bavi stambenom krizom u New Yorku u kontekstu aktualnih rasprava o (ne)prihvatljivosti „mikrojedinica“, minijaturnih urbanih nastambi koje postaju novi standard osiromašene populacije.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve